Heinz Heimsoeth

Cijenjeni i za­služni povjesničar filozofije (1886–1975) studirao je filozofiju, matematiku i povijest umjetnosti u Heidelbergu, Berlinu, Marburgu i Parizu. Za studija u Berlinu slušao je Wilhelma Diltheya, Aloisa Riegla i Ernsta Cassirera, a u Marburgu Hermanna Cohena i Paula Natorpa, uz to tijesno surađujući s Nico­laiom Hartmannom. U Parizu je neko vrijeme stu­dirao kod Henrija Bergsona i psihologa Pierrea Janeta. Bio je profesor filozofije u Marburgu, Königsbergu i Kölnu. Osobite zasluge stekao je kao istraživač Kanta i Leibniza.

Našem čitatelj­stvu poznat je po svojoj dopuni standardnog, u različitim izdanjima dostupnoga Windelbandova udžbenika povijesti filozofije: Wilhelm Windel­band, Povijest filozofije sa dodatkom filozofija u 20. stoljeću Heinza Heimsoetha, Zagreb 1957. Uz ovdje prevedenu knjigu, prvi put objavljenu 1922, među njegovim brojnim djelima posebno se ističu Metafizika Novog vijeka (1929), Studije uz filozofiju Immanuela Kanta (I, 1956; II, 1970), Atom, duša i monada: historijski izvori i pozadina Kantove antinomije dijeljenja (1966), Transcen­dentalna dijalektika. Komentar uz Kantovu Kritiku čistog uma (4 sv., 1966–1971).