Četvrti iskaz Ilije Gregorića

Četvrti iskaz Ilije Gregorića

Drama

Prolog

(koji izgovori ili pročita MATIJA)

U arhivima austrijske carevine u Beču pronađeni su zapisnici tri iskaza Ilije Gregorića koje sam u ona vremena zapisivao ja, Matija Pičin, pisar sa hrvatske granice.

Četvrti iskaz nikada nije nađen.

Iz sumraka, iz svih šumaraka naokolo proplanka iskaču vojnici i bacaju se kao zvijeri na bjegunca. Povici »evo ga«, »drži ga«, »to je on«, »hvataj ga živog« komešaju se s udarcima i valjanjem tjelesa. Gomila oružnika svladava bjegunca i držeći ga čvrsto podiže sa zemlje — kao razapetog — ILIJU GREGORIĆA.

JEDAN ORUŽNIK: — To je stvarno on!

DRUGI ORUŽNIK: — On je, on!!

JEDAN ČASNIK: — Uhvatili smo ga, uhvatili!

DRUGI ČASNIK: — Treba o tome najhitrijim putem obavijestiti lično Cara.

Naglo zatamnjenje i tog istog trenutka mlaz svjetlosti pronalazi negdje u pozadini glavu CARA.

CAR: Sjajno, sjajno! Čestitam...

Mlaz svjetlosti obuhvati i glavu TAJNIKA Dvorskog ratnog vijeća barona Reissachera.

TAJNIK: — Vaša carska milosti...

CAR: — ...I neka on kaže sve. Da, baš sve: zašto, kako — neka kaže cijelu istinu!

TAJNIK: — Na zapovijed vaša carska milosti...

Glava CARA iščezava iz svjetlosnog kruga, pa glava TAJNIKA ostaje sama. Istog trenutka u mraku posvuda naokolo glasovi nevidljivih članova Dvorskog ratnog vijeća, među kojima su samo neki razgovjetni.

JEDAN GLAS IZ TAME: — Gospodo, da sastavimo pitanja!

DRUGI GLAS IZ TAME: — Da, svakako trebamo mi sastaviti ta pitanja; neka se vidi da su od nas.

TREĆI GLAS IZ TAME: — Prvo neka naš uvaženi Tajnik Dvorskog ratnog vijeća baron Reissacher sastavi uvodno objašnjenje.

TAJNIK: — Dobro. Dakle, pišite: »Iz priznanja svih seljaka i kolovođa ove bune saznaje se da je Ilija Gregorić, inače Prebeg zvan, bio prvi začetnik i podstrekač ovih nemira. Zato se po nalogu njegovog carskog veličanstva Maksimilijana Drugog i prejasnog nadvojvode Karla za njim na sve strane tragalo, te je najzad ovdje u Austriji uhićen i u okovima amo doveden.« Slažete li se s ovim?

DRUGI GLAS IZ TAME: — Da, slažemo se, ali pitanja su važna, pitanja!

JEDAN GLAS IZ TAME: — Pitanja su najvažnija!

TAJNIK: — Tako je. Dakle, pišite: »Prvo: odakle je? Drugo: zašto ga zovu Prebeg?« Ne, nije dobro. Prvo treba odrediti suca i članove suda, a onda njima dostaviti pitanja, nije li tako?

GLASOVI IZ TAME: Tako je! Slažem se!

TAJNIK: — Onda pišite ovako: »Po nalogu Njegovoga Rimskoga Visočanstva Maksimilijana Drugog i Nadvojvode Karla Austrijskog određuje se gradski sudac ovdje u Beču, Johan Heutstocker; zatim...

Istog trenutka kad je SUDAC imenovan mlaz svjetlosti osvijetli poduži sudački stol i pokraj njega vrata na koja ulazi SUDAC Huetstocker i zauzima svoje mjesto u sredini stola. Zatim, kako TAJNIK imenuje svakoga daljnjeg, taj ulazi i zauzima svoje mjesto za stolom, ali svi ostaju stajati.

TAJNIK: — ...Podmaršal previšnje Donjoaustrijske vlade Bernhard Ritler i službenik Njegova Veličanstva Mihael Stunzl, obojica za ovu svrhu imenovani povjerenici; također u nazočnosti ovdašnjih građana Hansa Schlahera i Marka Rosche; te uz nazočnost Matije Pitschina, pisara s granice, kao tumača i zapisničara — da ispitaju utamničenog Iliju Gregorića prema priloženim pitanjima, prvo bez mučenja, a zatim...

Svjetlosni krug u kojem je glava TAJNIKA ugasi se, a taj inače zamračeni dio prostora sada se osvijetli i sudište je sada cijelo rasvijetljeno. Stol za kojim stoje članovi sudskog vijeća — KOMISIJE — nalazi se na jednom njegovom kraju, a pred njim, u sredini praznine sudišta stoji SLUŽBENIK i čeka upute. Također tu negdje u sredini je i prazna stolica, ili neka vrst sjedišta, a malo po strani sprava za mučenje.

SUDAC: — Možemo li početi, gospodo?

GLASOVI: — Da. Možemo. Počnite! (I svi sjedaju na svoja mjesta).

SLUŽBENIK: — Utamničeni je već spreman.

SUDAC: — Dobro. Ovdje su pitanja Dvorskog ratnoga vijeća i, prema tome — uvedite okrivljenoga. A vi (tumaču i zapisničaru MATIJI Pitschinu) napišite: Prvo saslušanje 11. travnja 1573.

SLUŽBENIK otvara vrata na drugom kraju dvorane, negdje nasuprot sudačkom stolu i vikne tamo u hodnik. Dok MATIJA piše što mu je rečeno i pri tome glasno ponavlja riječi, na vratima zatvorskog hodnika pojavljuje se prvo STRAŽAR, za njim ILIJA GREGORIĆ, sav u lancima, a iza njega KRVNIK.

SUDAC: — Razvežite okrivljenoga i neka sjedne.

STRAŽAR i KRVNIK razvežu ILIJU i odlaze svaki na svoju stranu. ILIJA ostaje stajati.

MATIJA: — Okrivljeni... Gregoriću, sjednite.

Tek sad ILIJA sjedne.

SUDAC: — Prvo pitanje glasi: »Odakle je?«

MATIJA: — Odakle ste?

ILIJA: — Iz Metlike, od Naše Gospe Ribničke.

MATIJA: — Čiji podložnik?

ROSCHA se nagne da pogleda prema drugoj strani stola, prema MATIJI

ILIJA: — Podložnik sam grofa Stjepana Frankopana.

ROSCHA: — (šapće STUNZLU) Ovaj tumač dodaje i svoja pitanja...

Istodobno MATIJA već zapisuje odgovor i zatim ga čita.

MATIJA: — Na prvo pitanje okrivljeni je odgovorio: »Rodom je, kaže, iz Metlike, od Naše Gospe Ribničke u Hrvatskoj, podložnik grofa Stjepana Frankopana.«

SUDAC: — Hvala, kolega Pitschin. Drugo pitanje glasi: »Zašto ga zovu Prebeg? Je li samo prebjegao od Turaka i kada je to bilo?«

MATIJA: — Zašto vas zovu Prebeg?

ILIJA: — Bio sam dva puta u zarobljeništvu kod Turaka.

MATIJA: — Kad se to dogodilo?

ILIJA: — Prvi put još prije dvadeset godina, kad sam bio s vojskom u Kranjskoj. Turci su nas iznenada napali i mene su zarobili. Bilo ih je još nekolicina sa mnom, ali vrlo brzo — odmah drugi dan, dok su nas još sprovodili — ja sam se odlučio... odlučio na — bijeg.

MATIJA: — Što je bilo s ostalima?

ROSCHA je međutim ponovno uznemiren samostalnošću MATIJE, koja zapravo prelazi ovlaštenja samo jednog tumača ili zapisničara. On se zato opet naginje STUNZLU i šapuće mu vjerojatno nešto u tom smislu, ali izgleda da carski službenik ne obraća pozornost na ROSCHU, pa se on — dok ILIJA odgovara — okreće na drugu stranu, prema podmaršalu RITLERU.

ILIJA: — I ostali su pobjegli! Svi su otišli — za mnom...

MATIJA: — A drugi put, drugi bijeg?

ILIJA: — Nema tome pet godina da je gospođa Tahi, žena Franje Tahija, odabrala baš mene da povedem još nekolicinu njezinih podložnika u pljačku, tamo prema turskim krajevima, preko Kupe, Eto, tako sam ponovno zarobljen.

MATIJA: — Da, razumijem, ali dalje... Kako ste — pobjegli?

ILIJA: — Turci su nas sve zajedno — bilo nas je više od deset — procijenili na sto dukata...

MATIJA: — Zašto?

Sada nije više samo ROSCHA uznemiren zapisničarevom samostalnošću u ispitivanju. RITLER nešto potiho pita i upućuju ROSCHU, koji se zatim naginje na drugu stranu, ispred naoko nezainteresiranog STUNZLA, da obavijesti o nečemu SCHLAHERA.

ILIJA: — E pa, valjda, za slučaj da nas je gospođa Tahi htjela otkupiti natrag, spasiti... Ali, nadati se nečemu od Tahijevih...? Ma, taman da su nas doveli natrag samo za jedan dukat, a kamo li za čitavih sto...

MATIJA: — Da, tako i mislim... A onda?

ILIJA: — Odveli su nas u Carigrad, ali ja sam tamo... Ovaj, obolio sam, tamo...

ILIJA je opet u nedoumici kako da se izrazi i zato ponovno pogledom prelazi od jednog člana sudske KOMISIJE do drugoga. Njihovo međusobno došaptavanje možda i smiruje ILIJU, jer mu se čini da oni trenutačno nisu ni zainteresirani za njega. No, baš tada ROSCHA ustaje sa svog mjesta i odlazi do SUCA Heutstockera, naginje se nad njega i, dok ILIJA nastavlja razgovor s MATIJOM, on objašnjava nešto što se očito (prema pokretima glave odnosi na MATIJU.

ILIJA: — ...Istina, bio sam okovan, ali nisam bio zatvoren. Onako bolesnog i okovanog ostavili su me da se krećem kud hoću, ako mogu, onako u lancima. Eto, tako sam se domogao pile i sjekire, i — ...

Tog trenutka snažan udarac SUCA o stol — u namjeri da se prekine sve glasniji žamor — prekinuo je i ILIJU.

SUDAC: — Tišina, molim! Neka optuženi završi, a onda prekid da razmotrimo primjedbe nekih članova Vijeća.

MATIJA: — Nastavite, Gregoriću.

ILIJA: — I, eto, tako sam, ovaj... i drugi put... ovaj — pobjegao. Zato su me nazvali Prebeg.

Istog trenutka kad je ILIJA izgovorio posljednju riječ tišinu naglo presječe buka članova KOMISIJE pa se to doima ne kao prekid radi dogovora, nego poput neke ljutite reakcije na ILIJINE posljednje riječi. Oni bučno čak ustaju od stola i ROSCHA se obraća gotovo vičući MATIJI koji je na drugom kraju dugačkog stola.

ROSCHA: — Zar ste mislili da ovdje samo vas dvojica znate hrvatski?!

MATIJA: — Dragi kolega, ja sam već prije bio upoznat tko su članovi ovoga vijeća i znao sam da nas je ovdje troje iz Hrvatske. Uostalom, mene to ne smeta...

Na drugom kraju dvorane KRVNIK je čuo i očito razumio MATIJU, pa se ironično smiješi.

SUDAC: — Gospodo, da zaključimo! Gospodo... Dakle, vaše primjedbe sam saslušao, ali vjerujem da možemo imati puno povjerenje u našeg tumača i zapisničara Matiju Pitschina. Zato mislim da mu se može dopustiti i nadalje, prvo, da prema potrebi i vlastitom nahođenju postavlja pitanja, jer na taj način pospješuje kompletniji i precizniji odgovor. Razumije se da svaki član Komisije ima također pravo na potpitanja, što se osobito odnosi na našeg uvaženog kolegu Marka Roscha, zbog njegovog razumijevanja hrvatskoga jezika. Drugo, mislim da nema smisla našeg tumača opterećivati prevođenjem još i potpitanja, jer to samo komplicira i odugovlači naš posao, osim — naravno — kad to neki član Komisije posebno zahtijeva. Uostalom, i u tom pogledu uvaženi gospodin Rosche može biti od velike pomoći i tumaču i cijeloj Komisiji. Tako, a sada nam naš tumač i zapisničar može priopćiti odgovor optuženog.

MATIJA: — Na drugo pitanje koje glasi: »Zašto ga zovu Prebeg? Je li samo pobjegao od Turaka i kada je to bilo?«, Gregorićev odgovor zapisao sam ovako: »Kaže da je zato nazvan Prebeg što je dva put bio u zarobljeništvu kod Turaka i pobjegao. Prvi put odmah, a poslije se domogao sjekire i pile i time se oslobodio, te je opet pobjegao; zato su ga nazvali Prebeg.

SUDAC: — Hvala. Idemo dalje, na treće pitanje. »Kako je dugo ondje poživio?«

Naime, pitanje je — kao što znate — unaprijed sastavljeno i odnosi se na njegov zavičaj, dakle: na mjesto gdje stalno živi u Hrvatskoj.

MATIJA: — Gregoriću, rekli ste da ste bili podložnik grofa Stjepana Frankopana. Zato sada odgovorite: gdje i koliko dugo? ILIJA: — Živio sam u Brdovcu, blizu Susedgrada kod Zagreba, punih dvadeset godina živio sam tamo. Moja je kuća odmah do samostana Svete Marije. Svak' je zna; lijepa kuća. Izdaleka se vidi...

MATIJA: — Nastavite, samo nastavite. Kuća i — što još?

ILIJA: — Da, nije samo kuća... Oko nje je veliko imanje: veliko polje, plodna oranica, zatim vinograd... Eto, to je.

MATIJA: I cijelo to vrijeme bili ste samo kod kuće, na imanju?

ILIJA: — Aa, ne! Rekao sam već: često sam išao s vojskom, pa su me tako Turci i zarobili. U vrijeme dok je zapovjednik bio gospodin Lenković, a i poslije, pod kapetanom Semenićem, služio sam kao vojnik na hrvatskoj granici.

MATIJA: — Na treće pitanje optuženi je odgovorio (čita svoj zapisnik): »Živio je dvadeset godina u Brdovcu, susedgradsko vlastelinstvo. Tamo je imao kuću, imanje, vinograd i polje; u međuvremenu je najvećim dijelom, u vrijeme kad je pokojni kapetan Lenković bio zapovjednik — i poslije pod kapetanom Semenićem — služio kao vojnik na hrvatskoj granici.«

SUDAC: — Hvala. Četvrto pitanje glasi: »Koji su ga razlozi naveli na ovaj zločin?« Razumije se, to je o pobuni. Dakle, zašto se pobunio?

ROSCHA: — Predlažem, ako već smijem, da se zbog važnosti tog pitanja optuženog pusti odgovoriti što samostalnije.

SUDAC: — Hoćemo li prihvatiti ovu važnu primjedbu?

SUDAC ironičnim smiješkom pogleda članove KOMISIJE koji kimanjem glave i mrmljanjem — onako, kao da se žele riješiti nečega što je nevažno — izražavaju slaganje.

SUDAC: — Dobro. Kolega Pitschin, izvolite.

MATIJA: — Molim vas, Gregoriću, recite zašto ste se i kako odlučili na pobunu? Ispričajte nam sve o tome.

ILIJA: — Nema tu moje odluke! Jednostavno su me prisilili.

MATIJA: — Zaista? Pa, ispričajte nam onda to...

STUNZL: — Može li se, kad se već radi o važnijim događajima, objasniti o čemu je riječ?

SUDAC: — Svakako. To će nam...

ROSCHA: — Optuženi tvrdi da su ga na pobunu prisilili.

Smijeh ili čuđenje kod članova KOMISIJE.

STUNZL: — Zanimljivo, zanimljivo...

ROSCHA: — (Za sebe) Što je tu čudno? I to može biti.

MATIJA: — Rekao sam da ispričate pojedinosti, to, kako su vas prisilili.

ILIJA: — To je ovako. Ima već i pune tri godine da su stubički podložnici u zavadi s Franjom Tahijem, svojim gospodarom. Zato već odonda smišljaju bunu, ali prije godinu dana izdao ih je jedan seljak. Svejedno, oni su i dalje nastavljali smišljati taj ustanak i kad im je javljeno da će ih uskoci napasti...

MATIJA: — Kad ime je to javljeno?

ILIJA: — Bit' će jedno mjesec dana prije pobune, oko Božića. I tako, čim su to saznali, ovi Stubičanci, došli su do mene i naredili mi da im pristupim. Znate, ja sam miran čovjek, nikada nisam za bunu...

ILIJA zastane, lukavim pogledom opet ide od jednog člana KOMISIJE do drugog, da vidi koliko mu vjeruju. Naime, on je primijetio da ROSCHA vrlo revno šapuće, odnosno prevodi njegove riječi.

