Dječaci iz starih austrougarskih vojarni

Dječaci iz starih austrougarskih vojarni

Krakow, Kazimierz

Bruni Schultzu

Nikada bog nije prošlost i sadašnjost

sljubio tako teškim ljepilom

kakvo sam posvuda u zraku

udisao tamo pokraj Wisle

o ti, yingele

tražeći dućane cimetove boje

u kojima su ti preci, jednom davno

šaptom i mukom

prokleli sve jutarnje zvijezde

što zanavijek su im ostale prišivene za

rukave i tvoje snježne oči;

sada poljubi sipu

koja rasipa slatko crnilo smrti

da ti san

iznova ne nađe put do pučine.

Pomoli se utvarama koje na nebu

za nekog drugog

crta polarna svjetlost

i nikome ne pričaj

što si vidio tamo, u bjelini

o ti, yingele.

Tko je i jednom hodao

za bilo čijim stopama u snijegu

zna da se nitko ne vraća istim putem

kojim je jednom pokušao prevariti vrijeme:

u snijegu nas bog još jasnije vidi

snijeg pada tek kada se njemu pomrači vid

bog snijegom liječi svoj neizlječiv strah.

Magle sa sjevernih mora

putovale su još dugo i daleko

što južnije i južnije u ravnicu

kako bi prvorođeni u njima

skrio svoju umornu vojsku:

tako je, uvijek sam mislio

nastajala Poljska

i kada se god

magla s kasne jeseni

spusti u Kazimierz,

ja opet vidim tolike utvare

kako pokušavaju spaliti

svoje vlastite sjene

izgovarajući imena, o ti yingele

svih mojih znanih

i tvojih neznanih mrtvih.

Tko je i jednom hodao

za bilo čijim stopama u snijegu

stići će zato, makar u snu

na kraju puta, jednom u Kazimierz:

tu reći dome, zašto me ostavi

o ti, yingele.

Godišnja doba

Noćas ćemo opet pomaknuti sat.

U dva, bit će, zapravo, tri.

Točno u tri, devet će baklji osvijetliti

izvor ove rijeke što noću

krala je staro srebro iz tvojih bedara.

Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.

Više je vremena za oblake, silicij

i polusan. Četiri košute koje sam vidio

par kilometara prije Osijeka putujući iz Baranje

rasplinut će se u magličasto mlijeko

svaki put kada mi izgovoriš ime.

Moji mrtvi na starome seoskome groblju

šaptali su mi večer prije na četiri jezika

posve jednostavne riječi; mlade cure

moga prezimena koje su završile

kao obudovjele sluškinje i

stari momci koji su pješice stigli

natrag iz rata i ponekad pijani

pričali o Rusiji, posve nevidljivi u zrcalu.

Kao na lancu zaspalo pseto

čelično uže držalo je splav

da ne otplovi niz rijeku.

Prošle su stotine godina.

U vreći žitnoga zrnja

skrio sam cvrčka da ti otvori ledena vrata.

Zaključaj ih kada opet stigne ljeto.

Tko otplovi nizvodno

rodit će djevojčicu tišu od mjesečine

pred jesenje jutro.

Tko uzvodno, vratiti se svemu

što ne čeka ga više.

Ta polja što pokrila su

te smrznutom zemljom veo su

iza vela uljanica, u uljanici pramaljeće

pramaljeće broji tvoje vrijeme

prvi si od zaspalih u njezinome plamenu.

Ambrozija

Što će, doista, slobodnim ljudima

poezija? Ispod drveta na kojemu je

visio Branko Miljković nije nikada procvjetala mandragora. Hrušt s tvojih

trepavica odavno je odletio u Pomeraniju.

Mrtvo tijelo Nico raspadalo se

u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio

preuzeti kovčeg koji je danima

ukleto lutao Europom kao pelud

ambrozije na krilu anđela. Dok je pjevala

nešto od berlinske prašine

još joj se dugo smirivalo u očima.

