Dvije priče

Dvije priče

Evina Lucija

— Dakle do jedanaest i pazi! Evo — i mama gurnu nešto Evi u džep. Eva siđe niz stepenice, iziđe na ulicu. Sniježi. Puše. Pusto, prekriveno bijelom tamom. Kroz žuto svjetlo uličnih svjetiljki struje brze pahuljice. Pridiže pogled. Treći kat. Njezin prozor. Na njemu osmokraki božićni svijećnjak; nad svijećnjakom božićna zvijezda. Na usne joj, crvene usne, pade jedna pahuljica. I još jedna.

Eva se osvrnu, nikoga u blizini, pođe do stajališta tramvaja, tu već čeka jedan stariji par, Eva se osjeti sigurnije, tramvaj naiđe, Eva pokaže svoju godišnju kartu i sjede na zadnje sjedište. Ne će odmah u središte grada, izići će ranije i šetajući razgledati izloge. Nakon nekoliko stajališta tramvaj skrenu u onu dugu, glavnu helsinšku ulicu, Mannerheimintie, pa kad prodrndra kraj olimpijskoga stadiona, i kad se uvjeri da tu ima ljudi na ulici, Eva iziđe. Produži dalje, bez žurbe. Zaustavljala se pred osvijetljenim izlozima načičkanim pamučnim snijegom, plastičnim i sintetičkim ptičicama, patuljcima, božićnjacima, zečićima; vjevericama i drugim sretnim smećem, kako je to njezin tata znao reći za kič po novogodišnjim izlozima, i da su iste figurice, kad se dopustilo slaviti i Božić, nastavile glumiti, ali druge uloge i u drugom glumištu. Pa kad i tata jednom dođe ovamo, vidjet će da su izlozi ovdje još puniji toga sretnog smeća.

Eva zastade pred jednim malo drukčije uređenim izlogom. Štalica, jaslice, repatica. Kao i u crkvi kod kuće. Kod kuće? Kuće? Iz bučne skupine tamo s druge strane ulice poleti gruda snijega i rasprsnu se o izlog. U bijelu zvijezdu. Staklo izdrža. Eva produži. Nije joj se žurilo. Još nije odlučila što će i kuda će. Dugo je do jedanaest. Izlog za izlogom. Zastajala je. Sve ukrašeno, sve u svjetlu, u božićnim bojama, sve nudi, sve mami.

Na jednom izlogu prilijepljen velik papir i rukom napisano — »3,90/hg«. Eva opipa po džepu i izvadi. Svjetlucaju se kao srebrnjaci. Nešto sračuna u glavi, uđe, i iz velikih otvorenih staklenki poredanih u dva reda poče, pomno odmjeravajući boje i oblike, plastičnom žlicom duga drška vaditi jedan po jedan slatkiš u papirnatu vrećicu i pruži je prodavaču.

— Za četiri marke, molim. Prodavač vagnu.

— Može li za pet? Eva se malo namršti, ali kimnu glavom.

Oni plavi s natpisom »Piparminttu« blaže nahlađeno grlo. Išla je od prodavaonice do prodavaonice, ulazila, toplo je u njima, izlazila, prelazila s jedne strane ulice na drugu, prođe pokraj one bijele zgrade, Finladije, gdje je jednom bila s razredom na nekom koncertu, pa kraj Nacionalnoga muzeja, zgrade parlamenta, »Eduskuntatalo«, pred zgradom stoje ona dva bronzana gospodina, tamo s druge strane ulice, visoko na kamenom postolju, general Mannerheim na svom konju čudna hoda. Što bliže središtu grada, to življe na ulicama. Pripiti mladići, vesele djevojke, poneka sa lepršavom srebrenkastom titrenkom u kosi. Na jednom raskrižju Eva zastade; nekoliko zasniježenih ruža i zelenih grančica nasred pločnika na onom kobnom mjestu gdje je prije nekoliko dana... zaobiđe i prijeđe na drugu stranu. uz robnu kuću SOKOS, prema kolodvoru.

— Hej, ptičice, zacereka jedan od dječaka u prolazu, a drugi nešto dobaci, Eva se zacrveni i požuri u zgradu velike robne kuće Sokos; tu je toplo i sigurno, obiđe sve odjele, iziđe; pa preko ulice do željezničkog kolodvora, »rautatienasema«, obiđe kioske i prodavaonice, iziđe, kud će, obići će trg pred kolodvorom, »Rautatientori« — kraj kazališta, duž prodavaonica, uz nacionalnu galeriju »Ateneum«. Eva je već jednom bila u njoj i gledala ona mračna platna s motivima iz nacionalnoga epa Kalevala, ponosa finske književnosti; kud sad? opet u zgradu kolodvora, spusti se širokim stepenicama prema podzemnoj željeznici, pa skrenu u podzemni trgovački čvor, »Citykäytäva«, izlog do izloga, reklama do reklame, sve u svjetlu, sve u bljesku, zastade pred McDonaldsom, proklizi očima cjenikom, iako ga je već napamet znala, i produži dalje; tu je zahvati pravi predblagdanski vrtlog; božićnom robom krcati i izlozi i stolovi pred njima, lelujaju svijeće, vrvi od kupaca i znatiželjnika, mlađarija u grupicama, pivo, smijeh, dovikivanje, psovke, sve užurbano, sve u pokretu. Eva pođe duž stolova i polica, pridiže jednu po jednu figuricu, Made in China, Made in India, pa tamo ne vjeruju u Isusovo rođenje, ali vjeruju u dolar, dolar im je bog, uostalom kome sada više nije, pa i pobožnim Amerikancima je, ne stoji im badava na dolaru In God We Trust, a našima je i dolar, i marka, i franak i svaka strana valuta; jedan polupijan dronjar sjedi uz neki stup i škripi violinom, pred njim šešir, »Tamo gore zora rudi, dan se budi«, pjevaju vojnici »Armije spasa«.

Eva vrluda tim blještavim gnijezdom, ulazi, izlazi, izmičući se onima s limenkama u rukama, sve pod jednim krovom, toplo i sigurno; Eva je tu provodila Bog zna koliko svojih »slobodnih« večernjih sati, pa će i danas; ali usred jednoga prolaza zid golo ošišanih u kožnatim jaknama, s kovinastim pojasima i teškim čizmama, Eva ustuknu, okrenu se i uzmaknu, kud će? — iziđe iz podzemlja, dođe do onoga spomenika usred grada, »Tri kovača«, na finskom »Kolme seppä«, pa uđe u »Stari studentski dom«. Tu se osjeća sigurnije, tu može sjesti, nešto pročitati, sabrati se; zna Eva, nije joj ovo prva »slobodna večer«. Poluotsutno lista novinama, časopisima, modnim žurnalima. Na jednoj slici vojnik pod kacigom, izazovna pogleda, u maskirnoj odori, s teškom strojopuškom u rukama, zasukani rukavi, redenici preko prsiju, bombe i dva noža o boku, cigareta u zubima. Reklama za neki film. Tata. Da, tata. i on je tako nekako obučen i opremljen. Poslao je sliku. Bez kacige, razbarušene kose. Već četiri mjeseca se ne javlja. Kažu da su sve brzoglasne veze tamo oko Prozora, Jablanice i Konjica prekinute, a moglo bi se mobitelom. Možda nemaju baterija. A govorka se među prognanicima ovdje da se naši tamo povlače, da gube. Zovi, tata, dragi tata; zovi. Eva liže kažiprst i okreće stranicu za stranicom, gleda pred sebe, u neku točku, točku tamo iza velikih naslova, iza sivih stupaca, iza nasmijanih lica, iza reklamne golotinje, iza luksuzne ratne romantike, negdje iza papirnoga svijeta, iza ovoga ledenog sjevera, iza leda, iza ledenila, ledenila —

