Generalova baština

Generalova baština

Dramski tekst u dva dijela i šest prizora pisan prema motivima proznog teksta Ujedinjenje ili smrt

Lica

prema redoslijedu javljanja

JOHN COHEN njujorški vlasnik fotogalerije, oko 75 godina;

KRONIČAR nevažna starosna dob;

DŽIVO DE KVERČA dubrovački vlastelin i pričuvni general armije Josipa Broza;

ANAMARIJA DE KVERČA Dživina supruga, oko 70 godina,

LUJO VODOPIĆ stradunski šetač, zvan Gospar od Ploča;

NIKO PRACAT stradunski šetač, zvan Gospar od Pila, Dživin i Lujin školski (razredni) kolega;

MARKO GAZIVODA pukovnik jugoslavenske armije i zapovjednik topničke bitnice u napadu na Dubrovnik, oko 55 godina,

MILOJICA PIPER poručnik u topničkoj bitnici, oko 27 godina;

RADOJICA PIPER poručnik u topničkoj bitnici; oko 27 godina,

NATALIJA CEROVIĆ glumica, oko 55 godina;

NIKOLA PEROVlĆ kustos i pričuvni kapetan jugoslavenske armije, oko 45 godina.

Pojave: dvojica posjetitelja Cohenove fotogalerije; dvojica grobara, dvije starije dame pod velom; dvojica vojnika u službi pljačke; počasna desetina, vojni trubač.

Radnja se događa u New Yorku mjeseca svibnja 1990. godine i u Dubrovniku mjeseca listopada 1991. godine.

Dulja stanka poslije trećeg prizora.

Prizor 1

Prodajni prostor fotogalerije Johna Cohena. U dubini, iza, slabije osvijetljena galerija na čijim se plohama jedva primjećuju veliki eksponati: fotomotivi primjerice New Yorka noću, raskošni slapovi Nijagare, prizor molitve islamskih hodočasnika u Medini, milanski del Duomo, grenlandski ledenjaci. John Cohen za prodajnim pultom razgleda filmske negative. Iza njega, s lijeve i desne strane mali eksponati fotosnimaka sličnih motiva kao i na vidljivim plohama galerije. Među njima se ističu fotoeksponati Dubrovnika i Plitvičkih jezera. U staklenoj vitrini je minijaturna izložba fotomaterijala: stara boxkamera, drveni tronožac za snimanje, kožna spremnica za aparat i filmove, stari fotožurnal, razglednice, ljepotica na slici »koja vas snima« prilikom ulaska u trgovinu i izlaska iz nje, odnosno galerije.

Upravo je jedan gospodin izlazio skidajući šešir prema »dami koja ga snima«, a zatim pozdravio gospodina Cohena. Čuje se »Good bye«, »Thank You«. Ulazi jedan turist s više obješenih aparata o vratu, a za njim naš Kroničar. Obojica pozdravljaju s »Good morning«, Cohen im otpozdravlja. Čuje se: »After You, please... I thing... It's veri kinde of You, but...«. Kako je turist kupio nekoliko filmova, nakloni se: »Thank You, bye, bye...« Zastane pred panoom slike »dame koja ga snima«, nasmiješi se, promrmlja: »So funy...« Odlazi. Kroničar rasklopi svoj aparat.

KRONIČAR: Will You please, can you put in kodak, if you have?

COHEN: Of cause, I have.

Uzima iz ladice film, razmotava, stavlja u aparat i pozorno razgleda Kroničarevu torbu. Čita s torbe: Dubrovnik... Sebastijan«. Čita naglas, na slogove i otegnuto.

Are you from Dubrovnik?

KRONIČAR: Really, I'm not from Dubrovnik, but. I knew Dubrovnik, well... I'm from Zagreb.

COHEN: Croatia, I see.

KRONIČAR: Zagledavši se u fotosnimke Dubrovnika i Plitvica. Perhaps, that You...

COHEN: Vidjevši u što se zagledao Kroničar, nasmije se i napokon progovori hrvatski, tečno, dakako s američkim šušljetanjem: Po majci ja sam Hvaranin. You know... Otac mi je podrijetlom Irac, a s majkom sam od malena govorio samo hrvatski. Iznenađeni?

KRONIČAR: Čovjek ne određuje mjesto i vrijeme kad će i koga će sresti, upoznati, gospodine Cohen... Ne, nisam iznenađen, jer carstvo i vladavina slučaja određuju našu sudbinu. Pa čak i jezike s kojima ćemo se služiti... Nisam iznenađen, ali sam radostan, gospodine...

COHEN: Moje ste ime još vani pročitali. A vaše?

KRONIČAR: Prajs.

COHEN: Thank You. O, pardon...

KRONIČAR: Onda, znači da dobro poznajete ne samo Dubrovnik već i Hvar?

COHEN: O, da. Još kao dječak sam puno toga saznao. Majka je bila ponosna na svoj grad i otok, na svoju domovinu. Ocu bi znala reći: »Da nije nas Mediteranaca, po vama Ircima Amerika bi bila tvrdoglava i divlja zemlja«.

COHEN: Bila je doista divna majka.

Vidjevši kako Kroničar iz lisnice vadi novac:

Ne, gospodine Prajs, ovom prilikom, ne.

KRONIČAR: Ali molim vas, zašto?

COHEN: Možda samo zato što sam na vašoj torbi pročitao Dubrovnik i što sam možda praznovjeran. Ali...

Upali svjetla (male reflektore) nad ulaznim dijelom galerije.

Ali, ako vam se jako ne žuri, bit će mi vrlo drago da bar letimično razgledate moju galeriju. Možda ćete onda sami odgovoriti zašto?...

Telefon. Cohen do telefona blizu ulaznih vrata.

KRONIČAR, znatiželjan, razgleda velike fotoslike osvijetljene malim reflektorima; motivi: grad Minos pri zalazu sunca, motiv Akropole, krovovi Firence, vulkani Krakatua i Vesuvia, stada sobova.

Good morning. I hope, that will be ready tomorrow afternoon, about sixteen, O. K.?

COHEN pogleda na ručni sat. Zaključi da je dopodnevno vrijeme isteklo. Zaključava vrata. Stavi u stakleni okvir vrata tablicu »CLOSED«, navuče zastor i polako za Kroničarem. Prilazi ploči za gašenje i paljenje svjetla.

Panoi s fotoslikama nižu se u lučnom obliku, tako da se gotovo svi eksponati mogu vidjeti. Nad svakim motivom je blago, difuzno svjetlo. Cohen će redom paliti reflektor-svjetlo nad slikom koju »predstavlja« Kroničaru. Gasi nad već viđenom. Tako redom i u određenom ritmu. Igra palenja i gašenja malih reflektora, diskretna »sofisticirana« glazbena kulisa, Cohenov sugestivni tekst o svijetu njegove kamere — elementi su važni za dočaravanje atmosfere i životnog značenja njegove galerije. Ne, dakako, samo za Cohena. Svjetla još nad europskim motivima.

COHEN: Za oči jednog Europejca, Akropolis, kretski motivi kraljevstva Minosa, Donatelova i Michellangelova Firenca, čarobna Siena i Campo Santo — nisu više, dakako, božanska otkrića, estetska i religiozna uzašašća umornih turističkih duša, estetičke, perverzne adoracije kojima ste već prezasićeni, gospodine Prajs... ali, ali koliko je moja galerija uzbudila i pokrenula na bjelosvjetska putovanja bogate malograđane i farmerske snobove Amerike, o ho, da su mi europske turističke agencije plaćale bar po dva sua, o ho, gdje bih s dolarima dospio.

Pali reflektor nad azijskim motivima: Delta Amur-Darja, Aralsko jezero, krajolik Turanske nizije. I Kroničar se uzbudi. Miriše zrak.

KRONIČAR: Pa to miriše...

COHEN: Mošus.

KRONIČAR: Kako to?...

COHEN: U mojoj galeriji i slike imaju svoje mirise. Kako, to je recimo mala tajna, i za vas to nije važno. Važnije je, ako niste prepoznali ove motive, gdje se...

KRONIČAR: Nisam. Meni sasvim nepoznato.

COHEN: Stojite, gospodine Prajs, pred najčudesnijim prizorom zalaska sunca nad veličanstvenom deltom Amur-Darja što pretače svoje silne vode u Aralsko jezero. Stojite tik uz Turansku niziju bogate zemlje, divnih ravnica i šuma u kojima žive, i po kojima miriše sva šuma, slavni azijski jeleni zvani moschusi, 'mušk' u perzijskom jeziku izgovarani, a koji su prastari znak, simbol zdravlja i ljepote i muškosti. A prije svega, simbol mirisa koje ste prepoznali... Bizarre, za vaš europski ukus, isn't it?

KRONIČAR: Zašto tako mislite?

COHEN: Možda i zato što je svijet u ovakvim, i ne samo u američkim megagradovima, u kojima se zastrašujuće gubi ljudska mjera, izvrće ruglu i moral i ukus, i samo se malobrojni odupru ponudi moćne dolarske, ali u suštini nemilostive i brutalne stvarnosti. Nebrojeni samo lutaju prostorima-getima američkog poimanja slobode koja je nijemo utisnuta u njihove ostrašćene i uzdrhtale duše u čeznutljivom lutanju za uspjehom po bilo koju cijenu: all, or nothing, it is question now, and: If you have enough money, you can buy and kill anything or anyone... what you wont. Do you understand me, mister Prajs? To je sve istina, i oprostite mi što zamijenih jezik moje majke s jezikom mojeg oca, a oba volim, iako, bit ću pred vama iskren... O, bože moj, pa ja vas ni sa čim nisam počastio! Whisky?

Žurno ode do ormarića u zidu. Uzimlje bocu i čaše i stavlja na okrugli, niski stakleni stolić.

To je ipak najbolje što vam mogu ponuditi.

Toči. Daje čašu Kroničaru: Kucaju se. Piju. Čaše zadržavaju u ruci.

KRONIČAR: Hvala vam na ponudi. Prava je... Ne rekoste li da ćete biti iskreni, ako sam dobro zapamtio?

COHEN: O, da... To je prvi put da nekom kažem: ova galerija je samo manji dio mog svijeta otkrivena okom i dušom moje kamere, jezikom, pjesmom i slikama zavičaja moje majke, ali prije svega sudbonosnim susretom s jednim čovjekom moje sudbine, da tako kažem, i kako je o tome za života rasuđivala moja majka. Bože, ta riječ »sudbina« u njenom osjećanju imala je značenje božanske providnosti i neporecive odluke, ali prije nego što vam progovorim o tom divnom, nezamjenjivom čovjeku, evo, molim vas, tih slika i prizora bez kojih možda nikad ne bi bila ova galerija... A ni nas u njoj...

Gasi sva svjetla. Za trenutak mrak. Zatim rasvjetna raskoš nad dva velika prizora Dubrovnika: Stradun i crkva svetog Vlaha. Tik do njih prizor panorame Plitvičkih jezera ili samo slapovi Milke Trnine, s velikim vodopadom u pozadini. Nad tim prizorom slabije svjetlo. Dominira Dubrovnikom.

KRONIČAR: Čini mi se miris lavande, Bože...

Miriše zrak.

COHEN: Tako je kako vam se čini, uvjerava nas naš veliki Wilijam... Osim o mirisu, sigurno ste se zapitali: Zašto baš Dubrovnik od gradova, zašto baš Plitvička jezera od prirode, između tolikih čuda i ljepota koje svijet gradova i prirode ima. Dakako, i toliko ružnih stvari, pojava i oblika, ali ja ružno ne snimam, jer ružno je znak smrti, a lijepo je znak života. Ja sam još uvijek, i u mojim godinama, za život. A mogao sam... o, molim vas, vaša je čaša prazna, a ja se zapričao. Želite do kraja čuti, gospodine Prajs?

KRONIČAR: Možda je ovo moje najljepše njujorško jutro, neću reći i posljednje gospodine Cohen, jer u mojoj zemlji su opet počele »šumske revolucije«, a kad se one otisnu niz točila života, iza njih ostaje samo ružnoća i smrt... Oprostite što vam spominjem ružne stvari, a meni je danas tako dobro i želim da to što duže traje, što duže, gospodine Cohen...

COHEN Natoči viski u čaše. Ne uzbuđujte se, gospodine Prajs, drago mi je da vam je ovdje lijepo i zadržite to lijepo, proći će to tamo u vas, pratim i ja koliko dospijem, napokon, to je domovina moje majke, e pa živjeli...

Piju viski.

E, pa mogao sam na središnje mjesto svoje galerije staviti slike, kojih imam u svom radnom studiju na izbor, iz čudesno lijepe Siene, iz grada kojeg su doista božanske ruke podizale, grada Venecije ili Firence, iz moćnog Rima, neponovljive vedute Sanktpeterzburga, Sao Paula, San Franciska, otmjenog Beča i blještavog Timurova Samarkanda. Bože moj, koliko još gradova ljepote, a da i ne spominjem zadivljujuće motive i oblike što ih je priroda oblikovala: vulkane Krakatua, Maun-Loa, Vesuvia, te zadivljujuće raskoši slapova Niagare, ta sjeverna bijela ploveća prijestolja od leda, taj susret s njima ili s modrim beskrajem brazilskih prašuma, toliko toga što omamljuje čula našeg vida i sluha, natapa ushićenjem naše osjećaje, jednom riječi sav naš ljepote žedan život... a eto, nešto je drugo bilo odlučujuće, presudno, kako bi se izrazila moja draga majka da je kojom srećom ovdje među nama — da sam u središnji prostor galerije stavio snimke Dubrovnika i Plitvičkih jezera. A što bi to, presudno, moglo biti, gospodine Prajs, hajte, probajte pogoditi?

KRONIČAR: Kako da pogodim?

COHEN: Hajte, probajte.

KRONIČAR: Možda neka davna ljubav dok ste s majkom posjećivali Hvar, a usput i Dubrovnik. Jezera?... Ništa mi drugo ne pada na pamet.

COHEN: Da je tako, onda bi tu bio i motiv Hvara, čija ljepota ne zaostaje za ovom Dubrovnika ili bilo kojeg izabranog mjesta svijeta. I ne samo zbog moje majke, već što se na hvarskoj plaži Palmižana i dogodila moja prva i moja jedina velika ljubav... Blizu ste, ali taj razlog nije. I'm sorry.

KRONIČAR: I meni je žao, ali ja sam jako znatiželjan.

COHEN: Zvuči patetično, a možda za vaše uho i banalno, ali se radi o čovjeku, s velikim početnim slovom, mom spasitelju...

KRONIČAR: Doista malo patetično. Spasitelju?

COHEN: Da. To jedino tako mogu nazvati. Moj spasitelj Dživo de Kverča, Dubrovčanin, spasio me od sigurnog utapanja, u vrijeme ratno, nedaleko od otoka Visa.

KRONIČAR: Zaboga, kako ste tamo dospjeli?

COHEN: Trebalo je napraviti veliku, ekskluzivnu fotoreportažu o karizmatičnom partizanskom zapovjedniku Josipu Brozu. Unatoč tome što je bio komunistički vođa, za američku javnost bio je antifašist, na strani savezničke koalicije u borbi protiv nacizma i fašizma, i tako me redakcija »New Reportera« poslala u tu ratnu avanturu.

KRONIČAR: Zacijelo i zbog znanja jezika zavičaja vaše majke? A jeste li se pribojavali Brozovih komunista?

COHEN: U početku da malo. Ali rat poništava ideje. Ili ste saveznik ili ste neprijatelj. Svi drugi odnosi i razlike odlažu se za vrijeme poslije rata. KRONIČAR: Takve razlike je uspješno odlagao i vaš prijatelj Dživo de Kverča?

COHEN: O da. Njegov najveći ratni prijatelj i suborac bio je siromašni i nepismeni otočki ribar.

KRONIČAR: U jednoj dubrovačkoj kronici de Kverčevi su naznačeni kao jedna od najstarijih i najuglednijih dubrovačkih vlastelinskih obitelji. To je on?

COHEN: To je on, moj veliki, plemeniti Dživo. Bože moj, uvijek se iznova uzbudim kad se sjetim tog jutra kad smo isplovili...

Ispija iz čaše ostatak viskija.