Nikada nismo, poput nje, postali bezdomni

sredovječni junkiji jer

za to treba malo više vremena

od onoga koje je nama

poklonila poezija.

Šalamunov hram

Još jednom htio bih podići šator

u blizini tvoga srca.

Seljak u polju

baca mlado sjeme žita

u netom uzoranu brazdu.

Svako zrno, trenutak prije

nego dodirne zemlju

pretvori se u noćnoga leptira

ostavljenoga na milost

i nemilost danjoj svjetlosti.

Vidio sam tu čaroliju

jednom u tvojim očima

na koricama poklonjene knjige.

Pas mokraćom označava

granice svojega svijeta.

Pitagora to učini pepelom.

Sve sam svoje udice

oprao u posvećenoj vodi.

Prije nego se spustih do čamca

iz riječnoga mulja

rukama iskopah dugo skrivano veslo.

Nevidljiva menora

gorjela je u svjetlosti kolovoza

na ulazu u hram.

Jedna po jedna, gasile su se

daleke zvijezde melankolije.

Stara su plemena

koja su ih prva vidjela

kako se u mliječnoj maglici

rađaju na nebu.

Nikada više nisu podigla glavu.

Svi koji su diplomirali

na tvojim stihovima

mogu sada komotno u raj.

Bez straha urezati svoje ime

u koru mlade breze.

Baciti u vis

šaku prašine i čekati

da im na pamet padne

ono što nije u širom otvorene oči.

Dijadema

S neba, na polja u proljeće pada nevidljiva mana. Poput

paučine je u koju zadivljeno gledaju

mjesečari, mrtvi dječaci iz starih

austrougarskih vojarni. Izgubio sam

sve darove koje su čuvali za tebe

u očima sličnim maslačcima na vjetru.

Možda si mi previše, možda premalo sličila.

Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava.

Pobijedio sam strah od ljudi

kada sam te zauvijek izgubio.

Što je tako tužno u zvuku cimbala

ako ne glas zalutaloga

među posve sličnim svjetovima.

Mostovi u Budimu uvijek su me podsjećali

na tvoje ruke. Ništa na njima

nije ostalo, a sve što sam imao

jednom je preko njih žurilo nacrtati

ti dijademu u snijegu, stići prije večeri

poljubiti kosu boje žižaka u uličnim

lampama koje su osvijetlile obale

svih svjetova koje nikada više

neću poželjeti vidjeti, osim

s vremena na vrijeme u očima tih dječaka

iz starih austrougarskih vojarni

na fotografijama koje bih htio

da mi ponekad, bar malo sliče.

Madrigal

Skinuo sam s lica sedam

lažljivih koprena.

Iznenadili biste se

kada bismo se slučajno sreli

u nekome drugome životu

o vi, vitezovi rozenkrojceri.

Obukao sam baloner ubojice

u poljima kukuruza počinjala je

padati ljetna, srebrna kiša.

Kapi su bile krupne poput zrelih badema

u tvojim očima.

Sve je postalo stvarnost

zato živimo u paklu

vikao je ulični propovjednik

na ulicama Varšave.

Sutra je, inače, veliki blagdan

u novoj puritaniji

slavi se dan

kada je prije stotinu godina

iz javnoga života prognan posljednji

koji je pisao metafore.

Primjerice

moja je zemlja bila moj madrigal

pjevala si ga samnom dok

ledena tuča zazivala je božje ime

na tračnicama što pokazale su premu sjeveru.

Soundtrack. Psi

Ja sam tek zbunjeno pseto

što liže sukrvicu s plahti

pod kojima su se mrtvi

zalud pokušali skriti od živih

da im gamad iz dana u dan ne pljačka sve pliće

i pliće rake.

Što žderem to i lajem

i starim jednako ružno

kao i moja poezija

i starim jednako ružno

kao i moja poezija.

Nostalgija

Prijatelju Bartchu, A. Tarkovskom

Postoji jedno tajno pravilo

u svim pjesmama koje stižu iz Panonije.