Eva je prije četiri mjeseca primila jedno pismo od tate u kojem joj mnogo toga piše i savjetuje, da su Finci i Hrvati dva prijateljska naroda; da su po pučanstvu gotovo iste veličine, da su Finci i Hrvati nekad davno vojevali jedni protiv drugih, da je to bilo u nekom Tridesetgodišnjem ratu, hrvatska konjica, »Krabaten«, u austrijskoj vojsci protiv finske konjice, »hakkapeliitat«, u švedskoj neka Eva to zapamti i neka ispriča svojim prijateljima, isto tako da su se tek u novijoj povijesti oba naroda oslobodila, iako su Hrvati već prije tisuću godina imali svoje kraljeve, a Finci nisu, da su Finci tamo negdje u Helsinkiju podigli spomenik nekom ruskom caru Aleksandru, koji je mnogo toga učinio za promicanje finske kulture, a da su i Hrvati bili pod nekim Aleksandrom, koji im je činio mnogo zla, pa je prošao onako kako je prošao, da su Finci i Hrvati u Drugom svjetskom ratu bili saveznici, istini za volju na Njemačkoj strani, da i danas Finska ima dobre prijateljske veze sa Hrvatskom, i neka Eva malo objasni u svojoj školi sadašnju borbu hrvatskoga naroda za slobodu, da i Finska ima jednu svoju veću nacionalnu manjinu, oko pet posto stanovništva Finske su finski Šveđani, i neka Eva pita Fince, jesu li se ti njihovi Šveđani ikad dizali protiv svoje zemlje, Finske, kad se ona borila za svoju slobodu i samostalnost, i neka mu Eva piše što ti Finci znaju i misle o Hrvatskoj, neka Eva dobro nauči i finski i švedski, jer da onih koji govore te jezike nema u našoj domovini na pretek, neka ne izlazi navečer, osobito ne sama, neka se počne baviti nekim športom... i tako dalje i tako dalje. A Eva je tati otpisala, da Finci nemaju kose oči kao Mongoli, kao što je to ona mislila, da se u saunama ne znoje zajedno i ženske i muškarci, da Finci jako puno piju kavu i neku rakiju, »koskenkorvu«, da su finske riječi jako dugačke, da imaju puno udvojenih samoglasnika i suglasnika, da je taj jezik jako čudan, da se, na primjer, mama kaže »äiti«, tata »isä«, kako si »mittä kuulut«, hvala »kiitos«, doviđenja »näkemiin«, stajalište tramvaja »rautiovaunupysäkki«, da i Finci kao i mi Hrvati ne rabe januar, februar... nego da imaju svoje nazive za svih dvanaest mjeseci, da je našla nekoliko riječi koje sasvim sliče hrvatskim, na primjer »puuro« je pura i kaša, »puhaltaa« je puhati; da joj se finski, iako ima šesnaest padeža, ipak jako sviđa; da su Finci simpatičan narod, da se raspitivala o onom nazivu »hakkapelitat«, da »hakka« znači sjeći, da je možda došao od bojnoga poklika »Sjeci glave!«, pa da su sigurno posjekli i mnogo hrvatskih glava u onom davnom ratu, da Finci znaju manje o Hrvatskoj nego Hrvati o Finskoj, a da ne zna što misle o njoj, jer da Finci jako malo govore, a puno šute, da vole biti stranci, a ne vole strance, da je šport baš ne zanima, da mnogo čita, da ona ne izlazi večerom sama na ulicu, neka se tata ne brine —

Svjetla se na trenutak prigase pa upale. Zatvaraju. Kamo će? Opet do kolodvora? Hm. Tu ih se mnogo skuplja u potrazi za toplinom, za noćnim drugom, za drogama. Danas, uoči Svete Lucije, i jer je tako hladno, bit će tu nezvanih gostiju više nego putnika. Više i policajaca. Ne, Eva danas neće do kolodvora. Izabrat će danas nešto drugo, iz čitave oktave svojih već prakticiranih izuma kako sigurno provesti svoju »slobodnu večer«. Zapravo, ovaj i nije njezin. Naučila ga od Magnusa, »Super-Magnusa«, kako ga u razredu zovu. On i pecima i svecima za svojih slobodnih večeri, što znači kad god to njegovom tati ustreba — a takvih će slobodnih večeri biti još mnogo i Mariji i Petri i Nini i Elsi i Gitti i Perttiju i Svenu i Jouki i Jukki i Magnusu i Evi i još nekima iz razreda — krstari svim površinskim i podzemnim gradskim i prigradskim linijama i po njima crvenim flomasterom ostavlja svoj dva pedlja velik logotip HVSM, to jest »Här var Super-Magnus« — »Ovdje je bio Super-Magnus«, a sigurnosti radi dodaje to i na finskom, TOSM, to jest »Tällä oli Super-Magnus«, i tako svom švedskom razredu i svojim finskim prijateljima uvjerljivo potvrđuje kojim se to linijama on kreće za svojih slobodnih večeri. A večeras bi Eva tako rado bila bez te svoje slobodne večeri, tako rado bi bila kod kuće i uvježbavala svoju sutrašnju ulogu Svete Lucije.

Mama nije pitala Evu kamo će. Da ju je pitala, možda bi rekla da će do Kristine. No, Eva ne će ni do Kristine, ni do Marije, ni do koje druge prijateljice. Ni danju, a kamo li večerom ne otvaraju se nečija vrata u ovoj zemlji samo tako, bez poziva, bez najave ili dogovora. A da će Pentti i danas doći mami, sazna Eva tek predvečer. Svjetla se prigušiše, opet upališe.

— Zatvara se! Škripa stolica i šuštanje papira. Eva iziđe. Zamisli se. Pođe prema tramvajskom stajalištu i gotovo naleti na jedan par koji se nasred pločnika bez žurbe, i bez žara, ljubakao. Niz svjetlo svjetiljke oblika prevrnuta lijevka plešu pahuljice; plešu, padaju, padaju.

