Mihajlo Mihajlovič Kocjubinski

Mihajlo Mihajlovič Kocjubinski rodio se 17. rujna 1864. u gradu Vinica, pokrajina Podilja, u središnjoj Ukrajini, tadašnjem Ruskom Carstvu. Otac mu je bio niži činovnik koji je često mijenjao namještenje, a majka je bila ta koja je prenijela na njega ljubav prema umjetnosti. Prvi su mu dodir s ukrajinskom književnošću bile pripovijetke Marka Vovčoka (pravim imenom Marija Viljinska) te Kobzar Tarasa Ševčenka.

Godine 1881. upisao je Podiljsku duhovnu seminariju (višu školu), gdje se upoznao s članovima tajnih narodnjačkih organizacija. Organizacije su 1883. razotkrivene i uništene, a Kocjubinski je stavljen pod nadzor tajne policije koji je trajao sve do njegove smrti. Ipak, on je i dalje održavao veze s drugim narodnjačkim društvima, iako se nikada nije isticao revolucionarnom djelatnošću. Seminariju Kocjubinski nije završio iako je imao želju upisati fakultet. Naime, majka mu je oslijepjela, a otac izgubio službu i on je morao početi zarađivati kako bi prehranio četvero mlađih braće i sestara. Iako mu nije bilo dozvoljeno, jer je bio pod nadzorom, zarađivao je dajući privatne lekcije.

Kraj 80-tih i početak 90-tih godina za Kocjubinskog je vrijeme književnog odrastanja, period u kojem je uspostavio fundament na kojemu je raslo i usavršavalo se umjetničko majstorstvo jednog od najsnažnijih stilista u ukrajinskoj književnosti. Kamen temeljac tog fundamenta bilo je stvaralaštvo Tarasa Ševčenka.

Njegov prvijenac, kratka priča Andrij Solovijko, abo Včenije svit, a nevčenije t’ma (1884) pokušaj je da određena umjetnička sredstva T. Ševčenka i Ivana Nečuja-Levickog podredi svojim idejama, a naročito način korištenja pejzaža. Sljedeća njegova djela 21 ğrudnja, na Vvedenije (1885) i Djad’ko ta titka (1886) imaju mnogo autobiografskih elemenata, no njih za života nije tiskao.

Godina 1893. bila je veoma produktivna za Kocjubinskog. Napisao je priče Cipov’’jaz, Malenjkyj ğrišnyk, Pomstyvsja i bajku Ho. U tim djelima stvorio je pozitivan lik čovjeka: seljanina-siromaha. Njegov se junak ne može pomiriti s nepodnošljivim uvjetima, patrijarhalnim običajima i, braneći svoje pravo na život, počinje se boriti protiv njih. Osnovne crte glavnih likova su razum, poštenje, iskrenost, dobro srce.

Mjesto poslovođe u Černjigivskom zemstvu dobio je 1898, te također upravitelja ustanove narodne prosvjete i redaktora Zemskog zbornika. Započelo je novo razdoblje piščevog života, djelatnosti i stvaralaštva. U Černjigivu su nastala najpoznatija i najpriznatija autorova djela. Znamenitu kratku lirsku prozu Cvit jablunji, sjajan primjer psihološke proze, napisao je 1902. Tijekom 1903–1904. piše ciklus Z ğlybyny, prvi dio romana Fatamorgana, kratke priče U ğrišnyj svit i Pid minaretamy (posljednje dvije napisane su pod svježim utiscima putovanja na Krim u ljeto 1904).

Od travnja do lipnja 1905. putuje u zapadnu Europu (Njemačku, Italiju, Švicarsku, Austro-Ugarsku). Između 1905. i 1907. piše niz izvrsnih novela: Smih, Vin ide!, Nevidomyj, Persona grata, V dorozi, Intermezzo, Jak my jizdyly do krynyci. Poslije revolucije 1905–1907. represivna politika carskog ureda potiskivala je sve ukrajinsko, pa tako i jezik, te su ukrajinski autori prisiljeni pisati svoja djela na ruskom jeziku kako bi zaradili za život. Kocjubinskom je to bilo neprihvatljivo te u narednim godinama dovršava drugi dio romana Fatamorgana, piše novele Debjut, Ščo zapysano v knyğu žyttja, Son, Lyst, Podarunok na imenyny, Konji ne vynnji, Hvala žyttju, Na ostrovi.

U ljeto 1910. godine otputovao je Kocjubinski u karpatsko selo Krivorivnju i proveo je tamo gotovo dva tjedna proučavajući svakodnevicu, običaje, jezik i folklor Gucula. Iduće ljeto ponovno posjećuje Guculščinu i odlučuje napisati djelo o tome kraju i njihovim stanovnicima. Na jesen 1911. dovršio je pripovijest Sjene zaboravljenih predaka.

U kolovozu 1911. dobio je od ukrajinskog Društva pomoći znanosti i umjetnosti doživotnu stipendiju koja mu je omogućila napuštanje teškoga posla i potpuno predavanje književnom stvaralaštvu. Ipak, ta je pomoć stigla prekasno. Na savjet liječnika zimu 1911/1912. provodi u Italiji. U ljeto 1912. sa sinom Jurkom posjećuje Guculščinu s namjerom da prikupi materijal za drugo djelo iz života karpatskih gorštaka. S Karpata se vratio potpuno onemoćao. Nekoliko mjeseci liječio se u sveučilišnoj klinici u Kijevu, ali medicina je bila bespomoćna. Kocjubinski umire u Černjigivu 25. travnja 1913. (Filip Badanjak)