Tamo od istoka, odsjaj dana u rađanju, jednostavno sam se kamerom zaletio prema motivu upravo rođenog sunca, raskošnog sjaja nad usnulom, plavom površinom mora. Zacijelo sam izgubio prisebnost i smisao za realnost ili sam se jednostavno zapleo među vezivne konope, ne znam, i gotovo se ničeg više ne sjećam... Osim...

Toči viski. Kroničar pokriva dlanom svoju čašu. Malo popije, osim buđenja na bolničkom krevetu.

Ugledao sam nasmiješeno Dživino lice i začuo njegove mirno izgovorene riječi: »Kao pravi profesionalac, ti si znao da kamera ne podnosi kamenje. Ne brini, kod mene je...«

COHEN: I sad vidim to mirno i lijepo lice i čujem taj mirni, spasiteljski glas.

Pije viski.

KRONIČAR: I njegov skok u svijetlo, u more, za vama?

COHEN: Ispričao mi je njegov mornar — ribar, mitraljezac na njegovom brodu: Zaustavili smo brod, naš gospar Dživo skokom u vis pa u more, i za tren oka izvadio vas, kao ribu na udici. Sve je sam činio naš gospar Dživo, neka ga nebo nagradi za njegov kuraž...« Bože moj, kako sam za cijeli život zapamtio i Dživine i ribareve riječi. Usjekle se u pamćenje i ne brišu se.

Iz kuta galerije uzeo je poduži bambusov štapić, pojačao svjetlo nad slikom Dubrovnika; sasvim se približivši slici. Štapićem je zaokružio mjesto na slici:

Vidite, tu je kuća, što kažem kuća: renesansni ljetnikovac de Kverčovih, ponad zatona Male luke, usred divnog, malog parka, među stablima čempresa, borova i agava. Vidite, crvenkasti ton krova, a bijela kamena terasa dobro se razaznaje. Svake druge godine sam putovao u Dubrovnik, zbog Dživa i njegove supruge Anamarije, zbog Hvara, da bi naše zajedničko dugo ljeto završavalo izletom na Plitvička jezera. Više puta mi je znao reći: Ako je naš Dubrovnik stvarala božanska ruka čovjeka, onda su ova Jezera i šume stvarale božanske moći prirode...

Jako svijetlo nad slikom Plitvičkih jezera.

Ni to se ne briše iz pamćenja, gospodine Prajs.

KRONIČAR: Sad bar znam zašto. A možda ću znati i više upoznam li ikad vašeg spasitelja?

COHEN: Još danas ću mu pisati o našem susretu i najaviti vaš dolazak. Obradovat će ga. Poznam dobro mog Dživa. Pa ako Bog i ljudi spriječe zlo rata u vašoj domovini i ako te balvanske pobune ostanu samo na balvanima, vi ćete uskoro na ovom mjestu...

pokazuje štapićem, u slici panorame Dubrovnika, na položaj Dživine kuće... na bijeloj terasi zajedno piti Dživinu »grappu« ili plavac.

Obojica uzimaju čaše s viskijem.

Ja vam unaprijed nazdravljam za taj susret, već sad ožalošćen što neću biti s vama. Živjeli!

Dok piju svjetla u prostoru se gase.

Prizor 2

DŽIVO na terasi, dakako onoj koju smo vidjeli na Cohenovoj slici. Lijep, jesenjski, sunčani dan. Na terasu izlazi Anamarija. Na poslužavniku je donijela: čaj, rožatu, smokve, sok. Čeka da je Dživo primijeti. Ali on jednako motri.

ANAMARIJA: Dohodi, Dživo. Čaj će se ohladiti. DŽIVO: Od kadulje je?

ANAMARIJA: Prošle godine sam prerano ostala bez nje. Ove godine sam je dosta nabrala. Dohodi.

DŽIVO: prestaje motriti.

DŽIVO: Para mi se, Ane moja, da su od kopna doletjele čudne, crne ptice. To ne pamtim.

ANAMARIJA: Možda ti se samo učinilo.

DŽIVO prilazi stoliću, Anamariji pruža dalekozor.

DŽIVO: Molim te, pogledaj, tamo prema Lopudu.

Dok Ana motri kroz dalekozor, Dživo rastače čaj u šalice.

Vidiš ih?

ANAMARIJA: Jedva. Veličine crnih leptira.

DŽIVO: Ti bi ih mogla dobro čuti. I moj nagluhi sluh ih je čuo. Graktale su.

ANAMARIJA odlaže dalekozor. Sjeda za stolić i pije čaj.

ANAMARIJA: Istina je da čiope i galebove ovih dana nisam ni čula ni vidjela. Horizont nad poratom je pust. Sasvim zamro.

DŽIVO: Svojedobno sam pročitao da su te crne graktalice lešinarke koje dolijeću s kopna u vrijeme ratova. Obično idu za vojnicima, konjima i sprovodima. Bog zna zašto je to baš tako?

ANAMARIJA: Bit će zato što je rat. To bi, finalmente, Dživo ti trebao znati. Bolje od mene... Rožata mi je danas uspjela. Probaj.

Nudi ga. Dživo uzima rožate. Pije čaja.

DŽIVO: Znam, cara. Ali za mene, to nije rat... Ne sjećam se kad ti je rožata ovako uspjela.

Puni zalogaji i puni gutljaji.

Za rat su potrebne bar dvije vojske, Ana...

ANAMARIJA: Ja ne znam što je sve potrebno da se ovo dogodi. Pa Vukovar je bio tisuću godina star i toliko godina lijep i vječan, pa koliko smo puta u njega putovali da sjedimo na zelenoj obali i gledamo rijeku veličanstvenu kao more, i staru kao naše more. Dživo, umro je jučer, umoren crnim pepelom i crnim kamenjem, sve je u njemu umoreno, Kriste moj umoreni, kažu, koji su preživjeli da je i nebo spaljeno nad njim, sveti Vlaho, sačuvaj nas od vojske zla i nasilne smrti nad svima nedužnim.

DŽIVO se ustane, nemirno šeće do bijelog kamena anđela na ogradnom zidu terase. Stavlja ruku na njegovu glavu.

DŽIVO: Slušam te i postiđen sam, Ane, zbog te moje gluhoće i što sam te strašno kaznio da slušaš radio. Moja žalosna injoranca pred takvom stvarnošću. Moja kažnjiva sebičnost... Zar su sve to činili?

ANAMARIJA: Učinili su. Gradove ruše, patnja i smrt na sve strane. Domine, salvam fac Respublikam. Bojim se i za naš Dubrovnik, Dživo.

DŽIVO: Jesi li sigurna da država nije zaratila. To se lako događa...

ANAMARIJA: Bože moj Dživo, o čemu ti to?

DŽIVO: Toliko puta su nas osvajali, rušili i ubijali. Samo pitam, Ane.

ANAMARIJA: Slušaj vijesti. Stavi aparat u uši i slušaj. Odluči sam što ćeš čuti i u što ćeš vjerovati.

DŽIVO: Oprosti, zbunjen sam i jadan, cara. Vjerujem ti, sve ti vjerujem, ali zar je doista moguće da se tako sruši i ponizi sve što smo radili i stvarali, u što smo, unatoč svemu, pomalo i vjerovali, Ane. Bar sam je vjerovao, iako već dvadeset godišća živim zajedno s tobom jedan drugi život. Zar je moguće da vojska ove države...

ANAMARIJA: Koja se zova i narodnom, Jugoslavenska narodna armija tvoja, pa i moja bivša armija kojoj smo pripadali sve do smrti Josipa Broza i koja se nezaustavljivo kreće teutonskom brutalnošću prema zapadu, protiv naše domovine prije svega, potirući sve u silnom pijanstvu i beščašću, pjevajući usput...

Uzima ispod stola svoj mali kazetofon. Čuje se deračina i pucnjava s reprodukcije. Dživo iz džepa vadi i stavlja u uši pojačalo za slušanje.

Čuješ li?

Glavom potvrđuje da čuje. Iza deračine i pucnjave čuje se vojničko pjevanje. Skida slušalice. Anamarija iskopčava kazetofon.

DŽIVO: Kamo sreće da sam sasvim oglušio i da tako nešto nikad nisam čuo. Takvu strahotu, Ane...

Ona mu priđe. Gledaju se. Uzme je za ruku.

Koračam tako jučer šetnicom perivoja Sarkočevića. Dio, mio, kakva blagost i jesen, sama zreloća i mirisi, boje, Ane, da ti suze od radosti i ljepote same zaiskre na trepavici... Ah, baš sam pogodio trenutak, a tamo umiru nevini ljudi i u tamne fose ruše se gradovi... Gospode... Ane, oprosti mi, nije mi lako sve to razumjeti... Pisali su nam John i Edward?

Ane ga potapše po ruci. Do stolića, posprema.

ANAMARIJA: Jesu.

DŽIVO: Nisam ga pročitao. Sinoć sam odmah zaspao... Hoće li doći?

ANAMARIJA: Neće, Dživo.

DŽIVO: Amerikanci uvijek znaju bar jedan dan prije od drugih što će se dogoditi. Je li napisao zbog čega neće doći?

ANAMARIJA: Ništa mu se ne sviđa ovo što se događa u nas... They have to be careful and patient — to mu je zadnja rečenica.

Čuje se zvonce iz dubine kuće.

Čujem li ja to zvonce, Ane?

ANAMARIJA: Čuješ, Dživo. To su, sikuro, Lujo i Niko. To je njihovo vrijeme dolaska i kad oštre svoj jezike.

S poslužavnikom se upućuje prema stubištu. Čuje se opet zvonce.

Jako su nemirni. Ne daj da te gnjave svojim šokecama. A čime ću ih danas tratavat, Dživo?

DŽIVO: Od sinoć je ostalo narezanog sira i pršuta. Čaša vina, i neka se hrane...

Opet zvonce.

Nešto su jako nestrpljivi.

ANAMARIJA odlazi.

Kruži terasom motreći dalekozorom horizont. Kao za sebe, ali i svima:

Pusto je pod nebom. Nije dobro.

Na terasu izlaze Lujo Vodopić — zvani Gospar od Ploča i Niko Pracat — zvani Gospar od Pila. Obojica promrmljaju pozdrav:

LUJO i NIKO: Slugavanse, gospar Dživo.

DŽIVO: Klanjamvanse gospari moji od Pila i Ploča: Klanjanvanse.

LUJO: E, vidi se, moj Dživo, da si dugo živio u »našen glavnom gradu«, ma para mi se da oni sad traže od svih nas da im se poklonimo. Ili se pokloniti — ili se ukloniti. Što ti mniješ o tome, Dživo?

DŽIVO: Ništa.

LUJO: Baš ništa?

DŽIVO: Nećemo se pokloniti niti ukloniti. Zar smo to ikad činili?

NIKO: Bit će da nijesmo, moj Dživo, ma mi smo ti obojica injoranti, ma nas je strah pomalo, još od onog dana kad si napustio grad i preselio ovamo, još od onog dana kad si napustio grad i preselio ovamo, e. Reka sam namah gosparu Luji: prudente je naš amiraljo...

DŽIVO: General, gospar Niko, i nisi ti takav injorant da ne bi razlikovao dvije riječi, već te malicija sve više hvata. A zbog čega sam ja, cosi prudente, kako me ti darivaš komplimentima, zbog čega sam ja to tako mudar, caro Niko, ala?

NIKO: Mislio sam nećeš čuti sve, e.

LUJO: Gospar Dživo, mora da su ti stigla pojačala, a?

DŽIVO: Vidim, o svemu brinete. Jako. Stigla su, gospar Lujo, i odsad vam treba paziti o čemu i što govorite...

Ulazi Anamarija. Na poslužavniku nosi »grappu«, smokve, tanjur narezaka i kriške kruha u košarici. Stavlja na stolić. Hoće im natočiti »bićerine«.

ANAMARIJA: Jeste li za jednu, gospari? Lujo, ti sigurno jesi?

LUJO: E, poznaš ti Lujine navike. Kako i ne bi, pola je stoljeća prošlo kako se znamo. E, koju si belezzu donijela u ovaj grad. Dio, era...

ANAMARIJA: Ma, lascia gospar Lujo. Nisi tako star da se sjećaš samo prošlosti. Reci nešto lijepo za ove dane. LUJO: Kad se Levanat uzbudi, biva samo brutezza, uvijek je tako, moja Ane, dohode, uz urlik i bjesnilo, i dospiju li do naših mira i Placea našeg, širogaće, montenegrini, na palež i pljačku pripravni, maledeti sankiloti i đakubini dal'montagna. U svakom stoljeću bar dva puta urlaju nad našom sudbinom... sempre brutezza.

NIKO: E, intanto, sveđ nijesmo nel epoca del Napoleone, cari, i pred vratima od Pila ne stoji franćeska vojska Marquisa Lauristona, a dohodi nam armija još uvijek države ove, da nas poput Vukovara... Tko će nas braniti od vojske što je tako nasilnu za državu ovu ustrojismo za rat protiv tuđina opremismo, osim da božjim znakom uskrisi dum Stojko i probudi svetoga Vlaha i da u naš grad dovedu Marojicu Kaboga, spasitelja dubrovačkog... Tko da se ustroju strašnog oružja i vojničkog bijesa suprotstavi i zaviče: ni koraka dalje!, kad pred mire kamene dođu, Dživo!? Reci nam!...

DŽIVO uzimlje svoju čašicu »grappe«, ide prema kamenoj ogradi terase. Ruku stavlja na anđele. Ispija i šuti.

LUJO: Reci nam štogod. Osim tebe, tko bi nam drugi mogao nešto mudro rijet?

NIKO: Zbog toga smo danas i uranili, Dživo?

DŽIVO: Svoje sam uvijek samo činio. Nisam mudrovao. Zbog toga niste trebali raniti.

LUJO: Čuli smo da nisu daleko. Sve sami Hercegovci i Crnogorci. Cijeli korpus, kažu, kao i osamstoišeste godine...

NIKO: A tvoj voljeni pisac, Ivo, gospar Dživo, napisa: »Jer kad ima netko proć — bolje Franćezi nego Vlasi.« Iza sebe ostavljaju spaljeno, mrtve i prognane...

LUJO: Da iziđeš pred njih, možda bi tebe poslušali. Kao bivši, i tad njihov đeneral i balista,

DŽIVO: Balisti su Albanci i buntovnici.

LUJO: Scusa, ma bez malicije, Dživo, ja nikad nisam pucao.

DŽIVO: To ja dobro znam, ali očekuješ da u tvoje ime i za tvoju sigurnost drugi pucaju. Ja sam pucao da biste vi šetali i brojali galebove na porporeli. Ja jesam pucao dok ste vi bili ispod Musolinijevih i Pavelićevih bandijera. I da se sad pred vama dvojicom gospara i šetača-šetebandijerista stidim, ispričam, što li, i zbog čega ste tako uranili? Što želite od mene? Bez malicije vas pitam?

LUJO: Bene. Ako si, parćavo među Brozove ribelle da bi se borio i za našu slobodu, šetebandierista, kako ti to ne baš bez malicije voliš često rijet, e bene, takve nas je bog stvorio i tu smo sveđ nemoćni, onda smo došli, gospar Dživo, s molbom da vrhovnika u Zagreb nazoveš, e?

DŽIVO: Zvao sam.

LUJO: I?

DŽIVO: Bit će da je razumio da se radi o hotelu »Dubrovnik«.

LUJO: Per Bacco!... Kako?

DŽIVO: Kad sam ga nazvao — spavao je dubokim, blaženim snom.

NIKO: Sikuro i sanjao.

LUJO: Stvari su ozbiljne a ti u škerac, gospar Niko.

NIKO: Ala! Ja u škerac, a oni tamo, sami to govore, ma što govore, gridano i pišu: da već devet stoljeća sanjaju državu, a mi smo pet stoljeća bili država. A čija i kojeg to naroda država, oštija?

LUJO: Imaš opet pravo, moj gosparu, ali zašto meni to govoriš... Ma što govoriš? I ti vičeš, kao da sam ja taj koji spava i sanja devet stoljeća.

NIKO: Svima to govorim. I sebi.

LUJO: Tvoja će ionako biti zadnja.

NIKO: Zadnji govorim da kažem ono što drugi prešute, e.

