Hrvatsko proljeće

Hrvatsko proljeće pojam je kojim se može obuhvatiti hrvatski nacionalni pokret od 1967. do 1971. za samostalnost i ravnopravnost u okviru socijalističke Jugoslavije. Proces koji je imao za cilj nacionalnu emancipaciju i koji je kulminirao 1971. počeo je tijekom 1960-ih, a svakako s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Pokazao je to znanstveni skup u povodu 50. obljetnice Hrvatskoga proljeća, održan 16. i 17. lipnja 2021. u Matici hrvatskoj, a pokazuju to i znanstveni radovi napisani za ovaj zbornik radova na podlozi priopćenja podnesenih na skupu iz perspektive povijesti, jezikoslovlja, književnosti, glazbe, dramskog stvaralaštva, demografije i drugih područja.

Hrvatska je nakon Drugoga svjetskog rata bila jedna od šest republika u sastavu druge Jugoslavije, savezne države kojom su vladali komunisti s Josipom Brozom Titom na čelu. Na papiru je socijalistička Jugoslavija bila zajednica „ravnopravnih naroda“, ali u njoj hrvatski narod nije mogao ostvariti nacionalnu slobodu niti jednakost s drugim narodima, prije svega sa Srbima koji su imali vodeću ulogu u Titovoj državi. Hrvatska je bila zakinuta u pogledu preraspodjele kapitala za potrebe razvijanja istočnih dijelova Jugoslavije, a hrvatski jezik zasjenjen srpskim u tzv. hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom jeziku, jednom od tri službena jezika u Jugoslaviji. Industrijalizacija, elektrifikacija, asfaltiranje prometnica, iskorjenjivanje nepismenosti i druge razvojne promjene značile su napredak, ali su se urbanizacija i deagrarizacija svodile na ekstenzivan razvoj gradova i uništavanje sela, dok je politički život bio pod čvrstim partijskim nadzorom. Svi navedeni, ali i brojni drugi aspekti obrađeni su u ovome zborniku radova te predstavljaju važan znanstveni doprinos poznavanju  Hrvatskoga proljeća u njegovu prostornom i vremenskom kontekstu. Bogatstvo istraživačkih prinosa i inovativnih promišljanja tijekom posljednjih godina omogućilo je bolju procjenu mjesta i uloge koju zauzima Hrvatsko proljeće u hrvatskoj povijesti i kulturi, što posebno do izražaja dolazi u ovoj knjizi.

O Hrvatskom proljeću pišu: Zlatko BEGONJA, Dubravka ORAIĆ TOLIĆ, Tatjana ŠARIĆ, Ivo LUČIĆ, Zorislav LUKIĆ, Krešimir MIĆANOVIĆ, Wollfy KRAŠIĆ, Marijan RUBIĆ, Anđelko AKRAP, Miroslav AKMADŽA, Božidar PETRAČ, Milan BEŠLIĆ, Davor KOVAČIĆ, Kristina LUČIĆ ANDRIJANIĆ, Radomir JURIĆ, Luka KNEZ, Tomislav JONJIĆ, Ivica MIŠKULIN, Josip MIHALJEVIĆ, Ivan BOŠKOVIĆ.