Guralska ljutnja

Guralska ljutnja

Nadbiskup Szczepan Wesoly, duhovni staratelj Poljske, naslovio je svoj uvodni referat na kongresu Kriza i vizija društvenoga života u emigraciji. Kriza? Emigracija ju je uvijek preživljala. Njezin neumorni bard, pjesnik i pisac kabaretskih tekstova Marian Hemar pedesetih je godina, napisao ovu pjesmicu:

»Takva mora, takve zemlje

toliko neba, toliki puti,

takve glasne akademije

takvi dirljivi nekrolozi.

Delikatna je situacija,

Ali je ipak pitanje važno

Jesmo li još emigracija,

Jesmo li još »Polonija«?

Što napisati na grobu,

koju varijantu epopeje?

Emigracija za zaradu

Ili »Polonija« zbog ideje?

Pjesmu sam preuzeo iz velikoga albuma koji uređuje Katarzyna Bzowska prigodom 60. obljetnice londonskoga »Poljskoga Dnevnika«. Već sami naslovi izabranih članaka govore o tužnim emigrantskim dvojbama. »Nismo ostali izvan granice da bismo stvarali suvereni zaostali rezervat (1951: da emigracija na kongresima i skupovima previše govori o sebi, »a o poljskim problemima i dalje muk u svijetu«), »Geto ili asimilacija?«. Jedna od autorica (1962) pisala je: »Nije li vrijeme da u uzajamnim kontaktima (s državom — op. a.) odbacimo plačljivi ton i neopravdanu, — a često pomalo lažnu — pokornost i povjerujemo da smo mi u emigraciji jednako dobri kao i naši zemljaci?«

Sve se to ipak odnosilo na poseban dio Polonije, londonske emigracije, vojničke mase, koja je — nema razloga stidjeti se velikih riječi — sačuvala ideju o slobodi države. Od nje smo dobili Dvorac u Varšavi, znamen predsjedničke vlasti. Emigrantski predsjednik Ryszard Kaczorowski predao ga je državnom predsjedniku Lechu Walbsi. Velika misija emigracije došla je do svoga kraja. Drugi njezin simboličan kraj bilo je zatvaranje Radija Slobodna Europa.

Iz povijesnih i moralnih razloga Polonija je bila u službi države, osjećala se pozvanom i dužnom izvršiti takvu ulogu. »Marš Marš Polonijo / marš izdržljivi narode / odmorit ćemo se poslije svoga rada / na rodnoj grudi« — refren je Polonijine himne. Štoviše, nekad se sasvim razborito moglo tvrditi da je prava Poljska u svijetu, u tim ljudima slobodnoga duha, a ne na Visli, zemlji zasužnjenih umova, u uvjetima polusuverenosti. Danas kad imamo normalnu državu — gdje je misija Polonije, je li ona uopće potrebna? Osim toga, promijenili su se imovinski odnosi. Nekada su Poljaci dolazili u domovinu ne samo iz ljubavi, već i da bi se odmorili od općenito teškoga života izvan domovine. U Poljskoj su se mogli praviti važnima i proveseliti se. Računali su se dolari u kovertama, a koji su se slijevale naročito na Podhalu. »Paketi za Poljsku« bili su svih tih godina pravi biznis. Danas toga više nema. Što je ostalo?

U Poljskoj se smatra da je Polonija etnopark, u prašnjavim sobičcima, u siromašnim četvrtima čuvaju se trule konjaničke zastave koje se danas teško mogu razviti u uredu između računala. Etnopark? Ta je ocjena vrlo nepravedna i drska. Kao prvo, Polonija se sastoji od nekoliko stotina organizacija — novih, nastalih na istoku i onih koje se mogu pohvaliti postojanjem duljim od sto godina, kao u Americi — nemoguće ih je sve ubaciti u istu vreću. U sklopu Polonije djeluje npr. Koüciuszkowa zaklada i svatko tko prekorači njezin prag, mora osjećati ponos zbog bogatstva — i divljenje prema blještavilu njezinoga sjedišta u najboljoj četvrti na Manhattanu. Premalo je mjesta da bi se opisale njezine zasluge u promociji kulture između Poljske i SAD-a, u potpori znanstvenih stipendija, u izdavanju rječnika (usput rečeno, iduće će godine izići novi veliki poljsko-engleski rječnik). Poljski muzej u Rapperswilu na Züriškom jezeru, Institut Sikorskoga u Londonu — sigurno nisu etnoparkovi. A popis je podulji.

To je elita Polonije. A što rade preostali milijuni ljudi? Ono što i uvijek. Uvijek je sve počinjalo od crkve, dolazaka na satove vjeronauka, organiziranja života vezanoga uz crkvu, nastajale su škole. Neke društvene zabave, balovi, skupovi, skupljanje uspomena, sjećanja. »Je li to skromna programska ponuda?« — pitam kolegicu, novinarku, nastanjenu u Americi. »A što tako izuzetnoga rade u domovini?« — drsko odgovara. Uostalom, što bi ljudi trebali raditi nakon posla: kolektivno čitati Mickiewicza? Svjetioničara?1 Prisjećati se nacionalne nesreće? U čemu se treba sastojati privrženost jeziku, ljubav prema domovini?