LUJO: Ma što sam to ja, per esempio, prešutio, ala?

NIKO: A zar sam rekao da si baš ti nešto prešutio?

LUJO: Osim Dživa i mene tu nema nikog drugog, pa na koga bi se to onda odnosilo, gospar Niko?

NIKO: E moram ti, finalmente, jednom rijet: nikad se gospar Lujo nisi razumio u riječi. Ili ih prečuješ ili ih doslovno shvaćaš. Furešti kažu: zdravo za gotovo. LUJO: E, hvala ti na komplimentu. Baš ti hvala.

NIKO: Ma vidi ga, on nazbilj. A ipak si prešutio da smo se dogovorili kad smo pošli ovamo, u Anamarije i Dživa, da zamolimo i predložimo gospar Dživu: neka ode na pregovore agresoru na naš grad...

DŽIVO: Ne. Nikad s ubicama i rušiteljima nisam pregovarao, neću ni sad...

NIKO: Ali, gospar Dživo, ti si jedini koji bi mogao i koga bi možda poslušali. Toliko si za njih učinio?

DŽIVO: U vas dvojice, još od naših srednjoškolskih godina, jedino sam volio vašu zločestu naivnost.

NIKO: Zbog čega smo sad naivni i još pritom zločesti? Mi već nekoliko dana o tome razgovaramo, i evo...

DŽIVO: Za koje sam činio, gospar Niko, ti su ili mrtvi ili nemoćni čekaju da uđu u svoj had. I evo, zbog čega ste i ovaj put i naivni i zločesti.

LUJO: Što nam nudiš, daješ? Ne možemo više tako sami i bespomoćni čekati.

DŽIVO: Sami rekoste: Nekad je Dubrovnik bio sam; i grad, i Država, i Republika...

Primjeti kako se Anamarija polako, kao da se prokrada da ne bi remetila mir i govor udaljava prema stubištu.

Jednu bismo kavu mogli popiti, Ane?

ANAMARIJA: Prvo molitva Dživo, a zatim kava.

Odlazi.

NIKO: E, brava, brava naša Ana. U bezbožna vremena molitva je prije svih čina.

LUJO: Razumio sam te, gospar Dživo, ali dok pomoć naše države nam stigne, i ako stigne, jer smo tek stvorena nova država i Republika...

DŽIVO: Ponovno s rukom na glavi anđela.

Jednom mora stići, a dotle ćemo, hrabreći se, govoriti riječi Orsatove: »Eno nam lađa našijeh u portu. Ukrcajmo se, ponesimo barjak i svetoga Vlaha, pa odjedrimo, kako naši davni oci! — Oh! Sretnog plova... Homo! Homo! Galebi i oblaci će nam pitat — Ko ste? Koga ištete? ...a jedra će odgovorit: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ište pustu hrid da skrije Slobodu... Još možemo umrijeti svi složni, svi slobodni«...

Odšuti, zagledan prema moru. Onda se mirno vrati do stolića. Pregrize smokvu, nalije »bićerine«,

Onda, gospari, za duh Orsata Velikog! Živjeli.

Prilaze Lujo i Niko, uzmu svoje »bićerine«, kucnu se s Dživom. Ispiju. Iz daljine i dubine prostora dva potmula topovska ispaljenja, kao daleka najava zla. Osluškuju.

NIKO: Krasno si rečita, Dživo. Koliko se sjećam: na proslavi mature si govorio Orsatov tekst?

LUJO: Ne samo govorio, igrao je Oresta. I u teatru našem. E vero?

DŽIVO: potvrdno kimne glavom.

Da ne ode tamo među ribele i Vlaje bio bi možda i prvak našeg teatra stabile, e.

DŽIVO: A možda samo to što ste i vas dvojica.

LUJO: Hoćeš rijet: nitko i ništa...

DŽIVO: Da ste i još zločestiji nego što jeste, ne bih o malicioznim prijateljima mogao tako nešto reći. Pa ja sam prije ugledao vas pa onda more i knežev palazzo. Koliko smo per Bacco zajedno, mi capite?

NIKO: Razumio sam te gospar Dživo i onda kad mi je bilo teško razumjeti i tvoje riječi i tvoje čine... Ma...

DŽIVO: Što, »ma«?

NIKO: Rečita si: »Još možemo umrijeti svi složni...« ...

DŽIVO: I možemo, gospar Niko. Ali, to su Orsatove riječi.

NIKO: Strah me je da ne budu naša stvarnost. A taj se strah rodio u meni otkad sam u našem arhivu otkrio ovaj papir.

Nervozno iz unutrašnjeg džepa kaputa vadi kuvertu. Opet se začuje potmuli, topovski pucanj.

Srbija je poludjela... Čujete li je?

Napokon iz kuverte izvadi požutjeli papir. To ludilo traje već stoljeće i pol, a mi, gospari moji, pravimo se da o tome pojma nemamo... Ecco lo...

Pruža papir Dživu.

DŽIVO: Što ću ja s tim?

NIKO: Čitaj. Ti si jedini vičan glasnom čitanju.

DŽIVO: A što bih to trebao čitati? Toliko moram znati.

LUJO: Svaki dan smo sate zajedno, a odjednom takva tajna. I ni riječi. Maledetto, Niko. Kako si samo izdržao, a?

Dok Dživo pokušava saznati o čemu se zapravo radi u tom tajanstvenom Nikinom papiru, Niko počinje svoj govor.

NIKO: Arkiv je moja strast, vi to znate, od ranih godina, i prije dva mjeseca odlučih pronaći sve što ima o Matiji Banu, tom kozmopoliti, pjesniku na zapadnim i istočnim jezicima, latinistu bez premca, a ipak, strašno je i reći...

LUJO: Sramotno je izgovoriti to ime...

NIKO: Sramotno je ne znati o tom imenu. A koliko ih zna?

LUJO: Izdao je Dubrovnik, izdao je svoj narod i ponizio svoju vjeru... Era un veramente traditore e ciarlatano.

DŽIVO Pomalo nervozan. Ovaj dijalog ga očito nervira.

Scusa, gospar Lujo. Ne znam ja koga bi to on izdao. U to doba svi su romantici i idealisti diljem Europe, pa dakako i u hrvatskim zemljama, izvikivali, upravo derali se »Jedinstvo. Hoćemo jedinstvo...«, svi su bili prepuni ideala, romantici, a tutti gridevano: »Unita...« m ma...

LUJO: A garašanovci su dodali riječ smrt. Apisi i principi hoće samo jedno: »Unita o morte!...«

DŽIVO: Ma čekaj, Gosparu od Ploča. Kad završim svoje, onda govori, e... malo sam čitao Banov libar »Terranotto di Ragusa«. Diletant. Rođeni diletant, kao toliki loši pjesnici koji se i danas, kao i u Banovo doba, svom svojom diletantskom strašću hvataju politike. Hrvatska ih je puna, i sve više me je strah za budućnost Hrvatske zgrabe li je takvi diletanti-pjesnici ili još gore: vlasti željni i razočarani u život. Pred strašnim iskušenjima i neizvjesnostima je naša budućnost...

NIKO: Lijepo nas tješiš, moj Dživo, ti partizan i general, a što onda mi da kažemo?...

DŽIVO: Baš zato kažem što sam sve to bio i što se ovo sad događa... Tko je dopustio da se rodi takva mračna ideja osvajanja i ubijanja, tko je uskrisio te urlike i divljaštvo što već svakim satom dohode sve bliže našim morima i obalama ...Pa vaš je puk glasao za svoju slobodu i svoju državu. I naš dubrovački! Tko to onda čini, iz boce pušta duh mržnje i smrti?...

LUJO: Ako ti ne znaš koji si toliko godina bio s njima, come ili partigiano, il generale, e anche... kao profešur, gospar Dživo... kako da mi znamo, e, kojih ime i glorija nije doprla ni do Minčete i Lovrijenca, per Bacco, kako da mi...

DŽIVO: Nikako, gospar Lujo. Pun si opet malicije, ali slažem se: nikako. Stradun je doista doseg vašeg svijeta: s rukama na zadnjici do vrata od Pila i natrag, do vrata od Ploča.

LUJO: Imaš pravo, gospar Dživo, nismo ni viađali ni po moru ni po kopnu za slavom i uspjesima, e vero...

DŽIVO: Kao ja, e? I ti imaš pravo, moj gosparu. Dok sam ja viađao po moru i kopnu za slavom i uspjesima, kako ti reče, a dakako u društvu Josipa Broza i ostalih vlaja, ribela i kontadina, vi ste u sjeni Sponze stajali mirno i u strahu odavali počasti Musolinijevoj bandijeri, dok su hrvatsku skinuli s Orlandova stupa, stupa srama i okupacije — vi ste buljili u leđa i turove gospodi: talijanskom kolonelu i ustaškom bojniku Rojnici, možda misleći u svom stalnom strahu okupiranih i pokorenih da su fašizam i nacionalizam posljednji pojmovi politike, ali nisam siguran da ste razmišljali o strašnoj sudbini svog grada i svoje domovine...

NIKO: Ma, gospar Dživo...

DŽIVO: Pusti da dovršim. Poslije ćeš svoje rijet, ako te bude volja govoriti... A ja jesam razmišljao, ja sam morao razmišljati u vrijeme te mletačke okupacije, mnoge sam noći probdio na ovom taracu, pokraj ovog bijelog anđela, s čašom bevande u ruci. Mantalo mi se u glavi svašta dok sam iz nekog noćnog gruškog restauranta slušao pjesme klape talijanskih soldata.

NIKO: Prvo »giovinezzu«, pa odmah »campagniolu«, sempre. Maledeti.

LUJO: Ma su lijepo pjevali. Istina je.

NIKO: Kad se toliko čezne za zavičajem, onda se mora lijepo pjevati.

DŽIVO: Još k tomu si u tuđem. Stare mletačke čežnje i strasti. Znamo ih.

NIKO: Ma jesi li, Dživo, izšempijan tim pjesmama, s ove tarace i čašom bevande u ruci, ravno u porat, u kaić, i na vesla tamo prema Pelješcu.

DŽIVO: Jesam. Ma te pjesme su bile kapi koje su prelile moju čašu od bevande. Ako to možeš razumjeti, gospar Niko?

NIKO: A zašto ne bih mogao razumjeti, gospar Dživo?

DŽIVO: Pitam: jer ne znam kako si stajao tad s bevandom, čašom i kapima. Jesu li se kad prelile?

NIKO: Nikad!

DŽIVO: Ni tebi, Lujo?

LUJO: Kao prvo: ne pijem bevandu, već samo vino: kao drugo, svaka kap vina mi je dragocjena, a kao treće: i da se prelila bilo kakva kap preko moje čaše nestrpljivosti, ne bih napustio svoj dom i otišao tamo kamo si ti otišao. Hai contento?

DŽIVO: A kako ne bih kad čujem istinu, gospar Lujo.

LUJO: Zahvaljujem ti, gospar Dživo. Ma i danas mnijem da si falio što si otišao, i baš tamo?

DŽIVO: Hvala i tebi što tako misliš. Ma me interessa, caro Lujo: zašto još i danas tako misliš?

LUJO: Vidiš, kako su ti vratili. Pred grad i dom tvoj i topove su dovukli, noževe i zastave svoje izvili, e?

DŽIVO: To nisu »moji«, kako ti kažeš. Možda ćeš teško razumjeti kad tako kažem?

LUJO: Vrlo teško, gospar Dživo, vrlo... Reci nam...

DŽIVO: Oni kojima sam ja pripadao i prema kojima sam se uputio upravo s ovog mjesta, tog davnog predvečerja — nisu više živi. Ako su poneki i živi, možda čak i među ovima što su topove i noževe donijeli ispred mira i vrata našeg drevnog grada slobode, oni su za mene, za sve nas građane ove Republike i države naše mrtvi. Sasvim i zauvijek mrtvi...

DŽIVO je skinuo ruku s glave anđela, polako korača uz kamenu ogradu terase. To kao da je dugo pripremani »govor«, i ne samo za gospare Luju i Nika.

O takvim mrtvima sve najgore. Svejedno mi je iz kojeg su vremena, kome pripadaju i kako se zovu: Anžuinci, Pavelići ili Miloševići. Za mene su vlastohlepci, ubojice, pljačkaši, palikuće i rušitelji gradova naših. Nema im se što oprostiti, jer su znali zašto to rade. I zato sam, gospari moji, tog davnog predvečerja, poslije stoti put odslušane »giovanezze« i koračnice na stihove »Vinceremo, Duce vinceremo« — otišao k »onima tamo«, kako vi kažete, koji su domovini našoj vratili Rimskim ugovorom oduzete gradove, otoke i more. Jer mi nikad ne želimo, ne smijemo, i finalmente nemamo pravo za bilo što »zamijeniti ovu jadnu, ali našu šaku mora, zemlje i kamena, što smo ih pod kapom nebeskom naslijedili od naših kneževa, kraljeva, banova, iliraca i partizana«, kako to prošlog ljeta, u Domu dum Marina Držića, izreče njegov štovalac i u peru sljedbenik...

Zastane i okrene se prema Luji:

Možda ćeš sad lakše razumjeti, gospar Lujo?

ANAMARIJA donosi kavu. Svi šute. Rastače kavu.

ANAMARIJA: Nisam li se možda prerano svratila? Svi ste zašutjeli?

Niko Od čudesnog mirisa tvoje kave, Ane, Qual'odoro, Dio!

ANAMARIJA: Moj dobri, stari kavaljeru, hvala ti.

NIKO: Jučer sam vascijelo jutro brao miholjice. Ove jeseni su raskošne... Hvala tebi, Ane.

LUJO: Moj Niko, ti ćeš i umrijeti s mirisima.

NIKO: I hoću. Merita mi se. A zašto te to čudi, gospar Lujo? LUJO: Ne čudi me. Samo kažem... Sutra ću, ako bog dade, brati mataru. Ta čudesna biljčica rođena u samom kamenu. A insalata i šugo bez nje ne gušta me.

NIKO: E, sikuro, moj gospar Lujo. Ugodno s korisnim uvijek si spajao. Divim ti se... O, kakav espresso, Ane?

ANAMARIJA: Hvala Niko...

Dživinu kavu odloži na poslužavnik vidjevši da u ruci drži papir.

DŽIVO:, što to držiš u ruci?

DŽIVO: To zna samo gospar Niko koji mi je dao ovo.

NIKO:Kopija nekog dokumenta, Ane.

ANAMARIJA: Bože moj Niko, ti si barem uvijek jasan. Dokumenta o čemu?

NIKO: O tome kad je zapravo svo ovo počelo...

ANAMARIJA: Počelo? Što, Niko?

NIKO: Ovo zlo. Od Garašanina do Miloševića...

ANAMARIJA: Dživo, mogu li to vidjeti?

DŽIVO joj daje papir-dokument, uzima kavu i sjeda za stolić. Anamarija se diže. Stavlja naočale što joj inače vise oko vrata. Čita više za sebe, šećući.

DŽIVO: Kad već čitaš, čitaj glasnije da svi čujemo.

Okrenuta licem prema njihovim licima, Anamarija pomalo sriče. Jednostavno svladava Garašaninovu sintaksu — fragment iz Štatuta, pisan 1849. godine.

ANAMARIJA: Tako nešto nikad nisam čitala. Ali pokušat ću...

Ana čita polako, razgovijetno, pokatkad i ponavljajući dio ili cijelu rečenicu. Važno je tako čitati. Pri samom kraju čitanja, glas Anamarije »ulazi« u zvučnu kulisu dalekih ali jakih plotuna...

