Bernhard Welte

»Bernhard Welte – mislilac koji je nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do konca sedamdesetih godina 20. stoljeća kršćanskoj svijesti neumorno i hrabro otvarao put prema modernoj misli, koju je katoličko kršćanstvo predugo gledalo s nepovjerenjem i odbojnošću – rodio se 31. ožujka 1906. u Messkirchu, u pokrajini Baden u jugozapadnom dijelu Njemačke. Nakon osnovne škole u rodnome mjestu, koju je prije njega pohađao njegov stariji sumještanin filozof Martin Heidegger, te gimnazije u Konstanzu, Welte je krenuo na studij filozofije i teologije u Freiburg. Po završetku studija zaređen je za katoličkog svećenika 1929. Od 1934. do 1948. godine bio je tajnik tadašnjeg freiburškog biskupa Konrada Gröbera – onoga prema kojemu je i sam Martin Heidegger osjećao stanovitu zahvalnost, jer mu je poklonio knjigu Franza Brentana o mnogostrukom značenju pojma bića u Aristotela. Ta je knjiga na Heideggera, koji je još tada bio student katoličke teologije, izvršila presudan utjecaj: započeo je studirati filozofiju, a u središtu interesa bilo je neprestano promišljanje onoga što znači i kazuje ,bitak‘ i ,biće‘.

Welte je uz administrativni posao uspio doktorirati iz teologije 1938. godine radom iz povijesti kršćanskog naučavanja o sakramentima krštenja i potvrde (Die postbaptismale Salbung), ali se i on ubrzo, stjecajem okolnosti, prebacio na intenzivan studij filozofije, i to na granici prema teologiji. Šaleći se na svoj račun, običavao je kasnije reći da je njegov akademski izlet u teologiju bio samo „grijeh mladosti“.

U teškim danima Drugoga svjetskog rata predavao je filozofske predmete u freiburškoj bogosloviji te usput pripremao svoj habilitacijski rado filozofskoj vjeri u djelu Karla Jaspersa i o mogućnosti tumačenja Jaspersove misli pomoću filozofije koju je u srednjemu vijeku, u teologijskome sklopu, razradio Toma Akvinski. Često se znalo dogoditi da je pod zvukom sirena, koje su najavljivale zračni napad saveznika, Welte hvatao torbu s papirima te bježao u sklonište i čekao dok ne prođe opasnost. Svim nemalim nedaćama usprkos, uspio je dovršiti svoj rad, koji se tada mnogima činio previše moderan, tako da se šaputalo kako je na rubu katoličkog pravovjerja. Tek kad je stari biskup Gröber odlučno rekao kako ne dolazi u obzir da bi njegov tajnik mogao nešto takvo napisati, popustili su otpori protiv više ne baš tako mladog Weltea. Ubrzo je postao docent, a zatim u 45. godini života i profesor na katedri za kršćansku filozofiju religije na Bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Freiburgu. Tu je ostao do svojega umirovljenja 1973. godine, usprkos zamamljivim pozivima sveučilištā u Münsteru i Tübingenu.

Bernhard Welte istaknuo se ne samo u svojoj struci te u poslijeratnoj izgradnji i reorganizaciji freiburškog sveučilišta, nego i u utemeljenju radne skupine njemačkih profesora dogmatske i fundamentalne teologije, kao i u akademskoj suradnji i povezivanju sveučilišta u Freiburgu sa sveučilištima u Argentini i Čileu. Zajedno s Peterom Hünermannom, svojim učenikom, utemeljio je 1968. „Stipendienwerk Lateinamerika- Deutschland“, tj. udrugu za promicanje znanstvene razmjene između Latinske Amerike (Argentina, Čile, Peru, Meksiko) i Njemačke na poljima teologije, filozofije, pedagogije i društvenih znanosti.1 I nakon umirovljenja ostao je i dalje veoma aktivan održavajući predavanja i pišući rasprave i članke. Njegovi Sabrani spisi obuhvaćaju 15 svezaka.2 Nakon kraće bolesti umro je 6. rujna 1983. u Freiburgu…«  (Stjepan Kušar, ulomak iz rasprave Welteova fenomenologijska filozofija religije, objavljene u obliku pogovora Welteovoj knjizi Filozofija religije)