Košarkaš na mjesecu

Košarkaš na mjesecu

Ulomak iz romana u nastajanju

Horror picture party show

Kažu da sport budi najbolje u čovjeku, ali to se može odnositi samo na ukupnost bavljenja sportom. Preciznije: prosječna sportska karijera i dugogodišnje bavljenje sportom u najvećem broju slučajeva učinit će čovjeka boljim. Sama igra, utakmica, susret, razna natjecanja koja predstavljaju vrhunac svih sportskih napora, izazivaju u svima toliko niskih strasti da je zadivljujuće gledati kako do maločas fini i krasni dečki na borilištu postaju nalik na huligane. Udaraju bezdušno protivničkog igrača, psuju na suparnike i na svoje suigrače zbog beznačajnih razloga, prigovaraju trenerima koji im mogu biti očevi, hvataju suca za gušu, pokazuju publici »onu stvar«, ne žele priznati svoje pogreške, već se pravdaju na sto načina. U publici za to vrijeme pristojni ljudi psuju kao kočijaši; oni koji ne bi mrava zgazili prijete protivničkim navijačima, igračima, sucima... A kada susret završi ponovno su svi pristojni, srdačni: kao u priči, od spominjanja već otrcanoj, o suludom engleskom doktoru u kojem prebivaju dvije osobe.

Jedna je od pogrešnih predodžbi o košarci kako je ona sport za intelektualce. U nižerazrednim klubovima gdje se trenira dva puta tjedno možda to i vrijedi, ali ondje gdje se igra za novce baš i ne. Bio sam jedan od rijetkih košarkaša koji je studirao i profesionalno igrao. Ne stoji tvrdnja da sportaš nema vremena za školu ili druge aktivnosti u životu. Kada bi se odbili sati potrošeni na sjedenje u kafićima, biljar, gledanje televizora, novine ili spavanje dalo bi se tu naći vremena i za učenje. Ali cijelo ozračje oko sporta jednostavno odbija čovjeka od knjige: izaziva toliko strasti i troši energije, da se teško »prešaltati« iz tog svijeta u školske klupe. I uz to, u trci za uspjehom, koševima, dobrim ugovorima, većina ne misli na budućnost. Ona je prisutna kao činjenica sljedeće utakmice ili sudjelovanja na nekom budućem natjecanju. A o kraju karijere nitko ne razmišlja.

Da sam počeo igrati profesionalno košarku prije nego sam upisao fakultet, tko zna bih li ga uopće završio. Ovako sam diplomirao nekoliko dana nakon koncerta grupe Hause of love. Izabrao sam za diplomski rad temu iz psihologije sporta: »Reakcije sportaša u stresnim situacijama.« Pokušao sam prikazati što se odigrava u sportaševoj glavi za vrijeme utakmica, proniknuti u njegove postupke u situacijama kada je najteže, kada se »lomi« rezultat i odlučuje pobjednik, a dečki iz moje momčadi, ne znajući za to, poslužili su mi kao pokusni kunići. Komisija je ocijenila rad zgodnim i poticajnim, ali su mi dali samo četvorku, možda zbog činjenice da sam ih počastio đakovačkim vinom, ali ne misnim, već PIK-ovim — kako je jedan od profesora sa žaljenjem zaključio.

Za nekoliko tjedana bila je i svečana promocija. Kupio sam prije novo tamnomodro odijelo za jedne turneje po Italiji i praćen svitom sastavljenom od svoje uže rodbine i Danijelom kao preponosnom pratiljom (možeš misliti! — njen dečko diplomirao, a ona još ide u srednju školu, što će reći legice? i ostalo). Roditelji su bili presretni i stalno su ponavljali nekoliko fraza: ej, znaš li ti uopće šta je diploma u džepu (suze u očima), vidiš ti dokle je naš sin dogurao (teatralno brisanje suza, pa onda pojava novih, još krupnijih) — sad si postao čovjek, e neka smo i to doživjeli, e da je pokojni dida živ, znao je on da si ti za škole...

Naravno, ispeklo se i prasence, a kod kuće je cijeli dan bila fešta. Mali Goran je diplomirao: događaj mjeseca u našoj maloj ulici, za mnoge susjede i rođake i velika žalost jer ih je to podsjećalo na njihove koji školu nisu završili pa su čestitali preko volje i sa zavišću u očima.

Starci su, naravno, pravili planove za moju budućnost jer oni bolje od mene znaju što mi u životu treba i što bih s tim životom trebao učiniti. Razmišljali su o vezama koje bi trebalo potegnuti da dobijem dobro radno mjesto. Nije im se sviđalo kad sam rekao da mi ne pada na pamet raditi, da ću profesionalno igrati košarku dokle budem mogao, a da ću onda razmišljati što ću dalje. Samo su okretali glavom i gunđali; zarađivanje novca bavljenjem sportom činilo im se gotovo nečasnim, nečim što se moglo tolerirati kao mladost-ludost, ali ne nešto čime se bave ozbiljni ljudi. Oni imaju ured i mjesto u društvu.

Pun poleta vratio sam se košarci, ali sam ubrzo shvatio da je sportska sezona 1990/91, posljednja u cjelovitoj bivšoj državi, sa svakim odigranim kolom gubila svoj smisao. Putovali smo na utakmice zaobilazeći ceste zapriječene barikadama, razgovarali sve više i sve žučljivije o politici (ovisno tko je bio koje narodnosti), a čini se da su i u upravi shvatili kako sportski rezultati u ozračju predstojeće katastrofe ne znače mnogo. Nitko se odjednom nije uzbuđivao zbog pobjeda i poraza: osjećao se miris rata, gorjela su prva nevina sela, plamtjele su vatre u ljudima, dizali se barjaci i pjevale borbene pjesme. Gotovo smo osjećali nelagodu što se borimo za bodove i koševe, neke sitne plaće i premije, dok se spremaju povijesne borbe, koje mogu biti i oružane, kako je to na Gazimestanu još 1989. najavio Slobo Milošević. Prije zadnje prvenstvene utakmice pale su prve žrtve na Plitvicama i u sve nas se uvukla zebnja, uz naivnu nadu da rata ipak neće biti. Govorili smo jedni drugima da će razum nadvladati, da će Zapad zaprijetiti Miloševiću i natjerati ga da pristane na plan o konfederalizaciji, da će se dogoditi neko čudo, pojaviti kao u grčkim dramama deus ex machina, nekakav bog Lero koji će kazniti Grdane, a nagraditi Miljenke i Dubravke. Grdani su, naravno, bili oni drugi, a pitomi pastiri iz Gundulićeve pastorale bili smo mi!

Čovječe, živimo u srcu Europe, na kraju drugog tisućljeća, civilizirani smo, Zapad neće dozvoliti, razum će prevladati, zar se ne kunu svi već 45 godina kako neće više biti rata, ovo je Europa a ne tamo neka Somalija, rekli su nikad više...

Nekoliko mjeseci su se predsjednici šest jugoslavenskih republika sastajali i dogovarali, ali su sa svakim sastankom bili sve dalje i dalje od dogovora, a bliži ratu. Pa ipak, pomisao na rat nije kao danas, kada smo ga preživjeli, ledila krv u žilama: osjećali smo je otprilike kao tešku hranu koju želudac s mukom probavlja pa osjećaj u trbuhu puni glavu neveselim mislima. Moram ipak istaknuti da se tada, osim zebnje, osjećala kod mnogih začudna i silna energija i zanos. Na sve strane sam i ja vidio, početkom devedesetih, kako se obični ljudi pretvaraju u ratnike, kako ih obuzima čudesan zanos, kako postaju spremni umrijeti, ali i ubiti.

Nije rat, kako je pisao Tolstoj, »događaj koji se protivi ljudskom razumu i cijeloj ljudskoj prirodi«, niti su to, nažalost, i još mnogo puta nažalost, »zločini, prijevara, izdaja, palež, krađa, mučenje, ponižavanje i ubojstva...« Sve je to duboko u čovjeku i kada se nagomila u društvu dovoljna količina tajanstvenih silnica, kao kroz vulkansko grotlo, zapretena i zastrašujuća energija pokulja na svjetlo dana i uništava sve pred sobom.

Unatoč svemu što se događalo Kiki i ja nismo odustali od naše njemačke turneje koju smo toliko dugo planirali, ali nismo htjeli da nas u našem gradu smatraju dezerterima. Mnogi su naši vršnjaci tijekom proljeća već bili unovačeni, a poneki su zbrisali van, najčešće u Njemačku. Vratio sam, nekoliko dana prije odlaska, na poziv iz Ureda za obranu, odoru JNA koju sam »dužio« kao »rezervist« i upisao se na vojne popise koji su se tih dana iznova sastavljali. Ako bude potrebno pozvat će me, rekli su, za sada sam slobodan. Nema dovoljno oružja. Bilo mi je poslije žao što sam vratio vojničke čizme jer nitko uopće nije prebrojavao dijelove odore i opreme; neki tip je samo mrzovoljno uzimao stvari kao da mu se gade i bacao ih na hrpe. Neke su stvarčice mogle zgodno poslužiti, kako se to kaže, u svakodnevnom životu.

