Kavkaska kiselica

Kavkaska kiselica

Izazov Kavkaza i miris stepe

Za većinu posjetitelja mjesto prvog susreta s Moskvom je na zračnoj luci Šeremetjevo. Svi inozemni letovi koriste se drugim terminalom te zračne luke na sjevernom rubu Moskve. Glavnina tuzemnih letova odvija se preko zračne luke Vnukovo smještene na drugom, južnom rubu grada.

Vnukovo je najstarija moskovska zračna luka. Poznata je po posebnom terminalu koji se u sovjetsko vrijeme koristio isključivo za diplomatske potrebe. Današnje Vnukovo, u usporedbi sa Šeremetjevom, uređenim poput vodećih zapadnoeuropskih zračnih luka, već na prvi pogled ostavlja dojam skromne zračne luke. Osim toga, putnik naviknut na manje-više poznate nazive i znakovlje velikih svjetskih kompanija, na Vnukovu se susreće sa šarenilom neobičnih i potpuno nepoznatih zrakoplovnih kompanija. Ruske su me kolege podučile da je nakon raspada Sovjetskog Saveza dotad jedinstveni nacionalni prijevoznik nastavio poslovati isključivo kao ruski međunarodni prijevoznik. Na unutarnjem planu Aeroflot je zamijenilo tristotinjak novih prijevoznika, uglavnom malih kompanija. Neki od njih u vlasništvu ili najmu nemaju više od jednog zrakoplova.

Do Stavropolja leti kompanija zagonetnog naziva KMV. Kažu nam da je to glavni prijevoznik koji kavkasko područje povezuje s Moskvom. Doznajemo i da je KMV kratica koja označava Kavkaskie mineral'n'ie vod'i. Društvo u kojem se nalazim brzo se složilo da je to neobičan naziv za zrakoplovnu kompaniju, te odmah stalo zbijati šale na račun imena.

— Cristal mineral water, kaže profesor Dinghi, iskusni konferencijski vuk, dobar poznanik otprije, s kojim ću podijeliti mnogo ugodnog vremena u idućih desetak kavkaskih dana. Dinghi je profesor na američkom sveučilištu, no u njegovu je životopisu mnogo europskih sadržaja. Rođen je u Londonu, gdje je proveo i djetinjstvo pa u njegovu nastupu ima mnogo britanskoga, no njegovi pravi korijeni zapravo su talijanski. Oba Dinghijeva roditelja bila su talijanskog, točnije toskanskog podrijetla. U društvu koje se okupilo na Vnukovu još je jedan meni bliski kolega. Gerry je slično Dinghiju također formalno američki profesor, no i njegovi su korijeni europski. Gerry je, pogađate po imenu, nepatvoreni Irac. Gerryjevo rodno mjesto nalazi se u grofoviji Monaghan, samo nekoliko kilometara udaljeno od irsko-britanske granice. S nama je i Sharon, prava Amerikanka za razliku od prve dvojice. Sa Sharon je »pratilac« — dobroćudni suprug Tom. Skupinu inozemnih gostiju sa Zapada — tu za ovu prigodu ubrajam i svoju malenkost — čine još i profesor Stadelbrunner iz Augsburga, specijalist za geografiju planina i predsjedavajući odgovarajuće radne skupine u sklopu međunarodne geografske udruge, izraelski predstavnik Jehuda iz Jeruzalema, te francuski kavkazolog Jean, koji bi se, s obzirom na znanje ruskoga, mirne duše mogao zvati i Ivanom, te naposljetku još jedan »Ivan« — John iz lučkog grada s juga Engleske, koji, osim što tečno govori ruski, u svom životopisu, zahvaljujući životnoj družici, bilježi i višegodišnji stalan boravak u Moskvi.

To je malobrojna skupina stranaca koja se odazvala pozivu organizatora iz Moskve i Stavropolja za višednevno okupljanje u Stavropolju te upoznavanje s kavkaskim područjem u rujnu 2001. Zašto nismo brojniji? Skupovi političkih geografa, nad kojima već drugi mandat skrbi naš moskovski kolega Volođa, obično su mnogo bolje posjećeni. Čini se da je kod nekih kolega, potencijalnih sudionika, bilo određenog zazora od mjesta okupljanja. Današnji geografi očito nemaju mnogo avanturističkih sklonosti. Razmjerna blizina zloglasne Čečenije — Gorki je od Stavropolja udaljen od pet do šest stotina kilometara — očito je mnoge odvratila od dolaska. Osobno nisam ni trenutka razmišljao na taj način. Uostalom, otkud mi i pravo. I sam sam se zgražao kada su turisti zaobilazili Hrvatsku zbog situacije na Kosovu ili u BiH. Osim toga, znao sam da je među organizatorima stari prijatelj i kolega Volođa koji će se sigurno pobrinuti za sve naše potrebe.

Na Vnukovu se upoznajemo i s ostalim sudionicima iz Moskve. Među njima s velikom radošću prepoznajem još jednog poznanika. To je povjesničar Andrej Popov, kojeg će ostale kolege, što zbog izgleda što zbog svjetonazora, ubrzo prozvati »grof Popov«.

O Kavkazu ne znam mnogo. Ponečeg se o tom mitskom planinskom području sjećam iz djela ruskih klasika. Tolstoj, Puškin i Ljermontov, svi su oni, ako se dobro sjećam gimnazijske lektire, ovjekovječili Kavkaz u svojim djelima. Svjestan sam tek najopćenitija značenja Kavkaza u ruskoj percepciji vremena i prostora. Kavkaz je ruska Krajina, ruski last frontier, posljednja granica koju je trebalo smiriti. Ruski pohod na Kavkaz usporediv je s američkim pohodom prema pacifičkoj obali. Američki slogan Go West na Kavkazu bi se mogao zamijeniti kakvom ruskom inačicom u kojoj bi jedino zapad valjalo zamijeniti jugom — američki Divlji zapad i ruski Divlji jug.

Nije u pitanju samo vremenska podudarnost dvaju povijesnih procesa, mnogo je i sadržajne sličnosti. Američki kolonisti uništili su starosjedilačko indijansko stanovništvo. Ruska kolonozacija Kavkaza gdjekad nije bila manje nasilna. Kavkaski narodi, doduše, nisu doživjeli sudbinu američkih Indijanaca, no i ruski pohod na Kavkaz imao je brutalnih, katkad i genocidnih epizoda. Kozaci, udarna pesnica ruske kolonizacije Kavkaza, bili su sve drugo no prosvjećeni misionari. Staljinska praksa deportacije cijelih naroda, pak, počela je i prije Drugoga svjetskoga rata, no kulminaciju je doživjela upravo na kavkaskom području pod izlikom kazne za kolaboraciju s Nijemcima. Upravo u vrijeme kada su njemački vlakovi u kasnu zimu 1944. bili krcati Židovima na putu za logore smrti, Sovjeti su nakanili poduzeti Endlösung kavkaskoga etničkog čvora. Staljinske deportacije, prisilna preseljenja cijelih naroda, obično su se događale, koje li ironije, na neki od onodobnih blagdana. Balkare su deportirali na Međunarodni dan žena, njima srodne Karačajevce na Dan revolucije, a Čečene i Inguše na Dan Crvene armije. Uvjeti preseljenja pod Staljinom nisu bili mnogo humaniji od Hitlerova »konačnog rješenja«, a posljedice tek nešto manje pogubne za starosjedioce. Pod krinkom navodne kolaboracije preseljeni su cijeli narodi, oduzeti su im zemlja i domovi, a nakon njihova odlaska pokušali su im izbrisati identitet i zatrti tragove postojanja. Kako drukčije objasniti promjenu naziva mjesta i ostalih toponima, kao i etnički inženjering što su ga Sovjeti prakticirali?

