Četiri pristupa

Danko Samokovlija: Abrahamova kći; Split 2001.

Danko Samokovlija (1924) je bosansko-hercegovački pisac židovske etničke pripadnosti. Njegov u vlastitoj nakladi objavljen roman Abrahamova kći (edicija je na hrvatskom originalu i u engleskom prijevodu Marije Barbić) popraćen je predgovorom Slavka Goldsteina. Pravnik po struci, malo poznat u književnom svijetu (objavio je nekoliko radiodrama, a po njegovom je scenariju snimljen i jedan igrani film). Samokovlija je u poznim godinama objavio svoj prvi roman. Nije na piscu ovog prikaza da prosuđuje literarnu vrijednost Samokovlijinog romana Abrahamova kći preostaje mu samo da iskaže nadu u pravednost književne kritike, koja, vjerujemo, neće marginalizirati to dojmljivo i potresno djelo.

No, valjalo bi se ipak osvrnuti na sadržajnu stranu romana. Fabulom o mladoj sarajevskoj Židovki udanoj za Nijemca (koji će uoči II. svjetskog rata postati nacist i suradnik Gestapoa). Samokovlija je umjetničkim sredstvima oživio jednu tragediju bez presedana. Sustavno istrebljenje židovskog naroda opisano je kroz jedan pojedinačan slučaj tragične sudbine Abrahamove kćeri Stele i njenog muža (sudionika u genocidu) Hansa. Pritom je od posebne važnosti Samokovlijino izbjegavanje korištenja crno-bijele tehnike oblikovanja likova, kao i — a to je naročito važno — crno-bijelog moralizma. Niti je Abraham, rana žrtva holokausta, pravednik bez mane i bez slabosti (štoviše, obilježen i škrtošću i vjerskom zadrtošću, kao što je s druge strane obilježen i iskrenim milosrđem te elementima samokritičkog preispitivanja), niti je Hans potpuno negativan lik: on će se osloboditi svoje nacističke zaslijepljenosti, pokušati bar donekle popraviti zlo koje je nanio svojoj ženi i njihovom djetetu, da bi na kraju i sam postao žrtvom nacističkog plotuna (a u toj njegovoj sudbini kao da se očituje valjanost Anaksimanderove izreke o propasti kao posljedici nepravde nanesene drugima) Istina, imade u romanu i posve pozitivnih likova (a njezina majka i tetka, nekadašnja sluškinja Marija...), kao i posve negativnih likova, u prvom redu gestapovac Maks, inkarnacija neobuzdane genocidne volje za moć nacističkog »nadčovjeka«.

Visoka razina uravnoteženosti između zločina i otpora zločinu, bezosjećajnosti i sućuti, okrutnosti i nježnosti, moralne bijede i bezgranične odvažnosti čini ovaj roman iznimno dojmljivim literarnim svjedočanstvom holokausta u jednom od historijskih središta židovske dijaspore na Balkanu. Knjiga je to koja zaslužuje i poštovanje i pozornost.

Irvin Lukežić: Židovska dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva u Rijeci; Sveti Vid, VI/2001.

U riječkom zborniku Sveti Vid (urednik Darinko Munić, izdavač izdavački centar Rijeka) objavljen je uz druge vrijedne radove (čiji su autori Darinko Munić, Lujo Margetić, Anamari Petranović, Ervin Dubrović, Marina Cvijetinović-Starac, Marija Šegota-Novak, Marijan Bradanović, Marino Micich, Mladen Grgurić i Tatjana Blažeković, a teme beziznimno vezane uz zavičajnu historiografiju) i rad dr. Irvina Lukežića pod naslovom Židovska dobrotvorna i kulturno-prosvjetna društva u Rijeci (str. 43-61). Ovaj izvorni znanstveni članak zaslužuje primjerenu pažnju.

Autor na početku rada pokušava rekonstruirati najstarije tragove prisutnosti Židova u Rijeci, pa utvrđuje da prvi sigurni podaci o Židovima na području današnje Rijeke potječu iz XV. stoljeća, kada u grad dolaze židovski novčari i trgovci iz Pesara i drugih mjesta na talijanskoj obali Jadrana, naročito iz pokrajine Marche. No, veća nazočnost Židova u Rijeci bilježi se tek od proglašenja grada slobodnom carskom lukom (XVIII. stoljeće), a intenzivira se u XIX. stoljeću imigracijom iz raznih zemalja Središnje i Istočne Europe. Koncem XIX. stoljeća židovska zajednica ima oko dvije tisuće članova, a u njoj se osjećaju odjeci zbivanja u tadašnjem svjetskom židovstvu, pa se naglo razvija cionistički pokret.