O. K. Slobodan sam, putujem. Go West! Onkraj ratne psihoze, srpskih barikada i naoružanih prijatelja i neprijatelja. Danijela je frktala što cijelo ljeto nećemo biti zajedno, a ja sam joj govorio kako nema nikakvih obaveza prema meni i neka čini što hoće: ljeto je, mlada si, uživaj, ne misli na mene (neću ni ja na tebe, mislio sam u sebi), ako nađeš drugoga, ne ustručavaj se. Pune se obale — tek sada si važna, pjesma veli.

Tiho je plakala dok smo se opraštali pred njezinom kućom, govorila da me voli, da nije u redu da joj govorim takve stvari, ali me nije ganula.

Ne palim se više na te fore otkada me jedna cura ostavila dok sam služio u JNA. Cviljela je za mnom i mahala uplakana dok me autobus odvozio u sumorni svijet jugoslavenskih kasarni, a za par mjeseci mi je dala nogu da se pušilo do tih istih otužnih kasarna. Rekao sam to Danijeli, a ona se uvrijedila, kao — nisu sve žene iste!

Autobusom smo se odvezli do Münchena. U busu je bila uobičajena sumorna povratnička gastarbajterska atmosfera. Kada gastarbajteri putuju kući u autobusu je veselje: piju se rakija i pivo bez mjere, zavrću runde, nazdravlja se, pjeva, šali, smišlja kako prevariti carinu i prenijeti švercanu robu; osjeća se zarazna euforija u ljudima, kojima misao na dom i najbliže uzburkava krv u žilama. Na povratku u Njemačku su svi zamišljeni; dani su kod kuće prebrzo prošli i kao da su umorni od života koji žive. Vrijeme do idućeg putovanja u domovinu čini im se beskrajno dugim, puni ih očajem. Kada su dolazili, čekali su ih žene i djeca, nekakvi važni poslovi po dvorištu, u poljima, proslave i blagdani, rođendani i imendani, roštilji s prijateljima, obilasci rodbine, a sada tuga barake gdje mirišu znoj, kiseli kupus i govedina.

U ranim jutarnjim satima stigli smo na minhenski kolodvor — Banov — kako su ga umjesto Bahnhof iskrivljeno zvali naši gastarbajteri. Kupili smo kavu i sendviče u jednom kiosku, sjeli na stolice u blizini i gledali gomile sumnjivih tipova koji su tumarali velikim kolodvorskim prostorom. Neki pijani Englezi bezobrazno su polijegali posred hodnika i svi su se morali oprezno provlačiti između njih. Nekoliko bučnih i ćelavih njemačkih skinhedsa nas je onespokojavalo, ali smo se tješili da izgledamo koliko-toliko europejski pa nas neće identificirati kao pripadnike rase, ili rasa, kojima oni razbijaju glave ili ih bacaju iz zabave u vatru. Tješile su nas i policijske ophodnje s psima, koje su svakih nekoliko minuta prolazile kroz Banov i zagledale u lica ljudi što su sjedili ili tumarali uokolo. Odahnuli smo tek kada je u svitanje oglašen polazak našeg vlaka. Nismo mi iz nasilničkih filmova, više smo bili, kako se to kaže, fini dečki.

Stigli smo u Weissenburg nakon sat i pol vožnje. Ondje nas je na maloj, ali urednoj željezničkoj postaji čekao Volker. Nije izgledao kao peder. Nije nosio brčiće, roza sakoe i kožne hlače kao jedini peder kojeg sam poznavao od prije — zvao se Jozo — i bio je figura za ismijavanje u našem kvartu. Volker nije imao cvijet u zapučku, nije vrtio stražnjicom dok je hodao ni lomio prstiće dok je pričao. Bio je hrapava glasa, proćelav i izbrazdanoga lica od davnih mladenačkih bubuljica. U košarku se nije previše razumio, iako je bio košarkaški trener. Koliko sam shvatio, ljubav prema košarci ga je uhvatila kada je gledao film Hoosiers, koji se u njemačkom prijevodu zvao Freie Wurf. Govorio je o poznatom treneru koji nakon brojnih životnih promašaja postaje trener srednjoškolske momčadi u jednom malenom gradu, točnije zatucanoj selendri, u najkošarkaškijoj državi Amerike Indiani, i sa samo osam igrača postaje američki prvak. Film je snimljen po istinitom događaju, a Volker se valjda nadao da bi mogao postići nešto slično. Od košarkaških neznalica stvoriti košarkaške heroje. Problem je bio što je i on bio košarkaška neznalica, a možda je cijela Volkerova košarkaška priča bila samo paravan: možda je jednostavno u skladu sa svojom reputacijom volio blizinu mladih, zgodnih košarkaša?

Odveo nas je u svoju jednokatnicu gdje je živio s Omom — Frau Gertrudom, vitalnom bakicom starom 82 godine, podrijetlom iz bivše Istočne Njemačke, koja je govorila nekim čudnim njemačkim dijalektom koji sam s teškoćama razumijevao. Baba je bila toliko vrijedna da nisi smio ostaviti slučajno nošenu odjeću na stolici ili krevetu — odmah bi završila na pranju. Stavljala je toliko omekšivača u vodu da su naše majice i košulje beživotno visjele na nama i mirisale slatkasto po neodređenoj cvjetnoj mješavini, a taj miris nikakav dezodorans ni parfem nije mogao prigušiti. Svi su nas čudno gledali i naš opojni miris vjerojatno pripisivali Volkerovu utjecaju. Vrhunac se ipak dogodio kada je stara zašila Kikijeve poderane hlače. Tih je godina, vjerojatno se sjećate, bilo moderno nositi izderane traperice. Stara je valjda pomislila kako smo mi jako siromašni kada hodamo odrpani i odlučila načiniti dobro djelo. Kao Švabica staroga kova (znate onaj predratni ideal — drei K-Kuche, Kirche und Kinder — što su ga posebno veličali nacisti), znala je, naravno, i šivati, pa je uzela komad platna sličnog onom s Kikijevih traperica i svaki odrpani dio izrezala i uredno zakrpala. Kiki je bio užasnut kada je vidio da su njegove trendovske iscufane traperice sada nalik pomagalu nekoga klauna. A morao se bakici još i zahvaliti, tako nas je ponosno gledala i čekala priznanje za dobro djelo.

Bilo nam je ipak čudno u duši tih njemačkih dana. Iz goruće Hrvatske gdje su se već dogodile i Plitvice i Borovo Selo i crvenog je fiću u Osijeku pregazio tenk, a ljudi stražarili uz vatre zapaljenih automobilskih guma na ulazima u sela i gradove, naoružani koječime, stigli smo u svijet gdje su svi razmišljali o drugim stvarima. Običnim stvarima o kakvima se razmišlja u miru, u bogatoj zemlji u kojoj ne klokoće lava nagomilane mržnje, neimaštine i inflacije prije erupcije, u zemlji s dovoljno radnih mjesta i prepunim izlozima primamljivih stvari koje si ljudi mogu bez problema priuštiti.

Danju smo radili u pogonu Goretexa, čistili poluvodiče za računala, nikakav posao, ali strašno dosadan, a predvečer smo trenirali u mjesnom klubu. Poslije smo sjedili u jedinom pravom kafiću u mjestu ili u slastičarnici Roma gdje nas je posluživala tamnoputa i zgođušna Srpkinja Zorica. »Gde ste zemljaci«, pozdravljala nas je svakog dana dok joj Kiki nije jednom odgovorio, uznemiren televizijskim vijestima, da nećemo još dugo biti zemljaci. Od tada nas je posluživala neka druga mala, još ljepuškastija i tamnoputija, Talijanka Cinthija (Talijani su njezino ime izgovarali Ćinćija), koja mi je kazala da sličim na golmana Intera Waltera Zengu. Vjerojatno je to bio kompliment, ali je meni tada smetalo da me uspoređuje s fudbalerom.

Puno smo se družili s dečkima iz košarkaškoga kluba. Prvi put sam u Njemačkoj osjetio da me domoroci prihvaćaju kao sebi ravna, a ne kao sina zatucanog, loše odjevenoga gastarbajtera što spava u vagonu i radi prljave poslove; nije ih smetao moj loš engleski i još lošiji njemački: košarkaško znanje bila je ulaznica u njihov svijet, a onda su začuđeno otkrili da slušamo sličnu glazbu, ludujemo za istim stvarima, da smo gledali iste filmove i pročitali iste knjige. Oko ponoći smo obično išli do Eistadta, studentskoga grada u kojem je bio odličan rock-klub. Puštali su pjesme kakve smo voljeli, djevojke su bile lijepe; pili smo tekilu i gin i plesali do zore. Gotovo smo bili sretni.

Počelo mi se sviđati u toj Njemačkoj. Sviđalo bi mi se još više da nismo katkad uključivali televizor u Volkerovu stanu. A udarne su vijesti bile iz Hrvatske: pucalo se, gorjeli su bombardirani gradovi, snimke su prikazivale mrtve ljude po poznatim ulicama...

Volker nije bio napasan, ali smo se svejedno pokrivali do brade kada bi nam ulazio u sobu radi jutarnjeg buđenja.

