Alfred Tennyson

Kronologija života i djela

1809. Alfred Tennyson rodio se 6. kolovoza u Somersbyu, Lin­colnshire, kao četvrto od dvanaestero djece u obitelji župnika Georgea. Pjesnikov otac bio je mentalno nestabilan i sklon alko­holu, a životno je razočaranje često iskaljivao na djeci koja su od njega naslijedila epilepsiju. Jedan od Tennysonove braće proveo je gotovo čitav život u umobolnici, drugi je ovisio o drogama, trećega su morali smjestiti u prihvatilište zbog alkoholizma, a još jedan se povremeno liječio i umro mlad. Od jedanaestero djece koja su dosegnula zrelost svi su imali barem jedan ozbiljan slom živaca. I Alfred je povremeno zapadao u trans sve do kasnih če­trdesetih godina. Mračna povijest Tennysonove obitelji mora se imati na umu da bi se razumjelo zašto se u njegovoj poeziji ponavljaju teme ludila, umorstva, škrtosti, društvenog uspona, ugovorenih brakova iz koristi i općega otuđenja.

1816.  Alfred i njegova dva brata, Frederick i Charles, upisuju se u gimnaziju u Louthu.

1820.  Nakon četiri nesretne godine napustio je školu, pa je glavni­na ranoga Tennysonova školovanja protekla pod strogim nad­zorom njegova oca.

1824.  Zdravlje Tennysonova oca počelo je naglo popuštati i on se sve više odaje piću. Iako potišten zbog nesreće kod kuće, Alfred nastavlja pisati pjesme, surađujući s braćom Frederickom i Charlesom.

1827.  U travnju izlaze Pjesme dvojice braće (Poems by Two Brothers), knjižica koja zapravo obuhvaća poeziju njih trojice, a Alfredovi prilozi čine više od polovine sveska i pisani su pomodnim stilo­vima onoga vremena. To je značajna knjiga za tako mlada pjesni­ka, jer je pokazao veliku vještinu versifikacije i obilje mašte što će obilježiti njegova kasnija djela. Nekoliko primjeraka je prodano, i bila su dva kratka prikaza u tisku, ali objavljivanje je potvrdilo Tennysonovu odlučnost da život posveti poeziji.

U studenome Alfred i Charles odlaze na Trinity Colle­ge, Cambridge, gdje se pridružuju starijem bratu Fredericku. Tennysonov odlazak na studij bio je više posljedica njegove želje da pobjegne iz Somersbya nego da se prihvati ozbiljna akadem­skoga rada. U koledžu je bio oduševljen sklapanjem novih pri­jateljstava i uskoro je postao središtem skupine mladića koje je zanimala poezija i razgovor. To je vjerojatno bilo najsretnije raz­doblje njegova života.

1829.  Upoznaje se s Arthurom Hallamom, darovitim sinom ugled­noga povjesničara Henrya Hallama, studentom koji se obično smatra najblistavijim umom svoje generacije u Cambridgeu. To je bio početak toploga četverogodišnjeg prijateljstva, na neki način najintenzivnijega emocionalnog iskustva u Tennysonovu životu. Zajedno su postali članovima Apostola, ekskluzivnoga studentskoga kluba s ozbiljnim intelektualnim interesima, što je ostavilo traga u Tennysonovu odnosu prema poeziji koju je stalno pisao. Njegova pjesma Timbuctoo, pisana blank verseom, dobiva rektorovu zlatnu medalju za poeziju. On koristi taj le­gendarni grad da bi razmatrao relativnu vrijednost imaginacije i objektivnu stvarnost. Iako je daleko od uspjele pjesme, Timbuc­too pokazuje koliko je autor duboko opsjednut romantičnom koncepcijom poezije.