ROSCHA: — I kaže da nikad nije bio za bune.

ILIJA: — (Za sebe) Cijeli moj život je jedna buna, vrag vas odnio!

MATIJA: — Da? Šta ste to rekli, Gregoriću?

ILIJA: — Ma, ništa; eto, to, da sam ih htio otjerati kad su došli po mene. Ali kakvi! Njih je mnogo, navalili su na mene, svezali me vrbovim prućem, i silom su me tako natjerali...

MATIJA se na to smješka, ROSCHA pak sluša pozorno dok KRVNIKOV obješenjački smiješak govori obratno.

MATIJA: — Nastavite, nastavite...

ILIJA: — Natjerali me tako na zakletvu da se neću više pokoravati Franji Tahiju, nego njima, buntovnicima. Eto, tako su me pokorili i onda su odredili dvanaest glavnih zapovjednika i... Ovaj, kako da kažem to — eto, mene su, nekako, odredili da budem iznad svih njih, što mu dođe nešto kao, kako da kažem — vrhovni zapovjednik. Eto, to vam je sve; prisilili me i gotovo.

Dok ILIJA to govori čuje se ROSCHINO mrmoljenje PODMARŠALU Ritleru, to jest on potiho pokušava simultano prevoditi.

MATIJA: — Dobro... Dakle, odgovor na četvrto pitanje glasi: »Nakon što su stubički podložnici tri godine živili u zavadi s Franjom Tahijem, okupili su i druge podložnike — milom ili silom — doveli ih sebi. Tako su i njega, Iliju Gregorića — kad su došli po njega — svezali vrbovim prućem i na taj način, pod prisilom, od njega iznudili zakletvu da se neće više pokoravati Tahiju, nego njima, pobunjenicima. Onda su izabrali dvanaest glavnih zapovjednika, a njega odredili da im bude vrhovni zapovjednik.«

SUDAC: — Hvala. Nego, peto pitanje, postavljeno je ovako: »Kako je dugo da je ovaj naum poduzeo i šta ga je dovelo do tog čina?«

MATIJA: — Ne znam koliko to ima smisla kad je odgovorio da je prisiljen; možda pod mukama, ali ovako...

SUDAC: — To su pitanja Dvorskog ratnog vijeća, kolega Pitschin.

MATIJA: — Da, znam... Dakle, Gregoriću, koliko dugo imate to na umu?

ILIJA: — Ne razumijem, gospodine; koje t o?

MATIJA: — Pa, valjda to da potaknete seljačku bunu i da postanete njezin vrhovni zapovjednik?

ILIJA: — Rekao sam to već prije, gospodine: prisilili su me!

MATIJA: — Na peto pitanje okrivljeni odgovara, ponavlja: »Sam od sebe nije ništa učinio, nego je na to, kako je već gore rečeno, silom bio natjeran.«

SUDAC: — Da... Znate, ima tu još pitanja koja se ponavljaju ili koja pitaju ono što će okrivljeni neminovno već odgovoriti na prethodno pitanje. Ne znam, možda bismo mogli — svakako, uz potpuno uvažavanje Dvorskog ratnog vijeća — možda bismo mogli, mislim, ta pitanja...

ROSCHA: — Mislim, ako mi je dopušteno reći, da se u ime zakona i reda striktno treba pridržavati tako uvažene ustanove kao što je, za boga miloga, Dvorsko ratno vijeće! Ja ne bih mogao mijenjati...

PODMARŠAL: — Ja bih mogao...

ROSCHA: — ...Za boga miloga, tako uvažene...

SUDAC: — Vaša ekselencijo, htjeli ste nešto reći?

PODMARŠAL: — Da. Htio sam vas samo podsjetiti da sam ja član te uvažene ustanove, pa ako nešto može ubrzati i poboljšati istragu, molim, recite...

SUDAC: — Znači, vi se slažete da se neka pitanja sažimaju, ili čak preskoče, pa da...

PODMARŠAL: — Nisam to rekao. Ponavljam...

ROSCHA: — Ja se u potpunosti slažem s njegovom ekselencijom Podmaršalom!

PODMARŠAL: — Ponavljam: ako možete poboljšati i, dobro, ubrzati samu istragu — izvolite...

SUDAC: — Razumio sam, vaša ekselencijo. Prema tome, neka pitanja ostavit ćemo za poslije, a sada...

PODMARŠAL: — Vrlo dobro.

SUDAC: — ...a sada prijeđimo na jedanaesto pitanje, koje glasi: »Je li htio ukinuti oblasti i protjerati plemstvo ili uspostaviti novu vladavinu, a sebe ili koga drugog postaviti za kralja?«

MATIJA: — Recite, Gregoriću, jeste li možda imali namjeru sebe samoga okruniti?

ILIJA: — Ne, nikako! Ni pomišljao nisam na to.

MATIJA: — Onda, možda, da nekog drugog izaberete za kralja?

ILIJA: — Ni to... Ma, kakav kralj!

MATIJA: — Dobro, ali — jeste li barem htjeli protjerati plemstvo?

ILIJA: — Ne. Takvih namjera, ovaj... nije bilo.

ROSCHA: — To je važno pitanje i još važniji odgovor!

ILIJA: — Razumio sam to i sam, gospodine.

MATIJA: — Na jedanaesto pitanje okrivljeni je odgovorio: »On nije imao nikakvih namjera proglasiti sebe za kralja, a još manje protjerati ili ukinuti plemstvo.«

SUDAC: — Hvala. Dvanaesto pitanje glasi: »Je li i zašto je htio ukinuti namete, daće i ostala podanička davanja?«

MATIJA: — Za neke je to možda najvažnije pitanje, pa vas upozoravam, Gregoriću...

ILIJA: — Nismo imali namjere ukinuti daće i namete!

MATIJA: — Požurili ste se... Na dvanaesto pitanje okrivljeni je odgovorio da nisu imali namjere ukinuti nikakve daće ili namete.

ROSCHA je već potiho preveo odgovor PODMARŠALU, pa je među članovima KOMISIJE zadovoljno odobravanje.

SUDAC: — Hvala, kolega Pitschin. Sljedeće pitanje glasi: »U kakvim je dogovorima bio sa Turcima?«

MATIJA: — Čuli ste pitanje, Gregoriću, a — rekao bih — valjda ste ga i razumjeli.

ILIJA: — Ne, nisam.

MATIJA: — Stvarno?

ROSCHA: — Što, zar mislite da okrivljeni razumije...?

MATIJA: — Ah, ne; zašto bih ja to mislio? Dakle, postavljeno vam je pitanje o vašim vezama sa Turcima.

ILIJA: — Kakvim vezama?

MATIJA: — To vi trebate reći.

ILIJA: — Ne razumijem.

MATIJA: — Bili ste kod Turaka, dva puta ste bili...

ILIJA: — Zarobljen! Da, dva puta sam bio u zarobljeništvu kod njih, ali ne zato što sam bio u nekakvom dosluhu s njima, nego zato što sam se borio protiv njih.

MATIJA: — Naravno.

ROSCHA je izgleda preveo dosta brzo i dosta glasno, jer se inače šutljivi STUNZL trgnuo.

STUNZL: — Zašto naravno?

ROSCHA: — Ne znam.

STUNZL: — Ah, znam da vi ne znate...

MATIJA: — Pa, mislim da...

PODMARŠAL: — Zarobljavaju se neprijatelji, a ne prijatelji, gospodine Stunzl, i to bi vi kao službenik Njegova Veličanstva trebali...

STUNZL: — Ne uvijek, vaša ekselencijo, ne baš uvijek.

SUDAC: — Možemo li, uvažena gospodo, ovu raspravu ostaviti za kasnije, a sada nastaviti s radom?

GLASOVI: — Da. Svakako. Možemo.

STUNZL: — Da, samo ja sam se ipak nadao čuti objašnjenje našeg uvaženog tumača i zapisničara...

SUDAC: — Petnaesto pitanje glasi: »Što je bio naumio poduzeti protiv Carskog Veličanstva ili Nadvojvodske Svjetlosti?«

MATIJA: — Eto, Gregoriću, pita se jeste li imali namjeru poduzeti nešto protiv Njegovog Carskog Visočanstva ili Nadvojvode?

ROSCHA: — Oprostite uvaženi gospodine Heutstocker, nije li pitanje počelo sa što ste naumili, a ne jeste li naumili, kako je prevedeno. Oprostite, možda je sitna, beznačajna razlika, ali kad već prevodim njegovoj ekselenciji...

STUNZL: — Pa, baš i nije beznačajna razlika, ali...

ROSCHA: — Da? Nešto ste rekli?

STUNZL: — Ništa, ništa za vas. Samo sam glasno pomislio.

SUDAC: — Dobro. Nastavite.

MATIJA: — Pitanje ste čuli, Gregoriću; da ga ponovim?

ILIJA: — Nije potrebno. Ja uopće ništa nisam namjeravao poduzeti protiv Njegovog Carskog Veličanstva i Nadvojvodske Svjetlosti.«

MATIJA: — Odgovor glasi: »On u potpunosti ništa nije namjeravao poduzeti protiv Njegovog carskog veličanstva i Nadvojvodske svjetlosti.«

SUDAC: — Hvala kolega. Sljedeće pitanje je, prema tome, ovako: »Da je buna uspjela, šta biste u tom slučaju učinio?« MATIJA: — Recite, Gregoriću, da ste pobijedili — šta bi bili učinili?

ILIJA: — Odmah bismo se predali Njegovom Carskom Veličanstvu.

MATIJA: — Da, dobro... Znači, odgovor je ovakav: »Da je pobijedio, onda bi se on smjesta poslušno predao Njegovom Carskom Veličanstvu.«

STUNZL: — Znači, ne bi se predao ni Nadvojvodi, ni plemićima, ni gospodi, nego — izravno Caru. Zanimljivo...

PODMARŠAL: — Mislite?

STUNZL: — Da, jer to također znači da se, na primjer, vama ekselencijo ne bi predao, nego bi vas pobijedio, dakle — uklonio...

ROSCHA: — Gospodine Stunzl, za boga, kako možete...!

SUDAC: — Sljedeće pitanje glasi: »Koliko dvoraca, kuća i trgovina je opljačkao i zauzeo?«

MATIJA: — Dakle, Gregoriću, pitanje je o pljački dvoraca ili kuća; možete li nešto reći o tome, je li toga uopće bilo?

ILIJA: — Ne, toga uopće nije bilo.

MATIJA: — Da, ali kako to da kud god ste dolazili svuda ste jeli i pili i imali što god vam je trebalo?

ILIJA: — Posvuda kuda smo dolazili mještani su sami iznosili jela i ostalo što nam je trebalo. Sve su nam davali dobrovoljno i još nas nudili preko potrebe.

MATIJA: — Dakle, odgovor sam zapisao ovako: »Nisu nigdje ništa otimali, nego su im u dvorcima i kućama i uopće, kuda god su došli, posvuda sami pružali što im je trebalo.«

SUDAC: — Hvala. Ima još dva slična pitanja koja možemo privremeno preskočiti...

PODMARŠAL: — Svakako, svakako. Možemo i mali prekid za odmor, ako još ima mnogo...

SUDAC: — Nema mnogo pitanja, ali poslije toga moramo još prijeći na ispitivanje pod mukama. Zato predlažem da prekid za odmor bude kad završimo ta pitanja, prije nego pređemo na mučenje.

PODMARŠAL: — Dobro, može i tako. Samo brzo, jer sam dogovorio s Guvernerom da nas gore, u svojim odajama, čeka s malom zakuskom, da se malo okrijepimo dobrom kapljicom, je li tako, gospodo? Ako treba, za to vrijeme može naš vrsni tumač i zapisničar odrediti određene kako da kažem, stilizacije i slično, zar ne?

* * *

Dvorana je bez članova KOMISIJE. U sredini prostora ILIJA sjedi osamljen, zamišljen. KRVNIK i STRAŽAR, svaki na svom mjestu, kao da kunjaju. Mir, tišina. Onda ulazi MATIJA. Prvo prevrće po papirima i zabilješkama na stolu.

MATIJA: — Došao sam da mi pomognete kod onih...

ILIJA: — Ja vama pomoći?

MATIJA: — Da. To je i za vas korisno, jer...

ILIJA: — Korisno za mene?

MATIJA: — Da. Naime, što su odgovori točniji, bliži istini...

ILIJA: — Istina? Koja to istina vas zanima?

Ovako iznenada, još k tome na vrlo jednostavan način, to izravno pitanje pogađa MATIJU u bit njegovih nastojanja. Čak i prije nego ih je počeo ostvarivati. Njemu postaje jasno da je to drugi ILIJA, drukčiji od onoga sa saslušanja, i da zato i on mora biti drukčiji od onog tumača i zapisničara za vrijeme službene istrage. Polako, oprezno, smišljeno obilazi ILIJU, kao da ga sad hoće razgledati sa svih strana.

MATIJA: — Točno: ima više istina. A mene zanima ona prava. Ustvari, zanimaju me sve istine, ali najviše prava.

ILIJA: — Ja znam samo jednu istinu, a to je ona koju sam rekao.

MATIJA: — Dobro, možemo i o toj istini; zapravo, čisto formalno, radi nje sam i došao. Dakle, da ukratko ponovim vaš odgovor na predzadnje pitanje: Za Pavla Štreca znate tek toliko da je bio bravar iz Kunšpreka o kojem su seljaci govorili sve najbolje i zato ste mu povjerili zapovjedništvo nad tamošnjim ustancima. Je li tako? Dakle nije postojao nikakav napitak koji ste, navodno, davali odabranima da piju kako bi postali sposobni predvodnici.

ILIJA se osmjehne i susretne pogled MATIJE pun razumijevanja i također s ironičnim smiješkom.

MATIJA: — Da, ovo sa čarobnim napitkom, to je zaista smiješno...

ILIJA: — Kakvo pitanje takav i odgovor.

MATIJA: — Da, baš tako. Ali, i to je jedna vrst istine — bar istine za koju sam plaćen. Uostalom, ima još takvih pitanja, za dotjerivanje...

ILIJA: — Neka ima; ima i takvih odgovora.

MATIJA: — ...A što više toga obavite sada, sa mnom, to će manje ostati za kasnije, za krvnika. Razumijete li, Gregoriću?

ILIJA: — Ne.

MATIJA je opet presječen. On zato zastane u neodumici, ali se onda osvrne naokolo, kao da želi ustanoviti čuje li ih tko, pa priđe ILIJI.

MATIJA: — Jesi li dobro jeo, a?

ILIJA: — Nisam uopće jeo.

MATIJA: — Ah, oprosti. Stvarno, nisam znao da ti nisu dali ovdje...

ILIJA: — Ovdje se ne jede; ovdje se samo čeka.

MATIJA: — Da, a za to vrijeme mi smo se gostili.

ILIJA: — Lijepo, bar si iskren. I to vrijedi...

MATIJA: — Jesam. Ali — ti nisi.

ILIJA odšuti ovaj izazov.

MATIJA: — Kada ti daju jelo?

ILIJA: — Jedanput na dan — kao psu. Tamo, u ćeliji.

MATIJA: — Kad bi me tamo pustili unutra, mogao bih ti donijeti i nešto hrane.

ILIJA: — Zašto?

MATIJA: — Pa, naši smo, zemljaci, pa da si pomognemo — u tuđem svijetu.

ILIJA: — Pomažeš ti već njih dosta; ne moraš još i mene.

MATIJA: — Kako se uzme Ilija, kako se uzme... Vidiš, možda ipak nađem načina kako da ti donesem hranu u ćeliju, i da donesem...

ILIJA: — Gospodine, što vi hoćete od mene?

MATIJA: — Istinu.

ILIJA: — Kakvu istinu?

MATIJA: — Mene zanima prava istina — istina o vlasteli i kmetovima, o urotama i bunama, ali ona prava istina o svemu tome. Sada nas ovdje nitko ne razumije. Ilija, i možemo se raspričati o tome...

Njih dvojica međutim nisu primijetili ironični osmijeh KRVNIKA.

ILIJA: — E, puno ti hoćeš, mladiću, puno...

MATIJA: — Znam. Zato sam i došao. Uostalom, došao sam i zbog službene dužnosti. Molim, na posljednje pitanje vaš odgovor zapisao sam ovako: »Taj Osvald živi kod dvorca Pišćec; nije s njim inače ni u kakvom rodu, već je samo od njega časno uzeo djevojku za ženu. Zato ga je ocem oslovio i preporučio mu svoju djecu.« Može tako?

ILIJA: — Tako, baš tako... Tog Osvada stvarno smatram, nekako, kao drugim ocem, makar je tek oko pedesete, kao i ja. Osim toga, on je plemić, ali ipak...

Pošteno sam uzeo — moju Anu — od njega. On je, taj Osvald, našao nju — moju Anu — takoreći, na cesti ju je našao; bila je vanbračno dijete, da, potpuno ostavljena... On ju je uzeo sebi, pa je i ostala u službi kod njega, ali ne samo to! Učio ju je čitati i pisati, isto kao i sve druge koji su radili kod njega, svi su morali učiti... Eto, dobar čovjek, taj Osvald, a?