Naiđe tramvaj. Da, broj 4. Eva sjede na zadnje sjedište, na desnoj strani. Zaštićena leđa, pregled svega pred sobom, u sudarima nastrada više lijeva strana. Tako ju je tata učio. Nju, Evu, svoju »rajsku Evu« kako ju je od milja zvao. Udobno se smjesti i izvadi žvaku. Kad je mama danas rekla da će Pentti doći, što je ujedno značilo da će Eva izići, opet se sjetila tate. Tada su bili svi troje zajedno. I opet će biti zajedno. Kad rat završi. Ili će i tata doći ovamo, ili će njih dvoje natrag, kući, to jest negdje se skloniti, dok se kuća ne popravi. Da su barem fotografije spasili. I svjedodžbe. Ali kome je one noći, one noći kad je po njima zapucalo, bilo do fotografija? Evina mama i Eva su bili jedni od malo njih iz Bosne i Hercegovine koji su dobili utočište u Finskoj, jer Finska nerado prima prognanike i izbjeglice, da je mama dobila stan u dijelu grada s dobrim dijelom švedskoga stanovništva, pa se Eva upisala u školu s nastavom na švedskom jeziku. Što bi izabrala da je mogla birati? Ne voli baš ove hladne, tamne, duge zime. Istina, ljeto je bilo lijepo, dani dugi, do ponoći, a i oni prohladni; u toj zemlji su dvije zime, jedna bijela, druga zelena. I ulice im imaju tako hladne, duge nazive. Ipak, ovdje se barem ne puca; nitko te ne grli, ali te i ne udara. Ali, ali, nigdje nije sunce tako sunčano kao tamo, nigdje tako veliko i okruglo kao tamo, tamo kod nas, kod nas, nigdje nebo tako nebesko, nigdje boje tako rajski bojne, nigdje san pun takvih snova...

Tramvaj klizi od stajališta do stajališta, duž ulice Aleksanterinkatu, duž trga pred stolnom crkvom, tamo usred trga spomenik onom ruskom caru, Aleksandru Prvom, pa skrenu udesno, uz predsjedničku palaču, do mora, preko mosta, na otočić Katajanokka, udesno velik crven brod brodarske linije »Viking Line«, plovi on za Švedsku, a odatle se ide dalje, dalje, opet preko mora, preko tuđih zemalja, do našega dvorišta, našega dvora...

— Matruusinkatu! Päätepysäkki!

Zadnje stajalište. Eva iziđe. Sniježi, sniježi. Prošeta, od jednog do drugog kioska, oko tramvaja, opet do kioska, tamo amo u svom reviru. Nakon desetak minuta tramvaj krenu natrag, istim ulicama. Iz Aleksanterinkatu opet u Mannerheimintie, tu dugu ulicu, kojom Eva dolazi otkuće u grad, prošvrljati po radnjama, otići u kino, sresti prijateljice, ili, kao i danas, provesti svoju slobodnu večer. Sad je Finlandia s desne strane, još koje stajalište pa zdesna proviri i toranj olimpijskoga stadiona, pa još koje stajalište... i... i... slijeva — eno! eno! — svijetle prozori! mama! mama! — tramvaj projuri, prozori i svjetla u njima nestaše iza kuta. Eva je bila pametna djevojčica. Nije ona tek nasumce izabrala tramvajsku liniju, osim toga liniju broj 4. Tramvaj broj 4 prolazi duž njezine ulice, Paciuksenkatu; prozori njihova stana se vide iz tramvaja, Eva se tako osjeća sigurnije. A i vozači tramvaja djeluju nekako zaštitno. Od početnog stajališta tamo u onom traženijem dijelu grada, uz more, Munkkiniemi, gdje živi mnogo finskih Šveđana, pa preko središta grada na drugu stranu, preko mosta na otočić Katajanokka, s čekanjem na okretištu — oko pola sata, isto toliko u suprotnom pravcu; tamo — amo — tamo — amo — tamo... dok ne prođe slobodna večer, a onda u krevet, očenaš, Bože čuvaj tatu —

Toplo i sigurno je bilo u tramvaju. Zavaljena u meko sjedište Eva je promatrala ljude kako ulaze i izlaze, brojila ulične svjetiljke, sanjala. Na jednom stajalištu uđoše dva muškarca osrednjih godina, s limenkama piva u rukama, i dvije djevojke u kratkim tijesnim suknjama, priljubljenim kožnim jaknama, sa pahuljicama snijega i srebrenkastim titrenkama u kosi. Svjetlucanje titrenka podsjeti Evu opet na sutrašnji dan, pa Bog zna po koji put prođe opet cijelim rasporedom — ustati u pet, presvlačenje u školi u šest, djevojke duge bijele haljine, bijele čarape, srebrnaste titrenke, bijeli pojas, dječaci — zvjezdanci također bijele haljine i stožaste kape iz bijeloga kartona, a ona, samo ona, Eva, imat će crveni pojas i na glavi Lucijinu krunu sa šest svijeća; zatim svi autobusom do jedne crkve, tu će biti ona prva, rana »Lucija«, tu će biti i roditelji, kako će samo mama biti ponosna, zatim do jedne velike bolnice, Meilahden sairaala, obići će razne odjele, zatim u jednom staračkom domu, i drugdje... zapjevat će stare pjesme, granuti zrakama sunca, u mrak, u zimski mrak, u tamni hlad jednog tamnog dana, i u onaj drugi, još hladniji hlad. Sutra je Evin dan. Na sastanku svih šestih razreda njezine škole Eva je velikom većinom glasova izabrana za ovogodišnju Luciju. Eva je bila lijepa, vrlo lijepa, neobično lijepa djevojčica. Kao da joj je vitki stas poklonio neumski čempres, lakoću pokreta jato bjelopoljskih lastavica, vila sa Čvrsnice svijetlu dugu kosu i labuđi vrat, bistrinu oka vrelo Bune, vedrinu bijela čela vrh Veleža, gibkost bokova poskok sa Posušja, sam anđeo Božji zvonak glas, a nebo kupreško zagonetnu ljepotu ranoga djevojačkog lica. Pa iako već dobrano govori švedski, jer ide u švedsku školu, a i finski, jezik ove zemlje, onaj pomalo otegnuti izgovor izdavao je, da ovaj ljiljan nije iz finskoga vrta.

Sutra, sutra će Eva biti ono o čemu sanjaju sve švedske djevojčice i djevojke tamo u Švedskoj, i sve djevojčice i djevojke švedske manjine ovdje u Finskoj, od Rovaniemija do Helsinkija. Već od listopada biraju Šveđani svoje Lucije. Lucija razreda, Lucija škole, Lucija ureda, Lucija poduzeća, Lucija ovoga i Lucija onoga. Novine donose slike i opise kandidatkinja za Lucije gradova, pokrajina i Lucije cijele zemlje. Eva je prvi put čula o tim Lucijama kad je prije dvije godine stigla s mamom na ovaj daleki sjever, u zemlju dugih ljetnih dana i još duljih zimskih noći, noći punih priča o čovječuljcima s repovima, koje Šveđani zovu »troll«, a Finci »peikko«, i kućnim božićnim patuljcima, na finskom »joulutonttu«, koji noću, kad svi ukućani spavaju, izlaze iz svojih prebivališta, i s fenjerima u rukama obilaze kuću, štalu, paze na životinje, i goste se zobenom kašom i mlijekom koje im zahvalne domaćice večerom iznose u zdjelama i ostavljaju negdje uz pragove —

— Saunalahdentie! Päätepysäkki!