»Počem se već vidi da su takova vremena nastupila, da velike promene neizbežne su u Istoku, Srbija ili mora raditi o rasprostranjenju svoi' granica ili mora pasti. Srbija ili će postati jedna velika država na istoku ili će za svagda zatrpati budućnost svoju. Sadašanja epoha je za nju epoha rešiteljna; život ili smrt... Samo se po sebi razumeva da se na rukovođenje Porpagande imaju upotrebiti razumni i sposobni ljudi... koićedu od svakog partaizma čisti biti imajući jedinstveno na Srcu i pred očima rasprostranjenje otečestva našeg i oslobođenja ma gde živećeg srpskog naroda... nego da se stvaraju iskorenjivati mrzost koja sada između Srba vostočnog i zapadnog veroispovedanija postoji...«

Izdvojeni, jaki topovski pucanj. Svi stoje. Šute.

zamračenje

Prizor 3

Predvorje u prizemlju kuće. Široka, staklena vrata prema vrtu. Udaljeni, modri odsjaj mora. Anamarija kleči ispod kipa svetog Vlaha. Kip je zidnoj niši na lijevoj strani predvorja. Nekoliko manjih kipova razmješteno u prostoru: i sakralnog i ljudskog izgleda. Ležeći torzo, motiv: Adonis i Venera. Po zidovima nekoliko starih grafika, motivi: ribarice u poratu, »kostur« dubrovačke »Karake«, crkva svetog Vlaha, krajolici: Medovića, Božidarevića, Bukovca. Iza leđa Anamarije, na suprotnom zidu, na isturenom kamenom postolju bista Josipa Broza. Pomalo robusna, rad darovitog amatera. Anamarija dovršava svoju molitvu, a zatim se glasnim šapatom obraća svetom Vlahi. To inače redovito čini: u samoći. On je njen sugovornik.

ANAMARIJA: Sveti Vlaho, zaštitniče i spasitelju naš, istok hoće opet na zapad, na more naše. Već razara i ubija širom domovine i nije daleko od Tvog i našeg Dubrovnika. Ragusa je u opasnosti, zaštitniče naš, kao i devetstosedamdeset i prve godine, kad si grad spasio od mletačke flote što se prema Levantu uputila. Je li to ta godina? Kao da mi potvrđuješ? Usidriše se Mlečani u Gružu i kod Lokruma, kao prijateljska posjeta Dubrovniku, a ti otkri zavjeru, tajno probudi vas grad i tako spasi Dubrovnik i Dubrovčane. Od tad si naš prvi svetac, parac i odvjetnik pred Bogom i ljudima... Kao da si otkrio strah u mojoj duši, mučeniče i dobrotvoru, što su ti gargašama kožu derali, kao zahvala tvojim čudima i dobročinstvima kojim si vas Levant obasuo. Za dobro učinjeno dobrim se činom vraća. Pa čime izazvasmo ovaj zločin za toliko dobra što si ga u ime ovog grada njima podario, spasitelju i mučeniče naš. Povedi Placama Dubrovčane svoje, izađi iza mira, pod palme i čemprese naše, možda će se vojska srbijanska i crnogorska sjetiti svog naroda, vratiti se svojim voćnjacima i planinama, da žita umjesto smrti žanju, da jaganjce umjesto mrtvih broje... Molim te, o Sveti Vlaho sačuvaj mi razum i mome Dživi podari snagu da izdrži ove poraze u zločine koje čini vojska koju je i sam stvarao; ali kako priznati sve to, izdržati, kome reći, zato šuti i naviga svojim malim starim »Orlandom« kao da se oprašta od svog mora, od otoka i ljetnikovaca kojima je njegovo djetinjstvo pripadalo... Oprosti mi što Ti sve to govorim. Lakše mi ja kad pred tobom sve to izgovorim. Zato te molim, bdij nad nama i sudbinom Tvog i našeg grada, javi nam se glasom spasenja i slobode, molim Te, ja koja se molim svako jutro i večer, jer nemilostiv je Levant uvijek bio, a sad se opet uzdigao i urla s podignutim gargašama prema Zapadu. Oprosti mi što sam te danas opet tako uznemirila. Morala sam, jer se i nebo nad nama uznemirilo, iako pusto, i bez oblaka i bijelih ptica svojih, samo crne nasrću i grakću nad nama, još živim... Iz nemira i straha to činim, oprosti mi...

Iz daljine odjek topovskih plotuna. Ana osluškuje. Ulazi Dživo. Došao je iz vrta. Nosi jedno veslo, staru vršu i mrežu. U vrši je nekoliko riba. Hoće proći neopažen. Anamarija ga primjeti.

ANAMARIJA: Završila sam svoj razgovor s Vlahom. Ne smetaš me.

DŽIVO: Kad ne kažeš »sveti«, uvijek pomislim na našeg Vlaha s Lapada. Dugo ga nije bilo.

ANAMARIJA: Doći će. Nikad nije bilo da nije došao.

Osluškuje.

Čini mi se da opet...

DŽIVO: Kad nemam aparat u ušima, ništa ne čujem. Ali osjećam da je svaki dan sve bliže.

ANAMARIJA: S barkom se previše udaljavaš. Ne bi više smio.

DŽIVO: Nikad te neće, ako neće. Ako te hoće, svugdje te pronađe.

ANAMARIJA: Tko to?

DŽIVO: Rat. On i jest zato da nas pronalazi.

ANAMARIJA: Bože moj, nekad me to toliko uplaši što o toma toliko znaš.

DŽIVO: Nema u tome znanja. Stotinu puta sam samo slučajno preživio, Ane... Idem gore.

ANAMARIJA: A kamo ćeš s veslom?

DŽIVO: Malo je napuklo. Možda će se dati popraviti.

ANAMARIJA: Dživo...

Prema bisti Josipa Broza. Dživo se okrene prema Animariji. Čeka.

Što s njime?

DŽIVO: S kim, Ane?

Ona glavom prema bisti.

S Josipom Brozom?

ANAMARIJA: Da.

DŽIVO: Misliš: svetac i antikrist ne idu zajedno.

ANAMARIJA: Nisam mislila tako ružno. Samo te podsjećam...

DŽIVO: Imaš pravo, Ane. Još proljetos sam ti obećao da ću ga negdje premjestiti. Ili...

Kao da nešto smišlja.

Ili da ga jednostavno stavim ovakva u kantun, u starom poratu.

ANAMARIJA: Zašto baš tamo?

DŽIVO: Neka mu galebovi slijeću na glavu i neka napokon imaju gdje pljunuti oni koji stalno po nekom pljuju.

ANAMARIJA: Danas si ezaltan, moj Dživo. Ne poznam te takva.

DŽIVO: Ni ja. Oprosti mi, ali ću se odmah popraviti i obećajem ti da ću ga već sutra premjestiti na neko sigurno skrovito mjesto, jer po njemu smo danas država. I spasio nam je čast u vrijeme kad su je mnogi gubili u Hitlerovo i Staljinovo vrijeme vlasti, i po njegovom ratnu saboru dobili smo svoje granice priznate i od Zapada i od Istoka, to ja znam i pamtim o njemu, a neka mu neprijatelji njegovi kazuju drugo. To nije Dživina briga, i zato njegova bista ima pravo biti bar kao uspomena u našem domu... Oprosti mi za ono maloprije.

ANAMARIJA: Kriste moj, uvrijedila sam te, Dživo...

DŽIVO: Oni su nas uvrijedili, oni što ovo čine, što su nam lagali svoju ljubav i dolazili s maskom osvajača na ove obale i zato će se naša srca sasvim ohladiti, izgubit ćemo svaku sućut za kajanje i patnju koja ih mora stići. Na nesreću i nevine će kazna zahvatiti kao što mi sad nedužni stradamo. Tako ja sudim, Ane, koji nikad nikome nije sudio...

ANAMARIJA: Iz tebe izlijeću riječi same prijetnje, Dživo?

DŽIVO: Strah te je, Ane?

ANAMARIJA: Svakim danom sve veći.

DŽIVO: Slušala si opet vijesti?

ANAMARIJA: Jesam.

DŽIVO: Obećala si ma ih više nećeš slušati.

ANAMARIJA: Jesam. Obećala sam ti.

DŽIVO: Hvala ti lijepa na tvome »jesam« i obećanju.

ANAMARIJA: Probala sam i ne izdržim. Od njih me hvata strah i gađenje, ali ruka u sedam ura sama pali radio. Ne izdržim, Dživo, sveti Vlaho mi je svjedok. Vjeruješ li mi?

DŽIVO: Rukom je pomiluje po glavi.

A kome bih ja to još mogao vjerovati ako ne tebi, cara.

Pođe prema stubištu. Okrene se prema Anamariji.

Iako mu knjige nisu bila sudbina, stavit ću ga u biblioteku... Ja još ne pljujem po njemu.

Pređe nekoliko stuba. Opet zastane i prema Anamariji:

I neću.

ANAMARIJA Za Dživom koji je već zamakao:

I nemoj...

Jača jeka eskplozije. Anamarija se prekriži, sklopi dlanove prema kipu svetog Vlaha i žurno za Dživom.

DŽIVO:, ne izlazi na taracu. Ko boga te molim, Dživo...

Iščezava na stubištu. Jaka eksplozija.

zamračenje

Prizor 4

Na terasi leže mrtvi Dživo i Anamarija. Dživo kao »razapet« na kamenu tlu. Anamarija na stolici kao da se sunča. Skulpturica kamena anđela u komadima. Pola mu je glave na zidu. Svijetao je dan, pun nebeskog plavetnila. Na terasu izlaze: pukovnik Marko Gazivoda, poručnici Piperi, Milojica i Radojica. Poručnici su pod kacigom, pukovnik ga nosi u ruci. Na njemu je i torba »komesarka«. Ugledavši leševe, zastanu. Onda hodaju, kružeći oko njih. Došavši na terasu poručnici su pjevušili pjesmu: »Greta Grabo nebud luda, kan se greta Holivuda... Dođi k nama u Pipere«. Po nekakvoj inerciji, oni i u ophodnji još uvijek pjevuše. Pukovnik zastane, odmjeri ih, neurotično:

GAZIVODA: Slušajte, bre, vas dvojica! Puna mi je pipa vašeg ojkanja. Razumete li?

PIPERI Gotovo jednoglasno:

Razumemo, gos'n pukovniče.

GAZIVODA: A tko vam je ta kurva, Greta, je li bre?

MILOJICA: Tako se pjeva...

Pukovnik oštro upada u riječ:

GAZIVODA: Sad se ratuje, bre poručniče, i ne »pjeva« se, već se peva, majku mu, vojska srpska peva svojim jezikom poručniče, razumeš?

MILOGICA: Razumem...

GAZIVODA: I skini tu tutu s glave, majku mu bre poručniče, kad si pred mrtvim generalom srpske, hoću reći jugoslovenske vojske, znaš li ti bre kakav je to general bio, poručniče Milojica, znaš li?

MILOJICA: Čuo sam druže, izvinite...

GAZIVODA: Gospodine pukovniče!... Glasno da ti se jajca stresu, a ne to vaše kilavo »druže«, majku mu bre, što su komunisti izmislili da nas Srbe u krdo pretvore, razumeš li, poručniče?

MILOJICA: Razumem gos'n pukovniče.

GAZIVODA: O svetog vam Trivuna piperskog. Uvek ste dupli: ako bre treba četnici, vi četnici, ako partizani, vi partizani, gos'n ili druže vama je bre majku mu svejedno, a nikako ono pravo... Gospodine pukovniče, bre, da vas ceo svet čuje i razume. Razumeo si me poručniče Radojica?

RRADOJICA: Razumeo sam gospodine pukovniče!

GAZIVODA: A ti poručniče Milojica?

MILOJICA: Razumeo sam gospodine pukovniče!

GAZIVODA: Vrlo dobro... Vremena su ratna, nema duplo: desno — levo, jedan pravac, jedan cilj, i na šlemu nema više petokrake, za dva dana neću da je vidim, bre. Brišite tu crvenu fleku, gospodo poručnici.

Do poručnika Milojice:

A što si to čuo o generalu de Kverča, poručniče?

Milojica, ukočen šuti.

Sam si rekao da si čuo... Šta si zanemeo, bre majku mu?

RADOJICA: Mogu li ja reći što sam čuo, gospodine pukovniče'?

GAZIVODA: Ne možeš. Kad ti ja kažem, onda ćeš moći... Jesi li se setio, poručniče Milojica?

MILOJICA: Nisam, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Nema nisam i neću, već jesam i hoću, bre, ali kad se ničeg ne sećaš i zaboravljaš, onda nemoj da ti se desi da zaboraviš zbrisati tu fleku, još danas poručniče Milojica. Još danas, razumeš?...

MILOJICA: Razumem.

Pukovnik Gazivoda opšeta leševe. Prstom dodirne prst mrtvog de Kverča. Malo se trgne.

GAZIVODA: Šta ti je čovek, uvek se kao glupan pitam, bre majku mu... nekad moćni general, s rukom nas je, ma šta bre rukom, malim prstom nas je podizao na noge i spuštao na sedišta, a sad tu hladno truplo ničega. Ni makac, i nikad više...

Naglo prema poručniku Radojici.

A što si ti to čuo o generalu, poručniče Radojica?

RADOJICA: Da je general Kverča...

GAZIVODA: De Kverča, de Piperu jedan. Da li vi znate što taj »de« znači, gospodo poručnici?

OBOJICA: Ne znamo, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Naravno da ne znate, jer toga »de« nema ni pod Durmitorom, ni pod Prokletijama, uh, kakva imena i grdosije od planina i kakav svet pod njima, majku mu, bre... E, a znadete što je knez u vašem stočarskom kraju, to znate?

OBOJICA: Znamo, gos'n pukovniče.

GAZIVODA: Još jednom taj gos'n i završit ćete za čitav život u niškoj kasarni, »gosni« poručnici, to vam ja pukovnik Marko Gazivoda garantujem, majku mu, bre, jasno!?

OBOJICA: Jasno...

GAZIVODA: Onda idemo dalje... Taj »de« ovde, u zapadnom delu naše otažbine Srbije, hoću reći Jugoslavije, eh, majku im bre ustašku, rasturiše je kao zimsko đubrište — to je isto što je ispod Prokletija i Durmitora knez. Ovde »de« tamo »knez«, razumete, tako je bilo, ali tako neće više biti, kad oslobodimo ovaj deo otažbine, što pre tim bolje, i zato svoju priču, o đeneralu de Kverči ostavi za prvi dan posle oslobođenja, poručniče Radojica, uh, bre, što ćemo se naliti taj dan gospodo poručnici »de« Piperi, kneza vam stočarskog ljubim, ne ide stvarno taj gosparski »de« uz stočarskog »kneza«. Slažete li se samnom gospodo »de« Piperi?

OBOJICA: Slažemo, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: priđe do na stolici »usnulog« tijela Anamarije. I njenu ruku takne prstom. Lecne se.

GAZIVODA: Bila je prava lepotica i prava dama među onim nakinđurenim persama sa prijema, do Đevđelije nije bilo lepše žene, gospodo poručnici, verujte mi, ja sam se uvek razumeo u žensku lepotu. Nije, verujte mi, a eto što smrt učini, majku mu, možda je i nije strefilo, možda onako tuga je ukočila i sledenila za njim, a bogami ako je svisnula imala je i za kim, e beše to brak i ljubav, za uzor svim đeneralima, ja znam to vreme, oho, to mu je već koji decenij, ja mlad pitomac u klasi pukovnika de Kverče, sećam se: bilo je to na dan Jugoslovenske armije, gala prijem, a ona ulazi u veliku salu, a za njom se okreću glave kao da je prošla ikona svete Bogorodice. To se ne zaboravlja, gospodo poručnici: naprosto lebdi, sva u plavom i kosa i oči plave, ja sam još i sad zaljubljen u to svoje pamćenje lepote, a ja se razumem u lepotu, verujte mi na reč gospodo poručnici, možda će te se još danas uveriti... Slušate li vi mene bre, majku mu...?

OBOJICA: Slušamo, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Da ste je mogli bar videti, pevušili bi ste njoj a ne toj kurvi Greti... A je li bre, tko vam je zapravo ta Greta?...

Iz Milojičina džepa u kojem je bio mali walkman začula se pjesma »S Lovćena kliče oro, majko naša Crna Goro...«. Milojica je nešto rukom tražio u džepu i tako je došlo do »upaljenja«. Milojica se ušeprtlljao, ali nikako ga ugasiti.

GAZIVODA: Ugasi to, bre... I meni u samo uho, duplaš piperski, večeras na raport. Razumeš?... Gasi to bre, kad ti naređujem!

Poručnik Milojica se sprtljao. Pokušava ugasiti u džepu, ali ne ide. Zatim ga s dva prsta izvlači iz džepa.