»Sakrij svoj ljubavni tepih«, govorio sam Kikiju kada bi ispod pokrivača izvirile njegove raskošno dlakave grudi, »nemoj da se Volker raspomami«. Smijao se, ali je temeljitije pokrivao svoje runo kada bi naišao naš stanodavac i objavio nam da je svanuo novi ljetni njemački dan.

Kao nekakvu homoseksualnu »štih-probu«, ili smo mi to možda pogrešno shvatili, pustio nam je naš domaćin film koji je nazvao kultnim, dapače remek-djelom — Rocky Horror Party Picture Show. Prvi put sam gledao taj »kultni film« jer u bivšoj državi nikada nije zaigrao u kinima, a kada se vrpca odvrtjela do pola bilo mi ga je i previše. Neki ludi transseksualac, kako li se to već zove, zavodi finu djevojku i njezina dečka, a sve je popraćeno žestokom glazbom, fetiš ikonografijom; sve neka koža, lanci, kostimi, svi napadno našminkani i nastrani, a nasilja koliko hoćeš. Ukratko, od filma se i meni i Kikiju okretao želudac, a vidjevši naše reakcije, i Volker je shvatio kako nikako nismo iz njegova filma. I dalje je bio korektan, ali su odnosi ipak, kako bi kazali političari, bitno zahladnjeli.

Igrali smo i jedan košarkaški turnir, pojačali taj TSV 1860 Weissenburg. Kiki se nažalost ozlijedio za vrijeme prve utakmice, a ja sam igrao fantastično sva tri dana turnira unatoč činjenici da mi suigrači nisu imali pojma. Dobro, protivnici nisu bili velike marke, tu i tamo po koji američki crnac, ali mi je sve polazilo za rukom. Suigrači užas — dodaš im loptu pa se spotaknu na vlastitu nogu, naprave duplu, bace loptu suparniku i slično — pa sam obično završavao više od polovice napada. U polufinalu sam od naših šezdeset koševa postigao pedeset. U finalu smo izgubili od jednog njemačkog drugoligaša pojačanog s dva crna Amerikanca, ali sam bio proglašen igračem turnira i najboljim strijelcem. Poslije turnira su me spopala dva sredovječna tipa i uspio sam razaznati da mi nude ugovor za igranje u prvoligašu iz Bayreutha. Želja da ostanem igrati košarku u Njemačkoj zapravo me je i dovela u Weissenburg. Potpisao sam istog dana predugovor, jer nisam još imao ispisnicu iz svoga kluba, a tipovi su mi obećali dobre novce za ugovor, fiksnu plaću od 5000 DEM i premije za pobjedu. Trebao sam se javiti u novi klub početkom rujna 1991, ali nikada nisam došao u taj Wagnerov Bayreuth.

Otišao sam u rujnu u rat, postao vojnik, umjesto pobjeđivanja protivnika vještinom ubacivanja koševa, trebao sam pucati u njih. Pucati da ih ubijem. A što je najbizarnije, za moj odlazak u rat krive su zapravo junačke narodne pjesme.

Kad sam bio dječak volio sam sjediti u očevu krilu i slušati njegove priče. Do njegova krila je bilo teško doći jer nas je bilo petero djece, a on je rijetko bio kod kuće. Od 1961. godine radio je u Njemačkoj po »bauštelama« građevinske poslove i dolazio kući tek za Uskrs i Božić. Poslije Božića je bio u Njemačkoj tajanstveni praznik Šlekveter poslije smo saznali da ta riječ znači loše vrijeme i nemogućnost da se radi na otvorenom), doba kada tate provode dane kod kuće, sa svojom djecom. Najviše sam volio kada bi me posjeo na krilo prelazio bridom dlana po trbuhu kao da svira gusle i pjevao pjesme o Mijatu Tomiću, slavnom hajduku i njegovoj družini. Sjećam se kako sam uvijek bio ljut na ona Mijatova »tries' i tri dpoznanikaruga«, koji bi »nikom poniknuli i u crnu zemlju pogledali« kada bi harambaša zatražio dragovoljca za kakvo opasno junačko djelo. Srećom je tu uvijek bio »mali Marijane« koji bi priskočio svom daidži upomoć i načinio sve što bi trebalo.

Sada sam se ja osjećao kao jedan od onih junaka što »nikom ponikoše«. Činilo mi se, dok gledam krvave slike na programu njemačkih televizijskih postaja ili razgovaram s roditeljima telefonom, kao da me neki Mijati Tomići prekoravaju iz daljine i traže da se vratim, da ne budem kukavica, da ne gledam u zemljicu crnu, već da se suočim sa samim sobom i sa svojim strahom.

Učvrstio sam odluku o povratku kada smo u Njemačkoj sreli jednog poznanika, koji nas je uvjeravao da se »dolje ne treba vraćati«. On ne ide, nije lud da pogine zbog ičije politike. Dobio je divan posao, u bolnici, na patologiji. Mozak na pašu — a dobra lova.

»Ako si htio vozati mrtvace, mogao si to činiti i kod nas. Ima ih ovih dana koliko hoćeš«, rekao sam mu.

Htio sam se našaliti, ali je šala ispala neukusna. Poznanik je pozelenio i ubrzo se pokupio i od tog smo se dana prestali pozdravljati. Pričao je nekim zajedničkim prijateljima kako sam ga uvrijedio. Trebao bih mu se ispričati što je pobjegao od rata. Pa to je bila njegova odluka, a ne moja. S vlastitim se odlukama moraš znati nositi.

A bilo je ipak tako teško vratiti se natrag, ostaviti njemački mir, lijepe mirnodopske brige, prepune izloge, bandove na trgovima koji su svirali pjesme Dylana, Beatlesa i Byrdsa. Mister Tambourine Man — play that song foooor meeee! Dylane, Byrdsi, Beatlesi — možda je u vašim pjesmama time for peace, a ja idem tamo gdje su goluba ispekli na ražnju, na vatri zgarišta, recimo, sela Ćelije. Idem tamo gdje moji vršnjaci umiru, a i ja ću možda umrijeti ili ostati invalid. Ta me misao pogađala i zazirao sam od tih Nijemaca i njihovih gitara što su prizivale pjesmama godine koje preziru rat i mole za ljubav i mir. I što ti ljudi ogrezli u mir znaju uopće o ratu?

Oraspoložilo me je kada sam na povratku, usred Münchena, našao oca koji je tih dana konačno sredio papire za mirovinu. Sreo sam ga u najprometnijoj minhenskoj ulici Bayer Strasse, u blizini željezničkoga kolodvora, gdje su bile načičkane hrvatske i turske trgovine, pizzerije, grillovi s gyrosom, restoran Blaue Adria našeg pokojnog rođaka Filipa — Fiće, političkog emigranta što ga je pregazio automobil ispred kuće, dvije godine prije propasti Jugoslavije. Otac je tvrdio da to nije bilo slučajno, da nije bio pijan jer je bilo jutro kada je on — za razliku od poslijepodneva i večeri — u potpunosti trijezan, već da ga je ubila UDBA.

Stari je, dakle, išao prema meni s građevinskim kolicima punim margarina, kave, slatkiša i kojekakva alata. Kiki i ja smo popadali na pločnik od smijeha videći ga kako gura ponosno svoja kolica kao da je na kakvom gradilištu, a ne u središtu kozmopolitskog velegrada. Bio je sretan: vraća se kući, mirovina je sređena. Napokon se on vraća kući iz tuđine nemile. Sjedit će uz peć na drva sa svojom babom, a marke će samo stizati.

»Čemu se veseliš? Vraćaš se u rat, stari«, htio sam ga ohladiti.

»Preživio sam jedan, a valjda ću i drugi«, odgovorio je s nekim ponosom.

Prvi put otkako sam iz Njemačke putovao s gastarbajterima, nije nas gonjalo na granici. Nisu nas više dočekivali carinici kao da smo razbojnici, a naše uspaničene očeve tjerali da pokupe svoje trošne torbe, plastične vrećice u koje su pokušavali sakriti kavu, slatkiše ili neku tehničku robu, pa onda jedan po jedan stajali pred strašni sud — carinike koji su polagano, kao da uživaju u tome, preturali po tim nadrealnim hrpicama. Nije bila stvar u toj kavi ili kazetofonu koji bi možda pronašli, činilo mi se kako su jednostavno uživali u ponižavanju naših očeva koji su dolazili kući sa sumnjivog, trulog Zapada.

I Slovenci su bili ljubazni tih dana, a kamoli naši policajci sa sjajnim novim šahovnicama na kapama, kao da su što se i mi vraćamo, da se skupljamo u jedan veliki čopor koji se treba suprotstaviti strašnom neprijatelju.

Neki su ljudi u autobusu plakali gledajući u zastavu sa šahovnicom na improviziranom graničnom prijelazu koji je glumio limeni kontejner.

»Neka sam ovo dočeka, more me sada vrag odnit, ako 'oće«, kazao je jedan zaplakani gastarbajter, a ja sam mislio kako vraga ne treba nikada zazivati jer dolazi i sam, kad ga ne tražiš i ne zoveš.