Staljinov bijes je bio posebice velik prema Čečenima, najupornijim buntovnicima, tim kavkaskim Dakota Indijancima. Do 1944. Čečeni su osim današnje Čečenije naseljavali i područje zapadnog Dagestana. Nakon protjerivanja Čečena u ispražnjeni dio Dagestana naseljeni su Laki. Dobit za režim bila je dvostruka. Ne samo da se riješio nepodobnog čečenskog elementa iz osjetljiva područja, nego je unaprijed antagonizirao i pripadnike dvaju kavkaskih naroda u slučaju da se Čečeni jednom vrate (što se stvarno i dogodilo) i zatraže povrat zemlje koja im je nekoć pripadala.

No, vratimo se našem putovanju. Do susreta s Kavkazom ionako će doći tek u drugom dijelu ovog putovanja. Prema planu boravka, prvih nekoliko dana rezervirano je za izlaganje referata u Stavropolju, pa valja krenuti tim redom.

Let od Vnukova do Stavropolja trajao je točno dva sata. Odvijao se točno po redu vožnje. Za vrijeme leta ponudili su nam solidan zrakoplovni obrok u kojem se isticao pristojan komad ruskog dimljenog lososa. Malo razočaranje izazvala je tek spoznaja da na ponudi prijevozničke tvrtke KMV nije bilo vina koje bi lijepo išlo uz dimljenog lososa. Morali smo se zadovoljiti s, već pogađate, mineralnom vodom. Kavkasku sam kiselicu, naime, pretpostavio ostalim ponuđenim napitcima poput raznih gaziranih i obojanih sokova.

Tupoljev spomenute tvrtke klizio je sigurno i sletio mirno. Iz zrakoplova smo izašli ravno na pistu stavropoljske zračne luke i zaputili se prema aerodromskoj zgradi. Bilo je već kasno i naš je zrakoplov bio jedini na pisti, opći je dojam bio da na toj pisti ni tijekom dana nema gužve. Glavna zračna luka za sjevernokavkasko područje nije u Stavropolju nego u mjestu koje se zove Mineral'n'ie Vod'i, dakle Kiseljak, ako bismo željeli povući neku jezičnu analogiju. Otamo ćemo letjeti u povratku za Moskvu.

— Osjećate li miris stepe? — upozorio nas je Volođa. Rujanska noć je bila topla, zrak izrazito suh. Jesam li osjetio miris stepe? Pa, mislim da jesam. Doista se osjećalo u zraku nešto neobično. No, sasvim sigurno u dnu piste vidjeli smo pse lutalice, sastavni dio današnjeg krajolika svih dijelova nekadašnjeg sovjetskog prostora.

U zgradi zračne luke čekali su nas stavropoljski organizatori predvođeni Genadijem, profesorom lokalnog sveučilišta. Dok čekamo prtljagu, srdačno se pozdravljaju s moskovskim kolegama i upoznaju s nama strancima. Isporuka prtljage nije bila u skladu sa zapadnoeuropskim standardima. Umjesto pomičnom trakom, prtljaga je stigla nakrcana na obični kamion koji se zaustavio ispred aerodromske zgrade, a potom su dvojica radnika nabrzinu pobacali prtljagu pred putnike.

Sve zajedno do grada nas prebacuje autobus. Smještaj je organiziran u dva hotela. Moskovljani idu u hotel »Turist«, a Zapadnjaci u bolji hotel »Inturist«. U hotelu nas čekaju lokalni studenti te nam pomažu s prtljagom od recepcije do soba. Sve je besprijekorno organizirano. Iako je već kasni sat, u jednoj hotelskoj sobi Genadij je za nas priredio mali prijem dobrodošlice. Hotelska sobica za čas se napunila ljudima pa su pale i prve zdravice. Koristim se tom prigodom kako bih pokušao identificirati što više aktera i dokučiti tko je tko. Nezgoda je što nas je mnogo u maloj sobi pa se nije zgodno raspitivati o detaljima jer se sve čuje. Ipak shvaćam da se naša konferencijska skupina sastoji od tri podskupine: hijerarhijski ustrojenih Stavropoljaca, na čelu s neupitnim Genadijem, Moskovljana, te nas stranaca — Zapadnjaka. Poslije se pokazalo da Stavropoljcima valja pribrojiti i sudionike iz ostalih kavkaskih republika među kojima su najistaknutiji bili Dagestanci.

I dok je Genadij govorio svoju dobrodošlicu, kroz otvoreni prozor u sobu je dolazio miris stepe na kojeg nas je još u zračnoj luci upozorio Volođa. Znao sam da je negdje u daljini i Kavkaz. Oko mene nekoliko dobrih kolega i mnogo nepoznatih ljudi na kojima se vidi da im je drago što smo stigli. Na stolu, osim neizbježne kiselice, bilo je i dobrog stavropoljskog vina. Znao sam da se upravo tog časa nalazimo na početku događaja koji me neće ostaviti ravnodušnim.

Komunjare

Stavropolj je grad veličine tristotinjak tisuća stanovnika, predvorje i predstraža Kavkaza. Upravo s tom funkcijom je i utemeljen 1777. godine kada je na mjestu današnjega grada podignuta utvrda odakle su Rusi napredovali prema Kavkazu. U središtu grada sačuvani su ostatci zidova te utvrde. Motiv tvrđave nalazi se i u gradskome grbu, a graničarski dojam grba upotpunjuje i lik kozaka na konju.

Grad je podignut u sušnom stepskom kraju, u podnožju Kavkaza, gledano iz Moskve, odnosno kojih šezdesetak kilometara udaljen od kavkaskih obronaka u stvarnosti. Za dio Rusije u kojem se nalazimo Moskovljani se često koriste pojmom Prikavkazje. U istoj percepciji sve što se nalazi južno od glavnog kavkaskog grebena i ruske granice je Zakavkazje. Zaključujemo da je takva percepcija rusocentrična i stoga politički nekorektna. Umjesto Prikavkazja politički korektan pojam je Sjeverni Kavkaz. Moskovljani se slažu s nama, no ipak ne prestaju govoriti o Prikavkazju jer se stečenih navika uvijek teško riješiti.

Da je Stavropolj nekoć bio živahan trgovački grad vidi se po arhitekturi. Na većini zgrada u središnjem, starijem dijelu grada vidi se kako su nekada u razizemlju bile trgovine sa skladištima, a stanovi na katu, iznad. Nema aristokratskih vila, jer su tu živjeli pioniri i poduzetnici. Od spomenika koji podsjećaju na prošlost tu su, nedaleko našeg hotela, gradska vrata i spomenik generalu Yermolovu, velikom vojničkom imenu ruske povijesti, liku iz samog vrha graditelja ruske imperije. Pobjednik nad Napoleonom, koji je 1815. slavodobitno stupao pariškim ulicama, ujedno je i junak kozačkih pohoda na Kavkaz. U sjećanju kavkaskih naroda Yermolov je krvoločni konkvistador. Nije stoga čudno da su Čečeni u 1990-im godinama digli u zrak njegov impozantni spomenik u Groznom, gradu kojega je Aleksej Petrovič osobno utemeljio.

