Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću

Koliko su pape i Katolička crkva pridonijeli razvoju hrvatskoga književnoga jezika, odnosno procesima traženja i odabira najpogodnijega govora za jedinstveni jezik svih Hrvata, a samim tim i procesu nacionalno-političkog jedinstva Hrvata?

Pronašavši u rimskom povijesnom arhivu nekadašnje Kongregacije za širenje vjere dosad potpuno nepoznate papinske dekrete iz dvadesetih godina 17. stoljeća u kojima se naređuje uvođenje ilirskoga tj. hrvatskoga jezika u nastavni program svih crkvenih visokih škola i sveučilištâ poput bolonjskog, padovanskog, pariškog, bečkog, madridskoga i drugih velikih europskih sveučilištâ, autor proučava značenje toga otkrića u širem kontekstu ujedinjenja različitih hrvatskih narječja u jedinstven književni jezik. Autorov je zaključak da su odlučujući poticaji i inicijativa za to dolazili prije izvana, iz papinskoga Rima, nego s hrvatskoga nacionalnog područja. Premda u početnim fazama razvoja, hrvatski se jezik zahvaljujući papama našao uz bok latinskome, grčkom, arapskom i aramejskom jeziku, eda bi se na njemu, u sklopu šire papinske politike i katoličke obnove nakon Trdentskog sabora, mogle objavljivati crkvene knjige potrebne slavenskim narodima za koje se tada - prema legendi o braći Čehu, Lehu i Mehu - vjerovalo da potječu od Hrvata koji svi govore istim jezikom s razlikama u narječjima, među kojima je onaj dalmatinskih Hrvata najstariji i najljepši, te na taj način i najbolji izbor za opći crkveni jezik svih slavenskih naroda.

Paradoks Krasićeva otkrića - da se hrvatski jezik proučavao prvo u inozemstvu te da je najveće svoje priznanje u povijesti dobio i prije negoli je stvarno (pravopisno i gramatički) utemeljen - baca potpuno novo svjetlo na općeprihvaćene teze o nastanku i standardizaciji hrvatskoga književnog jezika. I ne samo to: papinska se jezična politika (jedinstven hrvatski jezik, izrada gramatike i pravopisa te tiskanje književnih i znanstvenih djela na hrvatskome jeziku) pokazala dalekosežnom u podržavanju svijesti o nacionalnom i političkom jedinstvu Hrvata, temeljenom na jedinstvu vjere, jezika i pismenosti, gotovo tri stoljeća prije njihova stvarnog ujedinjenja.

Stjepan Krasić (Čitluk, 1938), akademik, teolog, crkveni povjesničar, paleograf i arhivist, redoviti je profesor crkvene povijesti i metodologije znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Ovom knjigom nastavio je svoj prezaslužni rad na osvjetljavanju nepoznatih i manje poznatih stranica hrvatske kulturne i crkvene prošlosti.