Glavni su putni pravci u Hrvatskoj bili presječeni pa smo se od Zagreba do Slavonije vozili osam sati zaobilaznim cestama i poljskim putovima. Stigli smo u naš grad u zoru. Ulice su bile puste, zidovi prepuni plakata i osmrtnica. Neke sam likove iz crnih okvira znao iz viđenja. Bilo je teško shvatiti da ih više neću susretati po gradu pa nisam osjetio iskrenu tugu. Starci umiru, a ne ljudi mladi kao ja. Smrt mladog čovjeka je iznimka, a ne nešto uobičajeno, što nam žele reći osmrtnice načičkane po stablima kestena u Ulici kralja Tomislava, kojom sam gurao građevinska kolica puna margarina, čokolade, kave i alata, hodajući s ocem prema našoj kući.

Nekoliko dana sam živio kao u nekoj velikoj praznini. Ne mogu se točno prisjetiti što sam radio i kamo sam se kretao: sjećam se da sam često buljio u televiziju i čitao novine, a navečer nisam dugo mogao zaspati od mukle tutnjave topova iz daljine. Tukli su nemilice Vukovar i Osijek, tresli su se dugo u noć naši prozori ulijepljeni smeđim ljepljivim vrpcama, da se ne bi rasprsnuli. Onda bi pred zoru sve utihnulo i svijet bi prekrila sablasna tišina do nove tutnjave.

Pozvali su me uskoro iz mjesne zajednice da se uključim u Narodnu zaštitu, pa sam noću sa starom puškom tandžarom — M48 — šetao po tračnicama, gledao zvijezde i čuvao željezničku postaju. U zoru smo odlazili u obližnju pekaru, jeli toplo pecivo i slušali vijesti, dramatični vukovarski glas Siniše Glavaševića koji je odjednom postao naš prijatelj i glasnik nade iz grada koji su nazivali hrvatskim »Lenjingradom« ili »Staljingradom«, ali se meni tada činilo da je to najprije hrvatska Troja, grad koji se neće othrvati mrskim Ahejcima i rukama njihnim.

Svaki sam dan popodne s društvom igrao basket i nadao se da će se nekim čudom stvari ipak smiriti toliko da će makar sa zakašnjenjem početi košarkaška sezona 1991/92. Opet, svaki nas je dan bivalo sve manje na igralištu, jer su se popunjavale postrojbe pričuvne policije i one vojne — Zbora narodne garde, a ponetko je, ponovit ću, zbrisao preko grane.

Tako smo mi preostali, jednog rujanskog nedjeljnog popodneva krenuli na srednjoškolsko igralište odigrati par basketa. Pored nas je prolazila kolona gardista odjevenih uglavnom u ružne rashodovane odore vojske bivšeg DDR-a, sašivene od neodređenih sintetičkih materijala.

»Di ćeš?« pitao me jedan prijatelj iz kolone koja se nije vukla vojnički ukočeno, već je nalikovala na frajerski platoon iz američkih filmova o vijetnamskom ratu. Neki su imali kacige na glavama, neki bejzbol kapice, neki šešire, neki samo marame oko čela. Bili su tako cool, šareni i opušteni — kao da su iz videospota, kao da idu na ludu subotnju zabavu — zgodni mladi gradski frajeri — a već tog popodneva četvorica su od njih poginula.

»Pa na basket« odgovorio sam.

»Pa na basket! Kakav basket?«, rekao je podrugljivo jedan od njegovih drugova, koji je vjerojatno bio zapovjednik: »Ti samo na basket misliš. Kao da si pao s mjeseca. Idi kući da ne pogineš. Sada će se pucati. Idemo zauzeti kasarnu JNA.«

»Pazi da vam iz kasarne ne zakucaju granatu u koš«, netko je dobacio iz platoona.

Sjeo sam na motorić praćen smijehom i odjurio do vojarne da vidim što se događa. Okolo su naši zauzimali položaje. Gradonačelnik i sekretar Ureda za obranu zvali su kroz megafon vojnike i oficire da se predaju i jamčili im sigurnost. Skupilo se poprilično promatrača pa su nas neki u odorama došli tjerati.

»Jeste li vi poludili?« derao se na nas jedan od ljudi u odori, koji je u civilu radio kao službenik u banci. »Bit će pucnjave, bježite kući. Izginut ćete. Ovo nije zezancija!«

Polako smo se počeli razilaziti. Stigao sam kući kada je zagruvalo i začula se sirena za uzbunu. Zbrisali smo u podrum: mračan, pretrpan ljudima iz susjedstva. Osjećala se nervoza i strah unutra: najviše panike su stvarali najstariji. Kukali su da će izginuti, jaukali su i zapomagali. Išlo mi je to na živce: zar je moguće da se ti starci više plaše smrti od nas mladih, a već su jednom nogom u grobu? Od njihove dreke nije se čuo radio koji je emitirao domoljubne pjesme i obavijesti, mala djeca su plakala, zimnica jače zaudarala, smrdile su još intenzivnije nagnjile jabuke i kruške, pa sam izašao van iz podruma.

Nije bilo opasnosti za moj kvart: JNA je iz kasarne tukla po središtu grada, oko katedrale, pa sam odšetao do dečki iz Narodne zaštite koji su s lovačkim puškama, pokojim kalašnjikovim, pištoljima i shoot gunovima čuvali tenkovske zapreke na kraju ulice. Trebali su spriječiti mogući bijeg tenkova iz kasarni i imali za tu prigodu pripremljene boce pune benzina s krpama koje su virile iz grlića — kao u stripovima o Mirku i Slavku. Ludo, ali vjerovali su da time mogu zaustaviti tenkove.

Na televiziji i radiju su svirale domoljubne i ratne pjesme: Moja domovina, Hrvatine, Kreni gardo, bandu zgazi, Hrvatska mora pobijediti... Mora? Otrcano je napisati, ali se mora jedino umrijeti. Valjda ja neću, stalno sam mislio. Valjda neću poginuti, valjda neće baš mene granata ili metak? Volim živjeti. Volim djevojke, volim basket, volim čokoladu, volim glazbu, knjige, svašta volim.

A ništa od današnjeg basketa, ništa od izlaska večeras, pomislio sam, rat je stigao i u naš mali grad. Ali ne tiho kao jesen u pučkoškolskim čitankama: šuštanjem lišća i šapatom kiše. Čulo se muklo groktanje, kao stenjanje priklanog bravca, dok su topovi tukli katedralu i trg oko nje.

Od tog dana loptu nisam uzeo u ruke četiri duga mjeseca. Danijela je početkom listopada preko Našica, Slatine i Virovitice otišla u Zagreb studirati pravo i moram priznati da mi je prvi put nedostajala.

Košarkaš i nirvana

Nakon tri dana naši su zauzeli gradske kasarne koje su sada postale vojarne. Skladišta su bila puna oružja i počeli su mobilizirati sve one koje nisu mogli prije jer nije bilo dovoljno oružja. Iz mog društva još smo Kiki, Žikson i ja bili civili. Ćifson je, recimo, već bio unovačen. Vidio sam ga kako paradira gradom, sa zelenom mrežicom preko kacige i Marlborom ispod mrežice, baš kako su to radili američki vojnici u filmu Hamburger hill koji smo jednom zajedno gledali u gradskom kinu. To je onaj film u kojem se Amerikanci i Vijenamci bore za osvajanje važnog brda s grlenim vijetnamskim imenom — nekakve vijetnamske kote 313 — a Ameri su ga nazvali Hamburger hill jer je nakon bitke na njemu ostalo cijelo čudo mrtvih; hrpa samljevenog i spaljenog ljudskog mesa. Ima u tom filmu jedna strašna scena: Ameri lete helikopterima na položaj, žvaču žvake i psuju, proklinju sudbinu koja ih je iz Arizone, Utaha, Ohija ili Texasa dovela u krvavu, smrdljivu džunglu, spremaju se iskočiti iz letjelice, osvojiti to bezvezno vijetnamsko brdo; mitraljezac mecima mete prostor ispod sebe, sitni Vijetnamci bježe ispred metaka i napalm-bombi koje posvuda na tlu stvaraju buktinje; svira žestoka pjesma grupe Animals, glas Erica Burdona dramatično govori kako želi otići out of this place!

Moćna stvar ako je gledaš u kinu, ali ne ako je proživljavaš u stvarnosti i još se pritom osjećaš kao jedan od onih malih na zemlji: po kojima padaju bombe i koje prži vrući napalm.

Po cijele dane smo Kiki i ja tumarali po gradu, koliko se uopće moglo tumarati u stankama između raznih uzbuna i zračnih napada, očekujući poziv u vojsku i moleći Boga da ga ne dobijemo. Kupovali smo odjeću po našim trgovinama jer je ratna inflacija mnoge cijene učinila smiješnima. Navečer smo odlazili u Style, podrumski kafić u središtu grada koji je postao slavonski Rickov bar, kao što je naš grad postao nekakva slavonska Casablanca, vjerojatno jer nije bio izravno na bojišnici pa se moglo koliko-toliko normalno u njemu živjeti. Osim svih onih vojnih stožera, vojne bolnice, stranih humanitaraca, europskih promatrača — sladoledara, grad su napučili i kojekakvi sumnjivi tipovi. Među ostalim, postao je slavonska narkomanska metropola i središte preprodaje ukradenih automobila.