Stavropolj na početku XXI. stoljeća slovi kao snažno komunističko uporište. Nije to samo zbog sustavne glasačke potpore Zjuganovu i njegovima. Današnji Stavropolj doista se doima poput kakvog fosilnog komunističkog grada. U središtu je grada Lenjinov trg s golemim Lenjinovim spomenikom a kraj trga je i Lenjinova ulica. Jedna od glavnih ulica je i ona u kojoj je naš hotel a zove se Prospekt Karla Marksa. U najužem središtu su i ulice Kominterne i Komsomolska, Sovjetska, kao i ona nazvana prema Dzeržinskom, šefu Staljinove tajne policije. Spomenici, pak, svjedoče o neprolaznoj slavi junaka Revolucije i palih boraca Domovinskog (?!) rata. Tu je i pano s fotografijama lokalnih nositelja zlatne zvijezde, vrhunskog sovjetskog odličja. U zgradi sveučilišta, na istaknutom mjestu na glavnom stubištu, visi odličje Družbe narodov, kojim je 1980. stavropoljsko sveučilište odlikovao Leonid Brežnjev.

— Kao što vidiš, ovdje i dalje glavnu riječ vode komunjare — kritički mi sliku zaokružuje izvorni antikomunist grof Popov.

Igrom ironije upravo u Stavroplju počeo je politički uspon Mihaila Gorbačova, čovjeka koji je namjerno ili nenamjerno, manje je važno, jedan od najzaslužnijih za povijesni poraz komunizma. Bez obzira na protuslovnu ulogu Gorbačova u gradskom muzeju ponosno su nam pokazali oveći odjeljak posvećen posljednjem šefu sovjetske komunističke partije i čovjeku kojeg je Boris Jeljcin 1991. istisnuo s političke pozornice ostavivši ga bez zemlje.

Naši stavropoljski dani protječu u znaku konferencijskog izlaganja. Tek nakratko uspjeli smo se jedno poslijepodne odvojiti mi stranci i otići u neobveznu šetnju gradom. Ni u toj prigodi nismo bili ostavljeni bez paske Stavropoljaca. Društvo su nam pravili studenti koji su imali zadaću da nam stalno budu pri ruci. Bili su to simpatični mladi ljudi, nažalost vrlo skromnog znanja engleskog jezika, što je s jedne strane katkad otežavalo komunikaciju, a s druge dovodilo do komičnih situacija jer su studenti kadgod bi zaškripao engleski uporno pokušavali nastaviti na ruskom ili se služiti pantomimom.

Monotoniju sjednica organizator je nastojao razbiti ubacivanjem domjenaka. Već prvi dan odveli su nas autobusom do izletišta kojih dvadesetak kilometara izvan grada. To je dača sa zabavnim parkom na umjetnom jezeru. Ponuđena nam je zajednička večera na tipično ruski način: mnogo raznih jela koja se ne nude jedno po jedno nego su cijelo vrijeme ponuđena na stolu sva ili barem većina njih. Bilo je tu hladnih zakuski, mesnih i ribljih, ali i juhe, gulaša, punjenih palačinki te naposljetku i vareniki (za neupućene, to je rusko jelo nalik na raviole). Pića su također ponuđena sva odjednom, a većina za stolom ih tako i konzumira. Krenu s votkom ili konjakom, potom prijeđu na vino, ali u neko doba opet posegnu za votkom ili konjakom.

Veći dio večeri protekao je u zdravicama. U sve opuštenijoj atmosferi zdravice su se nizale jedna za drugom i postajale sve duže i duže. Prednjačio je Genadij. Odgovarali su mu Moskovljani. Od stranaca s osobitim je entuzijazmom odgovarao zaljubljenik u planine Stadelbrunner dižući čašu obično u slavu svim planinama svijeta. Mi ostali nagovorili smo Dinghija, kao našeg seniora, da odgovori zdravicom u ime svih. U tim trenucima mislili smo da je to dovoljno, nismo ni slutili da će se stvari razviti do neslućenih razmjera i da ćemo uskoro svatko odgovarati zasebno, no već te smo večeri shvatili da su zdravice važne za uspjeh našega skupa.

Sljedeći domjenak održan je u galeriji stavropoljskog umjetnika Grečiškina. To je zanimljiv prostor smješten u nekadašnjoj džamiji. Zidovi unutrašnjih prostorija pretrpani su Grečiškinovim radovima. Slikar, pejsažist i hiperrealist me se nije osobito dojmio. Korisno je bilo to što smo mogli vidjeti kamo ćemo se idući dan i sami zaputiti, jer su neke slike fotografski vjerno prenosile stvarne kavkaske krajolike. Prvo smo održali još jednu konferencijsku sjednicu, a potom je slijedio domjenak. Bio je predviđen i glazbeni program. Nastupila je stavropoljska pijanistica kojoj nisam zapamtio ime, no koja je svojom vještinom izvedbe Chopina ostavila na mene mnogo jači dojam od slikara Grečiškina.

Pijanističin nastup valja zapamtiti i po posveti koju organizator nije mogao unaprijed predvidjeti. Dan prije toga, naime, dogodili su se teroristički napadi na New York i Washington, stoga je i pijanistica svoj nastup posvetila žrtvama 11. rujna. Prasak zrakoplova samoubilački usmjerenih na simbole Amerike snažno je odjeknuo i u Stavropolju. Za događaje smo doznali u večernjim televizijskim vijestima. Informaciju sam dijelio s američkim kolegama i mislim da mi je tako bilo lakše. Iako i sam zbunjen viđenim na televiziji, gledao sam ostale kolege još više zbunjene, ali i potresene neposrednošću koje mjesta zbivanja imaju za njih ali ne i za mene. Za njih su to mjesta koja dobro poznaju — Gerry čak i živi u Washingtonu. Za me su to ipak tek udaljena mjesta velikog simboličnog, ali ne i osobnog značenja. Sljedeće jutro svi su ruski kolege izražavali sućut našim Amerikancima. Stigli su i novinari stavropoljske radijske postaje. Sharon, Gerry i Dinghi bili su tih dana jedini Amerikanci u Stavropolju i okolici stoga je na njih i pao teret medijskih nastupa, iako nitko od njih, hvala Bogu, nije imao bližnjih ili poznanika među žrtavama napada.

Kakav divan svijet

Put Kavkaza vodi nas stari Ikarusov autobus — to je, ako se ne varam, vozilo mađarske proizvodnje — s obvezatnim zavjesama na prozorima. Prozorske zavjese, kao nezaobilazan dekoracijski sadržaj autobusa i kombija istočnoeuropske proizvodnje, pamtim iz prethodnih posjeta nekadašnjim sovjetskim krajevima.

Naša konferencijska skupina nešto se prorijedila. Prema Kavkazu u punom sastavu kreću stranci (naravno, zato smo tu) i Moskovljani te odabrana vrsta Stavropoljaca, jer za sve nema dovoljno mjesta.