Crkva je u mnogim gradovima sačuvala glavne društvene funkcije. Ispred poljske crkve u Parizu, nakon mise organizira se burza rada. Budući da je crkva sagrađena u srcu elegantnoga Pariza, to i nije baš najbolja poljska razglednica. — Polonija nikad nije bila bogata, a opstala je sve te godine. Oživjela je škole, sveučilište, uspješne organizacije, na primjer vrlo uspješna osiguravajuća društva, najstarije od njih: Polish National Alliance (Nacionalno poljsko društvo) posjeduje oko milijardu dolara imovine — spominje Jan Nowak-Jeziorazski, višegodišnji direktor Kongresa američke Polonije.

Između Poljske i njezine Polonije danas postoje mnoge nesuglasice. Polonija je ljuta što je Poljska prihvatila za nju loša pravna pravila koja se odnose na probleme državljanstva, izbornih prava, političkih predstavništava i naravno, reprivatizacije. Ali o tome prosječan Poljak ništa ne zna. Možda bi trebalo još jedanput javno proanalizirati Polonijine zahtjeve. Iz moje je skromne ankete proizišao drukčiji nesporazum Polonije i Poljske: razlika u stilu. Uz Vislu se više ne hoda u krakovskom odijelu, u prsluku sa šljokicama. — Naravno, Polonija voli folklor — govori višegodišnji djelatnik poljske zajednice. — Ali reći ću vam nešto: u Francuskoj sam vidio ansambl poljskoga narodnog plesa od 100 ljudi u kojem je samo 5 Poljaka, a svi ostali su Francuzi. To su mladi ljudi. I što biste vi na to rekli? Ako ih to raduje, zašto ne bi voljeli folklor?

Posljednji veliki val iseljenja iz Poljske bila je emigracija Solidarnosti, pravi gubitak za državu, gubitak od oko milijun stanovnika koji u domovini nisu vidjeli svoju budućnost. Ti se mladi ljudi uglavnom nisu uspjeli saživjeti s već oformljenim organizacijama u Engleskoj, Americi, Francuskoj. Stara Polonija je pak vrlo ekskluzivna organizacija koja nema povjerenja u ljude izvan svojega društva. To je također duhovna grupacija. — Nigdje se ne osjećam tako nelagodno kao među njima, odmah osjećam duhovnu distancu, kulturnu distancu. Ne znam razgovarati s njima — povjerava se »novi« emigrant.

Distanca koja je u ovom slučaju zaista ozbiljna stvar, razdvaja poljske vlasti i predvodnika cijele južnoameričke Polonije Jana Kobylazskoga koji uživa u antisemitskim izjavama, npr. javno izjavljuje da Vlada Republike Poljske želi od Varšave napraviti predgrađe Tel Aviva. Varšava se može na njega ljutiti, ali ništa ne može učiniti. Taj isti, siroti poljski gospodin, kasnoplemićki relikt plemstva s velikim imanjem, prihvaća Poljake tapšući po ramenu plemićku braću, brojeći glasove, a ovi ljudi to žele, žele živjeti kao plaćenici jednoga plemića. Osjetljivo protokolarno i političko pitanje Polonijinoga Kongresa bit će i kontakt s Eduardom Moskalom, šefom Kongresa američke Polonije. Isti taj Moskal javno vrijeđa Vladu Republike Poljske, ali je Vlada Republike Poljske kao i obično — predsjednik, premijer — pozvala i ugostila istaknute ličnosti, u tome i Moskala, šefa najveće poljske ogranizacije, koja vlada trima tisućama drugih poljskih društava. Moskalu je stalo do dobroga imena Poljske u svijetu, ali ne shvaća da joj svojim antisemitskim primjedbama šteti — takva je ocjena našega Ministarstva vanjskih poslova. Na kraju, Moskal ipak ne odlučuje o Poloniji. Teško je potcjenjivati njezine zasluge za zemlju. Najsvježiji primjer potpore je napor Poljaka u SAD-u da Poljska postane članicom Sjevernoatlantskoga saveza. Možda su baš oni bili odlučujući čimbenici u uvjeravanju američkoga Senata.

Polonija je ranije pripremila opću mobilizaciju, kad je u Washingtonu njemački kancelar Helmut Kohl rekao da će s trenutkom ujedinjenja Njemačke nestati sve obveze prema granici na Odri i Nisi, i obveze zapadnih i istočnih Nijemaca i da tu stvar od početka mora raspraviti parlament ujedinjenih Njemački. To je izazvalo poplavu pisama i brzojava komisiji vanjskih poslova pri američkom Senatu. Komisija je na kraju obznanila da neće ratificirati ugovor s Njemačkom bez bezuvjetnoga i posljednjega priznanja granica Poljske.