1830.  Izlaze iz tiska Pjesme, uglavnom lirske (Poems, Chiefly Lyri­cal). Nejednake su vrijednosti i njihova egocentrična kvaliteta mogla se očekivati od dvadesetogodišnjaka; ali među njima ima ih nekoliko (napose valja istaknuti Marianu) u kojima je Tenny­son prvi put pokazao sjajnu uporabu predmeta i krajolika da bi iskazao snažne emocije. Kritički prikazi sporo su se pojavljivali, ali bili su općenito povoljni. Hallam je sam u Englishman’s Ma­gazineu napisao članak „O nekim karakteristikama moderne poezije, te o lirskoj poeziji Alfreda Tennysona“ („On Some of the Characteristics of Modern Poetry, and on the Lyrical Poems of Alfred Tennyson“), nadoknađujući svojim kritičkim odušev­ljenjem propust što nije u istoj knjizi objavio svoje pjesme.

U međuvremenu Hallam se zaljubio u Tennysonovu sestru Emily, ali njezin otac zabranio joj je dopisivanje na godinu dana. O vjenčanju nije moglo biti ni govora: bili su premladi i on je najprije morao završiti studij. Osim toga Arthurov otac imao je planove za sina; nije dolazilo u obzir da se oženi sa kćeri nepo­znata provincijskog svećenika odana piću.

Uskoro su zatim Tennyson, Hallam i drugi članovi Aposto­la pošli u Španjolsku da pomognu neuspješnu revoluciju protiv kralja Ferdinanda VII. Prošli su kroz Francusku do Pireneja i sa­stali se s revolucionarima na španjolskoj granici. Ali tada se čak i gorljivi Hallam razočarao shvativši da ljudi s kojima su se sreli imaju jednako sebične motive kao pripadnici rojalističke stran­ke protiv kojih su se pobunili.

1831.  Umire Tennysonov otac. Alfred napušta Cambridge ne ste­kavši diplomu. Njegov otac je bio potpuno oronuo duševno i tjelesno, i ostavio je obitelji samo dugove iako je imao dobre pri­hode i veliku potporu od svoga oca. Time je započelo vrlo gorko razdoblje Tennysonova života. Godišnji dar od stotinu funta od neke tetke omogućavao mu je skroman život, ali odbio je djedo­vu ponudu da mu pomogne naći mjesto u crkvi ako bi se zaredio.

Tennyson je tada rekao da će poezija biti njegova karijera, koliko god bili tmurni izgledi da će ikada dovoljno zarađivati za život.

1832.  U prosincu Tennyson objavljuje zbirku Pjesme (Poems, da­tiranu 1833), koja je bila velik poetski korak naprijed i uključi­vala prve verzije nekih od najvećih Tennysonovih djela, kao što su Gospođa iz Shalotta (The Lady of Shalott), Palača umjetnosti (The Palace of Art), San lijepih žena (A dream of Fair Women), Hesperide (The Hesperides), te tri divne pjesme započete u Pire­nejima: Enona (Oenone), Uživatelji lotosa (The Lotus Eaters) i Mariana na jugu (Mariana in the South). U pjesmama se raz­matra suprotstavljenost poetske kreativnosti i društvene uklju­čenosti; ali već od početka u njegovim su pjesmama prisutni me­lankolija i osjećај osamljenosti što će ga pratiti do kraja života. Kritike te knjige bile su općenito negativne; Tennyson prestaje objavljivati gotovo deset godina, jer je bio uvjeren da za njegove pjesme nema mjesta u svijetu.

Drugi put putuje sa Hallamom po Europi; Hallam je sada zaručen s Tennysonovom sestrom Emily.

1833.  Hallam iznenada umire (15. rujna), za vrijeme boravka u Beču. To je bio strašan udarac za Tennysona, jer je došao je u vrijeme kada su trojica njegove braće – Edward, Charles i Septi­mus – teško patila od duševne bolesti, a turobnost je pojačao loš prijam njegove poezije. „Bolovao sam od nečega što mi se činilo da uništava moj život tako da sam želio radije umrijeti nego ži­vjeti“, rekao je on za to razdoblje.