Cesta je dobra, mnogo bolja od mojih očekivanja. To je glavna cesta koja od Stavropolja vodi prema jugu. Pedesetak kilometara nakon Stavropolja naš je autobus dobio pratnju. Na granici između Stavropoljskog kraja i Karačajevsko-Čerkeske republike čekalo nas je policijsko vozilo. Policajci su ostali s nama puna dva dana, sve dok sljedeće večeri nismo napustili područje republike. Nismo doznali je li takva pratnja doista bila nužna ili je to bila Genadijeva pretjerana mjera opreza s obzirom na nazočnost nas stranaca. Granica, mjesto na kojem nas je preuzela policija, dobro je obilježena. Velika betonska oznaka dekorirana na tipično sovjetski, monumentalan način, upozorava putnika da se nalazi na mjestu dodira dviju upravnih jedinica Ruske Federacije. Prvo veće mjesto nakon ulaska u Karačajevsko-Čerkesku republiku je Čerkesk, grad veličine našeg Karlovca, s nešto industrije u pregrađu i gradskim središtem izgrađenim u tipično sovjetskom stilu — široke ulice, neugledne i stereotipne stambene zgrade te dominirajuća zgrada republičkog parlamenta i uprave u samom središtu. Upozoravaju nas da je samo nekoliko mjeseci ranije na prostoru ispred parlamenta gdje se mi iskrcavamo iz autobusa svjetina žestoko prosvjedovala zahtijevajući otcjepljenje Čerkeza od republike koju dijele s Karačajevcima i priključenje Stavropoljskom kraju. Čerkezi su, naime, u pučanstvu zastupljeni s desetak posto i očevidno se smatraju zapostavljenima od Karačajevaca kojih ima više od trideset posto te su, uz Ruse, najbrojnija narodna zajednica u republici. Dva naroda prema kojima upravna jedinica u kojoj se nalazimo nosi ime nisu u srodstvu. Karačajevci su turkijski narod, dok Čerkezi pripadaju abhasko-adigejskoj skupini naroda i jezika, koja se ubraja u kavkasku etno-lingvističku porodicu.

U velebnoj zgradi parlamenta, većoj od zgrade našega Sabora, zakazan je radni sastanak s predstavnicima republičkih upravnih tijela. Pozdravio nas je predsjednik parlamenta, odnosno republičke dume. Po narodnosti nije ni Čerkez ni Karačajevac nego Nogajac, dakle pripadnik još jedne turkijske skupine koja živi raštrkana u više dijelova sjevernog Kavkaza. Predsjednik nam predstavlja i ostale dužnosnike koji će sudjelovati u raspravi. Uglavnom su to ministri ili visoki dužnosnici u republičkoj vladi. Svaki od njih informira nas o svom području djelatnosti. Nakon nimalo sažetog uvoda, smijemo i mi postavljati pitanja.

Razgovor je bio dosta otvoren, no cjelokupna atmosfera još je uvijek sovjetska. Ne mogu se nikako oteti dojmu da su ti isti ljudi, koji danas pred nama predstavljaju demokratski izabranu vlast, sjedili na istim stolcima i prije deset i više godina. Dekoracija dvorane bila je tada nešto drukčija, no način razgovora i osobito razmišljanja vrlo je sličan. Rasprava, programom predviđena da traje jedan i pol sat, potrajala je puna tri sata, a završila se proglasom, nekom vrstom priopćenja za javnost, kojeg nam je pročitala ministrica informiranja i kojeg su domaćini očigledno priredili unaprijed a nas zapravo prisilili da ga blagoslovimo svojom nazočnošću.

Nakon posjeta republičkoj dumi vode nas u tvornicu mineralne vode Merkurij. Doznajemo da je tvornica privatna, a vlasnik joj je stanoviti Deriv, bivši gradonačelnik Čerkeska i neslužbeni čerkeski vođa. Tvornica u predgrađu Čerkeska je moderna i napadno dobro nadzirana — štite je i nadziru dobro naoružani mladići mrkog pogleda. Okružen zaštitarima na ulazu nas pozdravlja sam Deriv, a potom nas prepušta svojim ljudima koji nas vode u obilazak tvorničkih pogona. Doznajemo da je kiselica Merkurij koja se tu puni u boce među najboljima i najtraženijima. Rado vjerujemo u tu tvrdnju. Osim kiselice tu se proizvode i voćni sokovi te votka. U samom tvorničkom krugu, protivno očekivanjima, nismo bili ponuđeni votkom. Ubrzo će se, međutim, pokazati da nismo imali za čime žaliti. Kako je već uvelike bilo vrijeme ručku, našom se skupinom pronio glas da ćemo tu ručati. Očekivali smo jednostavan ručak u tvorničkoj menzi. Sve je navodilo na takav zaključak, no nakon obilaska ponovno nas vraćaju u autobus i voze nekamo izvan grada. Osim našeg policijskog vozila sada je u pratnji i vozilo s Derivljevim zaštitarima. Doznajemo da kiselički magnat i čerkeski vođa baš na taj dan slavi rođendan te da nas je pozvao na ručak na ladanjsko imanje koje se naziva Južna točka. Čujem da ga Stavropoljci u razgovoru imenuju bazom. Upravo taj pojam pokazat će se najprimjerenijim.

Derivljeva baza je golemo imanje ograđeno u cijeloj dužini visokom žičanom ogradom. Uzduž ograde na nekoliko mjesta se nalaze prave pravcate stražarnice iz kojih naoružani momci motre što se zbiva uokolo i, dakako, unutar ograđenog prostora. U središnjem dijelu baze je umjetno jezero, a oko jezera na više su mjesta razni bungalovi i slične nastambe, sportski tereni i zabavni sadržaji za djecu. Glavna zgrada luksuzna je brvnara od skupocjena drveta. Stražari na vratima naš autobus i pratnju propuštaju bez zaustavljanja, ulazimo u samo središte Derivljeve baze te se iskrcavamo iz autobusa na samoj obali jezera. Nema nikakve dvojbe gdje smo stigli. Nije to bilo kakva »baza«, odmaralište za umorne tvorničke trudbenike. Riječ je o pravom mafijaškom gnijezdu, bazi postsovjetskog oligarha čije je poslovanje nalik santi leda — jedna desetina pliva iznad površine, a ostalih devet desetina je ispod vode i ne vide se. Takvo je i poslovanje tih tipova: manji dio, u konkretnom slučaju vjerojatno tvornica Merkurij koju su nam pokazali, legalno je poslovanje i krinka za ostale poslove koji su mutni, ilegalni, a često i prljavi.

Prvo smo malo prošetali uokolo pazeći da ne skrenemo kamo nije predviđeno, a potom su nas pozvali za svečano postavljeni, dugačak stol u jednom od bungalova, odnosno pod jednom od nadstrešnica pseudohavajskog stila. Profesor Dinghi i ja gledamo koji će dio stola zauzeti Genadij i Derivljevi ljudi. Gdje oni sjednu tu će biti glava stola, a mi sjedamo na suprotni kraj. Nasuprot nas sjeli su policajci iz pratnje, a budući da posvud okolo motre Derivljevi tjelohranitelji i zaštitari, Dinghi i ja radosno zaključujemo da nismo nikada blagovali tako dobro osigurani. Kada je krenula podvorba naš potez zauzimanja mjesta na dnu stola pokazao se strateški važnim. Stol je, naime, bio dovoljno dugačak da se s jednog kraja ne čuje na drugi. Zdravice stoga uglavnom nismo mogli čuti, niti u njima sudjelovati, tek tu i tamo čašama bismo mahnuli policajcima preko puta. Mogli smo potpuno mirno i s punom pozornošću uživati u obroku koji je takav tretman po svemu zaslužio. Ne sjećam se više predjela koja su već bila na stolu. Za međujelo stigle su krasno ispečene pastrve, vjerojatno iz privatnog Derivljeva uzgajališta. Bile su sjajne, no i njih je ubrzo zastrlo glavno jelo — šašlik. Riječ je o glavnom kavkaskom specijalitetu, janjećim ražnjićima koje su pečenjari spravljali dvadesetak metara od nas na dva velika roštilja. Šutljive mlade konobarice nosile su štapove s nabodenim sočnim komadima prvoklasne janjetine ravno s gradela na naše tanjure. Ne znam odakle se Derivljeva baza opskrbljuje janjetinom, gdje je »otok Pag« u kavkaskoj verziji, no znam da je šašlik bio nezaboravan, a naš užitak potpun. Nije ga umanjila ni činjenica da je ponuđeno vino bilo preslatko, kako za Dinghijev toskanski, tako i za moj hrvatski vinski standard. Šašlik je bio toliko dobar da je uz njega bila dovoljna i kiselica, naravno iz Derivljeve tvornice.