MATIJA: — Da, dobar čovjek.

ILIJA: — Moja Ana je još mlada, puno mlađa od mene, pa sam joj rekao: ako mi se nešto dogodi, a ti pokupi djecu i otiđi Osvaldu; tamo uvijek imaš pošteno utočište. Eto, zato sam i napisao ono pismo Osvaldu, a vi — uhvatili to pismo i mislite: Bog će sam znati kakve su to tajnovite urote u njemu... He, he, he! Ja preporučujem svoju djecu i ženu poštenom čovjeku, plemiću, a vi u tome vidite samo urotu! Eto, i to vam je jedna istina, ali ne ona koju svi vi tražite.

MATIJA: — Ne, nije baš tako. Rekao sam: mene zanima svaka istina...

ILIJA: — ...Ali najviše ona prava. Znam, čuo sam, ali — vidiš — pitanje je gdje se nalazi ta prava istina. Ona, vidiš, nije tamo gdje ju ti očekuješ, tamo gdje su urote i bune, nego...

MATIJA: — ...Nego u pozadini tih urota i buna? To si mislio reći? Pa, dobro; ako je pozadina nekoj pobuni, recimo, obična ljubav — zašto to ne bi bila ona prava istina koju tražim? U pozadini je obično i uzrok, a kad je riječ o istinama, onda je uzrok važniji od posljedice.

ILIJA: — Možda... Ali — zašto da ja tebi pomažem u tome?

MATIJA: — Jer pomažući meni zapravo pomažeš sebi. Istina je jedino korisno što možeš ostaviti djeci — da ispričaš pravu istinu o sebi!

ILIJA: — I da ispričam, recimo, kako namjeravam pobjeći, i... O, ne! Nisam ništa ni rekao...

MATIJA: — Ne boj se, ja te neću prijaviti, ali — neću ti ni pomoći. To bi bila ludost, ovdje bi to bila ludost. Ponavljam: mene ne zanima pravda, mene zanima — istina...

ILIJA: — Ona istina koju zapisuješ?

MATIJA: — Ne ta, nego ona koja se nalazi između tih pitanja i tvojih odgovora. Ona prava istina...

ILIJA: — A za koga to?

MATIJA: — Ne znam. Možda je to samo moj inat — da ipak ostane zabilježeno; možda moja savjest — kad već zapisujem laži da ipak zabilježim i istinu...

ILIJA: — Moji odgovori na saslušanju jedina su istina, gospodine.

Glavna vrata otvaraju se i ulazi SUDAC Heutstocker, a za njim i ostali članovi KOMISIJE. Oni su u međusobnom živom razgovoru.

MATIJA: — Optuženi Gregoriću, s ovim vašim objašnjenjem mi smo završili.

ROSCHA: — Ustanite, optuženi, ustanite!

SUDAC: — Jeste li uspjeli s onim odgovorima, kolega?

MATIJA: — Pa, jesam nešto, jesam...

ROSCHA: — Recite, jesam li vas ja bilo čime povrijedio?

MATIJA: — Ne, niste. Zašto?

ROSCHA: — Pa, tako; mislio sam, zbog mojih primjedaba, upada... Znate, bilo bi potrebno da to bude pravedno, istinito. Ipak se radi o čovjeku iz našeg kraja, zar ne?

MATIJA: — Da, radi se zaista o čovjeku iz našeg kraja. Ali, vidite uvaženi gospodine Roscha, mi o tom našem čovjeku iz našeg kraja čak ne govorimo na našem jeziku, a kamo li...

ROSCHA: — Ah, da! Istina, ja živim već dugo ovdje, u Beču... Da, no razumljivo da neću zaboraviti svoj zavičaj i narod kojem treba pravda, zar ne?

MATIJA: — Da, svakako, ali — kakva pravda? Ova tu, zar ne vidite da nam ona čak dolazi na tuđem jeziku?

ROSCHA: — Pa, baš i zato bi bilo pravednije kad bi se, mislim — jednostavno, da se okrivljenom doslovno prevede pitanje, pa... Dakle, prvo doslovno prevesti pitanje, a onda tek potpitanje...

MATIJA: — I to je sve što želite od pravde?

SUDAC: — Uvažena gospodo, molim vas, zauzmite svoja mjesta. Možemo li početi?

GLASOVI: — Možemo! Da.

SUDAC: — Dobro. Neka Krvnik obavi svoju dužnost.

KRVNIK I STRAŽAR prihvaćaju ILIJU i odvlače ga do sprave za mučenje. Brzo i stručno skidaju mu košulju, podižu nogavice i stavljaju na spravu za rastezanje (ili nešto slično). Istodobno SUDAC diktira.

SUDAC: — Vrlo dobro. Sva pitanja svest ćemo na nekoliko bitnih. Dakle, molim vas, prvo ga pitajte je li bio zapovjednik cijele ustaničke vojske.

MATIJA: — Gregoriću, odgovorite na pitanje: jeste li bili glavni zapovjednik svim seljacima?

ILIJA: — Nigdje drugdje ja nisam bio zapovjednik osim nad podložnicima susedgradskog vlastelinstva.

KRVNIK je odmah, čim je postavljeno pitanje, počeo vrtiti spravu za rastezanje, ali je i ILIJA odmah počeo odgovarati. Kad se tome pribroji namjerna polaganost KRVNIKA, onda ispada da ILIJA još nije ni bio pod mukama kad je odgovorio na prvo pitanje.

ROSCHA: — Ako mi je dopušteno staviti primjedbu, rekao bih da okrivljeni nije dao odgovor pod mukama, kako se to traži.

Međutim, ILIJA je upravo sada pod mukama počeo suzdržano stenjati.

MATIJA: — To vi tražite također u ime pravde!?

ROSCHA: — Tako je, ako već želite znati! Tako propis zahtijeva, zar ne? Konačno, mi Hrvati smo poznati po tome da nam je najvažnije držati se zakona i propisa...

MATIJA: — Da, čak i onda kad su okrenuti protiv nas!

ROSCHA: — Što, što ste rekli? Nisam vas dobro razumio...

STUNZL: — Ova budala samo ometa posao.

SCHLAHER: — Da je budala, točno je, ali da ometa rad — ne bih baš rekao.

SUDAC: — Molim, da nastavimo, gospodo! Dakle, kolega Pitschin, okrivljeni neka pod mukama kaže sve što zna u vezi s ono, pismenom dostavom koja ukazuje na veze ustanika s određenom gospodom i vlastelinima. Molim vas, slobodno ga ispitajte o tome.

MATIJA: — Gregoriću, recite sada nešto o svojim vezama s vlastelom, s plemićima.

KRVNIK zategne i ILIJA zastenja jače, ali ne progovori.

SCHLAHER: — Zašto ne govori?

MATIJA: — Gregoriću, pitani ste...

ILIJA: — Rekao sam već o tome prije... Ah, ne tako! Rekao sam da nas je plemkinja Henig najviše na to nagovarala, jer... Ah, ne mogu... Jer je bila protiv dolaska Tahija na susedgradski posjed.

KRVNIK se nagne ILIJI. Dok njih dvojica potiho razgovaraju, u pozadini MATIJA prevodi, članovi KOMISIJE razglabaju, Sudac postavlja iduće pitanje.

KRVNIK: — Zemljače, samo još malo, pa ću ja...

ILIJA: — Naš...?

KRVNIK: — Jesam. Otrpi još malo, pa ću ja ovo uže...

ILIJA: — Odakle si?

KRVNIK: — Iz Like. Evo, ovako; je li sada lakše?

ILIJA: — Je. Pazi...

KRVNIK: — Ne razumije ovaj, a oni tamo ne čuju.

ILIJA: — Ipak, boli... Ah!

KRVNIK: — Znam; olakšao sam ti koliko sam mogao. Što ja tu mogu? Služba je služba... Vidio si i sam kako su i mene pritegli, i to baš onaj — naš...

MATIJA: — Gregoriću, možete li nam reći što ste namjeravali učiniti da ste slučajno pobijedili?

ILIJA: — Makar da me sada i rastrgnete, ja vam... Ah!... Ja vam ne mogu ništa drugo priznati nego što sam već rekao, da je sva naša volja i namjera bila ne pustiti Franju Tahija u posjed i da imamo za svog gospodara samo Njegovo Carsko Veličanstvo... Ah!

KRVNIK: — Otrpi zemljače, još samo malo otrpi...

* * *

Polumrak zatvorske ćelije. ILIJA, još u bolovima, sjedi na podu naslonjen na zid. MATIJA stoji i šuti, čeka. Vani dio hodnika s ostalim ćelijama, skupnim. STARI STRAŽAR šeće hodnikom.

ILIJA: — ...Eto, baš to: da između Cara i nas ne bude nikoga. To ti je prava istina onoga što smo želili. Ah!...

MATIJA: — To je velika istina, jako velika.

ILIJA: — Sad i sam vidiš da stalno govorim istinu.

MATIJA: — Ne, to baš sada ne vidim. Ako treba vjerovati da — kako si još u prvom dijelu saslušanja rekao — »mi nismo namjeravali protjerati plemstvo«, onda nije istina ovo što sada kažeš, jer baš plemstvo stoji između Cara i seljaka, vas kmetova. Prema tome, Ilija, ako je prava istina da ste se pobunili protiv svih onih koji stoje između vas i Cara, onda gotovo sve ostalo što si rekao na saslušanju — nije istina.

Tišina. Samo bat STRAŽAROVIH koraka po kamenom hodniku. I nijema nazočnost mnoštva u drugim ćelijama.

MATIJA: — Donio sam ti nešto... Još je toplo. Evo, uzmi...

MATIJA nogom polako gurka porciju hrane pred ILIJU.

ILIJA: — E, da je to od moje Ane...

MATIJA: — Nije od nje, ali je dobro; iz Guvernerove kuhinje.

ILIJA skanjujući se i u bolu dohvaća porciju i počinje jesti. MATIJA čučne, približi se.

MATIJA: — Znaš... Tko zna, možda bi još i tvoja Ana mogla donijeti hrane...

ILIJA: — Kako?

MATIJA: — Lijepo: dođe i donese...

ILIJA: — Ah, što ti to pričaš bajke meni? Tko će je dati na tako dalek put? Pa da i dođe, neće je pustiti...

MATIJA: — Jesi li siguran da neće? Evo, i ja sam mislio da ne mogu k tebi, ali su me ipak pustili. Našao sam dobar izgovor — da treba neke odgovore još doraditi, precizirati — i evo me, tu sam.

ILIJA: — Ne razumijem kakav bi to Ana mogla imati izgovor pa da je puste?

MATIJA: — Ne znam ni ja; razmišljam samo, nagađam... Možda da ti pomogne sjetiti se raznih pojedinosti o kojima te ispituju? A možda...

ILIJA: — Šta ti to govoriš!? Ja sam rekao sve, i pojedinosti...

MATIJA: — Da, ali — ponavljam, ILIJA — ako je prava istina da ste se pobunili protiv svih onih koji stoje između vas i Cara, onda sve ostalo što si rekao na saslušanju — nije istina.

ILIJA: — Pobjeći... Uh, pobjeći odavde...

MATIJA: — Istina je jedino što može ostati od tebe, da preživi... Ilija, moraš shvatiti: istina je zapravo tvoja jedino moguća pobjeda.

MATIJA otvori nezaključana vrata od željeznih šipki i pozove STAROG STRAŽARA koji dotrči i zaključa vrata. MATIJA odlazi u pratnji tog stražara u dno strane hodnika na kojoj su teška željezna vrata cijelog zatvorskog hodnika. STARI STRAŽAR otključava ta vrata i pušta MATIJU van, pa ih opet zalupi i zaključava. Opet tišina s koracima STAROG STRAŽARA. Naslućuje se, osjeća se, možda se kroz željezne šipke ostalih ćelija i primjećuje nazočnost mnoštva — nazočnost pohvatanih pobunjenika nekadašnje ILIJINE VOJSKE.

PRVI GLAS: — Ilija...

DRUGI GLAS: — Pusti ga...

PRVI GLAS: — Ilija, je li taj naš?

ILIJA: — Zašto?

PRVI GLAS: — Čini mi se da je govorio naški, pa mislim...

ILIJA: — Govori on naški, govori; po tome je naš, ali...

TREĆI GLAS: — Onda je, znači, njihov?

ILIJA: — Ne znam...

TREĆI GLAS: — Kako ne znaš?

DRUGI GLAS: — Čuvaj se, Ilija; čuješ li?

ILIJA: — Čujem.

DRUGI GLAS: — Čuvaj se! Trebat ćeš nam još...

ČETVRTI GLAS: — Zasjat će sunce i nama još jednom, hoće li?

Mumljanje gomile, nekih koji odobravaju i onih koji se ne slažu.

TREĆI GLAS: — Hoće — na krvnikovom maču...

* * *

Sudište u kojem se okupljaju članovi KOMISIJE i međusobno vode uobičajene razgovore. Istodobno MATIJA ih nadglasava svojim čitanjem.

MATIJA: — »Po milostivom ponovnom nalogu Rimskoga Carskoga Veličanstva, našeg premilostivog gospodara, danas, četvrtog svibnja tisućupetstotinasedamdesetitreće godine prepoštovani gradski sudac Njegovog Carskog Veličanstva ovdje u Beču Johan Heutstocker, doktor obiju prava, u nazočnosti Bernharda Ritlera, podmaršala Donjoaustrijske vlade i člana Dvorskog ratnog vijeća, također i Mihaela Stunzla, službenika Njegovog Veličanstva, te ovdašnjih građana Hansa Schlahera i Lovre Vasića...«

PODMARŠAL: — Što, nema gospodina Rosche?

SUDAC: — Ne znam... (i pokretom glave ili ruke upućuje na Stunzla).

STUNZL: — Da, mala zamjena... Ovaj bar izgleda pametnije.

PODMARŠAL: — Šteta... Onaj gospodin Roscha, ipak, on mi je bar prevodio revno.

STUNZL: — Bez brige, visosti. I ovaj će to činiti, a neće nas daviti glupostima kao onaj.

SUDAC: — Uvažena gospodo, možemo li početi?

GLASOVI: — Da. Svakako. Možemo.

SUDAC: — Uvedite okrivljenoga.

SLUŽBENIK odlazi do vrata zatvorskog hodnika i sve se ponavlja kao i na početku prvog saslušanja. Dok ILIJA u pratnji STRAŽARA i KRVNIKA dolazi, SUDAC i MATIJA nastavljaju svoj posao.

SUDAC: — Dakle, prvo stavite: drugo saslušanje Ilije Gregorića 4. svibnja 1573. godine. Dobro, jeste li gotovi?

MATIJA: — Tisućupetstotinasedamdesetitreće... Gotovo.

SUDAC: — Dobro. Nego, vi imate sva pitanja, da?

MATIJA: — Da, tu su.

SUDAC: — Razvežite okrivljenoga i neka sjedne. Da, kolega Pitschin, kako ne bismo odugovlačili, najbolje da počnete izravno, na hrvatskom.

MATIJA: — U redu. Okrivljeni... Gregoriću, ako ste spremni, možemo li početi?

ILIJA: — Vaša volja...

MATIJA: — Pročitat ću vam prvo pitanje onako kako je zapisano u Dvorskom ratnom vijeću. Dakle, ovako: »Kakva je to naročita zlodjela i nepravde počinio stari Tahi njemu, to jest Iliji, ili drugim seljacima i podložnicima tamo u Susedgradu, njihovim ženama, djeci i glasnicima? Neka to pojedinačno nabroji.«

ILIJA: — E, ako je tako, evo vam onda moje izjave. »Kad je, na primjer, Tahi imao starog konja koji nije vrijedio ni za što, onda je on takvog konja dao prvom od svojih podložnika za kojeg je znao da nešto ima. Taj mu je za nj morao platiti ono što je Tahi htio; ako bi se tko tome usprotivio, Tahi bi ga na to prisilio. Isto tako, kada je spomenuti Tahi imao tisuću vedara pokvarenog vina, raspodijelio ga je među svoje podložnike i udario im za nj cijenu koja mu se svidjela; oni su mu ga morali onda platiti, jer u protivnom im je silom oduzimao konje i stoku. Isto tako, podložnici su mu na vlastiti trošak uzdržavali stoku, a ako bi jedno grlo propalo ili inače bilo izgubljeno, morali su mu platiti cijenu koju je god on odredio, i to ne drugom stokom, glavu za glavu, nego u gotovom novcu.« Eto, tako je to, pa onda još vi pitate: zašto se bunite?

MATIJA: — Hvala vam... Optuženi je dao podatke od najveće važnosti o uzrocima bune. Slažete li se da ja i dalje nastojim na tim podacima, na njihovoj dopuni, prije nego vam prevedem cijeli odgovor?

Odobravanje i slaganje.

