Katastrofično kino

Mogu li se snimati filmovi bez kinematografskog komiteta?

Vladin projekt likvidacije Kinematografskog komiteta izazvao je buru kakve već odavno nije bilo na poljskoj filmskoj sceni. Likvidacija znači ukidanje sustava državne subvencije filmske produkcije — tvrdi Andrzej Wajda. Neki su stvaraoci, ipak, neočekivano poduprli odluku Vlade, smatrajući je sasvim logičnom, čak nužnom.

Kinematografski komitet1 imao je posebnu funkciju. Početkom 90-ih njegova kompetencija bila je velika, slična onoj koju je imao Glavni upravni odbor kinematografije Poljske Narodne Republike. Glavni predsjednik Kinematografskog komiteta, u rangu zamjenika ministra, imao je odlučujući glas u popunjavanju ključnih položaja unutar filmske struke (npr. direktora agencije), priznavanja subvencije za npr. festivalske priredbe. Osim uzdržavanja Poljske filmoteke i mnogih drugih institucija raspolagao je priličnom svotom novca iz državnog proračuna, bez koje se ne bi mogla ni zamisliti filmska produkcija u Poljskoj. Tada je prosječno 70% filmskog proračuna pokrivala subvencija Komiteta — ostatak novca bio je inozemnog porijekla ili od javne televizije. Kako, naime, još nisu postojali alternativni izvori financiranja kinematografije (nije bilo komercijalne televizije, banke su odbijale suradnju, privatni sponzori nisu bili u stanju uložiti tako velike iznose) — puno je toga ovisilo o dobroj volji, ponekad i inatu glavnog predsjednika Kinematografskog komiteta. Nije dakle ništa čudno što su obnašanja te dužnosti, ali također i prezimena ljudi koje se pitalo za savjet, pobuđivala u nas velike emocije. Nakon deset godina dramatičnih promjena i reformi u demokratskoj državi uloga Komiteta podlegla je ograničenju. Prije svega smanjile su se vladine subvencije za produkciju. Danas one iznose jedva srednjih 30% filmskog proračuna. Mnoge se produkcije odvijaju bez njih, zahvaljujući ranije nepoznatim načinima financiranja kina, primjerice pomoću distributera.

Zvijezde i statisti

U listopadu 1987, kad je nastao Komitet, sve je pobuđivalo sumnju. Prije svega, sam sastav Komiteta koji se mijenjao po diktatu narednih ministara kulture, a tek je od 1991. — stalan. Krug od 13 članova, u čiji su sastav ulazili uglavnom poznati umjetnici između ostalih Andrzej Wajda, Krzysztof Zanussi, bdijući nad ispravnošću sustava rodne im kinematografije, najviše su kritizirali mladi stvaraoci, i znatan dio sredine zato što brane interese samo jedne skupine unutar te struke, posebno već potvrđenih redatelja, koji su se pod svaku cijenu željeli održati na vlasti. Polovicom 90-ih godina, kada nastaju nezavisne institucije koje predstavljaju one društvene skupine koje je Komitet omalovažavao (filmoljupce, distributere itd.), a koje su na svoju ruku počele tražiti druge izvore financiranja umjesto državnih — sukob između Komiteta i sve snažnijeg nezavisnog predstavništva filmaša prijetio je eksplozijom. Tek je 1998. — kad su već bili gotovi novi projekti zakona o kinematografiji koje su obrađivali distributeri i producenti, u kojima nije bilo govora o postojanju nečega poput Kinematografskog komiteta — Komitet je primijetio promjene na poljskom filmskom tržištu koje se dinamično razvijalo i uključio je u svoj krug predstavnike nezavisnih producenata (Jan Dworak), Društvo distributera (Jerzy Jednorowski) i Društvo poljskih kina (Zbigniew #ňmigrodzki). Situacija u Komitetu trenutačno izgleda tako da je na 15 članova Komiteta 9 redatelja. Nikoga to ne uzbuđuje kad je već unatrag najmanje tri godine poznato da su Komitetu dani odbrojani. Od trenutka kad Sejm usvoji novi zakon o kinematografiji — na mjesto Komiteta doći će Zaklada ili Fond koji će se baviti raspodjelom novca prema posve drukčijim načelima od dosadašnjih.