Dok smo mi uživali u šašliku, na glavi stola redale su se zdravice na koje nismo obraćali pozornost. Nisu nas zanimale ni kao zvučna kulisa, jer se domaćin pobrinuo za pravu kulisu. Po cijelom imanju, naime, bili su raspoređeni veliki zvučnici. Domaćini su cijelo vrijeme preko razglasa puštali glazbu, nenapadno, baš kao pravu diskretnu zvučnu kulisu. Čak je i odabir bio nenametljiv. Umjesto agresivne i iritantne postsovjetske zabavne glazbe, kakava se obično čuje na javnim mjestima, uglavnom su nam puštali svjetski poznate evergreene. I baš kad je naše uživanje u šašliku dosegnulo vrhunac, začusmo da nas s razglasa pozdravlja Satchmo Armstrong: ...and I think to myself, what a wonderful world.

— Ovo je primjerena pjesma za opis svijeta iz Derivljeve perspektive. On doista ima razloga puštati Satchmov klasik ne jednom, nego više puta dnevno — složio sam se s profesorom dodavši da tog trenutka i nas dvojica imamo razloga pjevušiti uz promukli Satchmov glas.

Kada smo se nakon gozbe kod Deriva ponovno vratili u naš Ikarus i nastavili putovanje, među Moskovljanima se zapodjenula žučna rasprava o opravdanosti posjeta Derivu. Neki među njima zauzeli su izrazito kritičko stajalište prema kojemu je Deriva trebalo bojkotirati. S obzirom na to da je bilo nedvojbeno o kakvom je tipu riječ, nije se smjelo prihvatiti njegovo gostoprimstvo. Ovako, prihvativši njegov poziv, dali smo mu legitimitet. Nitko od Zapadnjaka, međutim, nije se uključio u raspravu, čak niti za raspravu uvijek spremni Gerry. Nitko od nas kratki posjet nije uzeo previše ozbiljno. Zadovoljstvo zbog autentičnog iskustva posjeta jednoj mafijaškoj »bazi« prevagnulo je nad dvojbama oko moralne dimenzije toga čina za kojeg ionako nitko od nas nije unaprijed znao.

Nakon što smo napustili Čerkesk, cesta nas je vodila dolinom rijeke Kubanj uzvodno prema Karačajevsku, drugom po veličini gradu u republici. Zalazimo u područje naseljeno Karačajevcima, ali i sve dublje u planinsko područje. Prošavši Karačajevsk definitivno smo zašli u visoke planine. Cesta prati rijeku koja postaje sve brža, divljija i zanimljivija za promatranje. Pred nama je Teberda, prema priručnom vodiču kojeg su nam priredili i podijelili Stavropoljci, to je jedno od poznatijih turističkih mjesta tog dijela Kavkaza. Nalazim da Teberda opravdava takav epitet. Iz autobusa se vidi nekoliko hotela, sanatorija te pokoja vila. U mislima uspoređujem to mjesto s ukrajinskim turističkim središtima u Karpatima koje sam imao prigodu vidjeti nedugo prije. Teberda izgleda mnogo uvjerljivije od karpatskih središta, iako je s druge strane količinom turističkih sadržaja nemjerljiva s, primjerice, alpskim turističkim središtima.

Prošavši Teberdu dolina kojom se cijelo vrijeme vozimo postaje još ljepša. Naime, u donjem, predgorskom dijelu dolinske su padine gole, isprane i sive jer zbog sušne klime nema prave šumske vegetacije. Tek u gornjem dijelu doline klimatske prilike omogućuju razvoj šume, mahom četinjača na strmim padinama, a dolinsko dno pokriveno je sočnim pašnjacima. Vozimo se polako, jer se cesta uspinje, a naš Ikarus s naporom savladava svaki i najmanji uspon. Šalimo se na račun toga i dajemo našem Ikarusu epitet »mountain bus«. Dobra strana ograničenih Ikarusovih mogućnosti je da nam ostavlja dovoljno vremena za razgledavanje okolice. Bliži se smiraj dana i i dok se autobus polako uspinje, promatramo začuđujuće brojna stada goveda i konja kako se sa cjelodnevne paše na otvorenom vraćaju na počinak u štale. Psi čuvari spretno i autoritativno nadgledaju kretanje stoke i paze da koje grlo ne zastrani. Uživam u prizorima prave pastoralne idile. Stočarstvo u ovom kraju nije samo prežitak prošlosti, nego istinska privredna grana.

Naše odredište je Dombai, još jedno turističko središte smješteno na samom kraju doline, na visini od otprilike 1600 metara nad morem i, okruženo kavkaskim visovima koji se na tom dijelu ispinju i do 4000 metara. U Dombai, međutim, stižemo u sam sumrak, pa dok smo se dovezli do hotela od mraka se više nije vidio krajolik. Zapazih tek nekoliko zastrašujuće visokih i velikih hotela-nebodera, no naš se Ikarus zaustavio ispred mnogo humanijeg zdanja. To je nepravilan blok dvokatnih zgrada u alpskom stilu. Zove se Snežinka, što znači snježna pahuljica. To zaključujem po stiliziranim pahuljicama na svim prozorima. Raspoređujemo se po dvojica u apartmane koji se sastoje od kupaonice, spavaće sobe i dnevne sobe. Već na prvi pogled apartmani u Pahuljici ostavljaju ugodan dojam na gosta i žao mi je što tu nećemo ostati dulje. Apartman dijelim sa Gerryjem, što znači da su mi prije spavanja zajamčene dugačke rasprave o Hrvatskoj i Bosni, ali i o Sjevernoj Irskoj.

Večera u alpskom ambijentu Pahuljice. Podvorba je skromna, no nakon obilata ručka kod Deriva nikome i nije do jela. Uz večeru na stolu je ponuđeno i crno vino. Kušamo ga, no toliko je slatko da ga nitko od nas Zapadnjaka ne želi. A baš bi godila čaša dobra vina u toploj hotelskoj blagovaonici prije večernje šetnje po ne baš osvijetljenom Dombaiu i oštrom planinskom zraku. I tada se sjetih boce pelješkog plavca u svojoj prtljazi koju strpljivo čuvam cijelim putem ne bih li je otvorio u pravom trenutku. Za boravka u Stavropolju takav se trenutak nije ukazao jer je prednost imala sasvim zadovoljavajuća lokalna vinska ponuda. Pomislih kako je vrijeme za plavac i najavih pompozno ostalim Zapadnjacima neka se strpe dok ja ne donesem nešto mnogo bolje od ponuđenog vina. Vraćajući se iz sobe s otvaračem i bocom plavca na trenutak se preplaših vlastite najave. Pomislih koja li će bruka nastati ne bude li s plavcem kojim slučajem sve u redu. Moja mala propagandistička akcija u korist hrvatskih proizvoda doživjet će fijasko. S laganom strepnjom izvadim čep, razlijem plavac u čaše, otprilike decilitar po ustima, i potom lagano pristupih kušanju osluškujući istodobno reakcije kolega. Bojazni nije bilo mjesta. Opor okus pelješkog plavca bilo je najbolje što nam se tog trenutka moglo dogoditi u hladnoj kavkaskoj noći. Bila je to velika pobjeda plavca u kavkaskim gudurama, daleko od pelješkog vinogorja, večer uoči dana kada je naša kavkaska ekskurzija imala dostići vrhunac.