Središnji dio rada posvećen je židovskim udrugama u Rijeci. Najstarija je od njih Hevra kadiša, dobrotvorno društvo posvećeno skrbi o sahranama i održavanju općinskog groblja. Pored svoje osnovne djelatnosti riječka je udruga sudjelovala i u prikupljanju dobrovoljnih priloga za žrtve pogroma na Krfu i Zakintosu 1891. godine, pomoći siromašnim učenicima osnovne škole, itd. I na Sušaku je 1930. godine osnovano istoimeno društvo.

Po uzoru na druge židovske općine i u Rijeci je 1903. godine osnovano Dobrotvorno društvo izraelitskih gospođa u Rijeci, posvećeno brizi o siromašnima s posebnim obzirom na bolesne, nesposobne za rad, udovice i siročad. Društvo se uzdržavalo isključivo od dobrovoljnih prinosa svojih članova (te povremenih donacija). Suprug prve predsjednice tog društva darovao je svoj posjed s dvorcem u Staroj Sušici u dobrotvorne svrhe: na tom posjedu utemeljena je ferijalna kolonija za siromašnu djecu i mladež.

Razvoj cionističkog pokreta urodio je osnivanjem cionističke udruge Heruth, do čega je došlo u travnju 1911. godine. Heruth se bavio organiziranjem priredbi i predavanja, poticanjem studija hebrejskog jezika i književnosti te buđenjem hebrejskih osjećaja i zanimanja za hebrejsku znanost. Početkom dvadesetih godina osnovan je i Židovski omladinski klub, koji je razvio mnogostranu kulturno-prosvjetnu, sportsku i rekreativnu djelatnost, afirmiravši se kao središnja kulturna ustanova mlađe i srednje generacije Židova u Rijeci. Klub je tu ulogu zadržao u cjelokupnom razdoblju između dva svjetska rata. Sam Heruth se u međuvremenu cijepa na nekoliko cionističkih grupacija s odgovarajućim organizacijama.

Autor detaljno izvještava o važnijim predavanjima koja su između dva svjetska rata u riječkoj židovskoj zajednici držali gosti iz Italije i inozemstva.

Na kraju članka dolazi do naglog prijelaza na 1934. godinu, kada riječki profašistički dnevni list La Vedetta d' Italia (koji je Lukežiću očito predstavljao glavni izvor informacija na temelju kojih je rekonstruirao povijest Židova u međuratnoj Rijeci) prestaje objavljivati bilo kakve vijesti o djelovanju židovskih udruga u gradu. Autor vjeruje da su one i dalje nastavile sa svojim radom, ali do podataka ne može doći. Prvobitne simpatije građanstva prema Židovima zasjenio je nastupajući antisemitizam, koji je uzrokovao rasnu netrpeljivost. Položaj Židova još se više pogoršao stupanjem na snagu novih rasističkih zakona 1938. godine, nakon čega se intenzivira iseljavanje riječkih Židova i započinje njihov otvoreni progon, koji će konačno završiti istrebljenjem. Samo se neznatan broj Židova nakon II. svjetskog rata uspio vratiti u Rijeku.

U cijelini Lukežićev rad predstavlja vrlo vrijedan prilog povijesti Židova u Rijeci, pa time i prinos njihovoj povijesti u Hrvatskoj u cjelini.

Jasminka Domaš: Rebeka u nutrini duše; Židovska općina Zagreb/KD Miroslav Šalom Freidberger, Zagreb 2001

Svestrana autorica Jasminka Domaš okušala se u još jednom žanru, u romanu. Njen kratki roman Rebeka u nutrini duše obilježen je fragmentarnošću, koja međutim, nipošto ne šteti cjelovitosti romana.

O književnoj vrijednosti tog djela svoj sud će dati književna kritika i tu ne bi trebalo prejudicirati vjerojatnu pozitivnu (ili čak vrlo visoku) cijenu. Ono na što u ovom sklopu zaslužuje pozornost jest dokumentarna dimenzija romana. Rebeka je zagrebačka Židovka, koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata skriva od ustaških progonitelja. No, Rebekino stradanje autorica ne opisuje posredstvom vanjskih prizora užasa. Nju ne zanimaju toliko vidljiva zbivanja, koja se mogu dokumentirati, koliko unutarnje doživljavanje vanjskog zla, pa posvećuje glavnu pozornost duševnom životu svoje junakinje: Rebeka nastoji pronaći nekakav pouzdan oslonac u svijetu koji nepovratno nestaje. Njen krik, krik Rebekine ispaćene duše pretvara se u riječ, a ta riječ jest riječ utjehe, obnova vjere, neprekidan unutarnji dijalog sa sobom i sa svijetom.