A noću je u gradu bilo sablasno: ulice u potpunom mraku koji slabašno presijecaju automobili s upaljenim pozicijskim svjetlima. Vani tišina ili udaljena tutnjava s bojišta. A u podzemlju grada bujao je noćni život: svi kafići i restorani koji su imali podrumske prostorije bili su prepuni, bučni, divlji.

Slika koja se mogla u Stylu vidjeti svake večeri bila je dostojna najboljeg američkog filma o vijetnamskom ratu. Na dva ekrana iznad šankova vrte se spotovi s MTV-a (tih dana je nastupilo ludilo za Nirvanom), a unutar kafića kontrastni krkljanac od dotjeranih djevojaka, mladića u maskirnim odorama i pokojeg muškaraca u civilki. Odore su strašno raznolike, sa svih strana svijeta, a najponosniji su oni s rabljenim američkim odorama na kojima se često još kočilo ime prijašnjeg vlasnika — nekog Jonesa, Smitha ili Davidsona. Različite su kacige, šeširi, marame i kape na glavama, po kutovima su poredane puške i strojnice, oko pojasa bombe i pištolji, na sve strane se puši marihuana, pije se bez mjere, kao da će sutra nestati svijet. U jednom kutu dokasna su uvijek sjedili vojnici za koje sam mislio da su šminkeri, jer su imali nove američke vojne puške M-16 i nove blistave maskirne odore, a zapravo su to bili oni luđaci koji su svake noći letjeli poljoprivrednim zrakoplovima iznad Vukovara i gađali položaje JNA bombama napravljenim od plinskih boca. Nakon jednog ponoćnog odlaska iz Styla nisu se više vratili. Pogodili su ih raketom iznad srpskih položaja i raznijeli u komadiće.

I mi smo redovito ondje, još uvijek u civilkama. Ljudi u Stylu pričaju povišenim glasom od nervoze i od Kurtova glasa. Kiki i ja gledamo spotove, pričamo o Njemačkoj, o košarci, patimo jer tog ljeta nismo bili na moru, a neki nam spot raspiruje maštu: pjesma se zvala Y, a ime sam grupe odavno zaboravio. Dva zgodna dečka natjeravaju se po plaži s dvije prekrasne djevojke. Voze se u brodiću, piju crno vino, ljube se momci s curama, skaču u vodu, a onda legnu svih četvero kao omamljeni u pijesak — lijepi i mladi. I mi smo ondje na toj plaži, s nekim našim curama, a onda vidimo kako jedan mjesni narkoman u odori udara tipa iz Osijeka ručnom bombom po glavi jer mu cijele večeri, kao, gleda curu. Legu okrvavljenog odvode van njegovi prijatelji i prijete se da će nekoga ubiti, a narkoman objesi bombu o pojas i nastavi piti pivo; nakon par minuta pripali svojoj curi šamar, ona plače, ali ne izlazi van, već ostaje stajati pored njega lica mokrog od suza i umrljanog od šminke. Mi se vraćamo MTV-u, ali je čarolija nestala: ponovno počinje Nirvana. Žestoko, sirovo, bolno: dobro ide kao glazbena kulisa uz ratne prizore, a to još više deprimira ili razjaruje, kako koga.

Kikija su prvog pozvali u vojsku: nije loše buraz veza super razmotaš motaljic pa si u toplom telefoniraš znaš one fore orao, orao, orao ovdje soko, soko, soko javi se prijem, zeza se, a znam da mu nije svejedno. Bilo mu je lakše kad sam jednog jutra i ja dobio poziv. Dobrodošao u rat! Nisam kosio žito na Lazinama, niti bio kakav Jambrek ili Trdak Vid s nedorasle desetero djece, ali me opet štrecnulo. Negdje u dubini duše sam mislio kako me možda ipak zaobiđu u svojim ratnim planovima, kako će me mimoići gorka čaša. Da domovini baš i neću biti potreban. Pa mnogi nisu morali u rat, ako baš to sami nisu htjeli: znao sam stotine faca koje su se izvukle, ili jednostavno pobjegle. Mnogi od tih su se poslije hvalili svojim doprinosom u ratu. Zaslužni su, branili su Hrvatsku, govorili su, na ovaj ili onaj način, ali svakako ne na onaj najtegobniji, najteži i najopasniji način: s oružjem u ruci, u rovovima, na puškomet od smrti.

A mnogi su je branili loptom. Baš te ratne 1991. na stotine je mladih hrvatskih sportaša otišlo u inozemstvo. Do tada su vrijedili strogi jugoslavenski propisi po kojima je igrač mogao u inozemstvo tek kada navrši 28 godina. Propala država, propali i propisi i naši su sportaši hrpimice otišli u bijeli svijet »širiti istinu o Hrvatskoj, boriti se za nju loptom« i potpisivali usput milijunske ugovore, a njihovi vršnjaci su u domovini potpisivali vojne pozive. Davali su naši sportaši, ruku na srce, tisuće ili desetke tisuća dolara za razne vojne i humanitarne potrebe, ali mi je uvijek tada padala biblijska prispodoba o Isusu koji s učenicima u Hramu gleda kako Izraelci daju milostinju. Puno je bilo onih s bogatim darovima, iz svog suviška, ali je najviše dala ona udovica sa svoja dva bakrena novčića. A takve udovice bili su svi oni koji su otišli na bojište, koji su radili u napadnutim gradovima i selima ili jednostavno u njima živjeli, izlazili, hodali po poniženim i izranjenim ulicama.

Padnem u vatru kada o tome mislim ili govorim, a znam da nemam prava drugima suditi: svatko treba živjeti sa svojim odlukama.

Noć prije polaska nisam mogao zaspati. Bio sam nervozan i rastrojen a kada bih zatvorio oči pokušavajući usnuti bilo je još gore. Sve ono što sam radio i bio do pred nekoliko tjedana i mjeseci, sada je postalo nevažno. Jedan metak, jedna malena krhotina granate mogla me je rastaviti od života koji sam toliko volio. Bilo mi je kao da sam se probudio iz lijepog sna i utumarao u okrutnu ratnu moru. Ili obratno: kao da sam iz lijepog sunčanog života potonuo u taman, košmaran san. Neki mi je glas govorio da ću umrijeti, da se nisam trebao vraćati iz Njemačke, da će me neprijatelji ubiti, zaklati kao u onoj odurnoj Okupaciji u 26 slika, zaklati kao one policajce u Borovu Selu. Padalo mi je na pamet pobjeći te noći u inozemstvo jer na granicama nitko još nije zaustavljao vojne obveznike. Nisam to učinio: morao sam ostati, iako mi se činilo da sam stigao u ogromnu mračnu šumu i mogao sam se tek nadati da ću iz nje pronaći izlaz.

Na polici sam pronašao knjigu s otiskom Isusove slike s torinskog platna na naslovnici. Odavna mi ju je poklonila starija sestra, uvjeravajući me pritom kako je moram pročitati jer je čudesna. Bio je to jedan od dvadesetak svezaka knjige Spjev o Bogočovjeku. Marija Valtorta, teško bolesna i nepokretna Talijanka, napisala je to djelo za vrijeme II. svjetskog rata, tvrdeći da joj ga je diktirao Isus. U njezinoj knjizi Krist je hodao Palestinom, visok, lijep i svet, čineći posvuda dobro. Sve je bilo smisleno dok sam čitao o Isusu; stvari su bile kristalno jasne. Zaspao sam smiren Isusovim riječima i djelima, ali sam se ubrzo prenuo, a tjeskoba se ponovno vratila. Turobna, mračna. Mnogo godina nakon tog dana pročitao sam kako je Mirko Kovač zapisao pohvale tom osjećaju: »Veselimo se tjeskobi; iz nje uvijek mora nešto dobro izići!« Mislim da Kovač nije bio u pravu. Što ima dobro u tjeskobi? Što ima dobro u ikojem osjećaju koji nas u duši muči i razara. Čovjek uopće nije stvoren za patnju, bol i tjeskobu: zar je svijet arena koju je Svemogući stvorio da gleda kako se muče maleni ljudski crvi? Zar je zato stvarao svemir i čovjeka: pokrenuo čudesne mehanizme da bi se pojavilo biće stvoreno tek da gmiže po zemlji, da pati, da ga privlači zlo i da muči svoje bližnje? Zar Biblija ne kazuje kako je prvi čovjek dobio edenski vrt za svoj dom, vječnu sreću za svoj život, a onda to vlastitom voljom izgubio? Ponovno sam uzeo knjigu u ruke, čitao i pred zoru opet zaspao. Probudili su me majka i otac. Ponosni i uplašeni u isto vrijeme, sa suzama u očima. Spremili su mi obilan doručak i hrpe korisnih savjeta.