Eva dohvati torbicu i iziđe. Vjetar. Hladno. Pusto. Blijede ulične svjetiljke. Pahuljice, pahuljice, tisuće za tisućama, brišući slijeću niz bijele krovove, niz bijela gola stabla, na bijele ulice, pod hladne noge. Nakon desetak minuta tramvaj zaokruži i krenu natrag istim putem. Na glavnim je ulicama još vrvjelo od ljudi, osobito mladeži. Svaki je drugi koji ulazi u autobus pripit. Jer, večer prije Lucije se pije, puno se pije. Večer je prije Lucije. Mračna noć s dvanaestoga na trinaesti prosinca. Noć je to puna mraka, gusta mraka, najdulja noć, najtamnija noć, puna nečeg, nečeg tajanstvenog, neobjašnjivog, začaranog, nesvakidašnjeg, kad se događaju čudne stvari; noć kad djeca moraju biti na oku, opasna noć, noć crnine, u kojoj hvataju ruke, a jutrom bljesne lux, svjetlo, svjetlo Lucije, sicilijanske svetice.

Ukrašena dugim kosim redovima žarulja što se spuštaju kao slap niz pročelje zdanja, krijesi se robna kuća Stockman, kao božićni bor. Klizi tramvaj opet iz Mannerheimintie u Aleksanterinkatu, ulica luksuznih izloga, blješteća božićna aleja drveća, žaruljastih vijenaca i zvijezda, što se krijese kao da je na svako drvo sletilo milijun krijesnica. Krijesnica? Daleko su krijesovi, daleko krijesnice, daleko je Ivandan. Davno je to bilo, kad su još bili zajedno. Kad se tata prvi put vratio na nekoliko dana odmora, jedva ga je prepoznala. U onoj maskirnoj odori, smršavio, zarastao. A onda, oni odoše, on osta; mahao im uzdignutih ruku, u znaku slova V.

Lijevo desno osvijetljeni prozori, u prozorima svijećnjaci, na prozorima božićne zvijezde, iza prozora toplina. Tamo netko gleda TV, tamo se netko raduje, tamo je netko sam, tamo negdje djeca već spavaju. Spavaju? I Eva bi trebala na spavanje. Sutra, da sutra. Sutra je njezin dan. Dug dan. Ustat će u pet.

— Matruusinkatu! Päätepysäkki!

Noć. Gole ulične svjetiljke. Snijeg briše. Eva se stisnu uz bočno staklo polunatkrivena stajališta. Gleda kroz zastor kosog leta pahuljica. Jedan čovjek vodi jednog dječačića za ruku. Nestaju u mraku. Vozač tramvaja opet otvara vrata.

Tramvaj krenu svojim putem a Eva opet svojim stazama sanja. Sve je pripremila već prije nekoliko dana. I vijenac od nekih zimzelenih graničica, i krunu sa svijećama, i crveni pojas, i bijele pamučne čarape, podeblje, ide se neobuveno, a onu prigodnu, otegnutu lijepu starinsku pjesmu, »Sankta Lucia«, naučila je napamet istoga dana kad ju je prvi puta čula. Koračat će polako, odmjereno, korak po korak, sklopljenih ruku, a za njom pratilje i dečki iz šestih razreda, njih stotinjak, i koračajući svečanim glasom pjevat će »Sankta Lucia«.

Kako će mama biti ponosna. Samo da je i tata tu —

— Saunalahdentie! Päätepysäkki!

Vozač ugasi svjetlo. Evi se nije izlazilo. Mora. Skupi se, iziđe. brrr, zadrhta. Uvuče se u jaknu, obvi noge dugom suknjom. Biju po licu pahuljice, slijeću na trepavice, na usne, hladne usne. Nitko ne čeka na stajalištu. Mračnije je nego prije tri sata. Eva prošeta oko zatvorena tramvaja, svoga novog doma te slobodne večeri. Vozač opet uključuje elektromotor. Eva, jedini putnik, požuri u toplinu, toplinu sjedala i sanja... Opet duž ulice Paciuksenkatu, još malo, još malo, zdesna, eno! eno! — prozori — prozori — mama! — mama! — tramvaj juri, projuri, staje, juri, staje, juri, nosi i pronosi Evu opet k vrevi grada, nelagodno joj je kad je nosi u tu vrevu, nelagodno joj je kad je nosi iz vreve u osamu —

— Matruusinkatu! Päätepysäkki!

Eva se razbudi, zijevnu. Nigdje nikoga. Vjetar sve jače puše, pahuljice sve nasrtljivije. Uz krug gdje tramvaj okreće, bijele krošnje, kao krinoline, kao balerine. Pogleda na sat. Sljedećom vožnjom za Munkkiniemi, natrag za Katajanokka i, konačno, u posljednjoj vožnji prema Munkkiniemi, izići će u svojoj ulici, sakriti se u neki nezatvoren ulaz, sačekati jedanaest.

U svakoj novoj vožnji sve manje putnika ulazi u tramvaj. Eva pospano, nezainteresirano gleda oko sebe, kuće, ulične svjetiljke, trgovine, izloge, kraj kojih je ove godine, otkako je Pentti počeo posjećivati mamu, već toliko puta prolazila tramvajem broj 4. Nešto joj se stislo u dječjim grudima. Vrati se opet sutrašnjem jutru. Već tjednima joj je to utočište. Cijeli mjesec je s razredom uvježbavala »Sankta Luciju« i druge pjesme koje će pjevati na dan svete Lucije. Uvježbavala je svoju ulogu i kod kuće... promatrala se u zrcalu... —- ...sa krunom od svijeća na glavi...::::... koračala sklopljenih ruku ——— i odmjerena koraka -. -. -. -. -. od mamine do svoje sobe. -. -. -. -. - od svoje sobe do mamine. -. -. -. -. uvježbavala onu... i u Švedskoj... i u Finskoj... tako omiljenu... starinsku...

»Sankta Lucia, ljus klara hägring,

sprid i vĺr vinternatt glans av din fägring!

Drömmar med vingesus under oss sia,

Tänd dina vita ljus, Sankta Lucia, Sankta Lucia!

...........................

Sank-ta —— lu-ci-a .... Sank....to....lu....ci....a.........«

— Ej, ti tamo! ...Eva kao da začu neki glas, i osjeti neku ruku na ramenu, trznu se. Uz nju jedan mlad čovjek, u službenoj odori, prepozna ga, vozač.

— Gdje smo to?

— U remizi. Zašto nisi izišla na zadnjem stajalištu?

— Mora da sam zadrijemala, promrmlja Eva zbunjeno. Oprostite.

— Izvoli izići, procijedi vozač osorno. Eva iziđe. Velik, zasniježen, slabo osvijetljen prostor, kolosijeci, redovi tramvaja.

— Oprostite, ali, kako ću kući?

— To je tvoja stvar.

— Oprostite, ne znam ni gdje smo.

— Nazovi svoje i neka dođu po tebe. Reci da si na remizi, onoj u Töölö, odreza vozač pokazujući prema nekim još osvijetljenim prozorima servisnoga zdanja, i stade priključivati neke kablove. Eva požuri i za nekoliko minuta se opet vrati.

— Daa?

— Nitko ne odgovara, prošapta ona bespomoćno. Automatska tajnica je uključena. — Pokušaj opet, odbrusi opet vozač i pođe prema parkiralištu osobnih automobila.

— Oprostite, neugodno mi je tu, ne mogu sama...

— Gdje stanuješ?

— U Paciuksenkatu.