Znaju ga, oduvijek

sve udovice i djevice iz ravnice.

Provjerio sam to

putujući vlakom iz Osijeka

do sjevera Poljske.

Nešto mi je reklo pogledaj te svoje ruke

dok sam pospano gledao razapete ribarske mreže

prepune jutarnje rose i ribljih krljušti

u jednome selu uz prugu

u blizini Balatona

i odmarao se pogledom u prazno

prema horizontu.

Nije vjetar to što iznenada

zaleluja žitno polje u vrućici

onoga koji si u snu

kada bio je dječak

nije snijegom stigao pokriti oči.

U tracima maglice

što pred sumrak izvire i nečujno lebdi

ponad te tmaste zemlje djetinjstva

godinama nedodirnuto u minskim poljima

miriše čudesno bilje.

Tvoje je lice u trenu

nestalo na zamreškanoj vodi.

Nije ga više bilo

kada opet za koji trenutak

smirilo se jezero

podno vrba i rascvjetalih topola.

Vilenjak je požudno pio apsint

s njegove površine ne mareći

puno što sunce je već visoko

u očima princeze ubijene u poodmakloj trudnoći.

Stotinjek kilometra dalje, u Češkoj

čula se polka iz zadnjih dana

njezinoga djevojaštva.

Puno godina kasnije

pčele u mrtvom tijelu tvoje majke

skrivale su od zime zreli lipov med

čiji je miris sludio još nerođene ubojice.

Ožiljci na rukama predaka

odavo su opisali mandalu

u njezinim zjenama

na zidovima otključane tamnice

po kojima je još dugo hodala

u snu.

Abshied

Nedostajalo mi je

maleno zrno tamjana na usnama

i malo fosfora na očnim kapcima

kada si me posljednji put odlučila

potražiti među sjenama. U granama

divljega jasmina što su cijele zime smrznute

udarale o staklo prozora ti i ja

zidali smo svoje svratište

ubožnicu za utvare. Sve što se nikada

nije pomaknulo u vitražima daleke kapele

jednom visoko na nebu

zaplesat će u danjoj svjetlosti.

Rekla si, to bit će znak

da te više ne tražim, sada si tu, koralj

se više nikada neće vratiti u more.

Sestre

G. Meyrinku

Ponekad

kada bi se sve smirilo

u nekad

moja supruga i ja

naš bi dom pomalo u šali

pomalo u snu nazivali

muzejem umornih sjenki.

I doista

te tamne sestre naše mladosti

plesale su

dok su im s bokova

netragom padale marame

od damasta i praha

još zdušnije po zidovima

svoj večernji fado

poput vrabaca koje su oslijepili

pijani dječaci krila su im u zraku

plela još tiše čipke

od bijele, ljekovite plijesni

s naših usana.

Svjetla u oknima

bolnice smještene tu sasvim blizu

u našem susjedstvu

gorjela su s večeri

pomalo nestvarnom svjetlošću.

Svako sam, osim jednoga

mogao u tim oknima prizvati lice.

Odmah iza prvoga praga grada

rosa je padala na nedogledna

mirisna polja uz granicu

koja nam je jednom davno

pojela vid.

Odavno već tamo nema nikoga.

Samo rojevi svitaca

padaju u oči

posljednjoj danjoj svjetlosti

slaveći spavače

koji ništa neće usnuti niti ovoga ivanja.

Plamičak nepoznatoga porijekla

gori, znam, i danas

negdje na vršcima prstiju tvojih ruku

g. meyrink vidio ga je

ponad glava snenih

munchenskih ljepotica

na noćnim ulicama

koje su jednom i meni darovale

svu patetiku rane bavarske zime

što s Alpa spuštala se

zasipajući medom i orasima

okićeni Marienplatz.

Mrtvi su

kaže majstor

mačevi u zemlji.

Živi ih ne mogu podići

da ne umru od plamena.