— To je višemilijunska masa ljudi dobre volje koju je teško pokrenuti na akciju bez ikakve goruće potrebe, ali koja je korisna našim inozemnim predstavnicima, koja nije štedjela novca — za dječje domove, bolnice — tvrdi Radek Sikorski, zamjenik ministra vanjskih poslova, aktivan i u Poloniji. Upozorava da je u Poljskoj potcijenjena Polonijina zasluga u gospodarstvu jer je veliki, mada teško procjenjiv dio stranoga kapitala — Polonijin kapital.

Prikupljajući podatke za ovaj tekst najviše me iznenadio broj djece koja uče poljski. Ako Polonija čini jednu četvrtinu naroda, negdje oko 15 milijuna ljudi, pretpostavljali smo da oko 10% tog velikog broja, ili barem 5% pohađa poljske škole. Ne one prave jer mladež mora steći obrazovanje na jeziku sredine u kojoj će poslije djelovati i raditi, nego u tzv. dopunskim poljskim školama, subotnjim ili nedjeljnim školicama, gdje se skida prašina s poljskoga jezika i upoznaje povijest vlastite domovine. Brojke su začuđujuće male — jedva jedan promil Polonije — i svugdje na svijetu, osim na Istoku, smanjuje se iz godine u godinu.

Istaknuta britanska organizacija — Poljska školska matica — tijekom svih godina odsječenosti od Narodne Republike Poljske izdavala je svoje vlastite priručnike, koji su — čemu skrivati — danas zastarjeli. — Je li to iz razdoblja Gospodina Balcera u Brazilu. A lektira? Dosađuje i muči — ocjenjuje novinarka Anna Wolek, koja je dugo godina radila u Engleskoj; a tamošnju školu pohađaju i njezini nećaci. Ljudi koji se danas svakodnevno služe engleskim ili španjolskim jezikom, osjećaju veliku potrebu za računalnim programima za učenje stranih jezika na različitim razinama. Sramota je što ih Poljska nije pripremila. Ponuda Varšave u području edukacije je premala.

Prije sto godina Henryk Sienkiewicz je probudio savjest zemljaka čuvenom novelom Svjetioničar. Danas, u doba satelita i interneta, stare su priče jedva razumljive. U Kazahstanu gdje žive naši zemljaci, i dalje u uvjetima izgnanstva, nema signala Poljskoga radija. Na cijelom velikom južnoameričkom kontinentu nema Televizije Polonija. Potpisan je loš ugovor s firmom izvjesnoga Boba Spazskoga koji je dobio isključivo pravo na emitiranje u objema Amerikama i to na razdoblje od 25 godina! A sad tvrdi da mu se ne isplati emitirati signal. Međutim, ne postoji osoba koja bi od njega otkupila prava za emitiranje. U SAD-u i Kanadi — barem teoretski — omogućen je puni pristup televiziji, ali putem satelitske antene. — To je katastrofa — govori Jan Nowak-Jeziorazski. — Da je televizijski program na satelitu, zamijenio bi čitavi Polonijin tisak.

Postoje države koje izdvajaju stotine milijuna za promociju svoje slike izvan granica. U zapadnim se demokracijama financiraju iz proračuna. Najbolji oblik promocije je djelovanje suvremenih institucija kao što su Deutsche Welle ili BBC. Međutim, poljska država izdvaja 7400 tisuća zlota za televiziju i radio (zapravo televizija ništa ne dobiva) i prebacuje svoju obvezu na firme (TV Poloniju i Poljski radio), koje moraju konkurirati na komercijalnom tržištu. — Mi smo objektivno u fatalnoj situaciji — govori Maciej kbtowski, direktor Radija Polonija. Uvijek nas smatraju rezervnim kotačem vozila, iznuđenom uslugom, a ne vrijednom stvari. Ne donosimo nikakav prihod, nema nikakvih reklama. To je čisti trošak. Osim toga, u programima koji idu u svijet nema nikakve politike, pa ni poljski političari nisu time posebno zainteresirani. Izvan granica glasuje manje ljudi nego u jednoj maloj izbornoj jedinici. Čak nas je i strah pomisliti, što će biti sada, kada se svugdje zahtijeva štednja.

Vrijeme je da se državnim vlastima glasno postavi pitanje: Polonija je najvažniji adut Poljske na međunarodnoj areni. Zašto joj se ne bi dala prava, konkretna televizija, pravi radio s velikom programskom ponudom? Televizija je strateški instrument. Ništa neće stvoriti bolju vezu s Poljskom i među Poljacima. To je prva dekada tri stoljeća kad su se Poljaci u tako znatnom broju vratili u Poljsku: pola milijuna ih je stiglo sa svih strana svijeta od 1990. godine. To je jako dobro. Ali oni koji su ostali, također su veliki nacionalni kapital i nova Poljska zaista malo radi na održavanju veza s njima.

Polityka nr 17, 28. travnja 2001.

Prevela Ivana Vidović Bolt

1 Naslov originala: Latarnik. Autor je Henryk Sienkiewicz (1846-1916), dobitnik Nobelove nagrade 1905, autor romana Quo vadis?, Križari, Kroz pustinju i prašumu, te trilogije Pan Wolodijowski, Potop, Ognjem i mačem.