MATIJA: — Dobro. Uostalom, kolega Vasić može vam za to vrijeme objasniti riječi okrivljenoga.

VASIĆ: — Prijatelju moj, ja ovo slušam samo jednim uhom...

ILIJA: — (Samom sebi) Možda i gledaš samo jednim okom...

MATIJA: — Gregoriću, nastavite slobodno. Recite sve o zlodjelima koji su počinjeni seljacima. Slobodno govorite...

ILIJA: — Pa, bilo je toga još, svakako da je bilo... Na primjer, seljaci su Franji Tahiju morali »uzdržavati lovačke pse; kad bi jedan pas bio izgubljen ili propao, morali su mu za svakog dati jednog vola.« Eto...

MATIJA: — Dalje, samo nastavite; to je sve?

ILIJA: — Nije sve, nije. »Mi bismo sve to podnosili i trpili da Tahi nije išao i dalje, s još gorim zlodjelima.« Teško je o tome govoriti, znate... Naime, »on je običavao slati svoje glasnike podložnicima da ih pozovu na rabotu. Kad od njih netko nije mogao doći sam, nego bi poslao svoju kćer ili sluškinje, onda je on, Franjo Tahi, izjahao iz dvorca na polje i razgledavao žene; koja mu se svidjela dao bi da je glasnik odvede u dvorac i tamo se ona morala svući gola. Kad je Tahi vidio da mu se neka od njih sviđa, dao je da se okupa i onda se s njom samovoljno i raspušteno zabavljao. Tako su podložnici pokazali izaslanom povjereniku četrnaest takvih, od Tahija uz udarce silovanih djevojaka. I baš je takav nepravedan postupak izazvao tu bunu!«

VASIĆ: — Jednostavno, stari je seljacima otimao žene i kćeri. Vraški je jak bio taj stari kad je mogao toliko njih...

PODMARŠAL: — (Više za sebe) Tako kažeš; nisi ti kriv, nego je Tahi kriv za sve. Znači, krivicu za bunu prebacuješ na vlastelu.

SUDAC: — Nešto ste izvoljeli reći, vaša visosti?

PODMARŠAL: — Ah, ništa... Ništa za vas.

ILIJA: — Na kraju hoću reći još i to da je Tahi uzeo također i moj imetak: »vinograd, konje i stoku, sve skupa procijenjeno na dvije stotine dukata!«

VASIĆ: — (Više za sebe) Boga mi, nije baš ni malo!

Ipak je ILIJA čuo tu primjedbu i pogledao VASIĆA. Dok u pozadini MATIJA prevodi ILIJIN odgovor, on sam glasno razmišlja.

ILIJA: — (Više za sebe) Budalo, bune se samo oni koji već nešto imaju. Zapravo, bune se oni kojima se nešto otima, svejedno je li stečeno pravo ili nekakva imovina. Ne može se otimati onima koji nemaju baš ništa!

ILIJA se sad okrene prema KRVNIKU, namigne mu sa smiješkom, kao da kaže; je li tako prijatelju? KRVNIK primi smiješak i odgovori također migom, kao: tako je.

SUDAC: — Drugo pitanje glasi: »Tko je bio Gubec-beg kojeg su htjeli postaviti za kralja? On je poslije... Uostalom, kolega Pitschin, vi imate pitanje i izvolite slobodno nastaviti.

MATIJA: — Možete li mi reći, Gregoriću, tko je bio Gubec, zvani Beg; onaj kojeg ste htjeli postaviti za kralja, i...

ILIJA: — Već sam prošli put rekao i opet ponavljam: mi nismo namjeravali ni njega ni bilo koga drugoga postaviti za kralja. Inače, taj je Gubec od Stubice, također podložnik Franje Tahija. Zapravo je Gubec, uz pomoć Magaića i Pasanca, bio podstrekač i vrhovni vođa bune.

Tišina. Možda se samo čuje škripa pera kojim MATIJA piše odgovor u zapisnik.

MATIJA: — Odgovor okrivljenoga glasi (čita): »Taj je Gubec-beg od Stubice, također podložnik Franje Tahija, ali oni ga nisu htjeli izabrati za kralja. Inače, oni su — Gubec-beg, Magaić i Pasanec — bili vrhovni kolovođe i podstrekači svega što se radilo.«

SUDAC: — Hvala...

Opet tišina. Nešto visi u zraku i možda zato SUDAC ili MATIJA oklijevaju nastaviti ispitivanje.

PODMARŠAL: — Uvijek jedno te isto: nema loših namjera, nema krivice. Drugi su krivi ili — gospoda su kriva, jer siluju žene. (Okreće se Sucu). Ja imam, ovaj... Imam već otprije dogovor s Nadvojvodom, radi se o nekim poslovima...

SUDAC: — Mi možemo i prekinuti; da vas pričekamo? Danas nema mnogo pitanja.

STUNZL: — Pa, zar danas nije predviđeno još i saslušanje Gregorićeva zamjenika, onog Gušetića?

SUDAC: — Ah, da; imamo tridesetidva pitanja Dvorskog vijeća i za njega, ali — je li on zaista bio Gregorićev zamjenik? Ne znam otkuda vam to... Uostalom, vidjet ćemo; ići će to brzo...

PODMARŠAL: — Naravno... Koliko je ostalo pitanja?

SUDAC: — Mislite za Gregorića?

PODMARŠAL: — Da.

SUDAC: — Još samo pet.

STUNZL: — I ona pismena dostava.

SUDAC: — Vi zaista sve znate... Da, i o tome ga moramo pitati. Dakle, ukupno šest pitanja.

PODMARŠAL: — Dobro, vi samo nastavite. Ja ću se brzo vratiti, brzo... SUDAC: — Ako bude nešto iznimno važno, mi ćemo vas pričekati, visosti.

PODMARŠAL: — Da, naravno... Ali, valjda neće biti potrebno.

PODMARŠAL se već uputio prema vratima i SUDAC pođe za njim, kao da će ga ispratiti.

SUDAC: — Kad je već takva prilika, visosti, mogli biste mi učiniti čast ako Njegovom nadvojvodskom visočanstvu izrazite moju zahvalnost na uputama i gotovim pitanjima, ali mu, znate, pri tome pripomenite da je baš ta — i sami ste vidjeli — kako da kažem, ta unaprijed pripremljenost uputa i pitanja, baš to sputava rad i otežava saznavanje...

PODMARŠAL: — Naravno, naravno, no ja ću se sada vidjeti samo s Tajnikom Vijeća, baronom Reissacherom, samo na kratko, gore, kod guvernera. Svejedno, potpuno vas razumijem, poštovani doktore; ovakva pitanja daju samo mogućnost da se svaljuje krivica na plemstvo. Kao da seljaci ne otimlju jedan drugome žene i kćeri!

SUDAC: — Ah, nisam tako mislio... Obrnuto: ja bih proširio...

Ali PODMARŠAL pođe na vrata i odlazi, pa se SUDAC vrati na svoje mjesto.

SUDAC: — Molim, da nastavimo. Kolega Pitschin, izvolite. A vi, gospodine Vasiću, ako se možete potruditi da nam malo preciznije...

VASIĆ: — A, pokušat ćemo, pokušat ćemo...

MATIJA: — Pitanje glasi ovako, Gregoriću: »Tko je Daniela Lasera, pukovnika iz Viliha, ubio u Gurkenfeldu i zašto?«

ILIJA: — Ne znam ništa o tome. Uopće nisam bio u blizini Gurkenfelda.

MATIJA: — Dobro, ja ću tako zapisati...

SUDAC: — Gledam tu nešto ova iduća dva pitanja: i to koja su gospoda ili plemići buntovnike pomagali pod prisilom a koja svojevoljno, i to kako su ih pomagali, to je sve jedno povezano pitanje koje bih ja prebacio na kraj.

SCHLAHER: — Zašto?

STUNZL: — Pa, to je najvažnije...

SCHLAHER: — Sve je važno. Nije li tako, gospodine suče?

SUDAC: — Da, tako je; sve je važno, samo — nešto je više važno, a nešto manje. Prema tome, prijeđimo sada na sedmo pitanje, koje je također vrlo važno.

MATIJA: — Kako god vi kažete, ekselencijo. Pita se doslovno ovo: »Zašto je on slao uskoka Marka Nožinu u Kranjsku drugim uskocima? Zašto je time htio privući u svoj savez i uskoke?«

ILIJA: — Taj Nožina... Mislim da je on, taj Marko Nižina...

SCHLAHER: — Možda bi i to trebalo ostaviti za kasnije, kad se vrati njegova visost podmaršal Ritler. Znate, gospodo, ako mi dopustite pripomenuti, jedno je ako se neko pobuni samo zbog, recimo, grubosti nekog velikaša, a potpuno je drugo kada netko s takvim zlom krene buniti cijelu carsku vojsku!

MATIJA: — Otkad su uskoci cijela carska vojska?

SCHLAHER: — Dobro, dobro; nisam baš mislio u tom smislu. Naime, radi se o svim uskocima, to jest o cijeloj uskočkoj vojsci, koja je na kraju krajeva ipak — carska! Istina, to je jedna posebna postrojba, na neki način zasebna vojska, ali je ujedno jasno određeno vojna postrojba njegove carske uzvišenosti i...

MATIJA: — Da... Možemo uzeti da je tako, ali mi se ovdje ne bavimo uskocima, nego Gregorićem.

SCHLAHER: — Pa, ovaj, možda je tako...

STUNZL: — Tako je! Bavimo se Gregorićem, i to baš zato jer postoje sumnje da je htio pobuniti čak i carsku vojsku. Slušajte, kolega, pa to je ipak od prvorazredne važnosti i za ovu državu.

SUDAC: — Slažem se s vama u potpunosti i zato, jer smo tijelo te države, mi i jesmo tu...

SCHLAHER: — ...Zajedno s njegovom visosti podmaršalom Ritlerom, pogotovo kad je riječ o vojsci.

SUDAC: — Slažem se, gospodo, slažem. Predlažem zato da prekinemo ispitivanje okrivljenoga dok se ne vrati njegova visost podmaršal Ritler, koji je među nama jedini član tako visoke ustanove, Dvorskog ratnog vijeća, pa ima ingerencije... Da? Što ste rekli, uvaženi...?

STUNZL: — Ništa, ništa...

VASIĆ: — Uostalom, uskoro će vrijeme ručka, pa to možemo spojiti...

SCHLAHER: — Odlično! Možemo, znači, odmah gore u Guvernerovu, blagovaonicu, pa nam se njegova visost tamo pridruži.

SLUŽBENIK: — Molim, ostaje utamničeni ovdje?

SUDAC: — Ne. Odvedite ga. Javit ćemo kada nastavljamo.

* * *

Polumrak zatvorske ćelije. Vani dio zatvorskog hodnika s ostalim ćelijama, skupnim. SLUŽBENIK, STRAŽAR i KRVNIK dovode hodnikom ILIJU, a samo neki iz mnoštva u skupnim ćelijama nešto dobaci ili pita. STARI STRAŽAR otvara ILIJINU ćeliju.

KRVNIK: — Malo su se zakačili oko tih uskoka, ali — neće valjda biti nešto opasno. Nego, zemljače, imali ste vi svakakvih veza. Bogami, nije bila šala...

ILIJA: — Ne, stvarno nije bila šala.

KRVNIK: — Uh, da ste nešto uspjeli, ne bi nama nitko bio ravan! Ovako — služi i dalje svakog po svijetu...

ILIJA: — Tko zna; možda još i uspijemo... Gdje si, momčino?!

STARI STRAŽAR: — Nigdje...

ILIJA: — Nema te već nekoliko dana...

STARI STRAŽAR: — Moram se i ja malo odmoriti. Ti se po cijeli dan odmaraš ovdje, a ja — mnogo vas je!

KRVNIK: — E, jadan ti, alaj ti ide loše među svima njima...

SLUŽBENIK: — Idemo, idemo.

ILIJU su već uveli u ćeliju i STARI STRAŽAR sada je zaključava. Zatim odlazi sa SLUŽBENIKOM i STRAŽAROM u dno hodnika da tamo otvori teška željezna vrata i pusti tu dvojicu van. KRVNIK je ostao kod ILIJE, pred njegovom ćelijom, pa tako u razgovoru njih dvojica ne primjećuju da je istodobno kad su SLUŽBENIK, i STRAŽAR izašli, ušao MATIJA:

KRVNIK: — Hoćeš li jedan savjet, zemljače?

ILIJA: — Da čujem.

KRVNIK: — Ne vjeruj ovdje nikome, jer inače...

ILIJA: — Tebi sam povjerovao.

KRVNIK: — Meni?... To je drugo. I kad mi već vjeruješ, da znaš: ovdje ti nitko neće pomoći. Nitko!

ILIJA: — A ti?

KRVNIK: — Niti ja — ovdje, barem... (Osvrne se oprezno) Možda vani, izvan ovih zidova ako bude kakva prigoda... Ali ovdje — ovdje ne mogu ni ja. (I sad primijeti Matiju) A boga mi, neće ti pomoći ni ovaj...

MATIJA: — Šta? Još jedan naš?!

KRVNIK: — Jesam li ti lijepo rekao: ne vjeruj ovdje nikome — ni meni! A ti — sad ćeš još i ovome povjerovati, a ne vidiš kako se već i samog mene preplašio, ha, ha! Preplašio se što ga i ja razumijem, ha, ha... Preplašio se; kao da ću mu glavu — odsjeći...

MATIJA: — Pravi krvnik... Žao mi je, Gregoriću (i on se okrene da krene).

KRVNIK: — Jesam, krvnik sam, nego šta! Ali... Ej, zemljače! Stani! Kuda bježiš? Čekaj... Pobježe, a zapravo je on — krvnik.

ILIJA: — Kako možeš...!

Pred teškim željeznim vratima u dnu hodnika MATIJA stane i ostane tako čekati, slušati, čak i kad mu STARI STRAŽAR dođe otvoriti vrata.

KRVNIK: — Mogu ja još i više... Nikoga se ja ne bojim, čuješ li me!? Nikoga...

ILIJA: — Kako možeš pred njim...! Samo me još i ti trebaš odati...

KRVNIK: — Neću te ja odati... Niti ću te odati, niti se njih bojim! Ništa oni meni ne mogu! Ništa! Razumiješ li ti mene, zemljače!? Bez mene oni ne mogu, jednostavno ne mogu. Ha, ha, ha... Nije lako naći nekoga za taj posao. Trebaju oni mene — trebaju krvnika; ne mogu bez mene. Razumiješ!?

ILIJA: — Ma, ne viči, čovječe...

KRVNIK: — Trebaju me da siječem glave, zemljače moj! I ja sam osuđenik — osuđen da siječem glave...

To je već potpuni očaj i ILIJA nekako kroz rešetke uspijeva prihvatiti KRVNIKA u zaštitnički zagrljaj.

ILIJA: — Ajde, čovječe, smiri se... Pusti to, sada...

KRVNIK: — Zajedno smo ovdje, zemljače moj. Osuđeni smo na isto — ti i ja...

MATIJA se, valjda pod dojmom neobičnosti događanja, vratio natrag i sada također prihvaća KRVNIKA. Dolazi i STARI STRAŽAR koji na neki način od ILIJE i MATIJE preuzima KRVNIKA i odvodi ga.

MATIJA: — Ne znam što da kažem, da...

ILIJA: — Možeš i ne reći.

MATIJA: — Sjedni... Zašto stojiš? U svojoj ćeliji imaš pravo...

ILIJA: — Iz inata.

MATIJA: — Inat... Čemu to — sada?

ILIJA: — To je jedino što mi je ostalo.

MATIJA: — Hm, jedino? Neće biti baš tako... Evo, stekao si i nove prijatelje.

ILIJA: — Nemam ja ovdje prijatelja.

MATIJA: — Kako nemaš? A ova dvojica? Ključar i Krvnik — to nije šala! Takvi prijatelji ovdje i te kako vrijede...

ILIJA: — Vrijedim ja više njima, kao što si vidio, nego oni meni.

MATIJA: — Ne razumijem...

ILIJA: — Ima vremena; mlad si... Kad odrasteš — razumjet ćeš sam.

MATIJA: — Možda... Pa ipak, nije ti ostao samo prkos, inat...

ILIJA: — Želiš li možda reći da mi je ostala tvoja pomoć?

MATIJA: — Ne, nije to. Ostalo ti je nešto važnije: istina... Ispričati istinu; ne tamo, u sudnici, pred onim stolom. Ne, nego — tu, meni!

ILIJA: — Zašto baš tebi?

MATIJA: — Zato jer tvoju istinu jedino ja mogu čuvati.

ILIJA: — Sačuvati istinu... Za koga? To može samo Ana... Gdje je sada moja Ana? Jedino njoj mogu reći sve; ona sve razumije. Ja vjerujem samo Ani.

* * *

Usred sudnice KRVNIK na ILIJI završava pripreme za mučenje (svlačenje, vezivanje) i sad ga uz pomoć STRAŽARA odvodi ka spravama za mučenje. Svi su članovi KOMISIJE za stolom, osim PODMARŠALA.