A kada je došlo vrijeme da krenem, stavio sam i ja oko vrata drvenu krunicu, odjenuo čudnu maskirnu odoru: pogledao stranca blijeda lica u ogledalu i čudio se njegovoj mirnoći. Napunio sam vojnu torbu knjigama i slatkišima. Kao onaj Bruder Pera iz Salaša u Malom Ritu, koji nije »mog'o bez duvana«, nisam mogao nikamo bez slatkiša i knjiga. Starci su se čudili kuda vučem knjige pored toliko korisnijih stvari koje bi mogle zatrebati, ali sam poslije shvatio da sam bio u pravu: između krvavih ratnih poglavlja velika je dosada koju je valjalo ispuniti. Umjesto kartanja, traganja za hranom ili opijanja, ja sam čitao.

Vojni teoretičari tvrde kako su se ratovi promijenili i stalno se mijenjaju, ali meni se činilo, dok sam čučao u rovovima iskopanim u mekoj smeđoj zemlji i spavao u zadimljenim zemunicama, kako sam usred blatnjave i krvave zbilje Krležinih domobranskih novela u kojima njegovi domobrani Jambreki čuče u galicijskom, panonskom kalu jer se, nakon sunčanog rujna koji je između bitaka prizivao pastoralnu idilu Katančićeve »Vinobere«, pokazala ona druga strana slavonske jeseni. Danima se magla vukla po zemlji, neobranim kukuruzištima koja su postala minska polja, šumama i poplavljenim livadama. Posvuda smo gazili po blatu, onom vječnom, žitkom i depresivnom panonskom blatu po kojem već tisućama godina gaze vojnici, čuvajući svoje ili napadajući nečije tuđe limese.

Imao sam i sreće u svom ratovanju, moja jedinica je bila na bojišnici koja je uglavnom cijelog rata mirovala. Katkad bi se malo zagruvalo iz topova, mi bi zapucali nasumce iz rovova; za pola sata bi se sve smirilo. Najviše si morao paziti da te ne skinu snajperom ili si molio Boga da baš tebi u rov ne tresne granata, kao nekim dečkima iz voda koji su ostali teški invalidi nakon što je granata iz haubice bubnula među njih. Inače nije bilo loše. Dečki u brigadi su bili sasvim simpatični, a za razliku od iskustava iz JNA, ovdje nitko nije nikoga maltretirao, niti je postojao strah od starešina, kao u vojsci s kojom smo sada ratovali. Čuo sam nakon rata da je u vojsku ponovno uvedena stega, da se ročnike znalo maltretirati, a to mi je bilo jako žao. Bilo mi je žao što Hrvatska vojska nije ostala onakva kakva je bila za svog nastajanja krajem 1991. Zajedničko tijelo gdje su svi suradnici, gdje nema ponižavanja i omalovažavanja vojnika, čak ni onda kada nisu heroji, gdje svi zajedno jurišaju i bježe, a nitko nikome ne puca u leđa.

Većinu sam ljudi u svom vodu poznavao otprije a čak i u rovu je vrijedio moj košarkaški ugled i prema meni su se svi odnosili s poštovanjem. Čini mi se da su bili sretni što je netko tko je relativno uspješan sportaš, i još sa završenim fakultetom, bez gunđanja i izmotavanja čučao s njima u rovu i dijelio dobro i zlo. U rovovima je najčešće bila, kako bi to marksistički sociolozi kazali, radnička i seljačka klasa.

No, nisam dugo ostao običan prašinar. Jednog dana me obilazeći položaje vidio bivši susjed Branimir, koji je u Hrvatskoj vojsci postao satnikom. Iznenadio se što me vidi u rovovima.

»Što ti ovdje radiš?« čudio se.

»Što bih radio? Stojim na braniku domovine. Ratujem...«

»Ma znam. Ali ti si sportaš. Zašto nisi u športskoj četi?« »Što? Da čuvam stadion ili bazen? Pa da, Srbi su strašno zapeli rušiti naše sportske objekte«, ironizirao sam zahvaćen ratničkim sindromom ljutnje na sve one koji nisu vojnici, ili nisu vojnici ondje gdje je blatnjavo i krvavo, ali se moj bivši susjed nije dao pokolebati.

»Ti si i fakultet završio«, nastavio je.

»Psihologiju.«

»Psihologiju!«, začudio se. »Vidiš. To je dobro, to je stvarno dobro... a jesi li bio u Partiji?« odjednom me upitao.

»Kakva Partija, kao da ne znate?« odgovorio sam.

»Pa da, tvoj otac je bio vani...«

Zamislio se, a onda rekao: »Šteta je da takvi dečki trunu. Ustrojava se IPD, a ljudi kao ti bi nam dobro došli. Vidjet ću nešto, vidjet ću...« i otišao pričajući sam sa sobom.

I za par dana stigla naredba, pa sam postao IPD-ovac. Pozdravio sam se s dečkima iz rovova kojima je bilo žao što odlazim. Bio sam zadovoljan, iako sam se pred njima pravio kako mi ne odgovara ta promjena. Mislio sam da će mi u IPD-u biti lakše, ali me stvari koje sam ondje morao činiti danas više proganjaju od onih nekoliko ranjenih i mrtvih tijela koja sam vidio dok sam čučao u rovu i pucao na neprijatelje.

Kao psihologu, jedan od najvažnijih zadataka mi je bio da obavještavam obitelji poginulih o smrti vojnika iz naše brigade i da razgovaram s njima, pružim im »stručnu pomoć«. To je bilo gore od pucanja i granata: strašno, neopisivo, prebolno. Ući u nečiju kuću gdje čekaju nestrpljivo vijesti o svom sinu, bratu, ocu, mužu, a onda kazati kako je taj njihov voljeni: mrtav, ubijen, zaklan, raznesen. Žene bi vrištale, padale u nesvijest, muškarci ridali, a djeca sve to zgranuta promatrala...

Puno godina poslije mog službovanja u IPD-u, za rata u Čečeniji, jedna je moskovska televizijska postaja poslala novinare da snime reakcije žena i djece kojima časnici ruske vojske donose vijest o smrti muža i sina. Sve se desilo u nekom trošnom gradiću u ruskoj provinciji, kojem sam zaboravio ime. U stilu neslanih šala iz Letećeg cirkusa Montyja Pytona novinar najavljuje kako se sada nalaze pred stanom u kojoj živi žena jednog ruskog vojnika — Nataša, Sonja ili Irina — i kako će joj priopćiti da joj je muž poginuo. Kamera prikazuje mladu ženu kako otvara vrata; ona vidi kameru, instinktivno se smješka i uređuje, očekuje nešto lijepo, nešto dobro, jer je tu televizija, možda je dobila neku neočekivanu nagradu, možda traže njezino mišljenje o ovom ili onom pitanju, treba biti lijepa i šarmantna pred kamerama; a onda čuje kako su joj muža ubili Čečenci, kako je postala udovica: vrišti i osjeća kako joj se tlo ljulja pod nogama, a kamere neumorno snimaju, novinar neumorno komentira...

Taj monstruozni čin mi je povratio u sjećanje ono što sam i sâm 1991. morao činiti: zvonimo, čuje se kako netko žurno posprema po kući da nered ne zatekne posjetitelje; šuškanje pred vratima, dogovaraju se tko će otvoriti, majka viče na djecu da se umire, stružu papuče po tepihu, škripavo se otvaraju teška ulazna hrastova vrata. Kada nas ugledaju, naše odore i oružje, na licima im se čitaju zebnja i strah pomiješani s nadom. A onda ja skinem kapu i predstavim se. Izvijestim patetično kako im s bolom u srcu javljam da je njihov muž, sin, brat, otac »položio život na oltar Domovine«. I onda se sudarim s nevjericom, s očajem, s pitanjima. Želim pobjeći, a odgovaram, prazno, šuplje; lupam fraze iz priručnika i mislim u sebi što ja uopće znam o smrti i životu da bih ikoga mogao tješiti? I još poslije moram i na sahranu, gdje me tretiraju kao svoga, od mene traže utjehu...

Četiri mjeseca sam bio vojnik kada sam sreo u gradu Marka, trenera mjesne košarkaške momčadi u kojoj sam započeo karijeru. Već je prolazio siječanj 1992, potpisano je bilo Sarajevsko primirje, počele su nas priznavati europske i ine zemlje, rat se dobrano smirio; zapravo se samo stišao prije nego je punom silinom ponovno buknuo u Bosni. Marko me pitao gdje ću igrati ovu sezonu.

»Kakvu sezonu?« zapitao sam. Ispričao mi je kako je mjesni klub nakon raspada Jugoslavije iz četvrte ušao u drugu ligu, da se dečki polako skupljaju i da bi mogli imati super momčad, pogotovo ako dođem i ja.

»Tvoga kluba ionako nema, jedino ako misliš zaigrati u prvenstvu 'republike srpske krajine?'«

Rekao sam mu da se ne zeza, ali je spomen košarke oživio u meni osobu koja se primirila četiri mjeseca. Razgalila me je pomisao da bih uskoro mogao zaigrati, ali me je bilo stid tražiti vezu da se »skinem«, da prestanem biti vojnik. Rekao sam to Marku, a on je kazao da se ne brinem, da je za deset dana prvi trening, a da će ljudi iz uprave srediti ostalo.

»Bit će to sjajna sezona!« rekao je odlazeći zadovoljan jer me privolio da igram za njegovu, za našu momčad. Bila mi je gotovo nestvarna činjenica da ću ponovno na teren, da još postoji mjesto gdje ljudi trče i pucaju na koš, a ne na ljude.