Ipak je u to vrijeme napisao neke od svojih najznačajnijih ra­dova: Dva glasa (The Two Voices), kojemu je izvorni naslov bio Misli o samoubojstvu (Thoughts of a Suicide), Odisej (Ulysses), Sv. Šimun Stilit (St. Simeon Stylites) i vjerojatno prvi nacrt Arturove smrti (Morte d’Arthur). Tomu razdoblju pripadaju i neke pjesme koje će postati sastavnim dijelovima spjeva In Memoriam, te liri­ka koja je poslije uklopljena u poemu Maud.

1836.  Kad je imao dvadeset sedam godina, Tennyson se zaljubio u četiri godine mlađu Emily Sellwood. Iako su se poznavali od 1830, s njom je stupio u ozbiljnu vezu nakon vjenčanja svoga starijega brata Charlesa koji se oženio Emilinom sestrom Loui­som. Iz sačuvanih pisama zna se da je ona bila jako zaljubljena u njega, ali on se suzdržavao jer je bio zabrinut zbog pomanjkanja novca za ženidbu, a možda još više zbog nasljedne obiteljske bo­lesti. Neko su se vrijeme dopisivali, ali njezin otac nije odobra­vao kćerin izbor zbog Tennysonova boemskog života, ovisnosti o vinu i duhanu, te liberalnih vjerskih pogleda. Iako će sljedeće godine obje obitelji prihvatiti njihove zaruke, proći će još punih četrnaest godina do njihova vjenčanja.

1840.  Zaruke su prekinute, vjerojatno zbog Tennysonove mate­rijalne nesigurnosti. Tijekom druge polovine 1830-ih i većim dijelom 1840-ih Tennyson je živio nomadskim životom. Nomi­nalno je imao dom s majkom te neudatim sestrama i neoženje­nom braćom, koji su nastavili živjeti u župnoj kući u Somersby do 1837. kad su se preselili u Essex i potom u Kent. Ali on je jed­nako često prebivao u Londonu, stanujući u jeftinim hotelima ili boraveći kod raznih prijatelja. Bio je osamljen i malodušan, previše je pio i pušio, ali neumorno je gomilao neobjavljene pje­sme i stalno dodavao „elegije“ u spomen Hallamu.

1842.  Tennyson objavljuje Pjesme (Poems) u dva sveska; u prvom je izbor ranijih radova, u drugom samo nova poezija. Među novim pjesmama bile su Arturova smrt (Morte d’Arthur), Dva glasa (The Two Voices), Locksley Hall i Vizija grijeha (The Vision of Sin) te druge pjesme koje otkrivaju naivnost, kao što su Svi­banjska kraljica (The May Queen), Lady Clara Vere de Vere i The Lord of Burleigh.” Tim svescima bilo je suđeno da postanu najo­miljenije knjige što ih je ikada napisao. Nakon čitava desetljeća

neobjavljivanja Tennyson je bio zabrinut dok je očekivao kritike novih pjesama; ali gotovo sve su bile vrlo pohvalne, pa je svima postalo jasno da je on najistaknutiji pjesnik svoje generacije. Ed­gar Allan Poe napisao je oprezno: „Nisam siguran da Tennyson nije najveći među pjesnicima.“

1843.  Nakon bankrota tvrtke za rezbarenje drveta u koju je uložio sav novac, Tennyson je morao poći u hidropatsku ustanovu na sedmomjesečno liječenje vodom nadajući se ozdravljenju od du­boke melankolije. U sličnim ustanovama povremeno je boravio tijekom sljedećih pet godina. Svaki put su mu pomagale hladne kupke, trajno omatanje mokrim plahtama i prisilna apstinencija od duhana i alkohola; ali on bi sav blagotvorni učinak pokvario nehajnim životom čim bi napustio ustanovu, nastavljajući s pi­ćem i pušenjem na očajavanje mnogih prijatelja.

1845.  Tennyson je dobio 2.000 funta od osiguranja nakon smrti čovjeka koji je organizirao proizvodnju rezbarena drveta. Iste godine dobiva državnu potporu (Civil List) od 200 funta godiš­nje kao priznanje za pjesnička postignuća i očite financijske ne­volje. Tennyson je tada praktički bio oslobođen brige o novcu, ali on se do kraja života tužio na siromaštvo, iako se pod starost obogatio pišući poeziju.