Vozač se zamisli. I sam je kriv jer nije, suglasno pravilniku, pregledao tramvaj na posljednjem stajalištu.

— Nazovi opet; možeš iz moga stana.

Eva se sjeti kako ju je tata učio da nikad, nikad ne pođe s nekim nepoznatim, da nikad, nikad ne sjedne sama u auto s nekim nepoznatim, da nikad, nikad ništa ne primi od nekog nepoznatog, da ni u kom, ni u kom slučaju ne stavi u usta nešto što bi joj netko nepoznati ponudio, da nipošto, nipošto i nikad, nikad pod milim nebom ne pođe s nepoznatim kući, da nikad, nikad, ...ali kud će sad? U pol noći? Nisu svi ljudi zli. Manje je zlih u ovoj zemlji. Tu nitko ne pali kuće, ne ubija djecu. Lijepo su ih primili. Stan dobili. I mami posao našli. Iako nije Finkinja, izabrali je za Luciju. U ovoj su zemlji ljudi dobri. Crveni Volvo. Udobno se smjesti na sjedištu do vozača i pritegnu sigurnosni pojas. Sjevnuše duga svjetla, Volvo se mekano pokrenu, valovi noćne glazbe istisnuše brujanje motora, Eva zažmiri, poraste, odraste i popravi kosu...

Dizalom nekoliko katova. Vozač otključa vrata i upali svjetlo. Tiho. Prosuđujući po obući pri ulazu i onom što je visjelo na vješalicama u predsoblju, stanovao je sam.

— Sjedi tamo u dnevnoj sobi. Ja ću se presvući. Brzoglas je uz televizor. Eva skinu jaknu i čizmice i uđe u čarapama. Na ormariću slika dječačića;

široko raširene oči gledaju u svijet. Eva okrenu broj, sluša, — prvi — drugi — treći — četvrti — peti — automatska tajnica, »...ostavite poruku...«.

— Nema odgovora? upitno će vozač s ulaza u dnevnu sobu, krišom klizeći pogledom Evinim svijetlim dugim uvojcima, prosutim po bijelom, malo isprsnutom puloveru, vitak pas, lagani bokovi pod sivkastom dugom suknjom, bijele čarape... Eva odmahnu glavom.

— Hoćeš li nešto popiti? Eva odmah ne odgovori.

— Ne?

— Da, hvala, žedna sam.

Vozač iziđe pa se vrati s dvije boce piva i tanjurom čipsa...

— Ja bih radije neki đus ili sok.

— Žao mi je, tu je što imam.

Tata i mama joj nikada nisu dopuštali da popije i kap piva. Ali, nije ona više dijete, nije baš tako opasno, kad mogu druge djevojčice, a i sama je već nekoliko puta kušala, s Magnusom i Niinom, s Jukkom i s Kirsti, prvi put je bilo grko, poslije ukusnije, navikneš se —

Vozač uključi stereo. Eva se kasnije prisjećala da je izišao i vratio se s još jednim poslužavnikom — dvije manje čaše i boca, »nešto boje slame i sunca«.

....................................

— e — v — a — e — v — a — e — — — —

Nešto je šumilo... negdje daleko... daleko... — — — —

— eva eva eva ustani vrijeme je eva e — — — — eva s mukom otvori oči i opet ih zatvori — — —

— eva — eva — evA — magla — oblak — olovo — uzdah — usne — crvene usne — slijepljene — slina — niz usne — niz purpurnocrvene usne —

— moraš kući — kući? — ja na posao — u Evinu mozgu se poče razmagljivati —

— — gdje sam — tko ste vi — ma-ma — ma-MA — pokuša se pridići — nešto je zasiječe — — —

— Idi kući... ja ću na posao, — — —

Eva se polako — — sporo — — vraćala iz nekih — — praznih daljina — — pridiže se... zastenja... zabezeknuto se ogleda... tupo... nešto... stade se prisjećati... dolje... ispod prekrivača... dvije noge... u čarapama... u bijelim čarapama... noge u bijelim...? ...!!! ...Lucija! SATI! Mama! ...Isuse!! Koliko je saTI!? ...Eva zbaci prekrivač i skoči sa kauča... presječe je bol među nogama — gola — gaćice! — gdje su? — problijedi — baci se opet na ležaj — navuče prekrivač — spopade je užas — n-eee-eee-neNENEee-eeeeEEEEE... NEEEmogućEEEE — — uhvati se za glavu — jednom rukom pritisnu čelo — drugom po — la — ko — po — la — ko — dr-rhta — vo otkri prekrivač — pokuša raširiti noge — gole — noge — zasječe je — spusti izbezumljen pogled — krv — krv! — posredini — po stegnu — krv po..........

dječjisrceparajućidječjinebuvapajparajućivrisakprobipr ozorevratazidove —

* * *

»Vozač tramvaja osumnjičen daje prije dva mjeseca u svom stanu silovao trinaestogodišnju djevojčicu... u nedostatku dokaza oslobođen je optužbe« — jedna od kratkih vijesti u crnoj kronici žutoga tiska.

* * *

S Evom sam se sretao u jednom od onih barova tamo u putničkoj luci. Kad god bih je upitao što bi popila, uvijek bi odgovorila »nešto boje slame i sunca«. I dok bih ja, kao i pri našem prvom susretu, motrio njezine crvene, još uvijek purpurnocrvene usne, gledala bi zagonetnim smiješkom i uvijek lijepim, zamišljenim očima, nekamo tamo, tko zna kamo. S vremenom smo se viđali sve rjeđe. Dosadila mi. Posljednji put naiđoh na nju zimus, kad sam jedne večeri, prije Lucije, polako vozeći kružio pogledom onom njihovom ulicom; stajala je tamo, u kratkoj tijesnoj suknji, priljubljenoj kožnoj jakni, sa srebrenom titrenkom u kosi; pušila i čekala.

Dvojnik

»Desetnici prvoga obruča! Pozor! Desetnici! Pozor!...« krčilo je iz motorole.

Spustio je dalekozor. Jedan za drugim javljali su se glasovi i potvrđivali pozornost.

»Drugi obruč je zatvoren. Na nama je red. Namjestite satove. Sad je točno 04.10. Spremni za 04.30. Odbrojavanje od 10 do 0. Jasno?«

Glasovi u motoroli su potvrđivali.