KRVNIK: — Napni se dok vezujem, pa onda otpusti...

ILIJA: — Dobro.

KRVNIK: — I stenji ili jauči više nego te stvarno boli.

MATIJA: — Na pitanje postavljeno još prije prekida, koje glasi »Zašto je on slao uskoka Marka Nožinu u Kranjsku drugim uskocima? Zašto je time htio privući u svoj savez i uskoke?!,« okrivljeni je dao odgovor koji sam zapisao ovako...

ILIJA: — Ajoj...

MATIJA: — ...ovako: »Kaže da nikoga nije slao, jer je taj uskok sam došao njima, ostao oko tri dana i rekao njemu, Iliji, neka napadne ostale uskoke. Kad vide da je ozbiljno pristat će i oni uz seljake. Inače im uskoci ne smiju priskočiti u pomoć.«

ILIJA: — Ajoj! Zemljače, ovo boli, zaista boli...

KRVNIK: — Ali manje nego bi inače bolilo. Strpi se, samo malo...

ILIJA: — Ah...

SUDAC: — Hvala, kolega Pitschin. Mislim da bismo sada mogli prijeći na onu povjerljivu pismenu dostavu. Molim vas, pročitajte je okrivljenom u originalu, onako kako smo je dobili.

Naglo ulazi PODMARŠAL.

PODMARŠAL: — Žao mi je, zaista, ali nisam mogao prije... Uostalom, bilo je korisno; reći ću vam kasnije...

SUDAC: — Da? O, hvala vam. Valjda ćemo sad moći malo samostalnije...

PODMARŠAL: — Vidjet ćemo idući put, kad dođe baron Reissacher.

SUDAC: — Njegova visost...!?

PODMARŠAL: — Da, Tajnik Dvorskog ratnog vijeća doći će na iduće saslušanje osobno.

SUDAC: — Zašto? Ja sam mislio...

PODMARŠAL: — Svakako, zato on i dolazi da se ne moramo pridržavati napisanih pitanja, da smo slobodniji, kako ste sami rekli.

SUDAC: — Ah, ja sam mislio da budemo slobodniji mi, Komisija, da budemo ovlašteni, a ovako ćemo... Pa, dobro. Znači, možemo nastaviti. Kolega Pitschin, izvolite.

MATIJA: — Dakle, Gregoriću, ovdje imamo...

ILIJA: — Ajoj!

KRVNIK: — Lakše, zemljače...

PODMARŠAL: — Nego, mislim da ovo nije potrebno, to mučenje. Može se idući put, kad baron Reissacher bude ovdje, ako on zahtijeva, onda ćemo.

SUDAC: — U redu. Odustajemo; iskaz pod mukama nije potreban.

KRVNIKU je očito laknulo. On zadovoljno pušta ILIJU i sjeda na svoje sjedište, MATIJA je također ugodno iznenađen i osmjehne se ILIJI.

MATIJA: — Znači, tako. Da, ovdje imamo neku vrst, Gregoriću... Nazovimo to jednostavno pismeni izvještaj. Nije sad važno od koga je; važno je za vas da se ovaj izvještaj smatra vjerodostojnim i zato vas savjetujem da ga saslušate s punom pozornošću. Dakle, ovako: »Oko tri dana prije nego što je izbila buna gospodin Stjepko Gregorijanac je u nazočnosti više gospode zaključio s Franjom Tahijem da položi novac za polovinu susedgradskog vlastelinstva. Onda su spomenuti seljaci Gregorijancu i njegovu zetu položili zakletvu i svi obećali podložnost. Pružili su mu i ruku zbog toga i čitav je spor bio riješen. Ali kad je došao red na Iliju Gregorića, on nije htio pružiti ruku, nego je otišao. Treću noć iza toga poslao je u Brdovcu na sve strane po seljake i pozvao ih sebi. U međuvremenu su se skupili cesargradski seljaci i htjeli napasti susedgradske zato što su se podložili spomenutoj gospodi, suprotno njihovoj zakletvi i prisezi. Seljaci se moraju s njima dignuti na ustanak i moraju što prije poslati njemu u kuću šezdesetak pušaka. To se navodno tako dogodilo i prva je smutnja počela poglavito od njega, Ilije Gregorića.« — To je, Gregoriću, ta pismena dostava, odnosno izjava, i ona vas najviše tereti. Vi izvolite reći... možete reći vaše mišljenje, sve što hoćete.

ILIJA: — Tu ima mnogo nadrobljenog, kao i obično u takvim dostavama. Zato ne znam s koje strane da počnem.

MATIJA: — Počnite s koje god strane hoćete.

ILIJA: — Znate, svaka strana u toj dostavi izlazi na isto: počne s istinom, a završi s laži. Eto, vidite, takav — kako vi kažete — pismeni izvještaj, to je gore od laži. Jer jest da u tome ima istine za koju se svak' može uhvatiti, ali zapravo — sve je laž. Prije svega, nije istina da sam ja odbio vjernost Stjepku...

VASIĆ: — Kažete Stjepko; mislite li na grofa Gregorijanca?

ILIJA: — Da, na mladog Gregorijanca. On meni dođe... Ma, ja sam na njega gledao skoro kao na nekog sina!

VASIĆ odmah prevodi ILIJINE riječi i MATIJA primijeti dojam koji one ostavljaju na članove KOMISIJE.

MATIJA: — Mislim da je samo u vašu korist, Gregoriću, ako malo pripazite na svoje izraze. Znate, Stjepan Gregorijanac je plemić; to je jedna od najuglednijih porodica, a vi odmah — sin...

ILIJA: — Znam ja dobro tko je Stjepko, da je on grof. Ali koliko je tu razumijem, on je — sve mi se čini — također i onaj koji je poslao ovaj pismeni izvještaj, kako ga vi nazivate, nije li tako? I zato, kad je već riječ o tome, onda treba reći sve, do kraja: grof Stjepko je bio u mojoj kući češće nego bilo koji seljak od mojih susjeda. Hej, koliko se on naslušao kod mene priča o borbama s Turcima, o svim mojim bjegovima... Zato me čudi kako može reći da se ja nisam njemu zakleo! I ako hoćete znati sve, onda moram reći da je baš on, mladi Gregorijanac, prvi počeo govoriti o buni protiv Tahija i podbadao je seljake na tu pobunu, jer je i on imao svoje — gospodske — račune protiv Tahija! Eto, zato me čudi kako on može reći da se ja nisam njemu zakleo... Nije istina da sam ja odbio zakletvu vjernosti i nije istina da sam ja prvi pozivao na bunu!

MATIJA: — Je li to sve što imate reći u vezi s ovom pismenenom dostavom?

ILIJA: — Sve! I to je jedina istina, kunem se kao da sam se pred Bogom ispovjedio. Zato se preponizno predajem milosti Njegovog Carskog Veličanstva.

MATIJA: — Dobro, tako ću i zapisati. Ekselencijo, je li to zadnje pitanje ili ćemo se vratiti na ono izostavljeno?

SUDAC: — Ne, to ćemo idući put, kads s nama bude i njegova visost Tajnik...

PODMARŠAL: — Vrlo dobro, iako onda neće biti unaprijed sastavljenih pitanja. Zbog toga će i doći baron Reissacher, a to — to već ne znam je li dobro.

SUDAC: — Da... Ovime je drugo saslušavanje Ilije Gregorića završeno. Okrivljenoga odvedite u njegovu ćeliju, a datum trećeg i posljednjeg saslušanja odredit ćemo poslije.

Svi se pokrenu, spremaju se za odlazak. Samo je PODMARŠAL zagledan u ILIJU kojeg vezuju za odvođenje.

PODMARŠAL (Za sebe, kao opčinjen nečim): Lijepa žena, vrlo lijepa. Zanimljivo: kako on, ovakav, ima tako lijepu i mladu ženu?

SUDAC: — Molim? Nisam razumio... Žena barona Reissachera?

Nešto od tog razgovora načuo je i MATIJA, možda nešto važno, pa zato svoju pozornost prikloni otamo.

PODMARŠAL: — Ne. Rekao sam: lijepu ženu ima ovaj — kmet.

SUDAC: — Ah, tako...

MATIJA: — Vi je poznajete? Ako dopuštate, vaša visosti, da vas to pitam, ovako...

PODMARŠAL: — Da... Odnosno, ne. Ne od ranije; sad sam je vidio, tu. Tamo je, vani, ta ljepotica...

STUNZL: — Došla je još sinoć, s onim svojim skrbnikom, Osvaldom. Zove se Ana, Ana Gregorić.

SUDAC: — I to znate!? Dakle, vi zaista sve... Kako meni nije ništa rečeno?

Međutim, već gotovo na samom izlazu, ILIJA je izgleda nešto od tog razgovora načuo, možda samo ime svoje žene on se zato naglo osvrne na članove KOMISIJE i zastane.

ILIJA: — Šta? Ko? Ana...

Zaokupljeni razgovorom članovi KOMISIJE ne obraćaju sad pažnju na samog ILIJU, pa ga SLUŽBENIK, STRAŽAR i donekle KRVNIK silom izvlače iz sudnice.

PODMARŠAL: — Možda još nije ni zatražila da vidi muža, pa nije bilo ni razloga da vas obavijeste.

SUDAC: — Ne znam...

STUNZL: — Ona sama nije tražila, da, ali je on, taj plemić, Osvald, on je išao Guverneru.

SUDAC: — A, tako...

PODMARŠAL: — Pa, da; sve što je u ovoj zgradi, a tako i zatvor i svi koji su u zatvoru, spadaju pod nadležnost Guvernera, zar ne doktore?

SUDAC: — U neku ruku da, vaša visosti, tako je no samo u neku ruku, jer istodobno onaj od zatvorenika nad kojim se provodi sudska istraga spada pod jurisdikciju suca, dakle mene.

STUNZL: — Znači, dvovlašće...

SUDAC: — Ne, nego samo dok traje...

MATIJA: — Ispričavam se, ekselencijo. I vama, visosti, ako sam... Htio sam samo pitati za dopuštene da Gregorićevu ženu odvedem njemu, Iliji, jer...

SUDAC: — Nikako! Što vam pada na pamet!? To je protiv propisa.

MATIJA: — Znam, znam... ali — pomoglo bi mnogo...

SUDAC: — Pomoglo?! Čemu, molim vas lijepo?

MATIJA: — Mislim, za konačni prijepis; mogao bih još nadopuniti odgovora, ako mu žena pomogne, odnosno — ako ga odobrovolji da se sjeti...

SUDAC: — Ali, kolega? Zar vas ja trebam učiti osnovnim propisima? Dok traje istraga okrivljenom se ne može dopustiti ni susret, a kamo li razgovor sa ... MATIJA: — Znam, naravno, ali — to je baš u svrhu istrage.

SUDAC: — Propis je propis i tu nema mjesta za bilo kakav ali!

PODMARŠAL: — Što je, mladiću? Zanima vas ljepotica? Dragi moj doktore, to vam je prava mladost; ne zanima njega Gregorić, nego — Gregorićka.

MATIJA: — Ah, ne! Mene zanima...

PODMARŠAL: — Znam, znam... Znate, kad sam iz dvora došao natrag, rekao sam Guverneru: ipak, taj njen skrbnik, taj Osvald, ipak je on plemić. I, konačno, ona je... ona je — stvarno lijepa žena.

SUDAC: — Dakle, moram priznati: vi nikad ne zaboravljate na ljepotu, visosti.

PODMARŠAL: — Da... No, ako je sada tamo, u Guvernerovom predvorju ugledate, možda će te i vi drugim očima gledati onog njenog buntovnika.

SUDAC: — A, ne; to nikako! To nikako ne bi smjelo utjecati...

PODMARŠAL: — Ljepota uvijek utječe, doktore, uvijek...

MATIJA: — Mogu li i ja...? Htio sam naime reći da mene zanima...

PODMARŠAL: — Kad je vidite, onda će te znati šta vas zanima. Uostalom, naravno da možete s nama. Samo pođite, mladiću, (i on povuče Matiju za mišicu, pa oni pođu). Ona je tamo, u Guvernerovom predvorju. Možda tamo nešto i učinimo za vas...

I tako, u razgovoru, oni izlaze.

* * *

Noć u ćeliji i jedva se nazire ILIJA. On sjedi na podu. Vani, u zatvorskom hodniku, utaknuta u zidove plamsaju dva-tri plamička rasvjete. U skupnim ćelijama svjetlucanje očiju, disanje gomile.

PRVI GLAS: — A hoće li nas sve tako preispitati?

DRUGI GLAS: — Zašto sve?

PRVI GLAS: — E, pa vidiš kako su krenuli, još nisu završili s ILIJOM a već su počeli sa Gušetićem.

DRUGI GLAS: — Mihajlo je bio Ilijin zamjenik. Možda pozovu još kojeg od predvodnika, ali neće sve.

TREĆI GLAS: — Ne mogu sve, brate mili! Pa ne bi do sudnjeg dana završili! Poneki smijeh, gorak, opor. Poneka psovka, prigušena, sakrivena.

PRVI GLAS: — Mihajlo, a što su te pitali?

TREĆI GLAS: — A zna se što su pitali: sve što ih zanima!

PRVI GLAS: — Pitam Gušetića, a ne tebe.

DRUGI GLAS: — Mihajlo, javi se.

GUŠETIĆ: — Tu sam.

PRVI GLAS: — Jesu li te o nama pitali?

GUŠETIĆ: — Pa, rekao sam, ljudi; pitali su me najviše o Matiji Gupcu, zašto ga zovemo Gubec-beg, jesmo li htjeli okruniti za kralja njega ili Iliju Gregorića.

Hodnikom dolazi STARI STRAŽAR čiji su se koraci možda već i prije čuli.

ČETVRTI GLAS: — I o Iliji su te pitali?

GUŠETIĆ: — Da, i o Iliji; to sam vam sve već ispričao.

TREĆI GLAS: — A što se ti stalno šećeš? Umorit ćeš se, ovako...

STARI STRAŽAR: — Neka, neka; kad vi možete pričati do tako kasno, mogu i ja šetati.

ČETVRTI GLAS: — Spava li Ilija?

STARI STRAŽAR: — Ne znam; pogledat ću.

DRUGI GLAS: — Daj, vidi...

STARI STRAŽAR priđe Ilijinoj ćeliji i zaviri kroz rešetke.

STARI STRAŽAR: — Spavaš li?

ILIJA: — Ne. Što hoćeš?

START STRAŽAR: — Pitaju za tebe.

ILIJA: — Znam. Čujem...

ČETVRTI GLAS: — Ne spavaš ti, Ilija?!

STARI STRAŽAR: — Čuješ da ne spava!

ILIJA: — Što je?

ČETVRTI GLAS: — Čiju brigu smišljaš? Svoju, našu ili njihovu?

ILIJA: — Njihovu, njihovu! Moju i vašu znam, ne trebam o njoj razmišljati. Njihovu neznam, pa o njoj...

DRUGI GLAS: — Šta razmišljaš! Reci nam...

ILIJA: — Smišljam koliko dugo oni to mogu izdurati.

PRVI GLAS: — Oni?! Mogu oni koliko hoće!

ILIJA: — E, u tome i jest problem što ne mogu, ali ja ne znam gdje im je kraj. Mi možemo, mi smo navikli, ali oni ne mogu ovako zauvijek. Sve ima svoj kraj, pa i ovo njihovo.

GUŠETIĆ: — Ipak, mogu oni dulje nego mi; njima je lakše.

ILIJA: — Nisam u to siguran da mogu dulje i da im je lakše. Znaš, onaj koji trpi vremenom stvara i otpornost prema tom trpljenju. Svaki pritisak izaziva otpor. Ali oni, oni samo pritišću i pritišću — troše svoju snagu i jednom će im iscuriti do kraja. Sve ima kraj, sve!

PRVI GLAS: — A onda?

ILIJA: — E, onda će opet doći naše vrijeme...

STARI STRAŽAR: — Netko kuca...

TREĆI GLAS: — Ma, čini ti se samo.

Svi umuknu i kucanje na teška željezna vrata u dnu hodnika čuje se sad dosta razgovjetno.

PETI GLAS: — Bogami, kuca...

STARI STRAŽAR: — Svi tiho! Ni riječi. Ajde, spavanje...

STARI STRAŽAR odlazi u dno hodnika, penje se dve-tri stube do vrata i otvara ih. Ulazi MATIJA bez riječi i polako, ispitujući pogledom svaku ćeliju, prolazi hodnikom i dolazi tako do posljednje ćelije, Ilijine.

ILIJA: — Ne spavaš ni ti...

MATIJA: — Ne.

ILIJA: — Šećeš?

MATIJA: — Ne.

ILIJA: — Razmišljaš?

MATIJA: — Ni to.

ILIJA: — Pa što si onda došao!

MATIJA: — Da te vidim; da provjerim jesi li tu.

ILIJA: — Pa, znaš da jesam.

