Igrarije

"Slučaj pjesnika Krune Quiena čini se posve atipičnim za hrvatsku poeziju gdje pjesnici s godinama gotovo redovito zapadaju u autizam samoumnažanja i praćenju vlastitih tragova. Quien, naprotiv, teži odbaciti i posljednje ostatke osobnog i euforija »Igrarija« pokazuje koliko je u tome uspio".
Zvonimir Mrkonjić, Novi list


Dugo očekivana, desetociklusna zbirka pjesama iz Quienove ostavštine sadrži pjesme koje je autor objavio u posljednjih tridesetak godina svojega života po raznim književnim časopisima. Od ljubavnih pjesama, intimističkih i poetičnih stihova o zavičajnome Torgiru i Dalmaciji do ludičkih eksperimenata u pošalicama i dječjim brojalicama, Kruno Quien reprezentira savršeno majstorstvo kratkoga stiha skladnoga ritma i melodiozne rime, shvaćajući jezik kao zvuk koji nudi mogućnost igre (Hrvoje Pejaković), nazivajući svoje stihove glasoslovnim vježbama.

Kruno Quien (Zadar, 1917 – Split, 1990), pjesnik, pripovjedač, filmski scenarist i dramaturg, vršnjak Jure Kaštelana, Radovana Ivšića i Bore Pavlovića, sagradio je svoj pjesnički opus na ponešto tradicionalnijim, matoševsko-ujevićevskim izričajima. Jezični artist senzibilnoga mediteranskog duha, Quien je kroz život, budući posve introvertiran, koračao nenametljivo i polako, ostajući postrance od vremenski korespondirajućih mu književnih trendova i zaslužene književne slave na koju očito nije bio pretplaćen.