»D3! Tvoji po prvom redu prozora slijeva od ulaznih vrata. Jasno?« —

»Jasno!«

»D4... tvoji po donjem redu zdesna od ulaznih vrata... Jasno?« — »Jasno!«

»D6 ti po gornjem redu prozora slijeva, ulazna strana... Jasno?« — »Jasno!«

»D7... tvoji po desnom gornjem redu prozora...«

»D2 tvoji po ulaznim vratima..., pazi — vjerojatno će sa strojnicom s jednog, od srednjih prozora...«

»D1 — po donjim prozorima s bočne strane, one okrenute prema crkvi...«

»D8 po donjim prozorima s bočne strane, gdje je onaj teretnjak. Sačuvajte ga; udrite po vozaču i gumama ako ga pokrenu.«

»D11 po gornja tri lijeva prozora, sa strane prema školskom igralištu, ...Jasno?« »Jasno!«

»D12 po srednja tri prozora......... D9 i D10 ne mičite se. Čekajte u zasjedi. Ako se slučajno probiju. Brojno im stanje ne znamo... Jasno?« »Jasno!...«

»Strojnica-1 po glavnim ulaznim vratima i svim prozorima, osobito donjim — iskakat će... Jasno?« — »Jasno!«

»Strojnica-2 po stražnjim vratima i svim prozorima... Najmanje po dva tromblona kroz svaki prozor... Vatra iz svih cijevi petnaest minuta, od 4.30 do 4.45. Zatim po jedan čovjek iz svake desetine, s bombama — ostali ubrzanom paljbom neka štite... Zatim novi val po tri iz svake desetine, uz neprekidnu vatru, ...sve samljeti... poslije zauzimanja pretražiti mjesto... djecu, žene, starce i stoku ne dirati! U 6.00 stroj pred školom. Prije odlaska — ...vratiti im istom mjerom, s jednom iznimkom, sve osim crkve...« U motoroli i krčanje i potvrđivanje.

— Dečki, pažnja. Ona tri gornja prozora slijeva. Po njima ćemo. U 4.30. V1, V2 i V3, po krajnjem lijevom, V4, V5, V6, po srednjem, V7... Čekajte moj znak. Čim ja — vi za mnom. Prvo tromblonima. Zatim rafalima. Petnaest minuta. Bez prekida. Mrki, zakači četiri bombe, kad ti doviknem — trkom naprijed... jasno?«

Opet pridiže dalekozor i usmjeri ga prema prozorima škole. Ništa se ne miče. Ništa ne slute. Za dvadesetak minuta će na drugi svijet. U nebo ili pakao.

Zvijezde se počele gasiti. Ni mrak ni zora. Izvrsno. Na nišanu su, a ne vide nas. Prozori, iza njih klupe, stolice, školske zadaće, domaće zadaće, učitelji, učiteljice... Gdje je sve to sada? Gdje? Negdje? Nigdje? Za koga? Protiv koga? Onaj divovski hrast. Eno, eno one grane? Tko će s najviše? Pred curicama. Da vide... da vidi... ona... Igralište. Tamo, eno, vratnice, naherene. I mreža. Visi, rastrgana visi. Mreža, koliko mreža se tu promijenilo. Visile, jedna za drugom. Visile, izvisile. 3.2. sa 3:2 smo ih. Onda oni nas sa 4:1. Krv iz nosa...

»4.25. Još pet minuta...«

»Pozor! Pozor! Odbrojavanje! Deset — devet — osam... četiri — tri — dva

— ******...!«#'?+!!*++!!!***********?=''''!**«+!!!***** **** ****** **** ** Nebom se prolomi pakleni grohot... bljesnuše munje, prsnuše stakla, pršti žbuka, sijevaju cijevi — — — — — — paraju krici... sijeku psovke... tutnje eksplozije... bukti prašina — ječi nebo — drhti zrak

— trese se zgrada — bljesnu i iz prozora... sikću olovne ose... — — — — —

— kose...fijuču... — — — — — — zvižde... prašti dum-dum... zabija se... razbija... ubija... lete daske — cigle — crijep — kamenje,

jurnuše oni s bombama — grom i lom — iz prozora udar dima i prašine — za njima drugi val — opet bombe — pa treći — rafali — — — — — — krici — jauci —

zapomaganje... rafali — — — — — — ...pa manje... slabije... još samo pokoji pucanj — po koji krik... pa — cerekanje — psovke... crne... svetogrdne — pa grohot, cerekanje, smijeh, veselje...

Kad čelik i olovo učiniše svoje, stadoše napadači iskakati kroz donje prozore, gušeći se u dimu baruta i prašini što je izbijala iz svih otvora smeđkastoga zdanja.

»Desetnici! Pregledajte školu... razumijete... odmah zatim — mjesto...«

Sa spuštenom brzometkom u jednoj i cigaretom u drugoj pođe uz stepenice, prekorači preko jednoga leša, pope se na kat, pa hodnikom, jedna trupina kao da se još trza, grči, okrenu mu nogom glavu, pogleda u lice, curak krvi iz usta, pritisnu mu cijev u oko, povuče; sva vrata otvorena, izrešetana, izbijena, izlomljena... VIIb, IIIb, VIIb, Ic, WC, IVb, VIII, zbornica, Vb... VIa... Učionica fizike, kemije i biologije, razbacane bočice, kušalice, grafikoni, spravice za pokuse. Prekorači preko prevrnuta ormarića s rasutim kutijicama minerala, preko stolica, jednoga leša, pa školskoga kostura, lubanja prepolovljena, rebra polomljena, akvarium razbijen, voda davno iscurila, nekoliko osušenih ribica na kamenčićima. Pridignu mikroskop sa poda, obrisa, začudo još cijel, stavi jednu ribicu pod leću, mrtva, a još puna života, gmižu crvi, ugojeni, okotit će novi rod, a taj novi rod, svoj rod. I ta pasmina živi, goji se, uživa, množi se, u nečijoj smrti, u nečijoj truleži.

Iziđe, nastavi duž hodnika, zaustavi se ispred zbornice. Vrata izvaljena, prekrivena žbukom i prašinom. Dva trupla, ispod njih crvene lokve. Zid nasuprot prozoru prošaran udarima kugla, sva žbuka odbijena. Najednom bočnom zidu rasporedi nastave, grafikoni, spiskovi imena. Na drugom fotografije razreda. Neke crno-bijele, druge u boji, neke se nagele, neke popadale. Prebaci brzometku preko prsa, poravna one na zidu, pridiže one sa poda, vrati ih natrag na zid, jednu za drugom, poravna i njih. Bez žurbe. Stakla razbijena, neki okviri polomljeni, pola lica iskrižana, nožem izbodena, cigaretom propaljena; neka prekrižena. Kroz prozor pucnji, krici. Pred jednom zasta. IIIb. Pobliže promotri ona lica, zaustavi se pogledom sad najednom, sad na drugom. Gornji red nastavnici. Razrednica u sredini. Donja dva reda đaci. Skide sliku, palcem pređe preko svih lica i obrisa. Zabi se staklena iglica, kap krvi. Zagleda se u jedno, uokvireno u valovitu, tamnu kosu. Vrat proboden, oči velike, zasjenjene, sanjive. Kažiprstom dodirnu, pogladi. Pogledi im se susretoše, ukočiše. Kroz prozor odjeci pucnjave. Nešto prostruji, žilama, prsima, licem, pod kacigom. Miris eksploziva i baruta grize u nosnice. Pripali cigaretu. Pucanj, vrisak. Otkoraknu, nastavi pogledom duž slika, opet se zaustavi pred jednom. Tri reda, i pletenice i ošišane glavice; u sredini razrednica. Oči u oči s očima jednoga dječaka, oči u oči. Netremice. Dugo ga je promatrao. Skide i tu sliku, iziđe.