Scenarij Fonda

A kako je bilo do sada? Tri su agencije: scenarija, produkcije i distribucije, koje je prema francusko-kanadskom uzorku postavio Waldemar D#Mbrowski (prethodnik Tadeusza #Çcibora-Rylskog na položaju glavnog direktora Kinematografskog komiteta), a koje su trebale činiti samopogonski sustav, koji će olakšavati nastajanje filmova u našoj zemlji. Temeljio se on na tome što je država financirala stipendije za pisanje scenarija. Posredstvom Producentske agencije gotovi su tekstovi stizali (prema stručnoj ocjeni, zajedno sa subvencijom) do kompleksa gdje je počinjala njihova realizacija. Sufinanciranjem i širenjem već snimljenih filmova bavila se Distributerska agencija. Nakon obračuna prihoda iz kina, bar se dio podnesenih troškova trebao vratiti onima koji su ih snosili. Stvar je u tome što nitko te novce nije vraćao, a Komitet je na to zažmirio. Dolazilo je tako do neobičnih situacija. Za većinu projekata koji su nastajali u Scenarijskoj agenciji, nisu bili zainteresirani ni režiseri ni producenti. Iz dotacija koje je priznala Producentska agencija udruženja su crpila dodatnu dobit, te je uredno uplaćivale na konta s visokim kamatama. Događalo se i to da je glavni predsjednik Kinematografskog komiteta odlučivao o potpori nekog projekta dok još nije bio gotov filmski scenarij, što je dovodilo u pitanje ne samo smislenost rada stručnjaka, već i demokratska načela upisana u reformu.

Bilo je dovoljno da se bilo koji distributer obrati s molbom za subvencioniranje distribucije proizvoljno izabranog poljskog naslova i Distributerska bi mu agencija odobravala novac. Neovisno o kvaliteti filma, klasi distributera i predviđenih frekvencijskih rezultata!

Nestanak vizije

Iza reforme kinematografije na prijelomu 1980-ih i 1990-ih godina stajala je vizija tadašnjeg glavnog direktora Komiteta. Waldemar D#Mbrowski (prisiljen otići 1994) bio je uvjeren da se s takvim intelektualnim potencijalom, kakav predstavljaju poljski filmaši, s velikom tradicijom našega kina, s prilično dobrim zaleđem i dobrom infrastrukturom tvornice, u Poljskoj može stvoriti centar istočnoeuropske kinematografije.

Njegov zamjenik, opozvan prije tjedan dana, Tadeusz Ocibor-Rylski, nije želio pokvariti ništa što je već bilo stvoreno, trudio se to uljepšati. Jedna od njegovih ideja, koja je trebala srediti nered u kinematografiji, bila je likvidacija Distributerske agencije i preobrazba arhaične institucije poljskog filma u Promocijsku agenciju.

Komitet koji je vodio Ocibor-Rylski može se dičiti dragocjenim inicijativama kao što su povećanje od 10 posto subvencije za debi i pomoć u financiranju radova i diploma studenata filmskih škola — ali se zapravo nije potrudio spasiti poljsku kinematografiju u širim razmjerima. Nije jasno odredio kriterije potpore konkretnih projekata (radi se o tome jesu li državni novci trebali potpomagati komercijalno ili umjetničko kino). Nije na vrijeme primijetio da sredina ne zahvaljuje Komitetu za preživljavanje poljskog filma u teškim godinama reforme, već javnoj i komercijalnoj televiziji, te aktivnostima producenata koji su na svoju ruku tražili nove izvore financiranja.