Daj to bre ovamo ja ću da mu ugasim glas, tom tvom lovćenskom orlu što klikće... Davaj!

Poručnik Milojica napokon izvuče walkman i ugasi ga. Daje ga pukovniku Gazivodi. Ovaj u bijesu izvadi vrpcu i preko zida terase je baci. Neka sad peva sa cvrčcima i žabama...

RADOJICA: Tu nema žaba, gospodine pukovniče.

Pukovnik zatečen ovom primjedbom.

GAZIVODA: Šta si to rekao, poručniče Radojica, šta bre?

RADOJICA: Da tu nema žaba, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Ćuti, bre, kad te ništa nisam pitao, razumeš!? I ti večeras na ratni raport. Jesi li me razumeo?

RADOJICA: Razumeo sam, gospodine pukovniče.

GAZIVODA Vrativši praznu kutiju walkmana poručniku Milojici.

To si namerno ukopčao, poručniče Milojica?

MILOJICA: Nisam, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Na tanane ćeš mi objasniti što se desilo...

MILOJICA: Omaklo mi se...

GAZIVODA: Omaklo se, kažeš. Tko ga vadi, kad mi se omakne, jeli bre Crnogorče, care mali... Uostalom, jeste li vi bre Piperi, Crnogorci ili Srbi, da vas čujem?

Šutnja.

E kurbe ste vi, kako ovde kažu, kurbe preispoljne, bre, kombinirate, a, kad ustreba Srbi, kad usfali Crnogorci. E svetog vam Tripuna duplerskog da vam se više ne omiče, jer omakne li se meni, jaoj vama, nećete kliktati već urlati kao zveri ranjene, razumete li me gospodo poručnici, de Piperi, ha!?

OBOJICA: Pomalo mucavo i preplašeno

Razumemo...

GAZIVODA:Ništa vi, bre, ne razumete, jer biste se inače makli s tog mesta na kojem ste se ukočili i blesavo buljite čas u mrtve, čas u mene živog bre, sjurili se dole u toliko raskošne sobe, uzeli čaršave, zamotali ih i sanjeli dole u podrum na hladni beton da se ovde ne počnu raspadati. Dole će izdržati do pokopa; što čekate? Na posao, trk, smesta...

Poručnici, jedni za drugim, žurno iščezavaju. Pukovnik Gazivoda do kamene ograde terase. Uzimlje torzo razlupane glave anđela. Svojevrsna kratka »hamletovska« meditacija. Ostavljajući torzo glave na ogradnu površinu, zagleda se u pravcu: mrtvo tijelo generala de Kverče, mjesto anđela na kamenoj ogradi, i dalje na istom pravcu u prostoru vrta, u pozadini glave anđela. Raskrili ruke: od mjesta »ubijenog« anđela prema mjestu ubijenog generala de Kverče. Toliko se unio u svoje premjeravanje i određivanje pravca da gotovo i nije primijetio poručnike koji su donijeli plahte, umotali leševe, snoseći ih niz stubište. To čine u dva navrata. Pukovnik je, poslije višekratnog provjeravanja pravca, izvadio iz »komesarke« kartu (vojnu specijalku), povlačeći prstom svoje pravce. Poručnici su po drugi put »izronili« na terasu. Otresaju ruke i odijela.

GAZIVODA: Dođite ovamo, bre. Bliže. Nisam ja seoski besni ćeno da grizem. Ali, možda ću na kraju i poblesaviti i pobesneti s vama... Poručniče Radojica...

RADOJICA: Izvolite, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Jučer si po mom ličnom naređenju dejstvovao s topom kalibra 125 po ustaškom uporištu u Maloj luci. Je li tako poručniče?

RADOJICA: Tako je...

GAZIVODA: Evo, to je kota 302 sa koje si dejstvovao. Metni prst na kotu 302. Metni, majku mu, bre ne ujeda.

Poručnik Radojica stavlja prst na kartu.

A sad prstom polako povlači u pravcu Male luke, tačnije poručniče, na objekt ustaške policijske stanice, ili postaje kako to oni sad govore, majku im bre, secesionističku, navalili s ustaškim rečima pa usred našeg lepog srpskog jezika... Jesi li tačno vukao pravac, poručniče?

RADOJICA: Jesam, gospodine pukovniče. Pažljivo i tačno.

GAZIVODA: Vrlodobro. I koje si važne objekte, važne, razume se, za nas važne, prstom prešao, tako reći dotaknuo, koje bre?

Poručnik Radojica vuče polako prstom preko karte. Zagledava. Pomalo nesiguran.

RADOJICA: Pa, tu je crkvica... groblje, četiri kuće, raskršće...

GAZIVODA Upirući prstom na jedno mjesto.

A ovaj objekt ovde, točno na liniji kote 302 — gde je naša baterija — Mala luka to jest objekt ustaške milicijske stanice...

MILOJICA koji nagnut nad kartu sa strane pažljivo prati pukovnikova objašnjenja i Radojičin prst po karti.

Policijske postaje, gospodine pukovniče... izvinite.

GAZIVODA: A ti bre da ćutiš, valjda ja znam kako oni govore i pišu, a kako mi govorimo i pišemo, i ne mešaj se u stvari koje ne razumeš, i zapamti još nešto, poručniče Milojica: gde se konji kopitaju, tu magare ne prilazi. Jesi li me razumeo?

MILOJICA: Razumeo sam, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: A sad možeš prići. Još bliže. Tako... Ovaj objekt ovde poručniče Radojica, na kojeg upirem prstom ispod zamišljene linije. No? Koji je to objekt?

RADOJICA: Vuče prstom više puta, ali šuti.

GAZIVODA: Da čujem tebe, bre, poručniče Milojica?

MILOJICA: Biće ovaj, gospodine pukovniče. Između crkvice u groblju i postaje... izvinite, stanice, nema ni jednog objekta osim ove kuće na kojoj stojimo. Tako mislim.

GAZIVODA: Vrlodobro! Izražavanje ti je za nulu, ali dobro misliš, samo loše pogađaš poručniče. Strašno loše.

Malo prošeće između njih dvojice. Opet uzme ostatak razbijene glave anđela.

Koji je između vas dvojice imao juče zadatak da uništi secesionističku, hoću reći ustašku postaju u Maloj luci, koji bre, majku mu?

MILOJICA: Ja, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: E pa lepo, ti dakle poručniče Milojica. Lepo i tačno si gađao?

MILOJICA: A kako i ne bi: lep, plavetan dan, sve čisto i vidno kao na dlanu, i pticu u letu bi mogao nanišaniti i pogoditi...

GAZIVODA: I pogodio si nema šta?

MILOJICA Jesam gospodine pukovniče. S deset merzera sa zemljom sam je sravnio. Bez greške...

GAZIVODA: Osim jedne, gospodine poručniče: sravnio si i ovog lepog, belog anđela, generala de Kverču, njegovu suprugu...

MILOJICA: Dozvolite da vam objasnim...

GAZIVODA: Ne dozvoljavam poručniče dok ja govorim i pitam a vi odgovarate na moja pitanja, razumete li?

MILOJICA: Razumem...

GAZIVODA: Maloprvo ste konstatovali da stojimo na terasi kuće de Kverča, koja je jedini objekt, a tako ste tačno rekli poručniče — na pravcu kota 302, crkvica u groblju, pa ustaška stanica u Maloj luci. Sad mi lepo objasnite poručniče: kako je granata dospela na glavu ovog belog i nedužnog anđela, a zatim...

MILOJICA: Omaklo mi se...

GAZIVODA: Pet, majku mu!

MILOJICA: Hteo sam u samo podnožje te proklet kuće u Maleckoj luci...

GAZIVODA: U Maloj luci, bre, majku mu, ta nismo u Čkaljinu pozorištu, već pred najlepšim i najzapadnijim srpskim gradom i moraš da učiš i znaš srpski jezik koji se ovde govori, poručniče, razumeš li?

MILOJICA: Razumem, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Sve razumeš, a sve ti se omiče: prvo, pesma, pa granata, pa reč, dokle tako?...

Pokušava ga iznenaditi.

Ipak si ti možda gađao ovu kuću i belog, lepog anđela? Onako tek da plašiš ustaše i secesioniste?

MILOJICA: Nisam gađao.

GAZIVODA: Nisi gađao, a pogodio, omaklo ti se, pa opet pogodio. Toliko preispoljnih gluposti, bre, majku mu, nisam odavno čuo, i da smo civili poručniče, na kakvom glupom izletu, bilo bi preglupo toliko toga, a ne vojska, srpska, usred rata u oslobođenju svoje otadžbine, gospodo poručnici...

PUKOVNIK: stavlja kartu u torbu »komesarku«, zaokruži nakratko terasom, zagledava na nebo, pa uokolo, zatim zastane nasred terase i ne gledajući u poručnika počne svoj monolog:

Budući da je rat, a rat je majku mu bre, onda svako »omaklo mi se«, pogotovu artiljercu — oficiru srpske vojske u ratu, koja je u svetu pojam snage i uvežbanosti i koje stručnost i ugled nitko ne sme, bre majku mu, da dovodi u pitanje — onda ja to kao komandant artiljerijskih baterija Crnogorsko-hercegovačkog korpusa srpske, hoću reći jugoslavenske armije, i vaš neposredni starešina imam pravo i sve ovlasti kazniti svaku aljkavost i nemarnost, to što vi, poručniče Milojica, nazivate »omaklo mi se«, to ja mogu proceniti sabotažom, svesnim neprijateljskim činom, ako hoćete i najstrože, izdajom, da izdajom, gospodo poručnici, vama kao da ne ide u glavu da je ovo pravi rat protiv odvažna ali zato opasna neprijatelja, protiv secesionista i ustaša, sunce im žareno, što nam žele rasturiti državu, odvojiti nas od ove lepote naše, pa zato ćemo im sve to u prah i pepeo, neka ni njima ne bude što je bilo i naše jugoslavensko, srpsko bre, još od doba cara Dušana Silnog, razumete li sve to, gospodo poručnici, bre majku mu?...

Obojica Poručnici su uz same kamene dovratnice vrata što vode niz stubište u unutrašnjost kuće. Oni se trgnu iz svog »moralnog drijemeža«. Malo zbunjeno.

Razumemo.

GAZIVODA: Da se nije dogodilo to s omanjivanjem, sad bismo ovde na generalovoj terasi sedeli nas četvorica, pili bre kafu i rakiju, a onda usput snimili na moj kazetofon generalovo istorijsko obraćanje narodu Dubrovnika, a posebno ovim govnarima, ustašama, celom katoličkom puku ovog kraja, onima manastircima od malih burazera...

MILOJICA: Od Male braće, mislite, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Ne upadaj, bre, majku mu, dok ja govorim... Zapamti i posle ćemo o jeziku, razumeš?

MILOJICA: Razumem!

GAZIVODA: Zamislite poručniče Radojica, da vam se nije omaklo i da je general de Kverča živ, tu sad među nama, i da njegov glas preko naših razglasa čuje celi narod i ustaška banda, što on zapravo o njihovoj pobuni protiv armije i otažbine misli, i da im očita patriotsku bukvicu kao njihove vere pripadnik... Što bi to sve značilo za naš oslobodilački rat, hajte, recite nam bre, slušamo vas.

MILOJICA: Bojim se da opet ne omanem, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Samo ti govori, poručniče, slušamo vas. Zapravo, ja ti i naređujem da govoriš.

PUKOVNIK GAZIVODA: očito namjerno oslovljava svoje poručnike: čas vi. čas ti. To je dio njegova i karaktera i vojničke subordinacije...

MILOJICA: Da nisam omanuo na nišanskoj skali, samo za taj milimetar na dolje, general bi bio živ, tu s nama kafu bi pio, kako vi kažete, to sigurno, ali pomišljam gospodine pukovniče, a opet se ne usudim...

GAZIVODA: Doreci to, bre majku mu, što si naumio reći, hajde!

MILOJICA: Pomišljam i pitam se: da li bi general pristao javno govoriti to što bismo mi želeli da govori...

GAZIVODA: po tvome, poručniče, zašto ne bi pristao? Pa on je bio pod zakletvom kao i nas trojica, on bi bio dužan tako govoriti.

MILOJICA: Ali, ovo je Hrvatska, njegova otadžbina, hoću reći domovina, kako Hrvati govore, kao što je moja, uzmimo moja, i poručnika Radojice, pa i vaša koliko znam... Crna Gora.

GAZIVODA: Srbija, bre poručniče.

MILOJICA: Izvinite, gospodine pukovniče... Otelo mi se.

GAZIVODA: Opet, bre!

MILOJICA: Opet. Izvinite...

GAZIVODA: Otkud ti ta sumnja, bre, kojem bi se carstvu privoleo i koju bi ti stranu izabrao da ti se na nišanskoj skali nije omaklo za milimetar dole, umesto gore, bre majku mu, pa on je bio patriota i generalčina i pol... Je li ti to jasno poručniče od Pipera, od te tvoje Crne Gore, države od šake jada, jado moj od sumnje, pazi dobro da više ne obmanjuješ i ne omanjuješ narod srpski i pravoslavni od Đevđelije do Dubrovnika, i jednom za uvek zapamti: da je Crna Gora Srbija, i ovo je Srbija, i što od te Jugoslavije raspadnute i posvađane nije Srbija, bre majku mu, sve ćemo mi to uskoro pomiriti i sastaviti, milom ili silom bre, ako vam sad bre poručnici nije nešto jasno, pitajte, jer više ne sme biti obmanjivanja i omanjivanja, a vi obojica znate šta to znači, pa da time i završim ovo poučavanje, jer strašno me mrzi poučavati, budući da sam vojnik i starešina od dejstva i sadejstva, bre, majku mu, jasno!?

OBOJICA: Jasno, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: E, kad vam je sve sad napokon jasno što se tiče države, nacije, ciljeva našeg otadžbinskog rata, onda vam naređujem: sutra popodne, u četiri časa, obavit će se pokop generala de Kverča i njegove supruge, na malolučkom groblju. Preuzimate svu odgovornost za uspešnu organizaciju, a da bi bila uspešna zapovedam vam sledeće: prvo, za srpski radio u Podgorici, a i ne drugim lokalnim radiostanicama, pozvati sve Dubrovčane i s ove i s one strane zidina da učestvuju u pogrebnom ispraćaju i samom pokopu svog slavnog sugrađana, uglednog gospara, generala i profesora na vojnoj akademiji u našem glavnom gradu. Drugo, uz tu opširnu vest kao važan poziv i informaciju objaviti kraću biografiju generala de Kverča, a posebno istaknuti da je i on, veliki sin svoga grada i naroda, žrtva bezumnih ustaša i secesionista, fanatičnih rušitelja njegove i naše otadžbine... Što je poručnici, što se pogledavate, ja valjda znam šta da govorim i zašto to govorim i da mi u tom saopćenju niste bre menjali ni jednu zapetu, ni jednu reč, jeste li me razumeli gospodo poručnici?

OBOJICA: Razumeli smo gospodine pukovniče.

GAZIVODA: I za najmanji propust ili grešku, nema više izvinjavanja. U vojsci, osobito u ratnim uslovima, nema da se vojnik vojniku, podređeni starešini i obratno izvinjava, jer to bi vam bilo sasvim isto kao da vojnik u ratnom maršu nosi suncobran ako je pripeklo ili kišobran ako pada kiša. Je li to jasno?

OBOJICA: Jasno je, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Onda na posao. Smesta!

Pukovnik Gazivoda prvi odlazi, između dvojice poručnika koji su još uvijek priljubljeni uz kamene dovratnice. U stavu su mirno i rukom na pozdrav.

zatamnjenje

Prizor 5

Prostor spavaće sobe de Kverčovih. Miješano stilsko posoblje: bidermajer (dvije komode, okviri spojenih kreveta); barokni okviri slika i garderobni ormar; ampirni stolić i dvije male fotelje. Veliko zrcalo psihe. Panorama bijelih zastora. Nad krevetom uljani portreti bračnog para de Kverčovih. Po tapeciranim zidovima poneka fotografija predaka; vedute Mediterana. Dvije stare grafike: Dubrovnika i Venecije. Kroz sobu, izmjenično, prolaze dvojica vojnika pukovnika Gazivode noseći razne stvari u susjednu sobu: sanduke, pakete, slike, frižidere, televizore, video, telefonske aparate, fotoaparate. Treći vojnik je donio pukovnikove stvari: kofer, ogrtač, ispeglano odijelo (svečano). Kofer je stavio pred krevet, uz noćni ormarić, ogrtač i odijelo na krevet. Vješto i oprezno »njuška« po sobi. Sa psihe, iz dviju ladica pokupio je neke sitnice, stavio brzo u džep. Žurno napušta sobu. Pošto su vojnici više puta prošli, donijeli »svoje terete«, nabreklih njedara i džepova (sitne stvari usput pokupljene), naišao je i poručnik Radojica Piper. Vojniku u prolazu:

RADOJICA: Je li bre, zašto ovuda prolazite. Zar ta soba tamo nema vrata?