Zdravicom do zadnjeg čovjeka

Osim pješice, za što je potrebno imati više vremena, iz Dombaija se u planine može i žičarom. Zapravo ne jednom žičarom nego s više njih, jer se pokazalo da je riječ o sustavu žičara koje su raspoređene na različitim visinama te se nadovezuju jedna na drugu. Zimi služe skijašima, a ljeti dobro dođu ovakvima poput nas te ostalima koji ne žele istinski planinariti. Iz samog Dombaja do prve postaje vodi velika kabinska žičara u koju odjednom stane tridesetak ljudi. Na gornjoj postaji kabinske žičare presjeli smo na otvorenu žičaru — vrlo jednostavnu klupu za dvije osobe. Spoznaja da se putovanje nastavlja otvorenom žičarom izazvala je kod pojedinih kolega sablazan, no odustajanja nije bilo. Moj partner na žičari bio je Stadelbrunner. Dvije vožnje od desetak minuta prošle su u ugodnom razgovoru kojim smo zapravo i sami potirali nelagodu bespomoćnog kliženja zrakom na uskoj klupici, bez ikakva osiguranja, osobito kada bi je tu i tamo zanjihao planinski vjetrić.

Kako smo se dizali u visine, oko nas se otvarao sve širi i širi pogled na vječnim ledom i snijegom okovane kavkaske vrhove. Ispod nas, u dolini, sve sitniji ostajao je Dombai. Neću nimalo pretjerati kažem li da nam je nebo bilo sklono na dan uspona u planine. Jutro je bilo kristalno čisto, baš kao da je isprano kavkaskom kiselicom. Sve i da smo mogli birati ne bismo mogli poželjeti pogodnije vremenske prilike za posjet planinama.

Neposredno prije najgornje postaje žičare, na jednom od objekata u kojima su pogonska postrojenja, ugledah poznati natpis: Energoinvest, Jugoslavija. Žičaru je, dakle, izgradila sarajevska tvrtka, vjerojatno u sklopu neke robne razmjene između dviju država koje su u međuvremenu prestale postojati — Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Tko zna što je jugoslavenska strana dobila u toj razmjeni, možda čak i topove iz kojih se u prvoj polovici devedesetih godina pucalo po Sarajevu? Partnera na žičari, Stadelbrunnera odmah sam upozorio na taj bizaran detalj, no ironiju takve ili slične situacije mogao je osjetiti i razumjeti samo netko »iznutra«. Izblijedjeli natpis jugoslavenskog industrijskog giganta u stranca nije mogao pobuditi posebne asocijacije.

Nakon nekoliko uzastopnih žičara stigli smo na blizu 3000 metara nadmorske visine. Imamo na raspolaganju nešto vremena i ljudi su se raštrkali po okolnim vrhovima u potrazi za još boljim pogledom ili se, pak, odlučuju za sunčanje na planinskom suncu. Priključujem se skupini koja za cilj ima najviši od okolnih vrhova, a sa zemljovida kojeg smo nabavili još u Stavropolju očitavamo i njegovu visinu — 3100 metara nad morem. Uspon se isplatio jer je pogled s vrha doista izniman. Orijentirali smo se uz pomoć zemljovida. Niz vrhova pred nama, s visinama do 4000 metara, ujedno je i rusko-gruzijska granica. S druge strane, koju nam ti vrhovi zaklanjaju, je Abhazija, odmetnuta republika koja ne priznaje gruzijsko vrhovništvo i želi se odcijepiti. Okrenemo li se na drugu stranu, prema sjeveru, nazire se kako tu visina planina postupno pada prema ravnici na horizontu. No, naši pogledi naposljetku se ipak zaustavljaju na najvišoj točki. Na kojih tridesetak kilometara zračne udaljenosti ističe se stožasti vrh sav u snijegu. To je Elbrus, najviši vrh cijelog Kavkaza, visok čak 5642 metara. Uspoređujemo naravnu sliku pred nama sa zemljovidom i uočavam još jednu trivijalnu a važnu činjenicu. Kota Elbrusa ne pada na rusko-gruzijsku granicu nego se nalazi barem petnaestak kilometara sjeverno od granice unutar Rusije. No sve kada bi kota bila i na samoj granici, Elbrus je svejedno najviši vrh Europe, dobrih osam stotina metara viši od alpskog Mont Blanca kojeg većina uporno smatra najvišom točkom našeg kontinenta. Ne znam koji je razlog da se u nas tako često zapostavlja visinski primat Elbrusa u Europi. U Dombai se vraćamo pluća punih planinskoga zraka, ali i dobro preplanuli od sunca. Rezultati izlaganja suncu na velikoj visini već su u rano poslijepodne bili vidljivi na većini obraza. Napuštamo sobe u Pahuljici, no ne i sklop hotela. U parkiću ispred hotela priprema se još jedan roštilj. Veličanstveni ugođaj okolnih planina učinit će ovaj obrok posebnim na svoj način. Raspoređujemo se oko dva velika izletnička stola i uz predjelo strpljivo čekamo da nam pečenjari, koje je odnekud smogao Genadij, donesu velike štapove s ponovno vrlo ukusnom janjetinom. Budući da su štapovi na kojima je meso nabodeno mnogo veći od onih uobičajenih u našim krajevima, s jednoga valja namiriti više ljudi. Dopada me uloga skidača mesa sa štapova što prihvaćam sa zadovoljstvom. Jede se s tekom i dobrim razlogom, iza nas je zadovoljstvo uspona žičarom i višesatnog boravka u planini, a pred nama još i vožnja do Kislovodska, našeg idućeg odredišta.

Dobro raspoloženje oko stola moralo se začiniti, čime drugim nego... zdravicom. I baš za vrijeme roštiljade u Dombaiju dobili smo neupitnog prvaka zdravica u osobi Šahmardana, visokog dužnosnika republičke uprave iz Mahačkale, glavnog grada kavkaske republike Dagestana. Šahmardana nisam zapazio prvih dana, no s dolaskom u kavkasko područje izbio je u prvi plan. Okružen planinama vjerojatno se našao u poznatom ambijentu — Dagestan, naime, na nekom od tamošnjih turkijskih jezika znači »gorska zemlja«. Šahmardan, ili Šah kako su ga pajdaški nazivali Stavropoljci, već je i tog poslijepodneva vodio glavnu riječ za stolom gdje sam i sam sjedio, no Šahove nazdravičarske mogućnosti do punog su izražaja došle tek poslije, u Kislovodsku.