Što je Komitet danas? Komitet koji raspolaže kvotom od 12 mil. zlota godišnje, što jedva čini sitan dio troškova jednog (!) dužeg filma — imao je svoje zasluge u prijelaznom razdoblju. Sada nije u stanju čak niti spriječiti degradaciju kinematografije i povlačenje države iz većeg dijela starateljstva nad rodnim audiovizualnim stvaralaštvom. Danas — rezimira Kazimierz Kutz — kad su kina rasprodana, filmskih udruženja gotovo da i nema, ured je prestao biti producent. Zato je sumnjiva podesnost Komiteta.

I dalje traje bitka za novi zakon o kinematografiji koji bi regulirao sva problematična pitanja vezana uz način funkcioniranja poljskog kina, a time i Komiteta. Trenutačno obvezujući zakon prema kojem se u studenom 1987. osnovao Kinematografski komitet, zastario je. Suprotni interesi pojedinih skupina iz filmske sredine prouzročili su propast pokušaja prilagodbe zakona brzo promjenljivim uvjetima stvarnosti slobodnog tržišta. Samo je od 1990. do 1993. nastalo pet projekata izmjene zakona. Svi su odbačeni kao nepotpuni.

Šutnja ministra

Zakon je vrlo važan upravo zato jer bi napokon dopustio prilagođavanje nepravednog sustava financiranja poljske kinematografije europskim standardima. Mnogo je stvaraoca za to da on podsjeća na francuski, u kojem važnu funkciju ima Centre National de Cinematographie: tijelo koje je odgovorno ministarstvu, ali u biti ipak autonomno, te pomoću novca s vladine police potpomaže isključivo umjetničke projekte. U Francuskoj se kino smatra važnim dijelom narodne kulture, a ne samo kao dio šou-biznisa koji bi morao donositi dobit. Riječ je o tome da se svi ne slažu s tom idejom. Kao što niti svi ne podupiru — prema mom mišljenju očigledan, ali prema drugima kontroverzan — postulat, koji je zapisan u projektu zakona, odbijanja od kinokarata, televizijskih reklama ili narodne lutrije. A da i ne govorim o investicijskim olakšicama za privatne ulagače.

U situaciji, s kojom se sada suočavamo, sporovi takve prirode koji ne završe konkretnim rješenjem, prijete katastrofom čitavog sustava financiranja poljskog filma. Naime, od kina se okrenula i javna televizija (koja se usredotočila na financiranje serija i televizijskih programa) i komercijalne televizije. Canal + je izgubio državnu koncesiju i samim time je s njega pala zakonska obveza potpore matične kinematografije. Polsat ima obvezu financiranja samo jednog filma godišnje, a TVN ne »pritišće« ni tako skromni zahtjev.

Uzbuna oko likvidacije Komiteta bila bi manja kad bi se znalo što će ustvari nastati umjesto njega. Htjeli bismo vjerovati da novi ministar kulture Andrzej Cieli#zski namjerava završiti reformu kinematografije koju je započeo Waldemar D#Mbrovski. Šutnja ministra, po tom pitanju, ne nagovještava ništa dobro. Upravo suprotno, dokazuje samo to da vlada, zahtijevajući štednju državnog proračuna, misli samo unutar neodgodivih kategorija.

Takozvani zakon čišćenja, u sklopu kojeg bi, osim Kinematografskog komiteta, trebalo likvidirati ukupno 25 kulturnih institucija (među ostalima ured glavnog konzervatora povijesnih spomenika), zaživjet će — kako tvrdi Janusz Bodasi#zski, novi glavni predsjednik Komiteta — 1. travnja 2002. na prvi april. Može biti malo smiješno.

Polityka, br. 47; 24/10/01

Prevela Marinela Aleksovski

1 Kinematografski komitet je društveno tijelo koje se sastoji od predstavnika iz filmske sredine, a koje između ostalog odlučuje o podjeli vladinih fondacija na kinematografiju. Njegovo je izvršno tijelo Ured koji zapošljava gotovo 40 urednika.