MATIJA: — Znam. Ali ipak — moram biti siguran, prije nego... A ostali, spavaju?

ILIJA: — Valjda... Ne čuju se.

MATIJA: — To je dobro. Što manje očiju da vidi i što manje ušiju da čuje. Jesi li razumio?

ILIJA: — Nisam.

MATIJA: — Ali hoćeš — uskoro...

MATIJA se okrene i odlučno pođe natrag, prema vratima. STARI STRAŽAR ide za njim da mu otvori vrata.

MATIJA: — A ti, jesi li ti sam ovdje u službi?

STARI STRAŽAR: — Jesam.

MATIJA: — Vrlo dobro! Niti ćeš vidjeti, niti ćeš čuti kad se vratim!

MATIJA izlazi i STARI STRAŽAR za njim zatvori vrata pa se polako, zamišljeno vrati do ILIJE. Prate ga zabrinuti, nijemi pogledi gomile.

STARI STRAŽAR: — Što se to sprema? Ali sad, kad mi reče da ništa ne smijem viditi i ništa čuti, podsjetio me kako sam prije nekoliko sati, kad sam išao na večeru i prolazio hodnikom pored Guvernerovog predvorja, naišao baš na njega s Guvernerom; izlazili su pa me nisu primijetili. Dobro sam čuo kako Guverner govori ovom Matiji: Vi to učinite, ali ja ne znam o tome ništa i neću da čujem od bilo koga da je noćas nešto vidio ili čuo. Eto, tako mu je govorio dok su izlazili, a sad on meni to ponavlja... A, što misliš?

ILIJA: — Ništa.

STARI STRAŽAR: — Ipak...

ČETVRTI GLAS: — Evo, dolazi naše vrijeme — naopako...

PRVI GLAS: — Sad će nas sve...

DRUGI GLAS: — Ilija, što kažeš ti na to?

STARI STRAŽAR: — Šuti! Kao da se čuju koraci, a! Slušaj... U vanjskom hodniku... Netko ipak dolazi; više njih... Da vidimo...

STARI STRAŽAR odlazi opet do teških željeznih vrata u dnu hodnika, trenutak kod njih prisluškuje, a onda ih polako i tiho otključava, pa malo otvori. Bat koraka čuje se sve razgovjetnije i zatim nahrupe SLUŽBENIK i KRVNIK s bakljama u rukama, pa naglo, snažno, u tom nahrupljujućem zamahu otvore vrata širom i ostanu tu, sa svake strane otvorenih vrata, kao neka počasna straža. Istog trenutka, odmah za njima, u vratima je već ANA, također odlučnog koraka, gotovo kao u naletu, pa ogrtač na njoj zavijori. Iza nje je MATIJA i sišavši za njom one dvije-tri stube od vrata u zatvorski hodnik tu zastane i raširi ruke zabranivši tako da bilo tko nastavi za ANOM.

MATIJA: — Ako sutra bilo tko kaže da je noćas kod Gregorića bila njegova žena Ana — to nije istina! Razumiješ!?

STARI STRAŽAR: — Da, gospodine...

ANA je međutim odlučnim korakom već došla do Ilijine ćelije, ali ne priđe potpuno blizu, nego se naglo zaustavi na korak-dva.

ANA: — Oh, Isuse...

ILIJA: — Ti...!?

ILIJA u nevjerici ustaje, polako, širi ruke kao da će prihvatiti ANU u zagrljaj, ali željezne šipke to sprečavaju i on tako ostane raširenih ruku, kao razapet držeći se za te šipke.

ANA: — Ljubljeni... Ilija, najbolje ako ti odmah kažem: oni žele da ispričaš, da kažeš — istinu... Zato su me doveli.

ILIJA: — Zašto stojiš tamo? Daleko si mi... Dođi.

ANA: — Ne smijem...

ILIJA: — Od koga?

ANA: — Od sebe same... Možda i od tebe!

ILIJA: — Zašto?

ANA: — Rekla sam ti: to, kako sam došla — možda nisam trebala pristati? Nisam znala... To je bio jedini način da dođem do tebe. Eto, zato sam ti morala prvo otvoreno reći i da... da onda vidim puštaš li me zbog toga blizu...

ILIJA: — Dođi...

ANA zakorači taj korak-dva i priđe potpuno blizu željeznih šipki, ali ih još ne dotiče.

ILIJA: — Bliže...

ONA se sad priljubi uz šipke — uz ILIJU — i raširi ruke po njegovima. Njihovi se prsti isprepliću.

ILIJA: — Reci, dušo, šta misliš: da zaista kažem sve — sve, kako je bilo?

ANA: — Ako me već pitaš, onda — da. Samo, znaš, ovaj da je drukčiji od onog njihovog da...

ILIJA: — To nije važno.

ANA: — Kažem to da ne pomiješaš ta dva d a. Oni hoće tu istinu zato da je onda mogu promijeniti, sakatiti, sjeći kako hoće; da je takvu mogu poklanjati, dijeliti kome hoće, prosipati posvuda. Ja... ja želim zbog nas, radi tebe i mene, želim tu istinu za našu djecu; da ostane zapisano — bilo gdje — da si bio pošten i hrabar čovjek, da si želio dobro... ljubljeni, razumiješ razliku između njihovog i mog da? Teško mi je objasniti, ali — ja je osjećam...

Nekako istodobno, možda samo malo jedno iza drugoga, oni se počnu spuštati dolje, na pod. Htjeli bi kleknuti ili sjesti, da budu bliže jedno drugome. Spuštajući se tako, isprepletenih prstiju sa željeznim šipkama između njih, ILIJA poljubi ANU, jedanput, dvaput, u obraz, u čelo, u usta. MATIJA sad prilazi bliže njima i stane odmah tu, pokraj njih, ustvari — iznad njih.

ILIJA: — U tome i jeste razlika, u tome da tu razliku ti osjećaš, a oni ne osjećaju. Oni samo — razmišljaju o njoj... Dušo, važan je samo naš da.

MATIJA sad izričito, zapovjedničkim pokretom glave pozove STAROG STRAŽARA, koji znatiželjno stoji u pozadini. STARI STRAŽAR, odmah prilazi, ali kao da je zaplašen neobičnošću prizora, on prilazi polako, kao puzeći.

ILIJA: — Samo naš d a je važan i to je dovoljno da kažem sve... Važni smo samo ti i ja... Kad se STARI STRAŽAR konačno došuljao, MATIJA mu pokaže na vrata, na bravu. STARI STRAŽAR polako, oprezno, kao neprimjetno, otključava vrata ćelije i ostavi ih tako malo odškrinuta. ILIJA primijeti otvorena vrata. Proturi ruku kroz njih, uhvati ANA za njezinu ruku i tako je privlači sebi, stalno na koljenima, i jedno i drugo. Kad je ANA tako prošla kroz vrata, ILIJA je snažno zgrabi u zagrljaj, u strastveni poljubac.

ILIJA: — Ha, ha, ha! Zamisli: mene da su prisilili da budem zapovjednik... Prisilili! Ha, ha, ha! Svašta ja njima pričam, svašta! E, dušo moja... Ha, ha, ha. Mene prisilili, a moglo je biti samo obrnuto... Obrnuto je istina! Eh, nema što; treba reći — sve! Sve kako je bilo, ali to ću pričati samo ovdje, u ćeliji — ne tamo na saslušanju.

Iza željeznih šipki skupnih ćelija okupljaju se glave seljaka, bivših vojnika seljačke vojske. Njih budi glas i smijeh njihovog nekadašnjeg zapovjednika ispunjavajući snene ili izgubljene oči probuđenom znatiželjom. ILIJA odjednom zašuti i ustaje, držeći stalno u zagrljaju ANU. Ozbiljnog lica on tvrdo pogleda MATIJU, očito smišljajući pozorno ono što će reći.

ILIJA: — Ja sam Ilija Gregorić, susedgradski kmet, začetnik bune i vrhovni zapovjednik seljačke vojske.

MATIJA polako, gotovo i ne pomaknuvši se — kao da želi da ostane neprimjećeno — rukom samo malo gurne vrata ćelije i ona se zatvore.

* * *

U sudnici je sve u nekakvoj užurbanosti. Dok MATIJA čita početak svog zapisnika, članovi KOMISIJE zauzimaju svoja mjesta i nervozno pripremaju svoje papire, a među njima naročito novi član, TAJNIK Dvorskog vijeća baron Reissacher, koji je sada tu umjesto PODMARŠALA. Također i SLUŽBENIK, STRAŽAR i KRVNIK nekako užurbano odvezuju ILIJU i muvaju se oko njega.

MATIJA: — »Danas, 11. svibnja 1573, ponovno je predveden ILIJA Gregorić, vođa uhvaćenih seljaka, te je u nazočnosti...«

SUDAC: — Niste stavili da je to njegov treći iskaz.

MATIJA: — Jesam, na kraju ovog uvodnog dijela. Dakle, »...te je u nazočnosti ovdašnjeg gradskog suca i doktora prava Johana Heutstockera, tajnika Dvorskog vijeća barona Bernharda Reissachera, službenika Njegovog Carskog Veličanstva Michaela Stunzla, zatim ovdašnjeg građanina Hansa Schlahera i vanjskog savjetnika Lovre Vasića, te pisara u hrvatskoj granici kao ovlaštenog tumača i zapisničara Matije Pitschina — ovdje po treći put preslušan.«

SUDAC: — Mislite da treba odmah, vaša visosti?

TAJNIK: — Svakako! Što čekati? Poslije moramo samo opet ponavljati ista pitanja, i... Ovako — svršimo sve ujedno.

SUDAC: — Dobro. Krvnik neka obavlja svoju dužnost odmah!

Možda se KRVNIK trenutak i snebiva zbog ove žurbe, no svejedno odmah provodi naređenje, pa uz pomoć SLUŽBENIKA i STRAŽARA odvlači ILIJU ka spravama za mučenje.

SUDAC: — Ipak, visosti, ja bih vrlo rado da i to odmah, na samom početku uđe u zapisnik. Znate kako je...

TAJNIK: — Nemam ništa protiv.

SUDAC: — Hvala. Kolega Pitschin, napišite molim...

MATIJA: — Da, evo već upisujem. Dakle, ovako: »...ovdje preslušan. Postavljen je kraj njega i krvnik koji ga je počeo spremati za mučenje.«

KRVNIK: — Hoćeš-nećeš napravit će oni iz tebe začetnika bune.

ILIJA: — On i neće, mater im njihovu... Uh, ne steži tako!

KRVNIK: — Izmakni ruku, pa... E, tako; je li lakše?

ILIJA: — Da.

KRVNIK: — Hoće oni, hoće...

ILIJA: — Neće! Za njih ja nisam ni začetnik ni zapovjednik bune. Samo lakše, samo ti malo lakše to priteži... Aaa!

MATIJA: — Nego, njegova visost podmaršal Ritler neće doći?

TAJNIK: — To se vas ne tiče, Pitschin. Vi... Obavljate samo svoju dužnost.

MATIJA: — Gregoriću... Okrivljeni, danas nema unaprijed sastavljenih pitanja. Saslušavanje će se provoditi na osnovu vaših dosadašnjih odgovora. Pitanje će vam postavljati gospodin sudac i doktor obaju prava Johan Heutstocker, savjetujući se pri tome s njegovom visosti baronom Reissacherom, tajnikom Dvorskog ratnog vijeća, koji je u tu svrhu došao ovamo. Ja ću vam...

TAJNIK se međutim uzvrpoljio. Htio bi razumjeti, ali sjedi između SUCA i MATIJE, dok je VASIĆ na drugoj strani između SCHLAHERA i STUNZLA.

TAJNIK: — Stanite malo! Moramo to praktičnije urediti... Mislim da bi trebalo zamijeniti mjesta, gospodine doktore; vi dođite ovamo, do vašeg tumača i zapisničara, a ja... (i on odmah ustaje da zamjeni mjesto).

SUDAC: — Ako tako želite, vaša visosti...

TAJNIK: — Tako... A vi, vi gospodine Vasiću, vi do mene. Tako... Još bliže, da mi možete šaptati cijelo vrijeme... Odlično! Sad možemo početi.

MATIJA: — Ja sam već dao uvodno objašnjenje i...

TAJNIK: — Kakvo objašnjenje?

VASIĆ: — Okrivljenom je rečeno da će se ovo saslušanje obaviti na osnovu njegovih prijašnjih odgovora i...

TAJNIK: — Dajte, molim vas, okanite se tih objašnjenja. Okrivljenom treba postaviti pitanja jasno i glasno i na njih on mora odgovoriti što je moguće istinitije. To je sve! Tom cilju služe i sprave za mučenje i sve ostalo.

SUDAC: — Dakle, kolega Pitschin, pišite: »Ponajprije neka temeljito i po istini...

TAJNIK: — Molim vas, obavlja li krvnik svoju dužnost?

KRVNIK se trgne, zdvojno se okrene ILIJI i počne zatezati sprave za mučenje. ILIJINI uzdasi, njegovo stenjanje, postupno jačaju i na kraju prelaze u jauk.

SUDAC: — Dakle, molim vas, počeli smo...?

MATIJA: — (Čita) »Ponajprije neka temeljito i po istini«...

SUDAC: — Dobro; »temeljito i po istini« — sad nastavite — »iskaže ovo; budući da je navedeno toliko kolovođa — Gubec, pa on, Ilija, zatim Mogaić, Pasanec — tko je onda bio od njih pravi i prvi podstrekač? Inače sva priznanja terete njega da je on prvi od svih u Brdovcu pozvao u svoju kuću onih šezdeset strelaca i počeo svu tu gungulu.«

MATIJA: — »...i započeo svu tu gungulu.«. Tako. Mogu li početi?

SUDAC: — Da, svakako.

MATIJA: — Okrivljeni Gregoriću, nešto ste sigurno razumjeli od pitanja, pa...

ILIJA: — Nisam!

MATIJA: — Hm... Znači, hoćete i moj prijevod. Evo, reći ću vam. Traži se da temeljito i istinito odgovorite na sljedeće: budući da se navodi nekoliko vođa pobune — ponajprije Gubec, pa vi sami, zatim Mogaić i Pasanec — tko je od njih zapravo pravi i prvi podstrekač ustanka? Naime, sva priznanja ostalih terete vas da ste prvi u Brdovcu pozvali u svoju kuću onih šezdeset naoružanih seljaka i tako počeli ovu bunu.

U trenutku kad MATIJA završi, ILIJA jaukne snažno, životinjski, do bola prodorno. Nakon toga svjetlost potamni i radnja dalje teče nijemo. Vidi se da ILIJA pod mukama nešto govori, vidi se čak da mu KRVNIK pokušava pomoći i da MATIJA zapisuje odgovor, ali sve je to nijemo i pod prigušenim svjetlom doima se avetinjski nestvarno, jezivo.

MATIJA ustaje, uzima svoje papire zapisnika i izlazi ispred sudnice. Dok on čita svoj zapisnik iza njega nijema radnja traje sa svim svojim pojedinostima.

MATIJA: — »Tada je sa suzama u očima rekao da dobro zna da mora umrijeti, pa neće ništa zatajiti. No čine mu nepravdu kad ga smatraju za prvog kolovođu, jer na to su ga drugi prisilili i zato je otišao od svoje kuće i pobjegao u samostan, tamo, u Brdovcu. No, i tamo su ga se dočepali — naime, Gubec, Pasanec i Fistrić, zajedno s pedesetak seljaka iz Stubice — pa su ga ondje svezali i nagnali da se morao njima zakleti...«

Nijema radnja teče dalje, bez prekida. Vidi se kako VASIĆ šapuće TAJNIKU; vidi se kako TAJNIK pravi upadice ili preko VASIĆA postavlja potpitanja izravno ILIJI; vidi se KRVNIK kako pokušava sitnim olakšicama pomoći ILIJI; vidi se i samog ILIJU, povremeno u mukama, kako pokušava odgovarati na pitanja SUCA koji nastoji dostojanstveno voditi postupak saslušanja, premda ga u tome povremene remete TAJNIKOVE upadice. Sve se to donekle vidi, premda malo zatamnjeno i bez ikakva glasa. Jedino MATIJA čita naglas zapisnik, možda monotono, ali ipak i pomalo elegično, kao priču iz davnine. Zastane na trenutak kad se vidi mučenje (zastoj u kojim kao da suosjeća s ILIJOM) i odmah zatim nastavlja dalje, sve manje i manje monotono. Na neku iznenadnu i očito neugodnu upadicu TAJNIKA on zastane u čitanju, a to isto učini — ali na drukčiji način — kad se vidi da su ILIJINE muke iznimno bolne, čak možda i tiho uzdahne. Ukratko, MATIJA se u čitanju zapisnika ponaša kao da je i sam gledaoc onoga što čita: na trenutak zastane, ponekad jedva čujno uzdahne, i slično.

