Hrvatski pisci između riječi i tona

Drugo izdanje pionirskih intermedijalnih studija o odnosu riječi i tona, odnosu hrvatskih pisaca prema glazbi i odrazu njihova stvaralaštva u tonskoj umjetnosti. Glazbeni pedagog, muzikolog, skladatelj, akademik Lovro Županović napisao je svojevrsnu povijest raspetosti hrvatskih pisaca između književnosti i glazbe.

U nekih se pjesnika (Preradović, Cesarić, Domjanić) ta raspetost očituje u manjoj mjeri, neizravno, pa se njihov stih uglazbljuje, nadopunjuje tonom glazbenih profesionalaca. U drugih pjesnika, muzikalnost stiha, njihovo teoretsko bavljenje glazbom, pa i povremeno vlastito oplemenjivanje stihova glazbom, ukazuje na polivalentnost talenata što su igrom života pretegli u korist književnosti a ne glazbe (Zoranić, Gundulić, Gaj, Vojnović, Nazor i dr.). Treći, najviši stupanj raspetosti odvija se na polju izravnoga bavljenja glazbenim stvaralaštvom koje se s književnim stvaralaštvom stapa u katarzično jedinstvo (Hektorović, Držić, Matoš). Tako se nepobitnom pokazuje činjenica povezanosti hrvatskih pisaca s glazbom, a ujedno i pripadnosti hrvatskih pisaca velikoj svjetskoj zajednici takvih stvaralaca.