Biti bolji od Praje — biti onaj što koševe daje

Nakon nekoliko tjedana stvarno sam dobio rješenje o razvojačenju. Vratio sam odoru i oružje, potpisao neke papire i prestao biti vojnik. Rat mi je od tog dana postao kao elementarna nepogoda: od granata ili zrakoplova sakrivao sam se kao od kiše i oluje, a onda se vraćao onom što sam jedino želio raditi, ako se igranje košarke uopće može nazvati poslom. Povratak kući, u svoju matičnu momčad, bila je prava stvar za novi početak. Moja košarkaška generacija, koja je puno obećavala (ili smo barem mislili da je obećavala, jer valjda nema bivšega, neuspjeloga košarkaša, koji za sebe ne misli da je obećavao i da nije mogao, ali eto...), nakon godina potucanja po raznim klubovima našla se na okupu. A nema ništa ljepše nego igrati igru koju voliš u momčadi gdje su ti suigrači prijatelji, a ne suparnici za mjesto u početnoj petorci. Nema onih traumatičnih prvih dana po dolasku u novi klub kada se dokazuješ treneru, upravi, navijačima, suigračima od kojih bi te većina zgazila kao crva jer se boji za mjesto u momčadi. Ne moraš se privikavati na novi grad, tražiti mjesta za izlazak, upoznavati nove ljude.

Sve znaš: igraš bez opterećenja, ne bojiš se da ćeš zbog promašenog šuta na klupu, ne moraš se na svakom treningu iznova dokazivati jer tvoje vrijednosti svi već odavna znaju. Ljudi iz uprave našli su i sponzora, mlade dečke iz jednog tekstilnog poduzeća, zaljubljene u sport, koji su davali u klub svoje novce, a ne društvene, državne, oprane ili neoprane ili tko zna čije već. Dobivali smo redovito stipendije, obećali su mi i novce za ugovor, ali, kako već to u životu biva da nitko nije prorok u svom mjestu, tako ni ja nisam dobio sve što su mi obećali kao što su dobili igrači koji su dolazili sa strane.

Tih dana sam raskinuo vezu s Danijelom. Paradoksalno, htio sam, kako bi to političari rekli, naše odnose učvrstiti, a ispalo je da smo se rastali kao neprijatelji i ona je od tada od mene okretala glavu kao da sam joj nešto nažao učinio. A u onim turobnim ratnim noćima, kada utihne ratni stroj, a sablasna mračna tišina budi u srcu veću tjeskobu i tugu nego bljeskanje zrna, grmljavina topova i blizina smrti; u tim sam tihim noćima dugo i jalovo razmišljao o svom životu. U tom kovitlacu mojih misli i snova javila se vrlo čvrsta odluka da promijenim odnos prema ženama. Zaključio sam da je dosta te besmislene permanentne nesretne zaljubljenosti, tog donkihotstva, iščekivanja vječne ljubavi i idealne žene, jer vjerojatno su to samo pjesnički pojmovi, a ne nešto što postoji u stvarnosti. Na ljubav moram uzvratiti ljubavlju, ne tražiti više nego što dobivam, odlučio sam. Često mi je u misli dolazila Danijela koja me, činilo mi se u onim mračnim ratnim noćima, voli nesebičnom i iskrenom ljubavlju. Pravio sam u glavi moguće projekcije života s njom, pa i braka — dok nas smrt ne rastavi! Nisam si mogao odgovoriti kakav će taj život biti, ali mi se činilo da je činjenica da me voli, i trpi moje hirove, sasvim dobra polazna točka za budućnost. Prijatelji su mi i inače često spominjali Danijelu, mnogima je slina curila na nju, divili su se njezinu izgledu, govorili mi da sam lud što se oko male premišljam. I tako, iako nisam bio siguran je li ona žena mog života, odučio sam da se oko male više ne premišljam.

Stajao sam jedne subote s društvom iz kluba na korzu kada sam je ugledao prvi put nakon što je otišla na studij u Zagreb. Na sebi je imala crnu kožnu jaknu s krznom na ovratniku, crnu pripijenu rolku, blijedoplave traperice i skupe cipele s visokim petama. Raspuštenu dugu kosu s diskretnim svijetlim pramenovima. Djelovala je otmjenije, zrelije nego sam je zapamtio. Kao onog predratnog zimskog dana kada sam je upoznao, imao sam u ruci kokice. Kada je došla blizu a da nije pokazivala namjeru skrenuti prema meni, odvojio sam se od prijatelja i prišao joj. Ponudio sam je rasprskanim kukuruzom, ali se nije nasmijala. Uzeo sam je za ruku i kazao smijući se da moram s njom nešto važno važno razgovarati.

»I ja želim s tobom nešto važno razgovarati«, odgovorila je bez uzvraćenog osmijeha, izvlačeći svoju promrzlu ručicu iz moje ruke.

Nije htjela nigdje sjesti pa smo nogu za nogom, ali ne držeći se za ruke, pored katedrale odšetali do parka. Nikada Danijela nije bila tako stegnuta, gotovo službena u razgovoru. Ja sam brbljao, pokušavao je nasmijati, ali su moji pokušaji uglavnom bili uzaludni. Kada smo bili nasred parka, sami usred ogoljenih stoljetnih grana, pored neobičnoga kamena za koji su govorili da je meteor što je nekada davno pao u naš grad s neba, privukao sam je i pokušao poljubiti. Danijela se samo ukočila i okrenula glavu. Usne koje sam ovlaš okrznuo bile su hladne i stisnute u tanku crtu.

Pitao sam je što je s njom, ponovno pokušao poljubiti, ali me ona odgurnula od sebe.

»Pusti me«, rekla je hladno.

»Dobro, Danijela, što ti je?« upitao sam.

»Dosta si se ti sa mnom igrao«, odgovorila je još hladnije.

»Tko se s tobom igrao? Uvijek sam bio iskren i govorio ti što mislim«.

»Nikada ti nisi bio iskren. Kada nema nikoga — dobra je Danijela. Ali nećemo više tako. Dosta si me iskorištavao i pravio budalom.«

»Što je tebi, ženo, o čemu pričaš«, rekao sam. »Bio sam u ratu, promijenio sam se. Bila si u Zagrebu, nismo se vidjeli tjednima, mjesecima.«

»Otkad to tebi nešto znači: Nemaš nikakvih obaveza, radi što hoćeš: pune se obale — tek sada si važna — pjesma kaže. To si mi govorio.«

»Bilo je ljeto kad sam to govorio, bilo je drugo vrijeme. Ja sam bio drugi čovjek. I ti si se promijenila.«

»Promijenila sam se. Više nego što misliš.«

U džepu sam imao zlatni prsten s crnim kamenom koji sam — opet ta inflacija — povoljno kupio tog jutra i htio joj ga pokloniti kao uvertiru za zaručnički prsten. Gotovo sam ga izvadio da ga pokažem, ali nešto mi je zaustavilo ruku.

A iz nje je provalilo. Optuživala me je za koješta: i za ono što sam kriv i što nisam, a slika koju su oblikovale njezine riječi bila je poražavajuća. I kakav sam ja to uopće čovjek? zapitala se na kraju patetično.

Htio sam tada tresnuti onaj prsten pred nju i otići, ali sam po svom lošem običaju odlučio stvar popraviti ili barem istjerati do kraja. Najprije sam joj rekao da većinu onog što sam joj pričao nisam mislio ozbiljno i kako sam u ratnim noćima zaključio da je ona žena za mene i da nikada nisam imao ozbiljnije namjere prema njoj nego sada...

Prekinula me je i kazala: »Do prve prilike i prvog putovanja.«

»Ili do prave žene!« rekao sam. Puknuo mi je film, i dodao sam da neću više ni sekunde ostati u tom parku. Htio sam da se vratimo u grad, ali mi je rekla da ne ide više u mom smjeru i da, uostalom, više nikada neće ni ići. Kao za napast, prošla je rukom kroz svoju dugu kosu i prosula je po leđima. Bila je ljepša i elegantnija nego ikada, od zgođušne srednjoškolke postala je lijepa žena, i peklo me kada je otišla, a da se nije ni jednom okrenula. U starim se mitovima i legendama žene uvijek okreću... A za kim bi se to Danijela trebala okrenuti?

Iako sam znao da je stvar definitivno pukla, želio sam da mi se vrati. Obrisao sam suze koje su same potekle i otišao kući sporednim ulicama da ne bi tko primijetio kako sam se raspekmezio. Jedna me Danijelina frendica poslije informirala kako je Danijela prije našla momka u Zagrebu, nekog odvjetnika u kojega se zaljubila na dočeku Nove 1992. godine, da je sretna i kako je rekla da su dani sa mnom bili pogreška, iako sam, ruku na srce, znao biti zabavan. A ta pogreška, katkad zabavna, između ostalog, nagovorila ju je da ode studirati u Zagreb, umjesto da ostane u provinciji. Nije htjela dalje u školu: planirala se zaposliti preko nekih veza u Gradskom poglavarstvu, i valjda udati za mene. Udat će ipak za nekoga drugoga.