MATIJA: — »Nadalje je također upitan: budući da Pasanec priznaje (kako je to sadržano u iskazu što ga je Heleg poslao ovamo) da je isto tako i mladi grof Gregorijanec poticao seljake na ovu bunu, ali samo da se pobune protiv Tahija, da ga opsjednu i svladaju. Međutim, kad je Gregorijanec vidio da seljaci idu i dalje od toga i da stalno kreću uzvodno uz Savu, onda je poslao za njima glasnike i opomenuo ih da ne idu dalje, nego da moraju samo ono dovršiti što su poduzeli protiv Tahija. Tada je Ilija poručio natrag mladom Gregorijancu da ta njegova opomena dolazi prekasno i, osim toga, da se on nikada ne povlači. Na to odgovara Ilija da za to što su oni pošli dalje nije kriv nitko drugi nego Fistrić. Ali to, da je on — Ilija — tako nešto poručio Gregorijancu, to nije istina.

On je također pitan, uz oštru prijetnju — a i krvnik ga je odmah počeo stezati — da mora reći, uz ono što je već priznao o Tahiju, koje seljake još pozna kojima je Tahi silovao njihove kćeri? Na to je on, Ilija, naveo u Brdovcu kćeri Tome Mačkomalja i slijepog Jurka. Tahi još drži Jurkovu kćer kod sebe u dvorcu. Tako je samo iz Stubice. Tako je samo iz Stubice devet takovih djevojaka bilo predstavljeno carskom povjereniku; on ne zna sve njih po imenu, ali to se lako može saznati kod povjerenika. Osim toga, on ustraje u svom ranijem iskazu da ih je takva samovolja najviše nagnala na ovu bunu, kao i to što je Tahi prvi uveo dodatnu daću i tražio od svakog podložnika dvadesetdvije pinte vina više nego je to ranije bivalo.

O Gregorijancu i gospođi Hening kaže isto što i ostali, to jest da su oni seljake najviše podbadali i da su im obećali svaku pomoć i potporu za ono vrijeme kad će oni, seljaci, imati svoje izaslanike u Požunu.

Dalje je ponovno pitan glede seljaka što su zapisani u onoj pismenoj dostavi. Njegov odgovor na to pitanje zapisao sam ovako: od tih on mnoge pozna, gotovo sve koji spadaju pod Susedgrad. No, o svakom pojedinom od njih ne bi znao ništa drugo reći osim da su svi jednodušno krenuli i što je činio jedan to je činio i drugi, pa tako svi zajedno.«

Prema posljednjim riječima MATIJE i nijema radnja u sudnici iza njega usporava se i očito približava svom kraju. Članovi KOMISIJE ne obraćaju više pozornost na ILIJU, nešto razjašnjavaju između sebe, a poneki od njih već i ustaju. KRVNIK oslobađa izmučenog ILIJU iz vezova sprave za mučenje, pa ga SLUŽBENIK i STRAŽAR pripremaju za odvođenje. I samo osvjetljenje, već otprije prigušeno, sada postupno tamni još više, dok se potpuno ne ugasi.

MATIJA: — Ovako sam ja, Matija Pičin — pisar s hrvatske granice, doveden u Beč za tumača i zapisničara u sudskoj istrazi seljačke bune — zapisao 11. svibnja 1573. godine treći iskaz Ilije Gregorića.

* * *

Polutama u ćeliji, isto i vani, u zatvorskom hodniku. Samo kroz mali prozor trak sunčeve svjetlosti spušta se preko zida ćelije na pod i tako osvjetljava ILIJU, jedan njegov dio, kako sjedi na podu naslonjen na zid. Uz drugi zid ćelije stoji MATIJA. Njega se ustvari i ne vidi odmah, jer polutama u kojoj se nalazi — u kontrastu s osunčanim dijelom u kojem je ILIJA — još je izrazitije tamna.

ILIJA: — Sunčano jutro... Proljetno sunčano jutro...

MATIJA: — Ana ti poručuje još i za kosidbu... Poručuje — kaže mi ovaj Varaždinac što je došao od nje — da će skoro morati pokositi travu. ILIJA: — Kosidba... U dolini, onoj prema Savi, tamo je trava sigurno već za prvu kosidbu. Na drugoj strani još ne, ali tamo, u onoj dolini, tamo trava rano i brzo raste — velika je sad već... kakav dan za kosidbu! Ana to ne može sama.

MATIJA: — Pomoći će joj, naći će se neko da joj pomogne... Tko zna, možda i moj otac sada kosi ili okapa krumpir. I njemu treba pomoći; star je, a u kući još samo mati.

ILIJA: — Nema nikoga da im pomogne?

MATIJA: — Ima, naravno da ima; brat je tamo, pa sestra, odnosno njihovi muževi — svi će oni doći kad zatreba. Ali... sve to nije ono pravo, nisu u kući. Treba ih zvati, pa dok dođu, pa...

ILIJA: — Kako »nisu u kući«?

MATIJA: — Jednostavno: obje sestre udane su u susjedno selo, a brat...

ILIJA: — Stariji od tebe?

MATIJA: — Da, onaj stariji brat; on se odvojio čim se oženio. Jednostavno, nije htio ostati u kući. Ne kažem da se potpuno otuđio, ne to; on dolazi roditeljima, pomogne im, ali — hoće biti za sebe.

ILIJA: — To svak' hoće — tko je pametan... Tako su ti, kažeš, roditelj sami.

MATIJA: — Sami... S mlađim bratom, ali i on je — kao i ja — već jednom nogom u gradu.

ILIJA: — Ti jednom nogom? Građanin si ti s obje noge, još i te kako! Školovan si kod popova u gradu, već godinama si s vojskom, s državom... Oho, i te kako su ti obje noge u gradu!

MATIJA: — Uostalom, ako i jesu — pa šta? Treba i građana...

ILIJA: — Treba građana, još i te kako ih treba! Nisam ja protiv njih, nikako. Rekao sam ti već: da građana nije bilo ne bi mi, seljaci, uspjeli ni ono malo što jesmo. Bez njihovog savezništva vojska bi nas potukla već prvi dan! Ovako, eto barem...

MATIJA: — Ovako ste bar došli do Krškog, pa i dalje...

ILIJA: — Baš tako! Bez građana — ništa. Čudno je to: mi, svi mi na selu, uvijek smo govorili protiv građana — mislim na ono vrijeme, razumiješ? Prije bune — ma, svaki je seljak rogoborio protiv građana! A onda, kad smo ustali i krenuli, samo su nas građani pomogli, čak postali i saveznici. Ni ova naša gospoda plemići — čast iznimkama — ni oficiri, ni vojska, ni uskoci — svi su se okrenuli protiv nas! Jedino su građani ostali s nama... Tko zna, možda i zato jer među njima ima i takvih kao tvoj mlađi brat; jednom je nogom, veliš, već u gradu, ali je drugom još uvijek na selu.

MATIJA: — Mnogo ih je takvih. Sve više...

ILIJA: — Mnogo... Lijepo si to rekao: jednom nogom tu, jednom tamo. Kako on to, a? Zanimljivo je to...

MATIJA: — On je jako spretan u izradi jarmova za volove, pa i druge opreme. Sad već odlazi u Varaždin i prodaje tamo na sajmu... Nema dugo napravio je cijela kola, obična seoska kola. Odmah ih je prodao, pa onda još jedna, i tako... Ako mu i to krene dobro, onda će se preseliti potpuno u Varaždin, uzeti još kojeg majstora, pa otvoriti radionicu.

ILIJA: — Eto vidiš; i on će za tobom... Ma, kako da ti kažem, meni je to zanimljivo, jer ni ja nisam bio daleko od toga. Ne, ne kažem da bi potpuno prešao u grad, to ne! Hoću reći kako sam mislio na trgovinu... Pssst, to samo tebi: ja sam već pomalo trgovao... Prodavao sam — svašta sam prodavao; najviše vino, često i samo grožđe, pa sir — na veliko sam sir odvozio... Svašta! Obogatio bih se ja, i te kako, samo da nije bilo tih desetica crkvi, pa tridesetica vlastelinu, pa daće caru, porezi državi, carine na ulazu u grad, mitnice na izlazu — ehej! Eto, zato je Adamski bio meni odmah razumljiv, odmah čim mi je žena prvi put pričala o njegovim spisima koje je čitala kod Osvalda. Ana je poslije donijela i kući nešto od tog Adamskog, tako sam to i sam čitao — to ti nisam rekao prije, ha, ha... Tako je to: da smo pobijedili, sve bi to mi ukinuli! Trgovalo bi se slobodno po cijeloj Hrvatskoj, sve gore do Podravine i dolje do Istre.

MATIJA: — Do Istre!? Uski trag sunčeve svjetlosti malo je širi, malo je veći, pa je i veći dio ILIJE u njemu. MATIJA u polutami, znatiželjan, možda se spusti u čučanj, da nekako bude bliži ILIJI, da ga bolje čuje.

ILIJA: — Da, Istra... Lijepo ti kažem: tamo je bilo isto tako, već sve spremno. Njihov čovjek je bio kod mene, dobio je upute... Evo ti i njegovo ime — neka i to bude zapisano za budućnost: Berto Jadrić. Došao je meni u Videmu. To je bilo trećeg veljače uvečer, kad su nas građani pustili unutra, pa smo zanoćili u gradu. Njega, tog Jadrića, Istranina, odjednom doveli stražari kao sumnjivog; govori hrvatski, ali ne naški, nekako drukčije, još tome sav izmoren — pješačio je cijeli dan i cijelu noć prije toga. Kad se ogrijao i najeo, rekao sam mu njihovi odredi budu spremni desetog veljače, kad mi budemo već pred Ljubljanom. Onda neka i oni ustanu! Ma, o tome ima i moje pismo, moglo bi se još i naći negdje dolje, u Istri, kod Jadrića ili nekog od njih...

MATIJA: — Pismo?

ILIJA: — Da, pismo ili uputa, zapovijed — kako hoćeš. On je sam zatražio da to napišem. Možda mu je trebalo kao dokaz da je bio kod mene. Mojem pisaru, malom Drnčiću, izdiktirao sam cijelo to uputstvo i Istranin je još iste noći otišao natrag... Eto, i Istra bi bila naša! Ali — sudbina...

MATIJA: — Nevjerojatno! Veze su vam se granale na sve strane, građani su prelazili na vašu stranu, vojska vam je rasla na tisuće — kako ta da niste uspjeli? Nešto je moralo biti pogrešno...

ILIJA: — Tako je: nešto je bilo pogrešno. Naslućuješ ti istinu, naslućuješ. Negdje smo pogriješili, negdje — u temelju smo pogriješili.

MATIJA: — Kako to misliš »u temelju«?

ILIJA: — Prerano smo počeli...

MATIJA: — Prerano? Pa, niste mogli...

ILIJA: — Trebali smo se dići u proljeće — na Uskrs!

MATIJA: — Ne razumijem...

ILIJA: — Znam, strpi se malo, objasnit ću ti već... Dakle, tu noć kod Gubeca raspravljali smo cijelu noć i donijeli odluku da krenemo na sam Uskrs i...

MATIJA: — I to je bilo prvi put da si vidio Gupca?

ILIJA: — Ma, ne! Znali smo se mi od prije... To je bilo prvi put da sam bio u njegovoj kući. Inače, viđali smo se mi i prije tu i tamo, na nekom sajmu, slučajno, ali nismo razgovarali više od pozdrava i po koju riječ. On je čovjek, onako — kako da ti kažem — osoran, uvijek nekako zatvoren i mrk. Zato su ga valjda i počeli zvati Beg.

MATIJA: — Kada? Na tom sastanku?

ILIJA: — Ma, na kakvom sastanku!? Prije, mladiću, godinama prije... Njega zovu Beg otkako ga znam! No, neće biti da ga tako zovu samo zbog toga što je tako mrk, osoran. Tebi kažem, da znaš — da poslije zapišeš — mislim da su ga zvali Beg i zbog njegovog bogatstva. On je gazda kakvog treba tražiti! Smišljen, marljiv... Trgovao je, kao i ja, a rekao bih — čak i više. Imao je imanje sigurno dvostruko veće od mojeg, najmanje dvostruko. Ako se moj imetak mogao izmjeriti s više od dvjesto, možda i punih tristo dukata — ono što sam rekao tamo, onih dvjesto zlatnika, to je bilo samo onako, za njih... Nego, kažem, ako je moj imetak bio blizu tristo, onda je Gupčevo imanje i sve ostalo vrijedilo preko pet stotina zlatnika, sigurno preko pet stotina!

MATIJA: — Dobro, o tome ćeš mi kasnije. Vrati se sad na ono...

ILIJA: — Ono kako smo rasporedili odrede?

MATIJA: — Pa, možeš i to, ako hoćeš.

STARI STRAŽAR opet prošeće hodnikom, ali ovaj put kao da malo zastane, da i on malo počuje, pa onda nastavi. SELJACI u skupnim ćelijama jedan za drugim pomalo se prikupljaju na rešetke da bolje čuju šta to ILIJA priča.

ILIJA: — To je bilo najjednostavnije: svako selo — jedan odred. Ako je selo manje, onda dva i tri susjedna zaseoka davala su jedan odred.

MATIJA: — I baš je moralo biti sto ljudi u njemu?

ILIJA: — Ma, ne! Rekao sam: oko stotinu — najviše stotinu ljudi, radi pokretljivosti... Da, i to je u jesen sve već bilo spremno; eto, dobrih tri, pa i četiri mjeseca prije nego je sve počelo — mi smo bili spremni...

MATIJA: — Pa, zašto niste odmah krenuli?

ILIJA: — E, baš si mladac, ha, ha... Ne ide to tako jednostavno. Treba neposredni povod koji će ljude izazvati, na osnovu kojeg ćeš ljude pokrenuti — ne samo u obranu, jer to smo već imali. Znaš, kad se pojavi opasnost, čovjek — ako je čovjek! — brzo se trgne da se brani. Ali, da i sam krene u napad — e, to je već druga pjesma... Tako ti je to, mladiću moj; lako je privoliti seljaka da brani svoj grunt i svoju kuću, ali pokrenuti ga da ode od zemlje i svog doma nekuda daleko u borbu, da prvi napadne — to nije više tako lako i jednostavno. Pitat će čovjek, odmah će pitati: zašto?

MATIJA: To je ono, to i ja pitam: zašto i kako?

ILIJA: — Da bi mogao sve dobro razumjeti, moraš uvijek imati u pameti redoslijed događaja, kako se to nizalo, jer — jedno je izviralo iz drugog, nizalo se jedno na drugo, a ne jedno pored drugog, razumiješ? Ajde, ukratko da ponovimo. Prvo, dolazi ona — kako je svi zovu — prošlabuna; ja bih je rađe nazvao Malabuna, dakle buna samo protiv Tahija...

MATIJA: — Ostavi sad to; tome je već skoro dvije godine...

ILIJA: — Znam ja koliko je prošlo od onda, ali je povezano s ovime kao da je bilo dan prije... Eto, slušaj sada: prvo imaš Malubunu pretprošle godine, znači sedamdesetiprve ujesen. Ništa veliko, tek mi u Susedgradu i oni u Cesargradu — znači samo Tahijevi podložnici — nećemo njega, Tahija. To i sam znaš, to je poznato. Isto tako zna se dobro sve kako su nas pokušavali miriti, ili — tko zna — možda poslije i kazniti. Tijekom cijele zime i proljeća dolazile su komisije, pregovarači... Ali, i mi šaljemo svoje izaslanike u Zagreb, čak su i s banom Draškovićem razgovarali, lijepo i mirno. Sve je to poznato, ali treba pamtiti redoslijed kako bi se znalo što je iz čega izlazilo. Dođe tako i ljeto prošle godine, a mi još uvijek na istom: Tahi hoće nas, ali mi nećemo Tahija. Išli su naši i ovamo, u Beč, da se i tu osiguramo — možda tako dođe glas i do samog cara! Ipak, znaš kako je; osjećaš se malo sigurnije — sa carom... Tako je došlo i ono zasjedanje Hrvatskog sabora, da presudi i o nama. To je, znači, prošlog ljeta; zapamtio sam dobro datum: deseti kolovoza tisućupetstosedamdesetdruge. Znam to dobro, jer Sabor je presudio u korist Tahija i nas, seljake, proglasio izdajnicima.

Eto, nakon toga je nastalo stanje koje nije više samo za obranu, ali — još nije ni za napad. Sabor je, istina, stao protiv nas, no tu je odluku mogla provesti samo vojska, što znači da je još trebalo čekati i da car kaže svoje. Tako ti je od prošlog ljeta, od tog desetog kolovoza, nastalo čudno stanje: Hrvatski sabor odlučio da se Tahi vrati i da mu se mi pokorimo, ali Dvor u Beču šuti i vojska zato miruje — mirujemo i mi. Tako bar izgleda s vanjske strane, ali iznutra — iznutra sve vrije... Počinju pripreme...

MATIJA: — Misliš, one pripreme s odredima: raspodjela po selima, biranje zapovjednika.