DO TU

Zaustavi se pred jednim ulazom, zastade; polako odgurnu prorešetana vrata. Drobi se staklo i žbuka pod nogama. Stade nasred sobe, sa slikama u rukama; dva prozora, rastrgani zastori; polica s knjigama prevrnuta, stolovi i stolice u neredu, tragovi rafala, udara bomba, po podu papirine, neke slike, crteži, raščerupane knjige, karta Europe, izrešetana, kao sito. Vani psovke, povici. Jedan leš pod prozorom, drugi pod pločom. Prazne čahure prošarale pod, zlatnožute kao jesenje lišće. Sve oči gledaju naprijed, sva lica kao proljetni pupoljci, sva čela bijela. Pogledi, zeleni, svijetli, upitni. Odjeci pucnjeva. Kosa. Usne. One usne. Raspuknuta školska tabla. Na njoj bijelom kredom neka poluzbrisana jednadžba, crteži, prostakluk, neki grb, pornografski našaran. Prekorači leš, dohvati spužvu, stade brisati, zasta, ruka zasta, sa spužvom, mekom spužvom, mekom školskom spužvom, zahvaćenom prstima, kao kandžama; zasta, zagleda se, u ploču, u školsku ploču, u crninu, u dubinu, bjelasa se svijetli trag, trag krede, krede, školske krede, dohvati komad te krede, povuče ukoso, zabijeli se crta, povuče poprijeko, X, dva puta, četiri pravca, nepoznanica, jednadžba s jednom nepoznanicom, jednadžba sa dvije nepoznanice, s četiri nepoznanice, oko X-a crnina, crna crnina, puna tih X-ova, puna putova, puna bespuća, koliko puta pred tim X-om, što je dijete znalo, što je momče izgubilo, izgubilo ludo, ludo, sve je raslo u znaku nepoznanica, raslo, doraslo, uraslo u te jednadžbe, u te nepoznanice; ne s jednom, ne s dvije, sa deset, sa stotinu, sa tisuću X-ova, sa tisuću raskrižja, raspuća, tisuću pravaca, pravaca, na ploči, na ulici, u zraku, u nekim prebojenim spletovima, zamamnim zamkama, tamo negdje Bog zna gdje ne, u mrežama iz tisuću podnevnika i tisuću meridijana, tisuću usporednica i tisuću paralela, našeg nepresjecivog čvora, čvora čvorova — u drugom redu — srele bi im se oči — miris makije — među — znacima jednakosti-nepoznanicama-nejednakosti — kako se svijetle tamna stabla — rana na ruci — rana na stegnu — one oči — prebaci sve X-ove na lijevu stranu, promijeni predznake, u trećem zbroji, pucnji, u četvrtom ostavi X, nepoznanicu samu, istaknutu, ostavljenu, između neba i zemlje, s desna podijeli... Odbaci kredu, otrese pepeo, po muhama, spusti opušak, muhe se razbježaše sa izlivenih crijeva. Pritisnu mu nogom vrat i savi mu glavu, zagleda se u već bezbojno lice, oči izbuljene, izbezumljene, nije ga na mjestu, pa u sliku, pa opet u ono na podu, pa u sliku. Pođe razredom. Pogleda i drugi leš, razjapljena usta, pola lica fali, smjesa krvi i mozga. Na suprotnom bočnom zidu ostaci povisokog zrcala. Razbijeno, podulji se komad još drži. Stade. Stadoše. Ispravi se. Pogleda na sliku, pa u njega. Oči u oči. Začuđene. Ispod kacige slijepljene, znojne vlasi. Kapne kap. Opet cigaretu, desnom, on lijevom. Prasnu žigica, povuče dim, otpuhnu, otpuhnuše, jedan drugom u lice, dim u dim, nesta ga, nesta i njega, u dimu. Rasplinjava se. Izvire, iz plavila, iz sivila, iz ponora. Oči, zastrte, zadimljene. Stasit. Maskirna jakna raskopčana. Vlažan vrat, prljav okovratnik. Jurišni prsluk, s nabojnicama, po dvije sa svake strane. I u njega. U džepiću kutija cigareta. Come to Marlboro Country. Machiovelli. Zakvačene bombe, tri spremnika, ispražnjena. Motorola. Nož. I u njega.

»Desetnici! Točno šest je sati. Stroj pred školom... Zapaliti na odlasku... Sve osim crkve... Jasno?...«

Zasukani rukavi. Ruka o boku, u drugoj brzometka. Hlače, s po četiri džepa sa svake strane, na jednom koljenu proparane, bočni džepovi puni, čizme, debele potplate, prašnjave ruke, miris baruta, prljav zavoj na lijevoj, njemu na desnoj, crvenocrnkasta suha mrlja, oči, svjetlucaju, iz tame, iz dubina i praznina, obuhvaćaju, prodiru, probijaju, pribijaju. One zjenice. Onaj svijet. Ono jučer, ono sutra, ono danas. Trešnje. Zora. Nedjeljno jutro. Sunčano jutro. Miris jorgovana. Miris makije. Miris ljubičica. I one kose. Šaputale boje, smiješile se, plesale —

»D II, D II, zbor pred školom, odmah u zbor...«,

Kako su ga molećivo gledali, obojica s ispražnjenim cijevima u rukama. I naši su njih. Kad su oni koga ostavili? Pogleda na sliku pa na njega, na čelo na slici, na njemu, na vrat, tanak vrat i vrat, vrat s nabreklim žilama, na maskirnu jaknu s nekim slovima, preokrenutim, s nekim crtežom, s nekim oznakama na lijevom rukavu, na desnom rukavu, s oznakama lovora i orla, lovori im isti — dim gori gori gori dim — kljunovi jedan protiv drugoga, dječak jednom rukom drži knjigu, druga mu na koljenu, majica kratkih rukava, ispruženi dječji prsti, polako s dječakovih ruku na prsa mu, na drugi red, zbijen red, treći red, posljednji red, pričuva, kad i ona padne... na razbijeno staklo... ispred sebe, na ono u razbijenom staklu, tvrde bakandže, hlače, kamuflažna boja, cijev, preko prsa cijev, cijev u prsa, u rukama slike, prsti, orlovski zgrčeni, čvrsto drže, drže čvrsto, razdrljena jakna, zasukani rukavi, nabrekle žile, slika, slika i stvarnost, slika stvarnosti, dječakove oči, ravno u oči, one široko otvorene oči, tajnovite, u kameru, u gledatelja, oči u oči, u nešto, nešto daleko, nedokučivo, kao izvor, izvor gorske bistrine, što se to u njima sniva, što se to u njima zbiva. Ispod slike — »Ponovni susret ovoga razreda točno nakon deset godina dana...« Pridiže pogled, opet onaj pogled, pogled ispred sebe, u suprotnom pravcu, u nešto, u nešto upitno, u nešto prepoznato, nešto nepoznato — dim u dim — u daljine između tih očiju, u kilometre, njih stotine, tisuće, u godine, svjetlosne godine između onih trepavica i ovih, u uspone, per aspera ad astra, u zveket, u prve boje, u prve usne, u dubine, u tišine nečega i ničega, u upitnike, u odgovore, odgovore bez uskličnika.

