Hrvatska književna kritika

Premda su tekstovi o suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici objavljeni prije više od pet godina u posebnome tematskom prilogu »Vijenca«, na aktualnosti nisu izgubili ništa. Dapače, teze koje su tada naši ugledni kritičari, povjesničari i teoretičari književnosti iznijeli, da je u Hrvatskoj nastupio sumrak književne kritike, da je ona potpuno iščezla s novinskih stupaca, da je prevladana znanstvenom kritikom ili neupadnim bilješkama o književnim djelima, da se njezini značajniji autori posvećuju drugim područjima književnoga, kulturno-javnog i znanstvenog rada, a da, ako je uopće ima, služi svojim autorima kao prilika za socijalnu promociju i prelazak u komforniji, profitabilniji ili fotogeničniji status (Tonko Maroević), dakle, te teze - u još crnjoj varijanti - stoje i danas. Ima li dakle nade za našu književnu kritiku? Ima! Jer, ako je suditi prema tekstovima hrvatskih književno-kritičarskih pređa (Jurković, Turić, Kranjčević, Tresić Pavičić, Matoš, Ujević, Krleža, Barac), tiskanih u drugome dijelu ove knjige, stanje naše književne kritike kronično je - krizno!