1847.  Objavljuje poemu Princeza (The Princess) koja se bavi proble­mima obrazovanja i emancipacije žene. Bio je to prvi Tennysonov pokušaj da napiše dugačku narativnu poemu (više od tri tisuće stihova). Prividna tema je odgoj žena i osnivanje ženskih koledža, ali jasno je da se težište postupno prebacuje na razmatranje ono­ga što je pjesnik smatrao neprirodnim pokušajem da muškarci i žene dobiju identične uloge u društvu. Kao uvijek, veličanstven je blank verse u kojem je napisan glavni dio poeme, a umetnute pjesme uključuju neke od najsjajnijih lirskih ostvarenja. Prvo iz­danje Princeze brzo je rasprodano, a sljedeća izdanja pojavljivala su se gotovo svake godine tijekom nekoliko desetljeća.

1848.  Tennysonov posljednji boravak u hidropatskoj bolnici. Premda se nije potpuno izliječio, doznao je pravu narav svoje bolesti. Liječnik ga je uvjerio da ne pati od padavice nego od jedne vrste kostobolje koja stimuliranjem mašte najavljuje na­padaje kakve doživljavaju epileptičari. Više nije bilo razloga da se plaši braka, očinstva ili prijenosa bolesti na potomstvo. Ali stvarni pokazatelj njegova olakšanja bio je skori nastavak pisa­nja dodatnih dijelova u novim izdanjima Princeze, gdje se za junaka kaže da je žrtva „čudnih napadaja“ koje je naslijedio od obitelji.

1850.  Tennyson obnavlja dopisivanje s Emily Sellwood i uskoro se s njom ponovno zaručuje. Prvoga dana u lipnju anonimno je objavljen In Memoriam, a manje od dva tjedna poslije toga vjen­čali su se tiho njih dvoje u selu Shiplake, nedaleko od Oxforda. Oba ta događaja bila su nevjerojatno uspješna za čovjeka koji je općenito bio loše sreće.

Emily je imala trideset sedam godina i bila je krhka zdravlja, ali bila je žena željezne odlučnosti; njezin je ukus bio konvencio­nalan, i mogla je obuzdati Tennysonova religiozna propitivanja, blagi bohemizam i eksperimentiranje u poeziji. Rodila su im se tri sina, a preživjela su dvojica – Hallam i Lionel.

Nakon Wordsworthove smrti u travnju mnogo se govorilo o tome tko će biti sljedeći dvorski pjesnik. Nakon tiskanja zbirke In Memoriam Tennyson je bio najistaknutiji među pjesnicima u Engleskoj, te je u studenome službeno dobio naslov poeta laure­atus

1851.  Prvo dijete Tennysonovih rodilo se mrtvo. Tennyson je predstavljen kraljici kao njezin ovjenčani pjesnik i poljubio joj je ruku.

1852.  Rodio se Hallam Tennyson. U studenome objavljena je Oda o smrti Vojvode od Wellingtona (Ode on the Death of the Duke of Wellington) kojom je potvrđen Tennysonov položaj nacional­noga pjesnika.

1853.  Tennyson je unajmio (i poslije kupio) kuću Farringford, na otoku Wightu. Nakon sretne ženidbe Tennysonov život postao je sigurniji i naizgled smireniji. Prestala su vremena lutanja i se­ljenja; ostatak života provest će u toj kući te u Aldworthu (blizu Haslemerea, Surrey).

1854.  Rodio se Lionel Tennyson.

Tennyson objelodanjuje Juriš lake konjice (The Charge of the Light Brigade) u čast poginulih Britanaca u neslavnoj bitci tije­kom Krimskoga rata.

1855.  Tennyson izdaje čudnu i burnu „monodramu“ Maud koju je nazvao svojim »malim Hamletom«. Ta dugačka poema (ima više od 1300 stihova) zanimljiva je stilski jer je pisana u obliku kratkih, duboko proživljenih pjesama. Ali mnoge pjesnikove obožavatelje šokirala je prikazanom histerijom i ratobornošću, jer je suvremenicima tako malo sličila na ono što su očekivali od autora spjeva In Memoriam. Tennyson je tu monodramu na­dasve volio i čitao ju je u svakoj prigodi da bi pokazao kako je publika loše razumjela i pjesmu i pisca.

