Dragutin Antun Parčić

Ljetopis Dragutina Antuna Parčića

1832. Rođen je 26. svibnja od oca Josipa Parčića i majke Marije rođ. Petriš u Vrbniku na otoku Krku, gdje je i kršten imenom Antun.

1841. Nakon što je pohađao početnu i višu pučku školu na Krku (Capo scuola, Hauptschule), gdje ga je pop Mate Volarić upo­znao s glagoljicom, koja mu je odredila životni put, učio ga nje­mački i talijanski jezik, u samostanu je trećoredaca Sv. Marije na Glavotoku, spremajući se za zadarsku gimnaziju, privatno učio latinski, talijanski i glagoljicu kod rođaka, poglavara o. Rimoslava (Romana) Grškovića.

1843. Pod imenom Dragutin stupio je u Red na Glavotoku i upisao se u višu gimnaziju u Zadru.

1851. Svršivši gimnaziju, polazio je bogosloviju u zadarskom sjeme­ništu Zmajević, gdje je štićenik glagoljaša o. Benedikta Miha­ljevića, a istodobno je započeo i novicijat.

1854. Za školskih je praznika na Glavotoku položio svečane zavjete s redovničkim imenom Dragutin ili Karlo.

1855. Zaređen je za svećenika, a mladu je misu održao u Prvić Luci na otoku Prviću, gdje je snimljena i najranija datirana Parči­ćeva fotografija.

1857–1858. Tijekom školske godine predavao je hrvatski jezik i matematiku na zadarskoj realnoj gimnaziji, a 1858. tiskao je Riečnik ilirsko-talianski. Započeo je dugogodišnju suradnju s popom Ivanom Berčićem (Brčićem), profesorom staroslaven­skoga jezika na zadarskoj Bogosloviji, na njegovim nastojanji­ma oko glagoljskih tekstova.

1859. Početak njegova pastoralnoga i redovničkoga rada župnička je dužnost u Prvić Šepurinama, župi samostana Sv. Marije od Milosti.

1860–1864. Djeluje kao gvardijan trećoredskoga samostana Sv. Pa­vla Pustinjaka na otočiću Galevcu (Školjiću) blizu Preka na otoku Ugljanu.

1864. Nakon što je 1863. imenovan lektorom ili učiteljem odgajate­ljem i tajnikom Provincije franjevaca trećoredaca u Dalmaciji, Kvarneru i Istri (redodržavnika), dolazi u Krk na trećoredsku bogosloviju. Radi na projektu Misala, a uz ostalo se zanima kartografijom i botanikom. Želeći se kao svećenik slobodnije posvetiti glagoljaškoj misiji i leksikografskom radu, zatražio je od Svete Stolice sekularizaciju i odlazak u misije.

1865. Razočaran odbijanjem molbe za sekularizaciju i odlazak u mi­sije, preselio se iz Krka u Glavotok.

1867–1868. Redodržavnički je tajnik u Zadru.

1868–1871. Tiskao je Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski). Uči­teljem je redovničke mladeži u Krku. Nakon 1867. drugi je put 1870. pokušao dobiti profesuru staroslavenskoga jezika na zadarskoj teologiji, što nije dopustio nadbiskup Petar Du­jam Maupas, pa Katedru, da bi ostala u Provinciji, preuzima provincijal Josip Dujmović.

1871–1876. U svojoj je tiskari Serafinski tisak na Glavotoku uz ma­nja izdanja objavio i prijevod prvog pjevanja Danteova Pakla (Iz mudropojke “La Divina Commedia” od Dante Allighieria. Pakla – Spjev I) i za tiskanje pripremio djela: Grammatica della lingua slava (illirica) i Rječnik slovinsko-talijanski.

1876. Nakon što je u ožujku, zahvaljujući Josipu Jurju Strossmaye­ru, dobio odobrenje iz Rima, 20. travnja istupa iz Reda, te je prema preporuci povjesničara i proučavatelja glagoljaštva Ivana Črnčića imenovan kanonikom Zavoda Sv. Jeronima u Rimu.

1876–1902. Kao svjetovni svećenik živio je i djelovao u Rimu. Nakon što je prijevod njegove gramatike na francuski jezik doživio drugo izdanje, uz ostalo su tiskani: drugo izdanje Gramma­ticae della lingua slava (illirica), Prilog Rim’skomu misalu, članak Za obstanak glagoljice, drugo izdanje Rječnika tali­ansko-slovinskoga (hrvatskoga), tri izdanja Rim’skoga misa­la, Rimski ritual (Obrednik), Misi za umr’šee, Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice (dopunjeno izdanje Ivana Broza) i treće izdanje Rječnika hrvatsko-talijanskoga.

1902. Preminuo je u Rimu na Božić, nakon povratka iz Svete Zemlje.

Ljetopis piredila Silvana Vranić