VOJNIK 1: Ima vrata, gos'n poručniče, ali su zaključana.

RADOJICA: Mogli ste sve to nositi u drugo krilo kuće. Sobe su prazne i otključane.

VOJNIK 2: Pukovnik je naredio baš u ovu sobu, druže poručniče.

RADOJICA: Valjda gospodin pukovnik i valjda gospodin poručnik, čobane.

VOJNIK 2: U životu sam vidio, gospodine poručniče, samo jednu kravu, dva konja i ni jednu ovcu i kozu, majke mi...

RADOJICA: Marš. Gubi se.

VOJNIK 2: se udaljava sa stvarima. Iz džepa mu ispadnu električni aparat za brijanje i džepni sat.

VOJNIK 2 Izvinite...

Hoće se sagnuti i uzeti aparat i sat.

RADOJICA: Ostavi to.

Poručnik Radojica uzima sat i aparat.

Smešno. Razumem da si uzeo aparat za brijanje, ali zašto i časovnik?

VOJNIK 2: Kući sam običavao brijati se u tačno određeno vreme, gospodine poručniče.

RADOJICA: E, odsad brijemo se u bilo koje vreme. Rat je, vojniče.

Poručnik stavlja sebi sat u džepić bluze. Aparat za brijanje daje vojniku.

VOJNIK 2: Gospodine poručniče, ali časovnik...

RADOJICA: Uzmi aparat, gubi se, i brij se kad dospiješ. Rat je.

Vojnik uzimlje nevoljko aparat i udaljava se. Natovaren nailazi vojnik 1.

Je li bre, imali još puno toga?

VOJNIK 1: Uf, joj... Puno, Koliko hoćete. Da si nešto izaberete, gospodine poručniče?

RADOJICA: To je za gospodina pukovnika...

VOJNIK 1: Ma ima za sve nas, gospodine poručniče. Bez brige.

Dok jednom rukom pridržava stvari, drugom iz džepa izvadi malu kutijicu u kojoj je prsten.

Uzmite gospodine poručniče. Za darivanje je prava stvar. Uzmite.

Poručnik se nećka. Ipak otklanja. Vojnik opet rukom u džep. Izvadi ručni sat s metalnim lancem.

Dobra stvar, sunca mi. Za teren dušu dala. Sve ima, a pozlaćeno. Uzmite, poručniče.

RADOJICA: A, ne, ne, ne. Ako već moram nešto uzeti, onda ću ovo. Imam časovnik. Sličan je tome.

Uzimlje kutijicu s prstenom. Vojniku sklizne oveća kutija. Prospe se intimno žensko rublje.

VOJNIK 1: Budala, šta mi je utrpao.

RADOJICA: Tko to?

VOJNIK 1: Ma ovaj burazer što nosi ovo sa mnom. Našao neku kurvu... Budala. RADOJICA: Brzo to pokupi da pukovnik ne naiđe i ne vidi. Brže...

U to ulazi pukovnik Gazivoda sa svojom glumicom Natalijom — Natašom Cerović. Dopadljiva figura, jednostavno i decentno kostimirana. Dakako, i poručnik i vojnik oštro pozdrave. Pukovnik samo s prstom do ruba kape. Vidi: u slobodnoj ruci vojnika crni svileni grudnjak.

RADOJICA: Gospodine pukovniče, dozvolite da se udaljimo.

GAZIVODA: E, ne dozvoljavam. Prvo da vidimo.

Uzimlje iz vojnikove ruke. Razgleda. Ne pokazuje ni prezir ni gađenje. Zatim to stavlja u kutiju na podu.

Fino miriše. Izgleda novo?

VOJNIK 1: Sasvim novo. Kao ispod čekića, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Hoćeš reći: kao ispod igle, vojniče?

VOJNIK 1: Da. Kao ispod igle, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Nataša, hoćeš da pogledaš?

NATAŠA: Ne. Hvala.

GAZIVODA: Meni za ljubav?

NATAŠA: Ni tebi za ljubav.

GAZIVODA: Zemlja proizvodnje: Francuska. I doista je novo, Nataša.

NATAŠA: Hvala, ne bih.

GAZIVODA: No, dobro. Ti si glumica koja je uvek sama birala svoje uloge. Toliko znam... Ovu otklanjaš?

NATAŠA ne odgovora. Zapali cigaretu i šeće po sobi. Usput razgledava.

To sve lepo složi i ostavi tamo na stol. A onda se možeš udaljiti. I vi poručniče.

Vojnik složi. Metne na stol. Uzme preostale stvari i prema vratima druge sobe.

Nađite ključ ili provalite vrata od te sobe, ali ovuda se više ne sme prolaziti, razumete li?

OBOJICA: Razumemo, gospodine pukovniče.

I poručnik i vojnik brzo odlaze u drugu sobu, a zatim se brzo vrate. Salutirajte i iščezavaju iza drugih vrata. Pukovnik ih zatvori, ali ih ne zaključava. Sad se raskomoćuje: skida opasač s pištoljem, raskopčava bluzu.

GAZIVODA: Raskomoti se, Nataša.

Uzimlje joj gornji dio kostima, šal i šešir. Odlaže na drugu fotelju.

Nisam te pitao: kako si putovala?

NATAŠA: U životu sam dva puta na putovanju plakala. Zanima te kad?

GAZIVODA: O, da.

NATAŠA: Kad sam prvi put ugledala Dubrovnik, dolazeći u nj s tetom iz Sarajeva i ovaj put, dolazeći tebi... Bože moj, kako je to strašno. Te predivne Konavlje, sad smrad, zgarište i smrt... Zašto, zašto!?

GAZIVODA: Teško pitanje i za jednog vojnika. Vrlo teško. Ako tebe plaćaju da glumiš, mene plaćaju ne da se sunčam, već da ratujem, ako se mora ratovati.

NATAŠA: Zar se mora?... Znam da je za tebe ovo glupo pitanje, ali to je jedino moje pitanje, Marko. Zar se mora protiv ljudi do jučer iste države, protiv gradova u kojima svatko od nas ima bar jednog znanca, prijatelja, možda i ljubav... Bože moj?

GAZIVODA: Nataša, umorna si od putovanja, smiri se i pusti bre pitanja. Ovo su dani odgovori, a ne pitanja. Vjeruj mi.

NATAŠA: Onda mi odgovori: čija je ovo kuća? Još miriše na one koji su tu živjeli. Čija je?

GAZIVODA: Ustaše su ih otjerali da nas ne dočekaju. Ukratko.

NATAŠA: Kakve ustaše?

GAZIVODA: Ili se praviš ili si stvarno s kruške pala, majku mu. Oni nam državu ruše, a ti: kakve?...

Do Nataše, mazno, umirujuće.

Pusti, bre, mozak na pašu, uživaj u ovoj lepoti, ti si blaga i mirna duša i nikom ne žao nisi ništa učinila, neka ti zato bude lepo... Eto, prvo odi u kupatilo, uživaj u vodi i mirisima, čudo od raskoši. Nataša, hajde bre, majku mu, živni, što si se stisla kao da su ti sve lađe potonule, bre, a takvo more, naše plavo lepo more, i široke lađe, ajde u kupatilo. Nataša, ležeći u vodi i peni sve ćeš to moći videti kroz stakla velikih prozora, i još krošnje dviju palmi i onu lepotu od tamnog tela čempresa, bre majku mu, još malo pa čitava pesma...

Prema vratima kupaonice. Malko ih odškrine.

Pa uđi napokon u ovaj raj zemaljski, što patiš zbog sveta koji to nije zaslužio, zločest je i lukav, i to se nije dalo više prikrivati. Natalija draga, veruj mi bre. No što je sad opet, o čemu sad opet, bre, majku mu?

NATAŠA: Pa ja sam, Marko, još prošle godine bila ovdje, mislim u samom Dubrovniku, kao glumica, građanka, kao čovjek uostalom. Ja sam gostovala u dubrovačkom kazalištu, igrala sam i Držića i Vojnovića, obožavam ih, taj divni govor gospara i puka dubrovačkog, oni su gostovali u našem pozorištu, ja ne znam koga više u svijetu što živi i sceni pripada volim od Milke i Miše, svi smo se voljeli... i tko je ovaj pakao mržnje stvorio?

GAZIVODA: Mrzili su te, Nataša... I ta Milka i taj Mišo, bre.

NATAŠA: Nitko mene nije mrzio. Ali poslije ovog svega, bože moj, to se ne da praštati, mrzit će nas. I mene. I s punim pravom, a to će tek biti strašno... Ono najgore: nedužan si, nizašto kriv, a krivnju za zločine ubojica nosit ćeš kao kaznu vlastita života. Bože!...

GAZIVODA: Izmišljaš, Nataša bre, umorna si i neispavana, brzo će ovaj rat biti gotov. Ustaše koje ne smaknemo preko granice će, majku im, u svoja stara gnezda, a ostali će živeti u miru i pokornosti, veruj mi bre Nataša, što više, sretni što su preživeli; narodu je jedino važno preživeti, bilo kako...

NATAŠA: A što s onima, moj pukovniče, koji nisu preživjeli. Eno ih na zgarištima duž Konavalja, oplakuju mrtve i kuću i stoku izgorjelu i strijeljanu, vidjela sam i čula putujući ovamo, što...

GAZIVODA: Ja sam profesionalac, Nataša.

NATAŠA: A što ti to zapravo znači, molim te?

GAZIVODA: Vojnik-profesionalac. Plaćen i osposobljen braniti državu i otadžbinu, bre, od neprijatelja, pa ma tko i kakav on bio. Vi civili mnogo komplikujete, bre, a stvari su veoma jednostavne...

Opet do Nataše stavljajući joj ruku na rame.

Milom ili silom, Natalija bre, majku mu opet ćemo živeti i biti u velikoj i jakoj državi srpskoj, hoću reći jugoslavenskoj, brka mi se ponekad, a meni je i svejedno kako se zove, nek je samo velika i jaka i lepa, kao što i jest bre, majku mu sve lepo oko nas...

NATAŠA: I sve po tvome: i država i ljepota, ime i snaga države, Marko; i da drugi drukčije žele živjeti i drukčije zamišljaju svoju državu, svoje običaje, svoje pozorište — da li si o tome kad razmišljao?

GAZIVODA: Nikad, bre, Nataša. Neka svako razmišlja kako hoće, samo neka ne radi što hoće, što mu padne na pamet, e to ne damo, bre, majku mu, to ne ide. Te svoje želje neka ispunjava u pozorištu, na primjer, ali neka državu ostavi na miru. Razumeš li?

NATAŠA: Kako o meni ništa ne ovisi, nije ni važno da li razumijem. Stvari idu mimo mog razmišljanja i mog pozorišta, kako ti kažeš, ovo pozorište koje vi igrate nema ni u Shakespeareu, nikad ga tako strašnog nije bilo i ne znam da li će ga ikad više biti...

Podiže se iz fotelje pomalo umorna.

Gladna sam Marko, jako.

GAZIVODA: Unatoč svemu, još me voliš, Nataša, bre?

NATAŠA: Unatoč svemu, još te volim, Marko, bre.

Cinični osmijeh, poslije »Marko, bre«.

Unatoč tomu što sam i gladna i umorna, zgađena nad svim što se događa, a osobito nad vlastitim licem i rukama što su ih nasilno dodirivale životinjske šape tvog komandanta i generala Šaponje... Bože, kakva podudarnost između prezimena i ponašanja.

Kako Gazivoda samo šuti zatečen ovim riječima, ona nastavi:

Pa on me dovezao iz Sarajeva. Došao je po mene pred samo Narodno pozorište. Zar ti o tome kao ništa ne znaš? GAZIVODA: Znam. Ali to što...

Naglo upada u riječ.

NATAŠA: Ništa se strašno nije dogodilo, osim strašnog gađenja. Ali i na to se moram početi privikavati, pa molim te, prvo u kupaonicu, oprati se od svega što se nakupilo. A nakupilo se je... Tamo je?

GAZIVODA kimne glavom. Šapa generala Šaponje ga je izbacila iz ravnoteže. U to u sobu ulaze dvojica vojnika. Nose slike velikog formata. Za njima treći vuče: veliki usisivač i video.

GAZIVODA: Pa kako vi to bre, majku mu, kao kroz svoje dvorište, ma šta kroz dvorište, kroz štalu bre, kao da svinjama i kravama napoj i krmu nosite, pa ovo ipak nije štala sunce vam čobansko.

Vojnici zastali zbunjeni.

Zar nisam naredio da iz predsoblja ulazite u tu sobu? Jeli, bre?

VOJNIK: Ne možemo naći ključe, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Pa snađite se, majku mu: žicom, čavlom, srpski rečeno šperhaklom. Snađite se, kako znate, rat je bre.

Vojnik Možemo li još samo ovaj put, gospodine pukovniče?

GAZIVODA: Ne može, bre. Nalevokrug i na posao... Hej, slike tu ostavite. Ja ću ih spremiti.

Ostavljaju slike.

VOJNIK: Dozvolite da se udaljimo, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Zar vam nisam rekao: nalevokrug i na posao. Je li, bre, majku mu, razumete li vi srpski, a?

OBOJICA VOJNIKA: Razumemo, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Onda okret i napred marš!

Vojnici salutiraju, okrenu se i odlaze. Pukovnik Gazivoda kružno razgledava prostor sobe, a onda se uputi prema trokrilnom ormaru. Otvori vrata. Povadi neke muške odjevne predmete: kućni ogrtač, prsluke, košulje, dva sakoa, civilno i vojno (plavo-generalsko) odijelo. Izvadi i jedne kućne papuče. U dio ispražnjena ormara vješa svoje odijelo. Rastvori kofer te u ormar slaže košulje, kravate, čarape, maramice. Zatvara ormar i uputi se prema zrcalu psihe. Ogledajući se i dotjerujći kosu, pospe se malo parfemom.

NATAŠA Izlazi iz kupaonice. U jednoj ruci drži priručnu torbu, u drugoj svijetlosmeđu svesku. To je »Diario« (dnevnik) Anamarije de Kverče. Očito da je u torbu spremila haljinu u kojoj je doputovala. Sad je u svijetloj, laganoj haljini i sobnim papučama. Ostavlja torbu i počinje lagano prelistavati i iščitavati pokoju rečenicu (misao) iz »Diarija«. Kao da je sama u sobi i kao da ima prvo čitanje nove uloge.

»Morat ću vrlo brzo predložit mom Dživu da Brozovo poprsje premjestimo na neko drugo mjesto. Sljedbenik Krista i antikrist na mogu tako nablizu i zajedno...« »...Čim osjetiš radost života započne rat i sve pada negdje u prostor mraka, posumnjaš u tolike vrijednosti u koje si vjerovao. Život jedva da ima više ikakva smisla...« »Je li moguće da i urlanje spada u politiku ili je u ovoj dotrajaloj državi politika jedino i samo urlanje i samo rušenje i ubijanje!?...«

Pukovnik Gazivoda joj hoće uzeti svesku, Nataša ga rukom otkloni.

Molim te samo još malo... Molim te...

GAZIVODA nerado odustaje. Sjeda u fotelju. Nataša okreće novu stranicu. Čita:

»...kao da ga se sve to oko nas ništa ne tiče. A tiče ga se. To jedino ja znam koliko on treperi na površinama ovog novog jugobalkanskog zemljotresa. S osjećajem manje straha a više gađenja pokušava razabrati što se zapravo događa i dokle smjera srbijanska galama i mitingaška tutnjava, od istoka, od Kosova, od Bezistana, okrenuta prema nama, prema zapadu...«

GAZIVODA Skoči iz fotelje:

Gde si to našla, tu svinjariju bre, gde majku mu, gde si to našla?... Daj mi to.