Rebeka traži smisao onog užasa koji se događa. Noći i dani koje provodi skrivena na tavanu pogodan su okvir za to traganje. Odgovara za zagonetku smisla, međutim, nema. Ostaju tek pitanja, ostaje tek vapaj i krik progonjene koja se odbija prepustiti očaju. Rebeka uspijeva preživjeti, ali tragovi patnje (pojačani činjenicom da su njeni najbliži stradali u logoru smrti) ostaju i dugo nakon rata duboko urezani u njenoj duši.

To je roman koji podsjeća — kao što s pravom naglašava pisac jednog od pogovora Filip David — na Dnevnik Ane Frank s jedne, te roman Zar je to čovjek Prima Levija s druge strane. Valja usput spomenuti i Davidov sud da je knjiga Jasminke Domaš puno više od pukog svjedočanstva: »Ona je uspjelo književno djelo« (str. 197). I drugi autor pogovora David Albahari smatra da je roman Jasminke Domaš važan doprinos židovskoj književnosti u Hrvatskoj: »Kao pisac, ona govori nježnim, tihim glasom, ali ponekad, kao sada, takvi glasovi najbolje se čuju« (str. 200). I doista, kroz Rebekin prigušeni krik odzvanja patnja bezbrojnih žrtava bezumnog sna o arijskom nadčovjeku, a u tom se kriku i zrcali sva dubina bezdana zla, koje je progovorilo kroz kovano ostvarenje »tisućgodišnjeg sna« bez Drugih i Drukčijih. U tom smislu se knjiga Jasminke Domaš može čitati i kao priručnik za katarzu, kako se nikada više snovi o nacionalnoj državi ne bi ostvarivali u liku zloćudne orgije bezumlja.

Cadik Danon Braco: Sasečeno stablo Danonovih; Nezavisna izdanja Slobodan Mašić, Beograd 2000.

Beogradski arhitekt Cadik Danon Braco (r. 1923. u Sarajevu) jedan je od rijetkih preživjelih članova ugledne židovske obitelji Danon. U holokaustu je izgubio skoro sve članove obitelji, a iz ustaškog logora Jasenovac spasio se bijegom u partizane.

Njegova knjiga memoarskog karaktera nosi podnaslov Sećanja na Jasenovac. Nevjerojatna bestijalnost kojom su ustaše lišavali elementarnog ljudskog dostojanstva (a potom i samog života) Židove, Rome, Srbe i sve druge rasno, etnički ili svjetonazorno nepodobne — »remetilačke elemente« opisana je u Danonovoj knjizi na potresan način. Autor se odlikuje tečnim stilom pisanja i ljepota njegovog izričaja dovodi do nepodnošljive napetosti forme i sadržaja. Teška je to knjiga, tegobna i prikladna da bude povod za razmišljanje o bezdanu ljudskog zla.

Mnoštvo je užasavajućih detalja sadržano u Sasečenom stablu Danonovih, imade tu i fotodokumentacija koja je jednako jeziva kao i tekstualno svjedočenje. Ali možda je najstravičniji detalj jedna naizgled nevažna epizoda u mladom, tek unovačenom ustaškom dragovoljcu Muhamedu, mladiću iz nekog brdskog sela kraj Bihaća (koji je, posve neinformiran o ustaškom pokretu, između mogućnosti dugotrajne službe u regularnim postrojbama i privilegiranog statusa dragovoljca odabrao ovo drugo). Od izvorno humanog čovjekoljubivog bića Muhamed se za nekoliko dana pretvara u sadističkog mučitelja nemoćnih logoraša. Epizoda je to koja navodi na refleksiju o krhkosti samonikle čovječnosti u ljudskom biću, o pogubnoj moći zloćudne edukacije.

Naravski, ljubitelji ustaške epizode u novijoj hrvatskoj povijesti proglasit će i ovu knjigu falsifikatom. No, dokumentacija je odviše uvjerljiva da bi se takva optužba mogla realno utemeljiti. Isuviše je činjenica, od imena do fotografija, koje već u načelu opovrgavaju valjanost takvih etiketa. Apsolutno je opravdano objavljivanje takvih knjiga, jer sjećanje na zlo koje je činjeno ljudskim bićima samo zato što se radilo o drukčijima, različitima, Drugima (da upotrijebimo taj pomodni postmodernistički izraz) ne smije izblijediti. Zaborav ne smije prekriti zločin, pogotovo dok još uvijek, nažalost, ima onih koji bi ga ponovili samo da su okolnosti drukčije (a najnovija prošlost, devedesete godine minulog stoljeća, zorno pokazuje da se takve — za zločin povoljne — okolnosti mogu stvoriti vrlo lako).

Ako znademo sve to, onda ćemo knjigu svjedočanstva Cadika Danona prihvatiti kao prilog održavanju sjećanja na holokaust i na druge oblike genocida u 20. stoljeću. Ne zbog osvete, ne zbog resentimana, nego zato da se tako nešto nikad više ne ponovi.

Zvonko Šundov