Ana Katarina Zrinski

»U osobi Katarine Frankopan-Zrinske kao da je sažeta sva tragika hrvatskih plemićkih obitelji koji su u svom posljednjem intelektualnom i političkom činu pišući pjesme i snujući urotu radi oslobođenja Hrvatske, morali podnijeti žrtvu i najveće poniženje – njezin muž Petar i brat Fran smrt na stratištu, a ona sama rasap obitelji, siromaštvo, uzništvo i smrt daleko od svojih najdražih« (Josip Bratulić, popratna kritička studija uz knjigu Pjesmarica Ane Katarine Zrinski).

Ana Katarina Zrinski (Bosiljevo, oko 1625 – Graz, 1673), hrvatska pjesnikinja  i diplomatkinja, kći Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog i Njemice Uršule Innhofer, sestra Frana Krste Frankopana. Kao šesnaestogodišnjakinja udala se dvadesetogodišnjeg očeva prijatelja i suborca Petra IV. Zrinskoga kojemu je rodila četvero djece.

Zahvaljujući odvažnosti, nesklonosti prema predrasudama vremena te višejezičnu obrazovanju što ga je u mladosti stekla  u roditeljskome domu, opremljenom bogatom očevom knjižnicom, sudjelovala je aktivno u protuhasburškome pokretu što su ga predvodili njezin suprug i brat kao pregovaračica s Mletačkom Republikom, francuskim veleposlanstvom u Beču i predstavnicima poljskoga dvora. Štoviše, nakon smrti nikole zrinskoga

Osim diplomacije, bavila se i književnošću te je 1661. u Veneciji objavila molitvenik Putni tovaruš, dragocjeno djelo hrvatske književnosti 17. stoljeća, napisano jezikom ozaljskoga književnog kruga, mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskog narječja. Nakon sloma Zrinsko-Frankopanske urote 1670., pogibije  najbližih i rasapa obitelji, izgubila je posjede i plemićka prava te je naposljetku internirana u dominikanski samostan blizu Graza gdje je ubrzo i umrla (1673).

Potkraj 20. stoljeća hrvatska je javnost doznala i za rukopis njezine Pjesmarice.