1859.  Objavljene su Kraljeve idile (Idylls of the King), početak niza od dvanaest povezanih pjesama u peterostopnom jambskom stihu bez sroka koje daju širok pregled legende o kralju Arturu – od zaljubljivanja u Guineveru do konačnoga raspada njegova kraljevstva. U knjizi su bile samo četiri idile – Enid, Vivien, Ela­ine, Guinevere – ali postigle su silan uspjeh i Tennyson je napo­kon zadobio nekoć preziranu javnu slavu.

1861.  U prosincu umire Princ Albert, kraljičin suprug. Princ se za­nimao za Tennysonovu poeziju još od 1847. kad je iz Osbornea, kraljevske rezidencije na otoku Wightu, nenajavljen posjetio pje­snika u Farringfordu i zatražio potpis na svojem primjerku Kralje­vih idila. To je Tennysona potaknulo da mu posveti novo izdanju te knjige riječima: „Njegovoj uspomeni – jer su mu bile drage“.

1862.  Prvi Tennysonov susret s kraljicom. Četiri mjeseca po­slije Albertove smrti kraljica ga je pozvala da je posjeti u Osbor­neu. Tennyson je pošao sa znatnom strepnjom, bojeći se da bi na neki način mogao prekršiti dvorsku etiketu. Ali kraljica se prema njemu, tada i u mnogim drugim prigodama, ponašala vrlo neformalno, i među njima se razvila iskrena naklonost, jer su oboje u biti bili jednostavne i skromne osobe.

1864.  Iz tiska izlazi knjiga Henok Arden (Enoch Arden), nazva­na po naslovnoj narativnoj pjesmi, koja vjerojatno predstavlja vrhunac njegove popularnosti. Kao da mu nije bio dovoljan položaj dvorskog i najozbiljnijega pjesnika engleskoga jezika, Tennyson je želio izravnije govoriti običnom narodu. Knjiga je imala najveću prođu za njegova života; odmah nakon objavljiva­nja prodalo se četrdesetak tisuća primjeraka, što mu je donijelo golemu svotu od osam tisuća funta.

1867.  Tennysonova popularnost imala je određenih nedostataka. Na londonskim ulicama pratili su ga poštovatelji, a u Farringfor­du se žalio na posvemašnje odsustvo privatnosti jer su mu turisti dolazili do kuće i čak virili kroz prozore. Te godine sagradio je drugu kuću, Aldworth, na južnim padinama Blackdowna kod Haslemerea, koja je bila vidljiva tek s velike udaljenosti. Ostatak života proveo je dijeleći vrijeme između tih dviju kuća, kao što je svoj rad dijelio između intimnog lirizma i poezije u kojoj je govorio o javnim stvarima.

1869.  Izlazi iz tiska knjiga Sveti gral i druge pjesme (The Holy Grail, and Other Poems) u kojoj su objavljene nove arturovske idile. I ta je knjiga bila dobro primljena, iako su neki čitatelji poči­njali pokazivati nelagodu zbog viktorijanske atmosfere koju je Tennyson unosio u izvornu građu Thomasa Malorya.

1871.  Objavljena je idila Gareth i Lynette.

1872.  Izlaze Tennysonova Sabrana djela (The Complete Works); među njima su sve Kraljeve idile osim jedne – idila Balin i Balan napisana je 1874.