NATAŠA Hoće uzeti. Nataša izmakne.

O, polako moj psovaču. Tako grubo, najprvo s majkom, sad prema meni, i još hoćeš u svoje vlasništvo i ovaj zadnji zapis uplašena života koji je možda još juče naseljavao ovaj dom, ovu sobu...

GAZIVODA opet zaskoči da u prepadu otme svesku.

Uzalud to činiš. Uzalud... Ne pokušavaj.

GAZIVODA: Daj mi to, bre. Ja odgovaram za svaku stvar u ovoj kući.

NATAŠA: Dabome, i za one stvari koje se donesene u ovu kuću, i za to netko odgovara. Za sve što se čini strašno s ljudima, gradovima i zemljom netko bi trebao odgovarati. A, odgovara li, ako smijem pitati? I da li će ikad itko odgovarati, ako ima ikakvog smisla i ovo drugo pitanje?... Nema, znam da nema, i jedino što može dobro učiniti jedna nemoćna glumica a to je: sačuvat ću ovo za sebe, kao svjedok da je život koji je ovo zapisivao doista bio, doista postojao...

Pukovnik Gazivoda zaokruži, iza leđa obgrli Nataliju, otme joj svezak »Diarija«, baci ga na jednu fotelju: Ona se pokuša izvući. On joj stegne ruke i počne gristi po vratu i poluotkrivenim grudima. Uspije nekako izgovoriti. Zar sam i ja već neprijatelj... Zar je na meni red, pukovniče!?

On je odvlači prema krevetu.

zamračenje

Prizor 6

Vrt ljetnikovca de Kverča; u pozadini neveliki arboretum. Jednim dijelom skriva tužnu panoramu doma de Kverčovih: U prednjem, središnjem dijelu vrta sjenica s kamenim stolom i klupama. Dvije popločane staze između cvijetnjaka vode prema ljetnikovcu. Dvojica (posilnih) vojnika donijeli su na stol: čaše, boce lozovače i »grappe«, demižanu vina, smokve, bademi, naresci pršuta i sira, kruh — već su na stolu otprije, a za kojim sjedi pukovnik Marko Gazivoda. Noge je opružio po kamenoj klupi. Nešto zvižduka i pjevuši. Tu i tamo pogleda na sat. Sviđamu se. Osluškuje ga.

GAZIVODA: Voleo bih znati gde je kupljen, majke mi. Baš bi voleo.

Glasnije poručnicima koji su sa strane, u pletenim stolicama, koji su otpustili vojnike i sad kao da se sunčaju.

Šta je s kapetanom Perovićem, bre. Dolazi li?

MILOJICA Žustro ustane. Prema pukovniku:

Upravo dolazi, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Onda sedite, poručniče. I uživajte. Zapadni deo našeg naroda je visoko civilizovan i znao je živeti. Po svemu se vidi, gospodo poručnici. Je li tako?

Obojica poručnika Žustro ustanu.

Tako je, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Sedite obojica. I uživajte.

Popločanom stazom nailazi pričuvni kapetan Nikola Perović. Prolazi pokraj poručnika. Oni opet skaču iz svojih pletenih sjedišta, pozdravljaju, i opet sjedaju. Kapetan Perović je samo kimnuo glavom. Pukovnika Perovića pozdravlja dizanjem ruke do ruba kape. Pukovnik to kao i ne zamjećuje.

Pa gde ste bre, profesore Peroviću? Toliko ste još civil da vas oslovljavam s profesorom. Sedite.

PEROVIĆ sjede nasuprot pukovniku.

PEROVIĆ: Oprostite na kašnjenju. Gospođa Natalija Cerović me zamolila da joj pomognem odnijeti stvari do džipa u kojem je otputovala.

GAZIVODA: Lepo, lepo. Vi ste zacelo pravi kavalir. A poznavali ste od pre gospođu Nataliju?

PEROVIĆ: Iz vremena dok je igrala u titogradskom pozorištu, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Mislili ste reći: u podgoričkom Narodnom pozorištu.

PEROVIĆ: Meni je svejedno, gospodine pukovniče. Ja mu nisam ni davao ni mijenjao ime.

GAZIVODA: Tu ste u pravu profesore Peroviću. Kako god koja preispoljna budala dođe na vlast odmah sve mijenja...

Natoči »grappu« u čašice.

A to je bilo onako, kao da kažem bre, majku mu, malo dublje... intimnije poznanstvo između vas i Natalije?

PEROVIĆ: Ne. Cijenio sam je kao glumicu. I bilo mi je žao kad je prešla u sarajevsko Narodno pozorište.

GAZIVODA: Želeo sam da danas budemo svi zajedno ovde, ali što se tu može. Ono se kaže: koga nema... E, pa, živeli i za vaš dolazak!

Kucnu se čašicama.

PEROVIĆ: Živjeli, i zahvaljujem vam.

Ispiju.

Prava je.

GAZIVODA: Da nije, ne bi dospela na ovaj stol. A kako ste spavali profesore Peroviću?

PEROVIĆ: Na refule, kažemo mi primorci.

GAZIVODA: A našto vam to dođe... na repule, kažete?

PEROVIĆ: Na refule... Kao: malo spavaš, malo se budiš, žmiriš pa gledaš. Tako...

GAZIVODA: Zečki, burazeru! Zečki, bre. Tako mi reci.

Toči u čašice.

Uživajte, moj kapetane, eto sad vas malo privikavam na po vojničku, mora se, sad ste opet vojnik bre kapetane, i starešina, a i rat je...

kucne svojom o Perovićevu čašicu.

Ali ko ga teše, burazeru, i kad je rat čoveku može biti lepo, e pa živeli, i okrenite se licem prema vodi, kapetane.

PEROVIĆ: Mislite, prema moru, pukovniče?

PEROVIĆ se doista okrene prema moru. Uzima bocu na kojoj piše »grappe«.

GAZIVODA: Po volji vam, kapetane, ali i to je samo rakija. Ovi naši secesionisti, majku im bre, okrstiše je drugim imenom, samo da nije srpski, krst im secesionistički ljubim, videćemo bre ko će koga na kraju prekrstiti, krstom ili križem... pa živeli vi meni moj profesore i kapetane, dobro mi došli i kao profesor i kao kapetan, živeli.

Kucnu se i popiju. Perović zatim uzme po jednu smokvu i badem.

A vi ste ono odakle, profesore?

PEROVIĆ: Bokeljac sam. Iz Perasta, pukovniče.

GAZIVODA: Nikad bio, čuo jesam. A vi tako uvek: iza rakije smokva?

PEROVIĆ: Meditaranac sam, pukovniče.

GAZIVODA: Znači, kapetane, vama Mediterancima more nije voda?

PEROVIĆ: More je more, pukovniče.

GAZIVODA: Onda po mome, zapravo po vašem, kapetane: ono što je uz more nije isto i jednako onom što je uz vodu, jer po vašem: more je more, a voda je voda. Uzmimo: kuća u vašem Perastu, kraj mora, nije isto što i kuća na obali mog Crnog jezera... Ili ste vi u nečem pretjerali ili sam se ja zapetljao, profesore?

PEROVIĆ: Ni jedno, ni drugo... Kako da vam objasnim, pukovniče?

GAZIVODA: I trebate objasniti. Zašto ste profesor i čuvar u muzeju, bre, majku mu.

PEROVIĆ: Kustos...

GAZIVODA: No, dobro. Na isto vam dođe. Uostalom, jednako ste plaćeni i kao profesor i kao čuvar, ako je tako, a tako jest, vi mi onda objasnite, majku mu.

PEROVIĆ: To što ste uzeli kao primjer, to s kućama?

GAZIVODA: Tako je. S kućama. Ostanimo kod kuća, profesore, kad su mi one pale na pamet.

PEROVIĆ uzme smokvu i čašicu s »grappom«, pa uz dužnu panoramu ljetnikovca.

PEROVIĆ: Kao što i sami vidite, pukovniče, ovo je sve kamen, kuća uz Crno jezero je sva od drveta.

GAZIVODA: Tačno je. Sve su od drveta, majku im drvenu...

PEROVIĆ: E pazite dalje, pukovniče: Ovi triforalni prozori koje vidite, gotski lukovi ponad, barokni kapiteli ispod, stvarani su i oblikovani kroz generacije de Kverčovih, kroz stoljeća; a kuća, bilo koja, uz Crno jezero, nemaju takve profesore, lukove i stupove, takvo vrijeme trajanja. I nema stilova: baroka, renesanse i gotike. Jedva dotraju jedan ljudski vijek, pa unuk ili sin, bradvom, pilom, sjekirom i čavlom uvijek gradi svoju kuću na temeljima djedove ili očeve kuće. GAZIVODA: Vi intelektualci i profesori puno govorite, a malo kažete. Ma što god vi, profesore, majku mu, tu nabrajali i toliko se trudili, ne znam šta ste mi zapravo željeli reći. Šta, profesore, kuću vam ljubim?

PEROVIĆ: Da je kuća uz more nešto sasvim drugo od kuće uz Crno jezero, kao što je voda mora sasvim nešto drugo od voda Crnog jezera. More je more, a voda je voda... Eto, to sam vam želio reći, pukovniče.

GAZIVODA: I Perast je kao Dubrovnik, kapetane? Ili je i on nešto sasvim drugo?

PEROVIĆ: Dubrovnik je samo jedan, neuporediv, uza sve to što i moj Perast i Dubrovnik pripadaju istoj civilizaciji i kulturi, zapadnog latinizma, pa su stoljećima ispisivani« Comunitas Ragusine (aut Peresta), et cives Ragusii (aut Perastii)... Govorim vam i ono što spada u predavanje... oprostite, pukovniče.

GAZIVODA: Osluškujem bre taj jezik, stalno nešto latinizuješ pa stalno to »stoljeće«... Gde ste učili znanje, profesore

PEROVIĆ: U Zagrebu, pukovniče.

GAZIVODA: E, i vidi se, sunca mi. To sam i pretpostavio, rezervni kapetane prve klase. Ja vam odmah pogađam što je što i tko je tko. Ista meta isto odstojanje, kažemo mi artiljerci, kapetane.

PEROVIĆ: Što je ružno u mjestu mog školovanja, gospodine pukovniče?

GAZIVODA: Hladan je i uobražen to grad i svijet u njemu za naše prostodušne i uspaljive gorštačke duše, a kako i neće biti kad su tako sve sami latinisti i katolici, moj kapetane. Nema u tom vašem gradu i zapadu prave radosti, svadbi i pokopa s krkanlukom da nikom ne pada ni na kraj pamet ne biti gostom bar dva dana, najmanje dva dana, majku mu, i hladne su te vekovne kuće od samih stilova: golike i baloka, rekoste...

PEROVIĆ: Mislim da sam rekao: gotike i baroka, pukovniče.

GAZIVODA: E, tako ste rekli, u pravu ste, sunca mi, ja dobro pamtim, bio sam nekad najbolji pitomac u klasi generala de Kverče, verujte mi profesore, ali mi se često događalo da mi se u nekim rečima iskrivi slovo i zato ga krivo izgovorim, verujte mi...

Naglo se digne. Stane uz stol-trpezu. Toči sad vino, na tanjur stavlja sir, pršut, suhu slaninu, maslinu, na drugi tanjur slaže to isto za svog vrtnog gosta — profesora Perovića.

Ovoga uzmite, profesore: pršuta i sira. Od tih suvih smokvica prkno ćete začepiti, majke mi.

PEROVIĆ Uzimajući od Gazivode tanjur s narescima.

Vrlo ste ljubazni pukovniče, zahvaljujem vam.

PEROVIĆ: Kraća stanka u vrijeme jedenja.

Jeste li prije posjećivali Dubrovnik, pukovniče?

GAZIVODA: Nikad, bre... Ne zna se što je bolje: pršut ili sir, kapetane, a?

PEROVIĆ: O, da. Stvarno je dobro. Izvanredni su i pršut i sir. Začudo da vam se nije dogodilo da posjetite Dubrovnik, pukovniče?

GAZIVODA: Nikad. Ali sam zato tri godine zaredom po mesec dana letovao u Kuparima. Dvojica generala i ja, tad potpukovnik, tri godine zaredom po mesec dana, kad se samo setim, bre majku mu: nad nama plavo i užareno sunce, a, a mi da zvizdanu pobegnemo, jedan za drugim u zatiljak gledamo i sečemo li talase bre, sečemo da se sve penilo oko nas. A posle ručka opet u vodu da sečemo talase i da se peni bre, majku mu...

PEROVIĆ: Mislili ste reći: u more...

GAZIVODA: Idite bre, dovraga, s vašim morem, naljuti ćete me majku mu, a onda se razbesnim ko ris, razumete me kapetane?

PEROVIĆ: Razumem vas, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: E to mi je drago da čujem od vas koji je vaspitan a razume što je i dobro i lepo, pa me je ljutnja prošla... Ma jeste li vi to u stavu mirno, kapetane, majku mu opustite se, zaboga i što se više opustimo biće nam lepše, kapetane, majku mu, živeli!

Natoči vino i kapetanu i sebi. Daje mu čašu. Kapetan Perović je doista nakratko bio u stavu mirno. Uzme ponuđenu čašu vina i malo prošeta duž stola. PEROVIĆ: A kad bi pala kiša, pukovniče?...

GAZIVODA: U tri godine, u sva tri meseca, kapetane, ni jedna kap kiše, majku mu.

PEROVIĆ: Pa stvarno mi je čudno da ni jedan put niste, onako, otšetali do Dubrovnika?

GAZIVODA: A zašto bi, molim vas lepo, kapetane?

PEROVIĆ: Onako, lungo mare, poslije zalaska sunca.

GAZIVODA: Šta to kažete?

PEROVIĆ: Ništa posebno. Onako, igram se riječima.

GAZIVODA: Nastrano.

PEROVIĆ: Molim?

GAZIVODA: Kažem: mnogi su se rečima igrali da bi sasvim zaćutali na Golom otoku. Nastrano?

PEROVIĆ: Vrlo.

GAZIVODA: Kao da dobro poznajete ovaj svet i sve ovde, kapetane?

PEROVIĆ: Veliki znalac povijesti umjetnosti, posebno Dubrovnika, profesor Cvito Fisković nas je više puta dovodio.

GAZIVODA: I ovde?

PEROVIĆ: I tu. Sjedio je upravo tu gdje vi sjedite, pukovniče.

GAZIVODA: Sam vas je Bog poslao ovamo, kapetane Peroviću...

Neočekivano

Vi ste Crnogorac, kapetane?

PEROVIĆ: Kao i vi, pukovniče, ako se ne varam?

GAZIVODA: »Varate se bogu mi« govore moji Durmitorčani. Grdno se varate.

PEROVIĆ: Rekoste, pukovniče, »moji Durmitorčani«?

GAZIVODA: A kako bi to, bre, drukčije trebao reći?

PEROVIĆ: Ali, zašto se ja, pukovniče, onda grdno varam ako zaključujem da ste Crnogorac? Pa jedino Crnogorci pjevaju svom Durmitoru...

GAZIVODA: Svašta oni pevaju, bre, majku im, i nemaju pojma tko im glavu nosi, ni tko su ni što su, a zna se jedino da su jedan od najstarijih pravoslavnih naroda, a kad je netko vere pravoslavne, onda jedino može biti Srbin, bre, majku mu, a gdje se Srbin rađa, raste i vojuje, ta se zemlja može zvati samo Srbija. Posvuda gdje su Srbi, i srpski grobovi, posvuda je zemlja Srbija, pravoslavna, hoću reći, srpska...

PEROVIĆ: Baš posvuda, pukovniče?

GAZIVODA: Posvuda, bre! Od Đevđelije do Dubrovnika.

PEROVIĆ: A što će te onda s nekoliko milijuna pravoslavaca u Indiji, pukovniče?

GAZIVODA: Ništa. Tko ih tuca, bre, majku im, ako nisu Srbi ili Rusi, onda su samo Indijci i Indijanci, svejedno, i tu od pravoslavlja ni pod noktom, kapetane...