»D11, D11 Javi se, D11, D11 javi se...«

Čelo. Nevina vedrina. Pa, ono čelo. Opet slika. Obrve, trepavice, zjenice. Prozaično dječačko lice. Pa ono. Te usne, ove usne. Prva pričest. Prve one usne. Prva psovka, prva kletva. Lice i lice. Lice s licem. Licem u lice. Golišavo. Neobrijano. Brazgotina. Od uha do pod bradu. Na slici nema te brazgotine. Nije je bilo. Vrat, tanak, podug. Bijela majica. Maskirna jakna. Prsa. Uvučena, slabašna. Grudi snažne. Neka oznaka, na lijevoj strani. Na drugoj strani. Ne na onoj, na drugoj. Na tuđoj. Koliko je još on on? Tko je on? Tko je to? To bezizražajno, daleko lice? Tko ga to gleda, tko ga to odmjerava? U što gledaju te oči. Što hoće? Ako uopće išta hoće? Što pitaju one davne oči? Kuda gledaju? Kamo gledaju? Što očekuju? Koje su njegove? Njegove? One? Ove? Te? Koliko ima onih, koliko ovih u tim očima? Koliko onoga svijeta, koliko ovoga mraka, koliko —

»D11... D11... u stroj... odmah u stroj... za pet minuta pokret...« Pogledi im se spajaju, prepliću, izjednačuju, ulaze jedan u drugi, stapaju, obujmuju, dušu otvaraju. Kroz prozorske otvore dim. Podiže pogled, u oči ispod kacige, čelične kacige, zatvara ono što je u njoj, od svega što leti prema njoj, što bi ga htjelo otvoriti, istočiti, i ono ko uskrs ljubičasto, ko jaglac vedro, u oči dječaka. u dubinu. u dubinu tihu. daleku. dubinu svjetlosnih godina daleku. što se u toj glavici vrtilo. što se u nju slagalo što se u nju slilo? Nasmiješi mu se. Pogleda u zrcalo — lice — ono se lice ne smiješi — zaraslo — navorano — mahovina — kaciga — čuperci razmršene kose — usta — ista — samo veća — drukčija — sirovija — prva cigareta — prva čaša — prvi poljub — prvi preljub. Knjiga u ruci dječaka. Korabljica? Zlatarovo zlato? Tatari u Hrvatskoj? Šegrt Hlapić? Povijest? Prva puška. Prvi pucanj. Prvi boj. Prvi pogodak. Pravi pogodak. Dječak gleda. — dim — plamen — dim — tiho gleda. Začuđenim očima ga gleda, gleda ga velikim očima. Srce. Dječaku srce. srce. kuca. Kuca. Odbija. Kao sekunde. Kao sati. Kao dani. Kao godine. Koliko dana? Koliko mjeseci? Koliko godina? Koliko svijetlih, svetih, lepršavih godina? I koliko još? Još svega toga? Koliko do kraja? Kraja? Ruke. Mišićave. Runjave. Prašnjave. Od oružja sive. Od crvenog crne, od crnine crvene. Obarač. Okidač. Oroz. Kokot. Kako su vrcale čahure, kako je kosila tanad... Kako je — pridiže palcem kacigu. Čuperci razbarušene kose, masne, znojne, od dima, od mraka, zatvorena mraka. Spusti kacigu niz rame. I onaj. Čvrsta građa. Gladijatorska. Promatra ga. Tuđinski. Tvrdo. Prkosno. Hladno. Cinično. Što ima u onoj glavi? U onim zjenicama? U onim prsima? Što osim pluća i dima u njima? Što u onim žilama? Onim nabreklim žilama? Krv? Krv i otrov. Krv s otrovom. Otrovana krv. Otrov bez krvi. Komu on to? On? On?? Koraknu. I on. Oči. Oči u oči. Netremice. Netremice. Otvorene. Rastvorene. Puste. U ime oca i sina... pridigoše se skvrčeni prsti k. pogleda na sat. pređe rukom preko mokra čela — a ona. ono. zašto. još jednom. samo još jednom. a bilo je to tako, tako... nikad se spojili — sastavili — slili... nikad se ne rastali. negdje u svemiru. brzinom svjetlosti. briše kroz svemir. brzinom svjetlosti. sve dalje. sve dalje. stvarnost u prostranstva. u granice nepovrata. leti svemirom u daleko. u nepoznato. što dalje od danas. da je poletjeti. brzinom taneta. stoputstostostrukom brzinom taneta. dvostrukom brzinom svjetlosti. i dostići. dostići ono. prestići ono davno odletjelo. ono u očima dječaka. ono u onim očima. dostići, prstima dotaći, kosu, onu kosu, valovit slap vilinskih bisera, prstima, prstima? prstima bez prstenja? prstima bez smrti? Besmrtnim prstima? tamo. uvijek zajedno. leti. uvijek. leti slika svakoga trenutka. i netko tamo daleko gleda vidi. i nismo. nismo nestali. zašto je vrijedno umrijeti? nismo sami. negdje. van dohvata. dohvata mijenja. dohvata dobra. zla. rastanka. zašto je vrijedno živjeti?. sedamnaest. dvadeset i četiri —

»D11... javi se... D11... javi se... D11 jesi li živ...« Ne spuštajući pogleda s onoga, ispusti sliku, jednu, ispusti i drugu, zapali cigaretu, skide brzometku, pridiže glavu, namjesti kacigu, ispravi prsa, popravi remenje, učvrsti ramena, nape noge, stisnu usne, usmjeri pogled, upravi cijev, izvuče nož, iz korica, s boka, »Nož na o-ru-žjE!«, nasadi ga, podhvaća lijevom, onaj desnom, cijevi se dižu, dimi se, iz zubi, iz nosa, dimi se. dimi im se. pred očima. medu očima. dimi i magli. dimi se iz cijevi. magli se u cijevi. dimi brzinom svjetlosnih godina. dvadeset i tri dvadeset i dva i jedan dvadeset devetnaest kiša. kiša. po onom lijesu. kiša. osamnaest. sedamnaest. šestnaest i boje koje ne zna ovaj svijet. »D11... D11... Šaljemo izvidnice... ako si ranjen drži se... tražimo te...« petnaest četrnaest trinaest. križ dvanaest križ dva križa. jedanaest. kiša. kiša na sve ono. sve ovo. bez sunca i oblaka. jedanaest... zašto jedanaest... deset. deset. devet. osam. sedam. šest. pet. padao je snijeg. šest. pet. gdje su usnule. pet. one usne. one oči. četiri. neven. onaj neven. narodi nam se. kome. za koga. za što. a onda. što onda. s kim. pred koga. bez ikoga. ikoga svoga. i njega. njega. kojega od njih? onog drugoga? petoga? sedmoga? cvijetka? sedamnaestoga? dvadesetitrećega? i što? zašto? pridiže — diže se — i ona — i ona pred njim — prema pojasu — grudnom košu — udesno — kroz neko sivilo — sedamnaest. ulijevo — kroz mutninu — još jednom — u oči — u oči još jednom — tvrde, kamene, klesane, u četrdeset, i jedan krug — tri dva... munjevito stisnu — planuše dva bljeska u milijuntić sekunde prasnu gromovski grmnu grom jeknu čelik i pljusnu prsnu staklo i olovo i poleti odbi zaleti zabi probi zatetura rastvori razbi prste cijev ispade cijev cijevi srušiše se ujedno u tisuću prstiju nokata kaciga slijepoočnica kosa zubi hropota dječaka ništica bezdana nepoznanica —