1875.  U šezdeset petoj godini Tennyson objavljuje prvu dramu, Kraljica Marija (Queen Mary). Kao prvoga pjesnika u Engle­skoj, njega su neizbježno uspoređivali sa Shakespeareom, pa je odlučio pisati za pozornicu. Kraljica Marija uprizorena je slje­deće godine; usprkos početnoj znatiželji koju je izazvala prva Tennysonova drama, publika se uskoro prorijedila. Za njom su slijedile drame Harold (1876, datirana 1877), Becket (završena

1879, objavljena tek 1884), Sokol (The Falcon) i Pehar (The Cup), objavljene skupa 1884, te drame Iz šume (The Foresters) i Svibanjsko obećanje (The Promise of May), obje objavljene 1886. Ne postigavši kazališni uspjeh, Tennyson se napokon pomirio s činjenicom da je gotovo jedno desetljeće svoga života potratio na eksperiment koji je bio potpun promašaj.

1880.  Objavljene su Balade i druge pjesme (Ballads and Other Poems).

1883.  Pjesniku je podijeljena plemićka titula baruna (koju je odbi­jao četiri puta od 1865), te tako postaje Lord Tennyson, jedini književnik koji je ikada na taj način nagrađen; sljedeće godine zauzeo je mjesto u Domu lordova. Tvrdio je da je prihvatio plemstvo uime cijele književnosti, a ne kao osobno priznanje.

1885.  Objavljena je knjiga Tiresija i druge pjesme (Tiresias and Other Poems). U pjesmi “Drevni mudrac“ („The Ancient Sage“) pjesnik iznosi aluzije na život prije i poslije ovoga života.

1886.  U travnju umire Tennysonov sin Lionel (u dobi od 32 godi­ne) koji je obolio u Indiji i vraćao se brodom u Englesku. Umro je na Crvenom moru, i tijelo mu je bačeno u valove „Ispod teš­koga Arapskoga mora / I tuđinskih zvijezda“. Lionelova smrt bila je vrhunac Tennysonova osjećaja gubitka, i od toga vremena do vlastite smrti sve više ga je mučila potraga za dokazima be­smrtnosti, pa je čak eksperimentirao sa spiritualizmom.

Iste godine objavio je novu pjesmu Locksley Hall poslije šez­deset godina (Locksley Hall Sixty Years After) u kojoj žestoko proklinje modernu dekadenciju i liberalizam te niječe prijašnje vjerovanje u neizbježan ljudski progres.

1889.  Izlazi iz tiska knjiga Demetra i druge pjesme (Demeter and Other Poems) u kojoj je objavio ljupku liriku napisanu mnogo prije i alegorijski sumirao svoju pjesničku karijeru.

Jedan od najrazboritijih sažetaka onoga što je Tennyson značio svojim suvremenicima dao je Edmund Gosse prigodom njegova osamdesetoga rođendana: „On je mudar i pun inteli­gencije; ali u čistoj intelektualnoj sposobnosti ili postignuću vjerojatno ima mnogo onih koji ga nadmašuju. On nije bio na čelu nijedne pojedinačne moralne reforme niti je proglasio ijed­nu revoluciju mišljenja; nikada nije pokazao put prema neistra­ženim područjima misli; nikada nije stajao na vršcima prstiju da opiše nove svjetove za koje njegovi bližnji nisu bili dovolj­no visoki da ih unaprijed otkriju. U svim tim smjerovima on je bio spreman slijediti, i brzo je učio, ali nikada nije krčio nove putove. U čemu je onda ležala njegova veličina? [...] Utrošio je bogatstva urođene darovitosti na širenje i produbljivanje vlastita vladanja engleskim jezikom, sve dok nije dobio glazbalo na ko­jemu je mogao savršeno svirati raznolike melodije, bolje negoli ijedan drugi čovjek.“

1890.  Edison snima Tennysona dok čita svoje pjesme.

1892.  Tennyson umire 6. listopada u Aldworthu, Haslemere, u krugu obitelji, „na mjesečini koja se slijevala kroz prozor, dok je prstom držao otvorenu jednu Shakespeareovu knjigu“ (Bie­nen). Tjedan dana poslije smrti ukopan je u Pjesničkom kutu Westminsterske opatije, blizu grobova Browninga i Chaucera. Većini se u Engleskoj činilo da je završila jedna era u poeziji, razdjelnica velika poput one koju je poslije jednog desetljeća obilježila smrt kraljice Viktorije.

^{Kronologiju sastavio Mate Maras}