Nakon dombaijskog šašlika opet sjedamo u Ikarus i krećemo put Kislovodska. Dio puta vraćamo se istom riječnom dolinom kojom smo se dan prije uspinjali, a u Karačajevsku napuštamo dolinu i polako se uspinjemo do 2300 m visokog prijevoja koji se ispriječio između nas i Kislovodska. Taj uspon Ikarus svladava na svoj način — polako ali ipak sigurno. Putem prolazimo kroz dva zanimljiva sela s mnogo očuvanih etnografskih elemenata za koje bolje upućeni podučavaju da su tipični za Karačajevce. Prvo prolazimo kroz selo Nižnaja Mara, Donja Mara reklo bi se po naški, a potom veće i više selo Verhovnaja Mara, odnosno Gornja Mara. Kada je Ikarus domilio do posljednjih kuća na izlazu iz Gornje Mare, zapazismo uz cestu jahača na konju. Slika je bila kao iz slikovnice: planinsko selo okruženo visokim i golim visovima te stasit gorštak visoko u sedlu. Ikarus je polako pretjecao konjanika mučeći se s usponom. I baš kada je naš »mountain bus« naposljetku počeo ostavljati konjanika iza sebe, ovaj je naglo podbo konja i u tren poništio teško stečenu prednost te odjahao negdje uzbrdo, brzo se izgubivši iz vidokruga.

— Ovo još nikad nisam doživio, da konjanik pretekne autobus u kojem se nalazim, svi će se smijati kada to budem pričao na svom sveučilištu — zadovoljno je komentirao Dinghi kraj mene.

Dolazak na prijevoj popratili smo bučnim pljeskom upućenim našem vozaču, a zapravo dotrajalom ali ipak učinkovitom Ikarusovom motoru. Na tom prijevoju ostali smo bez policijske pratnje. Ponovno smo na granici Karačajevsko-Čerkeske republike i policijska se pratnja tu oprašta od nas. Dalje nastavljamo bez njih, no bez ikakvih teškoća stižemo u Kislovodsk, što potvrđuje našu pretpostavku da je pratnja bila samo mjera opreza, a ne stvarna potreba.

Pri ulasku u Kislovodsk dagestanski je dužnosnik Šahmardan razglasio po autobusu da se nakon razmještaja po hotelskim sobama svi nađemo u njegovoj sobi gdje će biti upriličena »dagestanska večer«. S obzirom na autoritet kojeg je Šah uživao među Stavropoljcima, čega smo i sami postupno postajali svjesni, odaziv je bio potpun. Dakle, u Šahovu sobu nabilo se tridesetak ljudi. U sredini Šah, a kraj njega na stolcu tanjur s narezanim kruhom i rajčicom. Uz to praktični tetrapak-kanister s crnim dagestanskim vinom i ugrađenom pipom za istakanje.

Šah je večer otvorio dugačkom zdravicom, a potom jednog po jednog počeo prozivati sve ostale da kažu koju prigodnu. Tijekom cijele večeri Šah je uporno prozivao nazočne dok se svi nisu izredali i svakom pojedinom zdravičaru odmah i replicirao. Dagestanac je te večeri na se uzeo ulogu svojevrsnog zdravičarskog moderatora. Šah se dokazao kao neupitni prvak kavkaskih zdravica, a usput je proslavio i svoj Dagestan, jer je u svih nas, a osobito u Gerryja, pobudio želju da posjetimo njegovu egzotičnu planinsku zemlju. Nikako posljednje među razlozima za posjet Dagestanu bilo je i ponuđeno vino, koje se, unatoč početnoj nevjerici, pokazalo izvrsnim. Zahvaljujući Šahovoj taktici stalnog nazdravljanja, dagestanska se večer zapravo pretvorila u jednu produženu, višesatnu zdravicu. S posebnim počastima najavio je Šah našeg seniora, profesora Dinghija, tituliravši ga počasno s dagestanskim nazivkom aksal, što bi trebalo značiti starješina.

Morao sam i sam nešto reći, a kako nisam govorio među prvima, valjalo je nazdraviti u ime nečega čemu se prethodno nije nazdravljalo. U potrazi za inspiracijom, sjetio sam se natpisa na žičari u Dombaiju. Tome je pogodovalo i to da je gospođa iz Moskve, koja je nazdravljala prije mene, podigla svoju čašu u ime činjenice da smo svi sretno preživjeli vožnju žičarom. Na to sam se nadovezao time da je naš uspjeh tim veći jer je žičaru, nominalno, izgradilo poduzeće iz zemlje koja više ne postoji, u sklopu vanjskotrgovinske razmjene sa zemljom koja također više ne postoji. Nazdravio sam stoga svim državama koje su nastale od tih nepostojećih zemalja, nadajući se da će ih žičara služiti jednako dobro kao što je služila i prve.

Zdravice su se nizale, a Šah je koncentrirano i s velikom odgovornošću nadzirao njihov tijek i sudjelovanje puka u njima. Moje zapadnjačko društvo, ali i većina Moskovljana, postajalo je pomalo umorno od prekomjerne konzumacije kavkaskog društvenog običaja. Dinghi i ja zlobno smo zaključili da nam nema druge nego boriti se (sa) zdravicama »do zadnjeg čovjeka«. Naposljetku smo kada je ponoć uvelike već prošla, ipak ugrabili prigodu da se povučemo. To, međutim, nije bio kraj zdravicama za Stavropoljce i preostali dio Moskovljana koji su ostali sa Šahom nazdraviti još koji put i bez nas, odnosno — do zadnjeg čovjeka.

Na izvoru kiselice

Kislovodsk je svakako najpoznatiji između »goroda Kavkaskih mineral'n'ih vod«, što je ruski naziv za nekoliko gradova i toplica na maloj međusobnoj udaljenosti u kavkaskom predgorju. Osim Kislovodska, veća mjesta tog urbanog sustava su i Pjatigorsk, Essentuki, Železnovodsk, Mineral'n'ie Vod'i, Ljermontov. Zajedničko im je da leže na bogatim termalnim i mineralnim izvorima. Zahvaljujući toj pogodnosti, u svakom od tih mjesta uređena su lječilišta i odmarališta, no tradicijom i mogućnostima Kislovodsk je bez premca. U grbu grada upisana je 1803. To je godina osnutka. I Kislovodsk je, dakle, utemeljen u vrijeme ruskog imperijalnog pohoda na Kavkaz. Slično Stavropolju i na mjestu Kislovodska prvotno je bila podignuta utvrda. General Jermolov, s kojim smo se sreli u Stavropolju, imao je udjela i u razvoju Kislovodsku. Pripisuju mu se zasluge za utemeljenje poznatog kislovodskog parka. Lječilišni turizam razvija se tu od 1903. i po tome je Kislovodsk jedno od najstarijih lječilišno-topličkih mjesta u Rusiji.

Rado priznajem da je zatečena razina razvoja lječilišnog i topličkog turizma u Kislovodsku uvelike nadišla moja očekivanja. Nakon iskustava s jadnim stanjem turizma u ukrajinskim Karpatima, očekivao sam da ću se sresti s još jednim mjestom dvojbene turističke ponude. Umjesto toga preda mnom je u punom sjaju zasjao, citiram neke od uobičajenih službenih turističkih naslova Kislovodska, »sunčani grad«, »glavni grad zdravlja«, »perla Rusije«. Nisam ljubitelj toplica i lječilišnih mjesta, no ono što sam vidio u Kislovodsku doista je bilo uvjerljivo i privlačno. Na desetine hotela raznih kategorija, sanatorija i vila. Najpoznatija od svih vila je Orlovo gnijezdo, kamo su rado zalazili sovjetski lideri. Nas su smjestili u solidan hotel koji se naziva Narzan, prema glavnom mineralnom izvoru u Kislovodsku. Najveća pogodnost našeg hotela, koji arhitektonski vrlo sliči velebnim hotelima iz zlatnog razdoblja istočnojadranskog turizma, bio je bazen kojim smo se rado koristili za ranojutarnje isplivavanje. Šarm Kislovodsku daje uređeno središte grada. To je skladan sklop parka i zgrada u kojima se nalazi glavni izvor Narzan. Za obilaska središta Kislovodska osvjedočili smo se kako je to živo turističko središte s mnogo posjetitelja koji su pridonosili tipičnoj atmosferi dobro napučenih toplica: brojni šetači na promenadi, limena glazba, prodavači osvježavajućih napitaka i dječjih igračaka, egzibicionisti i ulični svirači. Od jezika, međutim, čuje se samo ruski. Mi smo jedina veća skupina u kojoj se rabe i drugi jezici. Nedjelja je i imamo prigodu upoznati Kislovodsk u vrijeme najveće, podnevne živosti. Neizbježan je posjet Narzanu, glavnom vrelu kavkaskih mineralnih voda, gdje se iz plastične čaše svatko može napiti poznate kavkaske kiselice na samom izvoru.