Iako me peklo, zaboravio sam Danijelu brže nego sam mislio one noći kada je otišla drugom; počele su pripreme za novu sezonu, pa utakmice, putovanja, gostovanja, lijepe cure na tribinama, pobjede i porazi. A to je ono što mi je trebalo. Povratak u košarkaški svijet, u život kojim sam živio više desetljeća. Život koje je otpočeo kada sam imao šest godina. Košarku sam naučio igrati oponašajući velike igrače što sam ih gledao na televizijskim zaslonima, svake subote u 17 sati na državnoj televiziji, ali i od košarkaških heroja iz mjesnoga nižerazrednog kluba, čije sam pokrete upijao svakodnevno, na beskrajnim basketima po školskim igralištima i bio sretan ako ih ne bi bilo dovoljno za igru pa bi me pozvali da popunim broj u momčadi. Sjećam se kao klinac pjesme koju su pjevali navijači za utakmica mjesnog kluba, sjedeći na švedskim ljestvama u srednjoškolskoj dvorani jer nije imala gledališta: »Mi imamo Đuru, bolji je od Praje, imamo i Biljana što koševe daje.«

Maštao sam da moje ime bude u toj pjesmi, da ja budem taj »bolji od Praje« ili barem onaj »što koševe daje«.

Kako sam bio pun sebe kada bi netko po završetku odigranog basketa na školskom igralištu kazao: »Nije loš taj mali! Nije loš! A koliko ima godina? Trenira li u Klubu?«

A tek kada bih privukao pozornost djevojčica i djevojaka koje su pod odmorima trčale do igrališta gledati nas — sadašnje i buduće lokalne košarkaške heroje — odjevene u šarene dresove i gaćice s imenima američkih NBA klubova ili sveučilišta, obuvene u skupe tenisice koje smo naručivali od roditelja gastarbajtera iz Njemačke (nije im bila po volji njihova cijena — na šlusverkaufima bilo je puno jeftinijih, ali dica navalila na one skupe, a mi u njijovim godinama bosi 'odali'!) Htjeli smo pobjeđivati i izgledati kao pravi košarkaši! Mislim da poslije ni za kakve titule ni pare nisam igrao s takvim žarom kao pred tim djevojačkim pogledima, pod velikim odmorom, svakog radnog dana u pola pet poslije podne, niti se toliko uređivao prije igranja košarke.

A košarka, odnosno njezina ulična verzija nazvana basket ili hakl, u propaloj je Jugoslaviji postala iznimno popularna — zapravo kultni sport — nakon svjetskog prvenstva u Ljubljani 1970. i pobjede Daneua, Koraća, Ćosića, Skansija, Gjergje (tada se pisalo Đerđa) i ostalih. Tito je primio košarkaške heroje prokletorada, udarnike lopte, obruča i parketa, zadovoljno ih lupkao po dugačkim tijelima jer su prebili Amere i Ruse, a u mom dvorištu je tih dana brat pričvrstio na tavanska vrata neku u krug savijenu čeličnu žicu koja nije mogla podnijeti udarce naše prve Voiterice — gumene košarkaše lopte made in USA. Ubrzo je na mjestu okrugle žice osvanuo pravi koš ukraden sa srednjoškolskog igrališta. Kažu da je oteto — prokleto, a meni se čini da se umjesto prokletstva s tim ukradenim čeličnim obručem u moj život uselila sreća. Njezino ime bilo je košarka.

Bilo je puno onih koji su osjećali poput mene. Čak i oni koji nisu imali velikih sportskih ambicija igrali su basket za zabavu ili iz fore, jer su košarkaši i košarka bili u modi. Na sve strane nicali su koševi i oko njih se gurale tisuće mladića, pa i djevojaka, koje su ipak više bile ukras oko igrališta — ali vrlo, vrlo poticajan ukras. Basket je postao nešto više od običnog športa: postao je urbani kulturni simbol, uz rock & roll, film i stripove, dio omladinske kulture sedamdesetih i osamdesetih. Najveći sportski uspjesi bivše države bili su u košarci, a bivša Jugoslavija nije imala veće sportske zvijezde od Dražena Petrovića; ozračje oko njega nalikovalo je na histeriju oko svjetskih rock-zvijezda. Sjećam se kako mi je jedan stariji suigrač ponosno iznosio svoju teoriji o naravi razlike između košarke i nogometa, košarkaša i nogometaša. Tvrdio je kako je nogomet igra s najjednostavnijim pravilima, na najvećem terenu s najvećim gledalištima, igra koju možeš igrati bez posebnog tehničkog znanja, a razumije ju i najneinteligentniji gledatelj: igra za mase. Govorio je da je nogomet izvorno ruralni sport, jer se igra na livadama, pašnjacima, a košarka izvorno urbani sport jer se može igrati samo na betonu, asfaltu ili parketu.

»Po livadi lopta ne odskače«, govorio je, zaboravljajući da se košarka u nas najprije igrala na šljaci, cunderu.

Nogomet je bio, po tom mom suigraču — teoretičaru, neraskidivo vezan uz livade, pašnjake, seoski mentalitet. Nogometne utakmice uspoređivao je s kirvajima, dernecima, a košarkaške s rock-koncertima.

Je li bio u pravu ili tek urbani rasist; nisam se time opterećivao, ali je činjenica da je košarka slabo uspijevala na selu: najbolji košarkaši dolazili su s gradskog asfalta, osim onih iznimno visokih igrača, dvometraša, koje su lovci na talente, kao Turci djecu za janjičare — andrićevski »danak u krvi« — tražili ondje gdje najbolje uspijevaju — po dalmatinskim selima i dinarskim brdima.

Danas je nogomet, kojeg su se nekada gradski frajeri gotovo gnušali, postao nezaobilazan dio gradskih priča, na sve strane neke urbane priče o navijačima, nogometašima, pjesme o nogometu, a košarka je izgubila dobar dio svoje popularnosti. A popularnost je, nema sumnje, dugovala mirisu Amerike koji se osjećao u toj igri: bila je lepršava, šarena, vesela, dinamična, nestalna, rockerska... Hej Man: basket, rock&roll, Coca-cola, jeans, stasiti momci s akademskim statusom u uskim hlačicama, šarenim dresovima i visoko podignutim bijelim čarapama i starkama na nogama, šarene lopte u boji američke zastave lete prema koševima, zgodne djevojke na tribinama... Amerika, čovječe, u našem sivom socijalističkom svijetu.

Košarka je bila kao vjetar u kosi dok se voziš beskrajnim cestama što se spajaju sa zalazom sunca, kao svratišta u kojima svira country ili tex — mex rock, jedu se šunka s jajima i američka pita, a konobarica nalijeva kavu bez pitanja, ima kratko ime — Lucy, Sheri, Sissy — nakovrčanu dugu kosu, bujno poprsje, žvače ponosno gumu i spremna je bez krzmanja odjuriti s tobom prema nekom boljem životu...

Dok smo igrali košarku, bili smo dio tog šarenog, sretnog svijeta. Nama su pripadali Amerika i NBA liga, obećanja blistava koja nudi taj svijet; nama su pripadali snovi sretnih ljudi i sretnih naroda.

Imali smo svoje mjesto u središtu korza gdje je iza ograde nicala neka zgrada. Ondje se sastajali, košarkaši iz maloga grada, sanjali o velikim pobjedama dok su se oko nas šetali ulični heroji i gradske ljepotice, cijele večeri u krug kao zatvorenici. Pjevušili smo najnovije hitove, vjerovali da je sve lako kad si mlad, da ćemo jednog dana živjeti u svijetu koji neće biti siv kao ispljuvani pločnik po kojem gaze naše starke, u kojem će zvijezde i blještava neonska svjetla još jače sjati na naše sretne duše.

Danas košarka u nas više nije popularna kao nekada, a teško će ikada više i biti. Naša reprezentacija i klubovi postaju europski prosjek, a nadohvat ruke nam je taj famozni Zapad za kojim smo žudjeli, ta Amerika — čovječe! Svi oni statusni simboli su nadohvat ruke — treba samo novca, novca i još novca da kupiš svoje snove. Nitko više poput Bajdija ne lijepi po Yassinim ili MTČ-ovim majicama natpise USA, Basket, New York, Indiana Univesity, niti ih mijenja nakon svake igre jer, kao, »ne može podnijeti znoj«, nitko više nije glavna fora s običnim platnenim starkama na nogama. Nitko više ne priča bajke o priglupom košarkaškom filmu Ribe su spasile Pittsburg jer ga mogu svi vidjeti na videu. A film je ionako nikakav.

A dogodio nam se u međuvremenu i rat. Kao u onoj srpskoj seriji, koju sam volio kao klinac, a govorila je o malom gradu zaluđenom fudbalom, dogodilo se nešto više od igre. Postotak pogođenih šuteva na koš postao je na trenutak besmislen u usporedbi s postotkom granata koje su posijale smrt, od mogućnosti da na jednoj granati ili jednom metku piše i tvoje ime. Odjednom nam je postalo jasno da na svijetu ima važnijih stvari od košarke i djevojaka. Nije to bilo lako podnijeti.