ILIJA: — Tako je! Baš to, ali još k tome i sve drugo. Čak su neki odredi odmah počeli i vježbati — skrivećke, u šumama... Tako — nakon te odluke Sabora — kod nas, seljaka, počinje ono što nigdje nije zabilježeno i što se ne zna. Eto, ubrzo nakon toga ja sam izabran za vrhovnog zapovjednika.

Trag sunčeve svjetlosti širi je, veći je i sad već obuhvaća gotovo cijelog ILIJU, možda čak i dio MATIJE. STARI STRAŽAR je ponovno došao, zastao, ali sad i ostao tu, znatiželjan da čuje priču koja ga sve više zanima, privlači i uzbuđuje.

MATIJA: — A dalje, kako je dalje bilo?

ILIJA: — Pa, dalje je ponešto već i poznato. Božić je prošao naoko mirno, a i novogodišnja noć bila je vesela, kao i obično.

MATIJA: — Da, vjerujem, ali ja bih volio da se vratiš na sastanak...

ILIJA: — Onaj, kod Gupca?

MATIJA: — Da. Onda kad je pala odluka za bunu, kako si rekao...

ILIJA: — Ma, rekao sam ti sve glavno o tome, nisam li? Eto, pitaj što još hoćeš znati o tome.

MATIJA: — Sve! I glavno i ono što nije glavno. Počni od početka: kako je uopće došlo do tog sastanka?

ILIJA: — Ajde, kad baš hoćeš, dobro... Rekao sam ti kako su cijelu jesen trajale pripreme — i mene su tada izabrali za vrhovnog — ali izvana je izgledalo sve mirno. Mi se ponašamo potpuno slobodno, ali ne izazivamo. Pa ipak, to iščekivanje — kakva će biti konačna odluka Dvora, nakon odluke Sabora — to jede strpljenje, to iščekivanje, onako potiho jede živce, napetost raste, razumiješ? Eto, tako je, u tom iščekivanju došla i zima; jednog dana pročulo se da je odluka napokon donesena i da će, ako Tahiju zatreba, i vojskom na nas. To je bilo dvadesetdrugog prosinca...

MATIJA: — Kako znaš?

ILIJA: — (Okrene se prema hodniku) Janko! Javi se... Gdje si!?

JEDAN GLAS: — (Iz jedne od skupnih ćelija) Koji Janko?

ILIJA: — Kruhopek! Janko Kruhopek...

KRUHOPEK: — Evo me!

ILIJA: — Kad si ti došao po mene, da me zovu Gupcu?

KRUHOPEK: — Dva dana prije Badnjaka, odmah poslije ručka!

ILIJA: — Eto vidiš; dvadesetdrugog prosinca, znači, pročulo se to već ujutro da će vojska na nas, a nekako odmah iza ručka Janko je došao po mene. Donio je poruku da me Gubec, Mogaić i Pasanec čekaju. Dok sam se spremio, pa snijeg, pa dok sam stigao — već je i noć zapala. Eto, to ti je taj sastanak... Pasanec, kakav već i je nagao, odmah je skočio — odmah na bunu! Mogaić pak uz Gupca, kao i uvijek; onako tih, miran, rekao bi da je nekakav sramežljivi pop, ali bilo je vraške čvrstine u njemu. Onako smišljen, on je prvi pitao: jesmo li mi uopće sigurni da je takva odluka donesena? Gubec šuti, a ja — o vojnim stvarima mene se ipak najviše slušalo — ja lijepo izložim svoje mišljenje: ako je takva odluka i dana, teško da će vojska u zimi, po snijegu, krenuti na nas. Tek kad snijeg okopni, onda možda. Zato sam predložio da nastavimo pripreme, i — čekamo do Uskrsa. Rekao sam da će do proljeća nestrpljenje seljaka, svih odreda, biti toliko — a i vremenske prilike pogodne — da ćemo onda moći mi prvi krenuti na njih. Gubec se odmah složio, naravno i Mogaić, samo je Pasanec rogoborio da se bojimo snijega, vojnika, svojih žena, svega. Na kraju smo se ipak čvrsto dogovorili da buna počne na sam Uskrs, ali da moramo ipak biti u stalnoj pripremi, ako oni krenu prije.

MATIJA: — Pa ipak, krenuli ste vi prije, makar vojska nije.

ILIJA: — Stani malo! Polako... Nije prošlo dva-tri tjedna, odmah iza Nove godine, i pukne vijest da vojska ipak kreće na nas. Uostalom, da provjerimo (I on se okrene hodniku), Mihajlo! Tu vijest, kad si je donio meni?!

GUŠETIĆ: — Mene zoveš?

ILIJA: — Da, Mihajla Gušetića, mog zamjenika.

GUŠETIĆ: — Ja sam!

ILIJA: — Reci, kada si mi ono javio da vojska...

GUŠETIĆ: — Na drugi dan pravoslavnog Božića, osmog siječnja.

ILIJA: — (Okrene se natrag Matiji) Eto vidiš; to je bila već druga uzbuna da vojska ide na nas, no ja i Gubec smo i taj put obuzdali Pasanca i njegove. A onda, samo nekoliko dana iza toga, kad opet: ide vojska! I tako, u toj napetosti, jedan od naših odreda krenuo... (i okrene se hodniku) Fratrić! (pa natrag Matiji). To je kapetan Stupničkog odreda koji je odmah krenuo na tu vijest... (i ponovno prema hodniku) Kako je tvoj odred...? Fratrić!!? Gdje si, boga mu... (pa opet natrag Matiji). Mene nisu ni obavijestili i jedva sam ih vratio...

NEKI GLAS: — Koji Fratrić?!

ILIJA: — Jakob Fratrić iz Stupnika! (i okrene se natrag Matiji) On je najbogatiji gazda u cijelom onom kraju. Ha, ha, ha, gazduje valjda i ovdje, sada...

Trag sunčeve svjetlosti još je širi, još je veći i ispunjava svjetlošću već cijeli dio ćelije. ILIJA je možda i ustao, a STARI STRAŽAR ponesen ILIJINOM pričom, njegovom sugestivnošću, otrčao je do ćelije u kojoj je JAKOB FRATRIĆ.

STARI STRAŽAR — Fratrić! Brže, zove te zapovjednik (i okrene se prema ILIJINOJ ćeliji, takoreći u stavu mirno). Tu je!

FRATRIĆ: — Evo me! Pitaš kako smo...

ILIJA: — Dobro, nije više važno. Sada mi treba Strelec! Gdje si, Ivane!?

STRELEC: — Tu sam.

Međutim je STARI STRAŽAR već uslužno dotrčao pred vrata ćelije i vidjevši STRELECA, koji se javio možda nedovoljno glasno, okrene se prema ILIJINOJ ćeliji i stane mirno.

STARI STRAŽAR: — Tu je Strelec!

ILIJA: — Kad si ti dobio zapovijed da odred bude pripravan?

STRELEC: — Zorko, onaj Juraj Zorko, došao je uvečer — to je bila nedjelja — došao je iz Brdovca, od tebe, s tom porukom.

ILIJA: — (Okrene se opet Matiji) Znači, dvadesetpetog siječnja. Eto, to je bilo onog dana kad je nastao spor i s mladim Gregorijancem, pa se ja nisam htio pomiriti... Da, onda sam već teško obuzdavao i samog sebe, a kamo li druge, i zato se nije moglo više čekati. Te noći, dakle dvadesetišestog siječnja, ja sam razaslao glasnike na sve strane... Eto, to je početak bune. Odonda je prošlo tek četiri, nepunih pet mjeseci, a čini mi se kao da je bilo davno, davno...

MATIJA: — Da... Reci mi nešto, ali onako — potpuno iskreno; da ste pobijedili, bi li ipak izabrali svog kralja?

ILIJA: — Bi! Sigurno...

MATIJA: — Koga?

ILIJA: — Najvjerojatnije Gupca. Ili, možda, Ivana Mogaića; sam Gubec sigurno bi predložio Mogaića. Istina, neku su bili i za mene... Eto, najvjerojatnije Matiju Gupca, a ako ne on, onda Mogaić ili — ja.

MATIJA: — Bili ti pristao postati...

ILIJA: — Da!

MATIJA: — ...seljački kralj?

ILIJA: — Hrvatski kralj!

* * *

Tama i u njoj glasovi članova Dvorskog ratnog vijeća, kao i na početku. Mlaz svjetlosti osvijetli glavu TAJNIKA.

TAJNIK: — Vidite, on uporno poriče da su htjeli nekoga između sebe izabrati za kralja i, da ne duljim, kad se sve skupa sabere — svi odgovori Gregorića, pa i ovi njegovih razbojnika — onda izlazi da nisu obavljali nikakve smišljene pripreme, nego je buna počela onako, odjednom, samo zbog nekog postupka Tahija, potpuno spontano...

JEDAN GLAS IZ TAME: — Ne mogu to prihvatiti!

TAJNIK: — Zatim, on uporno tvrdi da su ga na sve prisilili, i tome slično, makar drugi i sve okolnosti govore suprotno. Isto tako tvrdi da nisu htjeli ukinuti daće ili protjerati bilo koga...

DRUGI GLAS IZ TAME: — Nije važno što je tko rekao, nego je važno sa čim odlazimo Caru.

TREĆI GLAS IZ TAME: — Da, to je ono bitno: što odnijeti Caru kao odgovor na njegovu naredbu da se od tog Ilije Gregorića treba saznati sve — cijelu istinu!

TAJNIK: — Da, naime, to je ono što sam želio reći: iz svih tih saslušanja izlazi jedna istina, koju — kako god ona nama izgledala — mi moramo prihvatiti. Moramo je prihvatiti jednostavno zato, jer druge istine nemamo.

Mlaz svjetla prati glavu TAJNIKA koji nekuda odlazi i odlazi, kao nekim dugačkim i zavijenim hodnikom. Napokon, kad se zaustavi i duboko nakloni, pred njim se u drugom svjetlosnom krugu pojavi glava CARA.

TAJNIK: — Vaše Carsko Veličanstvo, donio sam vam izvještaj o saslušanju Ilije Gregorića. Evo ga...

CAR: — Ah, nije više važno... Ostavite na stolu.

TAJNIK: — To je sve...

CAR: — Sve?! Čuo sam ja već što vam je to govorio — sve... Ništa vam nije rekao. On će svoju istinu odnijeti natrag, tamo gdje ju je i našao!

* * *

Svjetlost sunca kroz zatvorski prozorčić raširila se po ćeliji. ILIJA stoji uz vrata i raširenim rukama drži željezne šipke. MATIJA samo sluša, samo gleda.

ILIJA: — Milinčević!!

GLASOVI IZ SKUPNIH ĆELIJA: — Ej, Milinčević! Javi se, Milinčević! Gdje si?!

Istodobno STARI STRAŽAR je dotrčao pred ćeliju u kojoj je MILINČEVIĆ.

STARI STRAŽAR: — Milinčević, zove te zapovijednik.

MILINČEVIĆ: — Tu sam!

STARI STRAŽAR: — (Okrene se prema Iliji i stane mirno) Evo ga!

ILIJA: — Kada ste zapalili Cesargrad?

MILINČEVIĆ: — Odmah, čim smo ga osvojili! To je bilo u četvrtak, dvadesetdevetog...

GLASOVI IZ SKUPNIH ĆELIJA: — To je bilo navečer! Ranije, već popodne! Ne, predvečer je to bilo!

ILIJA: — Ivan Turković!!

TURKOVIĆ: — Tu sam!

STARI STRAŽAR: — (Pred ćelijom Turkovića stane u stav mirno) Evo ga!

GLASOVI IZ SKUPNIH ĆELIJA: — Tu smo i ostali! Ima nas nekoliko iz Zaboka!

ILIJA: — (Okrene se Matiji) To je taj Turković, zapovjednik Zabočkog odreda. Kad sam mu poslao glasnika da krene, on je — jedva dočekavši — pojurio sa svojim odredom tako silovito, da nas je sustigao već kod... (i okrene se hodniku) Je li tako, Turkoviću!?

TURKOVIĆ: — Tako je! I bit' će opet tako, kad zatreba!

GLASOVI SELJAKA iz skupnih ćelija rastu, i brojem i snagom. Mogu se razumjeti pojedini povici: »Svi smo tu, Ilija, svi!« ili »Koga još trebaš, Ilija?!«, »Trebaš li mene!?« i slično.

ILIJA: — Stanite, stanite malo! Sad mi prvo treba Kupinić, da čujem njega! (i okrene se natrag Matiji). On je najbolji zapovjednik i njegov je odred najveći, pa sam ga zato poslao na Krško, čut' ćeš. Inače, bio je siromah, neko vrijeme vratar kod Tahija... Čekaj, nek' ti on sam kaže o tome... (i okrene se prema hodniku) Kupinić! Ej, gdje si, Nikola?!

KUPINIĆ: — Evo me, Ilija! Tu sam...

STARI STRAŽAR: — (Stane mirno) Tu je!

GLASOVI SELJAKA IZ SKUPNIH ĆELIJA: — Ima nas još iz Kupinićeva odreda! Koga još trebaš, Ilija?!

JEDAN GLAS IZ SKUPNIH ĆELIJA: — Bartolić je donio tvoju zapovijed, ja sam vidio!! Javi se, Nikola; reci to...

BARTOLIĆ: Tako je! Ja sam, Ilija, prenio tvoju zapovijed kod Krškog da se ne zaustavljamo i da idemo dalje i dalje...!

Iz svih ćelija GLASOVI SELJAKA sve su brojniji i glasniji, pa se BARTOLIĆEVE daljnje riječi gube u njihovim povicima: »Idemo dalje, Ilija!«, »Kada krećemo!?«, »Krenimo opet, Ilija!« Oči tih seljaka zažarene su i njima se vjerojatno čini da će se ove željezne tipke polomiti same od sebe, porušit će se i zidovi, pa će oni ponovno krenuti za ILIJOM! Uzbuđenje donosi već i vriskove oduševljenja. Onda jedan SNAŽNI GLAS nadvisi sve ostale.

SNAŽNI GLAS: — Ilija, sunce mu žareno, kad ćemo već jednom krenuti!!?

I kao da je taj SNAŽNI GLAS pokosio sve ostale, odjednom svi umuknu. Potpuna tišina. Iščekuju li možda ILIJINU zapovijed i da onda svi zajedno opet krenu? ILIJA sluša tu tišinu, osjeća prisustvo i napeto iščekivanje cijele te gomile seljaka, njegovih vojnika, ali on mirno, gotovo tiho, možda i malo tužno, konačno progovori.

ILIJA: — Uskoro... Uskoro ćemo opet krenuti.

Odjednom sva svjetlost isčezne. Istodobno naglo, silovito, tresak i buka kao da ruše sve pred sobom. Desetak, možda i svih dvadesetak STRAŽARA nahrupi i izvlači ILIJU iz ćelije s takvom žurbom i vikom da to izgleda kao neka otmica. Primjećuje se STARI STRAŽAR, koji treskom otvara i zatvara vrata, primjećuje se u toj gomili i KRVNIK, koji je stalno uz ILIJU. Možda se također može na trenutak opaziti da je MATIJA ostao u ćeliji, čak i kada je STARI STRAŽAR zalupio njena vrata.

Čitav taj ljudski ČOPOR kao da je izašao iz zatvora, iz cijele zgrade, jer nekakvo svjetlo ih osvijetli i prati njihovo kretanje, koje sad izgleda kao jahanje. U sredini s ILIJOM je i KRVNIK, pa njih dvojica ostavljaju dojam kao da su zajedno zarobljenici tog ČOPORA.

KRVNIK: — Ilija, brate, ne možemo ništa učiniti! I sam vidiš... Obojici nam je suđeno!

ILIJA: — Kuda?

KRVNIK: — Tamo, u VARAŽDIN, na sajmeni dan.

ILIJA: — Tjeraj u Varaždin, kad nam je tako suđeno, zemljače! Rađe ovaj jedan dan sunca, nego čitav život tamnice!

ČOPOR s ILIJOM i KRVNIKOM u sredini ulijeće u nepreglednu masu svijeta na godišnjem sajmu u Varaždinu. Sunce sve obasjava i ljudi viču, neki čak i veselo: »Evo Ilije!«, »Došao je ILIJA!« i slično. U tom gibanju nepregledne mase svijeta pojavi se ANA. Ona nosi u naručju malog sinčića, a dvije djevojčice — veče od sina — drže se za nju i svi zajedno tako se probijaju kroz masu.

No, sve se to odvija strašno brzo, jer ČOPOR je već kod drvenog podija, očito na brzinu sklepanog, i ILIJA se već penje na njega, za njim i KRVNIK. ANA vidi da neće moći stići do podija, vide to i ljudi oko nje pa dvojica snažnih seljaka podignu na ruke Ilijine kćeri. ANA pak podigne sinčića, visoko, iznad glave, i ILIJA sad opazi svoju ženu i djecu. On se osmjehne i onda okrene glavu gore, prema suncu. KRVNIK je već iza njega i zamahnu mačem koji bljesne zasljepljujući sunčev odsjaj.