Ovdje onkraj

Oporu i tjeskobnu poeziju skladnoga ritma i začudne unutrašnje melodioznosti Ive Dekanovića, mnogi književni kritičari smještaju među vrhunce hrvatskog egzistencijalističkog pjesništva. Da je tome tako može potvrditi i knjiga pjesama Ovdje onkraj, zbirka pedesetak pjesma i poeme Samo zemlja. Premda su i poema i neke pjesme već ranije objavljeni, zbirka Ovdje onkraj mnogima će otkriti iznimna i samozatajna pjesnika.

Ivo Dekanović je pjesnik, esejist, prevoditelj i teoretičar prevođenja s dugogodišnjim stažom objavljivanja u hrvatskoj periodici. Rođen 1931. u Zagrebu, Dekanović je počeo objavljivati svoje pjesme i eseje 1956. kada je i diplomirao pravo na zagrebačkome Pravnom fakultetu.




Pročitajte novinski tekst Silovita samoća, recenziju Dekanovićeve zbirke pjesama koju je za Novi list (6. veljače 2004) napisao Zvonimir Mrkonjić:

Nevelik opus Ive Dekanovića koncentrično se kreće oko malog broja tema, a središte mu je tema noći. Pišući prije mnogo godina o Dekanoviću, ustanovio sam taj noćni stožer njegove poezije nasuprot danjoj spoznaji njegovih sudobnika krugovaša s kojima je imao zajedničko jedino egzistencijalno samopromatranje. Princip noći u ovog pjesnika ne znači toliko sumrak racionalnog, koliko ekspresionističku osjetljivost za okružje ljudske drame, pogotovo na prostoru grada. Kruženje mu otkriva kozmičnost noći, motoriku povijesti sve do instrumenta urbane uljudbe: »Ljudski krikovi su istisnuli zvijezde/širom neba/gomila se lomljava i škripa strojeva/stakala uzvitlanih otpadaka tvari/gromoglasno radi/prastari žrvanj od pepela i kostiju«.

Dekanovićeva poezija ima sustavnu stiliziranost vizije kojoj ne izmiče ništa od svega pojavnog, pa tako i crna boja odjeće kontrastirana bljedilom lica, te kad je riječ o viđenju jedne crne žene, onda neizbježno »u svakom smjeru njena pogleda i šutnje/svakog časa mogla se rastvoriti crna/beskrajna pukotina ovog trenutka«.

Ponoć je vezana za letalni ishod čovjekova postojanja, pa tu prisustvujemo totalizaciji jedne metafore koja teži zamijeniti sobom sve ostale lekseme:
...ponoć započinje u čovjekovu mrtvačkom pogledu
odmah će ispuniti ovaj cio kraj
bit će kao da odasvud gleda mrtvac
ovaj put ponoć odjednom zaprema sve ponoći
ponoć je ovdje umjesto svačijeg pogleda
možda ćemo napokon ostati posvuda u ponoći...
(»Uzbuna ponoć½)

I tema praznine, već dobro poznata iz 50-ih godina kao jedan od najvažnijih egzistencijalnih toposa (Mihalić) javlja se u Dekanovića obilježavajući uzmak dana i nadiranje prošlosti iz sumračne plime stvari. I s tog stajališta Dekanović je ekspresionist koji u principu odbacuje talog prošlosti kao prepreku prema budućnosnom, čak i kada zna da u ozračju prošlog jedino može živjeti. Praznini je u mnogom analogan topos blato koje teži zapremiti cijeli prostor kao »studenim udesom«. Jedna je od odlika Dekanovićeva pjesništva da točno bilježi tjeskobu prizora kao totalitarnost toposa bez obzira na to je li prošlostan ili budućnostan, je li ovdje ili onkraj – radi li se o »ženi u starinskoj crnoj odjeći« ili »visokoj bijeloj građevini«.
Poema »Samo zemlja«, u prvoj verziji objavljena još 1968., sastoji se iz 19 pjesama u prozi. Deaknovićev tretman naslovne teme ovoga puta posve je drukčiji i reklo bi se da se nadaje iz onodobne definicije pjesničke vrste pjesme u prozi, tj. iz njene mitskoepične ili iz fenomenološko opisne zadanosti. U oba slučaja riječ je o premašivanju tragičnog ćutilnošću pjesme (enformel) ili prizvane predmetnosti. Dekanovićev je govor ponesen zamjetnom euforijom u kojoj je individua premašena kolektivnim:

Ja moram i dalje živjeti miran i sabran pazeći dobro da ne pozlijedim u sebi krhku spokojnu noć. Razvedriti se kratko u prastarom žamorenju navršenih trenutaka i prazninâ i pretrpjeti bez straha sve prostranstvo i prašnu kakvoću vlastitoga neznanog prisuća.

Kako se vidi, riječ je o dva posve suprotstavljena pjesnička koncepta, koje nam Dekanović više predstavlja kao dvije sukladne mogućnosti. Ako nam se i čini da ona prva predstavlja autentičnijeg Dekanovića, nije isključeno da ga ni ona druga ne predstavlja kao san o pjesnikovu sretnijem dvojniku.

Zaključnom pjesmom zbirke, »Daščare«, Dekanovićev ekspresionizam, makar i u samo jednom uzorku, dolazi do stvarnosne poezije za određenje koje »silovita samoća« više je nego dostatna:
Kroz razvaljena vrata zjapeći
već izdaleka susreće vas mrak
tako mirno ustaljen
razrogačenom svojom skrovitošću,
škrtom korotom
pribivanja što nikad ne dopire
ni do čijeg pamćenja.