PEROVIĆ: Ali jesu, pukovniče. Pravoslavni su, ali i Indijci su, pravoslavni su, ali i Amerikanci, Englezi, Egipćani, jesu...

GAZIVODA Pukovnik Gazivoda sve naoštreniji.

Slušajte, bre, profesore, majku mu, kad vam kao pretpostavljeni lepo kažem da je lepo od vas što se toliko trudite oko nečeg što po mome ne može biti, profesore, pa da se lepo obesite na granu one palme tamo, kao što ću ja ustreliti samog sebe, kao besna psa, ako mi vi, profesore, u ovoj lepoj zakrvljenoj zemlji nađete i jednog ciglog katolika koji je Srbin i jednog ciglog pravoslavca koji je Hrvat, razumete li me kapetane prve klase što vam tumači pukovnik srpske, hoću reći jugoslovenske vojske: mi smo i sad u Srbiji, i kad smo u vašoj Crnoj Gori, mi smo uvek u Srbiji, svoji na svome, i nismo mi pravoslavci, hoću reći Srbi, mogući u nekakvoj Indiji ili Engleskoj, razumete li me sad kapetane Peroviću?

PEROVIĆ I povrijeđen i odlučan.

Ne, ne razumijem, pukovniče.

GAZIVODA I nadmen i odlučan.

Valjda, bre, gospodine pukovniče?

PEROVIĆ: Ne razumijem, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Potreba za subordinacijom raste, gola logika odnosa pukovnika (profesionalca) naspram pričuvnog kapetana (intelektualca).

Nema u vojsci, pogotovu u ratnim okolnostima i dejstvima, kapetane Peroviću: »ne razumem« »neću« i »ne mogu«, da se razumemo, ja mogu s vama lepo i civilno, na mestu voljno i sasvim voljno, ali ja znam kad treba i kad se mora strogo po vojnički, rat je kapetanu Peroviću, borba na život i smrt za oslobađanje svih srpskih zemalja od ustaša, balija i secesionista, pa bre, majku mu, stanite mirno kad vam pretpostavljeni starešina saopštava važne stvari, rezervni kapetane srpske vojske i bivši učeniče ustaškog, zagrebačkog univerziteta, a puno toga ja još o vama znam, kapetane i ne dozvolite da svoje znanje sad iskazujem i poverujem kako ste i dalje zadržali svoje političko uverenje u kojem su i Crnogorci nekakva nacija a ne Srbi, bre, majku mu, kapetane Peroviću, vi morate biti svesni kao starešina srpske, hoću reći jugoslovenske vojske: gde ste, s kim ste i protiv koga ste...

PEROVIĆ: Gospodine pukovniče...

GAZIVODA: Ne prekidajte me, bre, kapetane, jer vi kao svestan vojnik i patriota morate znati da u ratnim uslovima nije važno što vi, već što ja kažem i naredim, jer ja i odgovaram za vas dok ste u mojoj jedinici, a niste u nju poslani tek tako, a najmanje zato da širite tu nekakve ustvari secesionističke teorije o Indijancima kao pravoslavcima, o Crnogorcima kao nesrbima i svašta smešano što su vas učili tamo, ti katolici i secesionisti, bre, majku im kad ih se samo setim koliko nas ne vole i mrze, same bre, prikrivene ustaše, uh, pobesnim bre, kad se samo prisetim...

Prezalogaji. Popije.

Poslužite se, kapetane. Vojnik se ne smije ljutiti na svog starešinu. Ljutite li se?

PEROVIĆ: I kad bih se ljutio, ne ljutim se. Sami ste tako rekli, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Vrlodobro. Razumeli ste me. Vojnici se moraju razumeti. Poslužite se, kapetane.

PEROVIĆ: Hvala...

GAZIVODA: Pa vi to još stojite mirno, bre, majku mu?

PEROVIĆ: Tako ste zapovjedili, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: O sveca ti tvog, kapetane, pa ti znaš biti i vrlo poslušan i dobrog vojničkog vaspitanja, to volim, bre. Sedite, šećite kapetane, odmorite se od mojih lekcija... Ah, da, voljno, kapetane!

Kapetan se opusti i počne laganu šetnju.

GAZIVODA Okrene se prema poručnicima koji se »sunčaju« i hrane.

Gospodo poručnici, dosta je bilo sunčanja i uživanja. Trkom, bre, ovamo.

Poručnici dotrče, salutiraju i stoje mirno.

Je li sve uređeno za sutrašnji pokop generala i supruge mu, poručniče Milojica: počasni vod, trubač, grobari?

RADOJICA: Sve je uređeno, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Vrlodobro. Poziv oslobođenom građanstvu da prisustvuje pokopu svog sugrađanina i patriote, emituje li se poručniče Milojica?

MILOJICA: Lično sam ja govorio tri puta, druž... gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Još uvek zamuckuješ s tim »druže«, je li bre, majku mu?

MILOJICA: Izvinite. Navika...

GAZIVODA: Menjaj, bre, navike. Što pre tim bolje. Mi ćemo, bre, majku mu, promeniti deo sveta, a ti ni jednu reč. Menjaj!

Prema poručniku Radojici:

Jesu li svi na dubrovačkom frontu primili strogu i moju ličnu naredbu da sutra ni jedan metak ne sme ni na ticu. Apsolutni mir i zatišje... Poručniče Radojica?

RADOJICA: Svi su primili, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Vrlodobro. Hoću da sutra i tice pevaju, ako ih ima, nek zvone sva crkvena zvona, ako ih ustaše nisu sve srušili bre, majku im; katolička su, ali neka zvone, svetoga im Vlahutina.

Prema kapetanu:

Jesam li tačno rekao kapetane: Vlahutina? PEROVIĆ: Vlaha, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: O, vi ste mi sve dragoceniji, gospodine kapetane. Zahvaljujem.

Prema poručniku Milojici:

Vi ste, poručniče, pisali tekst poziva na pokop?

MILOJICA: Jesam, dr... gospodine pukovniče. Svojeručno.

GAZIVODA: Sad već zamuckuješ tako, poručniče, da ja bre ispadam kao »doktor pukovnik«... Ti pišeš pesme?

MILOJICA: Pišem, gos'n pukovniče.

GAZIVODA: Koliko sam vam puta rekao, poručniče, da ne volim to vaše »niško«, »gos'n«. U srpskom jeziku uvek treba: glasno i jasno, celo i lepo. Razumeš?

MILOJICA: Razumem...

GAZIVODA: Pročitao sam u prošlom broju armijskog lista dve tvoje pesme. Jesu li odista tvoje?

MILOJICA: Jesu »gosp'n« pukovniče.

GAZIVODA: O sveti Vasilije, pomozi mu... A želiš li čuti moj dojam o tvojim pesmama, poručniče Milojica?

MILOJICA: Biće mi čast...

GAZIVODA: Ma kakva čast, ne preterujte, bre. Sve u svemu: cmizdravo, bez muda, poručniče. Bio si zacelo jako željan kad si to sastavljao?

MILOJICA: Željan, čega, gospodine pukovniče?

GAZIVODA: Majku mu, bre poručniče, zna se čega je vojnik uvek željan. Pa kad je tako, a tako jest, zgrabi prvu koja te pomamljuje, pa ako neće milom, hoće bre, silom, prestaće cmizdrenje u stihovima i drhtanje desanke šakić, bre, majku mu, poručniče govorim za tvoje zdravlje i dobro, a reči ne troši u zavijanje za minđom, već ih čuvaj za otadžbinska čuvstva. Razumeš li me, poručniče Milojica?

MILOJICA: Razumem...

GAZIVODA: Šta bre, razumeš?

MILOJICA: Da reči čuvam za otadžbinu...

GAZIVODA: Koju i čiju otadžbinu, poručniče bre, majku mu?

MILOJICA: Srpsku, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Alal ti vera, bre, profesore. To volem čuti. Kao što, bre, Hrvati i ustaše hiljadu puta dnevno, a još toliko puta i noću, otkad se odcepiše, majku im, bre, na sav glas, ma šta na sav glas, derući se: Hrvatska, hrvatsko, hrvatskom, i kako im se, eto, ostvario san star hiljadu godina. E pa neka im bude, sunce im sanjarsko; njima snovi nama stvarnost, zato gospodo poručnici na posao, bre, trkom... Sve slike i sve lepe predmete na jednom mestu, u jednoj sobi. Jeste li me razumeli, gospodo oficiri?

OBOJICA: Razumeli smo, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Onda trkom!

Poručnici pozdrave i udaljuju se trčeći prema ljetnikovcu. Prema kapetanu Peroviću:

Moguće je, kapetane Peroviću, da ste bar nešto videli od slika i lepih stvari što je naša srpska, oslobodilačka vojska spašavala iz zapaljenih i srušenih kuća?

PEROVIĆ: Od koga je, kažete, spašavala, gospodine pukovniče?

GAZIVODA: Pitate me tako nešto, majku mu, i još se mrštite... pa zna se od koga, tko nam je neprijatelj i zašto se ovde borimo. Vi dabome na svoj, a ja na svoj način kapetane. Razumete me, i bez mrštenja, majku mu?

PEROVIĆ: Oprostite, svjetlo je jako odnekud i zato se mrštim, a bio bih vam zahvalan, gospodine pukovniče, da mi kažete: na koji ću se ja način boriti. Možda vas nisam sasvim razumio?

GAZIVODA: Veoma rado, kapetane. I evo, najkraće o vašem dragocenom udelu u ovom oslobodilačkom ratu. Ostajete u svojoj civilnoj struci. Je li to lepo i dobro za vas, profesore Peroviću?

PEROVIĆ: U načelu da, gospodine pukovniče.

GAZIVODA: Onda me pažljivo slušajte: U dvije sobe ovog prelepog zdanja nalaze se sve te prelepe slike i dragocenosti što ih moji hrabri vojnici spasiše na dobrobit srpske kulture kojoj uostalom i pripadaju... Ma, slušate li vi mene kapetane Peroviću, bre majku mu, opet kao da se mrštite ili vas odista tuče neko glupo svetlo, profesore?...

PEROVIĆ: Da, slušam vas. Pažljivo vas slušam, pukovniče.

GAZIVODA: E pa sve te prelepe slike i tolike dragocenosti od zlata i srebra, od plemenita drva čudesni oblici starog nameštaja, keramičko posuđe, profesore, za vaš ukus i vaspitanost u lepom, biće prava poslastica stručno svrstavati i popisivati, kako bismo čim prije mogli slati u naše srpske muzeje, prije nego što i oslobodimo preostale naše srpske krajeve. A ja sam se posebno pobrinuo, profesore, majku mu, da i mene i vas dopane koja lepa slika i dragocenost, pa zaslužili smo napokon, i samo ako želite...

PEROVIĆ: Ne želim...

GAZIVODA: Ne istrčavajte rečima, kapetane. Rekao sam vam da su reči ponekad tako opasne da ih je bolje prešutati... Svladajte se kapetane, prešutite ih, to vam je moj savet. Imam razumevanja za vas. Bar zasad...

Dok je pukovnik pribran, usađen u zelenilo pokraj kamenog stola, kapetan Perović nervozno korača u krugu.

To vaše, kapetane, »ne želim«, da li to znači: ne želite ništa za sebe, bre, majku mu?

PEROVIĆ: Ne želim uopće...

GAZIVODA: Što vam to znači vaše zagrebačko, ustaško »uopće«, kapetane?

PEROVIĆ: To da ne želim i neću sudjelovati u tom prljavom poslu, gospodine pukovniče, ni za vas, ni za sebe, ni za srpski ili bilo čiji muzej...

GAZIVODA: Jeste li svesni reči koje ste izgovorili i koje niste smeli izgovoriti, gospodine kapetane, ni zbog sebe, ali ni zbog mene, jer nitko ni u mirnodopskim a kamo li u ratnim uslovima nema pravo na neograničeno razumevanje i neizvršavanje naređenja pretpostavljenog starešine, a ja sam vaš pretpostavljeni starešina i ja odgovoram za svaki vaš čin i postupak, a vi iskazujete neposluh, strašan neposluh, kapetane, majku mu, izgovarajući tako strašne i buntovne reči...

PEROVIĆ: Ja sam ih morao izreći, gospodine pukovniče. Žalim, ali morao sam...

GAZIVODA: Morali ste, bre, majku mu? Zašto ste morali. Hoću i to da čujem kad ste već tolike strašne rekli, da vas čujem, kapetane?

PEROVIĆ: Zaista želite, gospodine pukovniče?

GAZIVODA: Naređujem vam, kapetane!

PEROVIĆ: Ovo su zločin i sramota, gospodine pukovniče; budućnost neće biti na našoj strani i povijest nam to nikad neće oprostiti...

GAZIVODA: Znate li, kapetane, da je to što ste rekli više nego dovoljno za preki, vojni sud. Znate li što to znači?

PEROVIĆ: Znam, pukovniče.

GAZIVODA: Jedina istina pred prekim i vojnim sudom je samo ona koju ja svedočim. Znate li to bre, kapetane, što ste učinili i sebi i meni, našoj oslobodilačkoj vojsci, otadžbini, znate li vi sve to, kapetane Peroviću?

PEROVIĆ: Znam...

GAZIVODA: Što vi to znate, kapetane...

PEROVIĆ: Da moja istina ne postoji i da je vaša istina jedina istina o meni. Vidite da znam, pukovniče...

Kapetan Perović se mirno upućuje stazom prema dubini prostora. Odlazeći, smanjuje se. Iščezava. Pukovnik Gazivoda šutke gleda za njim. Makinalno vadi pištolj iz futrole. Naredbodavno zaviče:

GAZIVODA: Tamo nema izlaza, kapetane Peroviću. Vratite se. Tamo su mine!...

Glazbena eksplozija. Pukovnik nepomično stoji s pištoljem u ruci.

zamračenje

Autorove pripomene uz dramski tekst »Generalova baština«

Kad se 1996. pojavila knjiga proze »Ujedinjenje ili smrt« (naklada Matica hrvatska), veći dio književne kritike je izrazito povoljno ocijenio spomenuti rukopis. Ipak je, osobito jedan kritičar bio sasvim drugog raspoloženja. Zasmetali su mu neki »crno-bijeli prizori« u sučeljavanju pojedinih lica »crno-bijelih« stavova. Kritičari su obično uvijek u pravu. Ali zašto bi manje bio u pravu i autor? To »crno-bijelo sučeljavanje« između pojedinih lica sačuvao sam dosljedno i u dramatizaciji proze »Ujedinjenje ili smrt« učinjene na zahtjev ravnateljstva Drame zagrebačkog HNK-a. Tu dosljednost sam slijedio i u dramatizacijskom postupku, ne iz neke autorske tvrdoglavosti i animoziteta spram književne kritike, već iz čvrstog i moralnog uvjerenja da su neke dokazane činjenice iz dubrovačke povijesti toliko »crno-bijele« i konstantne, posebno u zadnja dva stoljeća te povijesti da ih se ne može samo za ljubav pjesničke slobode proizvoljno mijenjati i potčinjavati ih »estetskim« načelima. Jer doista je nepobitna istina da u pozadini Dubrovnika neprekidno dežura crno-bijela ratoborna i razaralačka energija montanjarskog mentaliteta.

Ta do surovosti crno-bijela negativna energija dubrovačkog zaleđa bila je jedan od razloga pisanja »Ujedinjenje ili smrt«.

»Generalova baština« je dakako dramska verzija proznog izvornika »Ujedinjenje ili smrt«. Tu sam se neizbježno morao poslužiti pjesničkom, odnosno dramaturškom slobodom i oblikovati neka nova lica, odnosno prizore. Kad već nije došlo do scenske realizacije na pozornici zagrebačkog HNK-a (u kazalištu se mora poštivati načelo prijateljskog susretanja i jednako prijateljskog razilaženja), teško je predvidjeti hoće li doći do njegove realizacije na sceni dubrovačkog kazališta »Marin Držić«, koje ga je uvrstilo u svoj repertoar za sezonu 2000/2001. u dramaturškoj suradnji Mire Muhoberac i režiji Želimira Mesarića. Za autora to nije sporedno, ali ni presudno pitanje.

U Zagrebu, 1. srpnja 2001.