Josip Sever

LJETOPIS JOSIPA SEVERA

1938. 8. srpnja u Blinjskom Kutu kraj Siska rodio se Josip Sever, sin Elizabete Sever rođ. Jelić, domaćice i Nikole Severa, općin­skog bilježnika.

1940. 16. travnja rodila se Vlasta Sever, Josipova sestra.

1942. Oca Nikolu Severa ubijaju ustaše jer se priključio antifašistič­kom pokretu.

1945. Pogiba Elizabeta Sever jer joj je suprug bio u partizanima. Brigu o malom Josipu i Vlasti preuzimaju bake Marija Sever Jajčinović iz Blinjskog Kuta i Milka Jelić iz Vedrog Polja. Oso­ba koja je obilježila Josipovo i Vlastino djetinjstvo bio je pra­djed Marko Bjelobrk, jedini muškarac u obje obitelji, izniman pripovjedač, rijedak poznavatelj povijesnih podataka i lovac.

1946. Josip upisuje prvi razred osnovne škole u Gornjem Hrastovcu. Tamo će završiti četiri razreda.

1950. Seli u Zagreb gdje najprije završava osnovnu školu, a potom upisuje i završava Četvrtu mušku gimnaziju na Rooseveltovu trgu. Živi u Učeničkom domu u Selskoj cesti 119. Od dolaska u Zagreb pa sve do mature svesrdno mu pomaže tetka Ana Jünker.

1957. Javlja se na natječaj za državnu stipendiju u Kini. Jedan od glavnih uvjeta bio je izvrsno poznavanje ruskog jezika. Budući da je Josip Sever već prevodio književne tekstove s ruskoga je­zika te da mu je upravo 1957. tiskan prijevod poeme Vladimir Iljič Lenjin V. Majakovskoga, dobio je stipendiju koja mu je omogućila jednoipolgodišnji boravak u Pekingu. Tamo marlji­vo uči kineski, upoznaje tu fascinantnu zemlju (među ostalim, boravi u Šangaju i Nanjingu) i počinje prevoditi s kineskoga jezika.

1959. Upisuje studij prava, ali brzo i odustaje od njega.

1960. Upisuje studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađa ga dvije godine, polaže dio ispita, ali onda ipak prekida studij. Poslije je pokušavao nastaviti studirati, ali motivaci­ja nije bila dovoljno jaka da dospije do diplome.

1964. Iako više nije redoviti student, profesor Aleksandar Flaker, koji ga je iznimno cijenio, priključuje Severa izabranoj grupi studenata koja odlazi na studijsko putovanje u Sovjetski Sa­vez. Tamo upoznaje Kručoniha, nastavlja prevoditi s ruskoga i počinje pisati pjesme na tom jeziku. U Sovjetskom Savezu boravit će više puta.

1965. U petrinjskoj gimnaziji predaje ruski jezik. To će činiti do 1968. godine. Aktivno se uključuje u kulturni život grada: če­sto nastupa na književnim večerima, postaje član uredništva časopisa “Generacije”, u kojemu objavljuje pregršt prijevoda kineskih i ruskih pjesnika, glumi u satiričnoj komediji Hla­dan tuš Vladimira Majakovskog. Oko njega se okupljaju mlađi petrinjski intelektualci (J. Stanić Stanios, D. Rapo, D. Salo­pek i dr.).

1970. U okviru SKUD-a “Ivan Goran Kovačić”, na inicijativu Mar­ka Damjanovića, osnovan je Književni klub “Ivan Goran Ko­vačić”. Josip Sever je jedan od osnivača Kluba (uz njega to su i: Alojz Majetić, Tito Bilopavlović, Stijepo Mijović Kočan, Go­ran Babić i Vladimir Reinhofer) te nedvojbeno pjesnik koji je obilježio njegov rad svojom predanošću poeziji, neponovljivim načinom govorenja stihova i okupljanjem mladih pjesnika oko sebe.

1974. U prosinačkom broju “Oka” objavljuje prvi prilog u rubrici Što je vidio Josip Sever. U 1975. g. objavit će još 14 priloga u toj rubrici. U tim tekstovima ispisuje artističke minijature o po­znatim i nepoznatim pjesnicima i slikarima, vraća se u proš­lost, govori o vlastitoj privatnosti, piše oglede o plesu, ljetu, broju 8 i sl.

1975. U Školi stranih jezika pri Narodnom sveučilištu grada Zagre­ba Sever počinje predavati kineski jezik. Taj će posao raditi četiri godine. Namjeravao je napisati i udžbenik za učenje ki­neskoga jezika, u bilježnice je zapisivao vježbe i potencijalne lekcije, ali ga nije uspio dovršiti.

1978. Dobiva nagradu grada Zagreba za zbirku Anarhokor (1977).

1989. Umro je 28. siječnja u Zagrebu. S Mirogoja je ispraćen 3. velja­če u 10.30, a pokopan je istog dana poslijepodne na groblju u Komarevu.

^{(Ljetopis sastavio Krešimir Bagić, objavljeno u: Josip Sever, Poezija, MH, 2020).}