Izabrane pjesme

Ne postoji među hrvatskim piscima veći nerazmjer između veličine opusa i književne veličine kao u slučaju Vladimira Vidrića (Zagreb, 1875-1909). Tek jedna knjižica i četrdesetak pjesma (Pjesme, 1907), sve je što je Vidrić imao za reći. No svaka je njegova pjesma plod naporna i savjesnoga rada, minuciozne razrade najsitnijih sadržajno-stilskih i jezičnih detalja. U njegovim pjesmama posvećenim starini, napose onoj antičkoj, kao da se osjeća ruka i duh klasičnoga filologa. Savršeno sposoban vidjeti i osjetiti ljepotu pjesništva, nadvremenske vrijednosti tradicije, pejzaža i ženskoga tijela, a savršeno nesposoban u vođenju vlastita života, Vidrićeva poezija i nije mogla biti drugo doli bijeg od grubosti stvarnoga života u čistu i snoliku egzotiku, u savršenstvo pjesničkoga svijeta i jezika, gdje se čovjek dodiruje s vječnošću.