Svako turističko mjesto u svojim propagandnim akcijama rado ističe neku poznatu osobu koja je za to mjesto na neki način vezana. U Kislovodsku su se liječile i odmarale brojne poznate osobe ruske kulture i politike, no glavnog junaka Kislovodsk nedvojbeno ima u osobi književnika Ljermontova koji je često i rado tu boravio. I radnja romana Junak našeg doba vezana je uz Kislovodsk.

Obilazak Kislovodska zaključili smo s još jednom žičarom. Praktično iz središta grada, koje je na visini između 800 i 900 metara, velika kabinska žičara vodi na obližnje brdo Malo sedlo visoko 1200 metara. S Malog sedla puca pogled na Kislovodsk. Vidi se kako je grad nastao u zavali na sutoku rijeka Podkumok i Berezovaja, te još nekoliko manjih pritoka. Svi ti vodotoci usjekli su svoje doline u zaravan koja se lijepo vidi s našeg vidikovca. I dok je gornja razina zaravni pokrivena oskudnom stepskom vegetacijom, zavala Kislovodska, zahvaljujući obilju vode, sva je u šumskom zelenilu. Današnje bujno raslinje nije, međutim, prirodna vegetacija, nego je rezultat dugogodišnjih hortikulturnih nastojanja započetih još u carsko doba kada su udareni temelji Kislovodska, nastavljenih u sovjetskom razdoblju kada grad, srećom, nije izgubio funkciju ekskluzivnog lječilišnog središta i neprekinutih danas kada novi ruski bogataši nastavljaju stare tradicije kavkaskih toplica.

Na Malom sedlu smo na nogometnom igralištu tzv. Olimpijskog sportskog kompleksa konačno odigrali i dugo pripremanu utakmicu između momčadi Stavropolja i ekipe ostatka svijeta u kojoj je osim muških zvijezda bila i jedna zvjezdica. Time je nastavljen dobar običaj političkih geografa, koji pomalo prerasta u tradiciju, da za vrijeme svojih okupljanja na raznim mjestima odigramo i nogometnu utakmicu. Iako na takvim utakmicama rezultat doista nije u prvom planu, ipak nije na odmet zapisati da je »ostatak«, vođen irsko-hrvatskom osovinom, bio superioran Stavropoljcima.

Kislovodsk nema vlastite zračne luke nego se cijelo KMV-područje koristi zračnom lukom kraj mjesta Mineralne Vode. Ispred aerodromske zgrade je i mjesto rastanka Zapadnjaka i Moskovljana sa Stavropoljcima. Pozdravljamo se dugo i srdačno, svaki pozdrav zapravo je mala oproštajna zdravica. Tu se rastajemo i s Ikarusovim »mountain busom« koji nas je bez žurbe vozio po sjevernom Kavkazu. Nije se odlikovao brzinom, dopustio je da ga pretekne konjanik, no nije nas ni iznevjerio, što je ipak najvažnije.

Sa znatiželjom pratimo aerodromsku proceduru i ulazak u zrakoplov. Sve je mnogo narodskije nego negdje na Zapadu, no ništa nas ne smeta. U zraku se osjeća miris stepe, a rujansko sunce žari neobičnom jačinom dok se pistom polako približavamo zrakoplovu s velikim, sada već dobro poznatim slovima KMV. Nakon ugodna leta uz ručak i kiselicu, dva sata kasnije slijećemo na Vnukovo.

Čokolada kod Puškina

I na kraju, baš kao i u dolasku, Moskva. Ponovno smještaj u dormitoriju Ruske akademije znanosti — Akademičeskaja. Uz povoljan položaj nedaleko od središta Moskve, glavna pogodnost dormitorija je cijena. Tristotinjak kuna je, kažu, za Moskvu povoljna cijena. Posljednja večera Zapadnjaka u društvu s Volođom u restoranu Elki-Palki. To je nacionalni lanac restorana, nešto poput ruske varijante Wienerwalda. Ponuda iznad očekivanja, daleko od konfekcijske fast-food hrane, raspoloženje na visini, no pomalo sjetno. Svi znaju da je to rastanak nakon desetak dana intenzivnog druženja. Zdravica tek jedna, zahvala Volođi što nas je okupio te nam omogućio program koji ćemo dugo pamtiti.

U Moskvi ostajem dan duže od ostalih jer imam dogovoren posjet Velikoj ruskoj enciklopediji, moskovskoj inačici moga Leksikografskog zavoda u Zagrebu.

Slično Leksu u Zagrebu i moskovska enciklopedijska kuća zauzima reprezentativno mjesto i zdanje u prestižnom dijelu grada. Ustanovu. međutim, zatičem u stanju koje nije nimalo zavidno. Nekad ugledni izdavač slavne sovjetske enciklopedije koju svi u Leksu interno nazivaju »boljšajom«, doslovce je pred bankrotom i rasulom. Volođa mi je dogovorio sastanak s voditeljicom geografskog odsjeka. Dočekala nas je sredovječna gospođa, ljubazno primila i otvoreno upoznala s nezavidnim stanjem. S nelagodom sam slušao kako su nisko pali. Oni se, doduše, nadaju boljim danima, no nije me uvjerila da su takvi dani doista pred njima.

Nakon posjeta »boljšaji«, šetnja rijetkim koliko-toliko sačuvanim dijelovima stare Moskve pod vodstvom Volođe, rođenog Moskovljana. Večera, a potom još i obvezatna vruća čokolada u kafiću na Puškinovu trgu, le chocolat de chez Pouchkine, kako je to kultno moskovsko mjesto u pjesmi o Nataliji opjevao Gilbert Bécaud. U pothodniku na istom pjesnikovom trgu siguran znak da Čečeni nisu napuhana ili ishitrena opasnost. Spomen-ploča svjedoči o eksploziji bombe podmetnute od čečenske ruke koja je u kolovozu 2000. odnijela dvadesetak nedužnih života.

Sljedeće jutro prije svitanja vožnja praznim moskovskim ulicama do zračne luke Šeremetjevo. Očekujem pooštreni nadozor zbog događaja od 11. rujna, no ništa se posebno nije dogodilo. Prisjećam se neopisive gužve na međunarodnom terminalu iste zračne luke u koju sam upao nekoliko godina prije. Ovaj put gužvi ni traga. Procedura prijave za let i carinska kontrola bili su kraći no ikada. Trosatni let do Zagreba u krasno ranojesensko jutro protiče u sređivanju misli i dojmova. Prekida me tek nakratko pogled što puca na Karpate, jedini spomena vrijedan prirodni sadržaj na putu, no ubrzo se opet u mislima predajem zadovoljstvu prisjećanja na kavkaske visove, toplice i kiselice, pa čak i dugačke zdravice.