Cijenjeni i zaslužni povjesničar filozofije (1886–1975) studirao je filozofiju, matematiku i povijest umjetnosti u Heidelbergu, Berlinu, Marburgu i Parizu. Za studija u Berlinu slušao je Wilhelma Diltheya, Aloisa Riegla i Ernsta Cassirera, a u Marburgu Hermanna Cohena i Paula Natorpa, uz to tijesno surađujući s Nicolaiom Hartmannom. U Parizu je neko vrijeme studirao kod Henrija Bergsona i psihologa Pierrea Janeta. Bio je profesor filozofije u Marburgu, Königsbergu i Kölnu. Osobite zasluge stekao je kao istraživač Kanta i Leibniza.
Našem čitateljstvu poznat je po svojoj dopuni standardnog, u različitim izdanjima dostupnoga Windelbandova udžbenika povijesti filozofije: Wilhelm Windelband, Povijest filozofije sa dodatkom filozofija u 20. stoljeću Heinza Heimsoetha, Zagreb 1957. Uz ovdje prevedenu knjigu, prvi put objavljenu 1922, među njegovim brojnim djelima posebno se ističu Metafizika Novog vijeka (1929), Studije uz filozofiju Immanuela Kanta (I, 1956; II, 1970), Atom, duša i monada: historijski izvori i pozadina Kantove antinomije dijeljenja (1966), Transcendentalna dijalektika. Komentar uz Kantovu Kritiku čistog uma (4 sv., 1966–1971).