Franjo Marković

Životopis

»Hrvatski filozof, književnik, filolog te književni i kazališni kritičar Franjo pl. Marković rođen je 26. srpnja 1845. u Križevcima, u plemićkoj obitelji. U Križevcima je završio pučku školu (1854), a potom odlazi u Zagreb te polazi gimnaziju kao pitomac Kraljevskoga plemićkoga konvikta (1854–1862).

Godine 1859. pitomci Konvikta pokrenuli su list »Domovina«, gdje je Marković u desetom broju objavio svoju prvu pjesmu »Noćno pitanje«. Nakon završetka gimnazijskoga školovanja odlazi u Beč gdje studira klasičnu filologiju, slavistiku i filozofiju (1862–1865). U Beču druguje s Ivanom Dežmanom, Augustom Šenoom i Tadijom Smičiklasom. Nakon završetka studija (1865) polaže 6. prosinca 1866. ispit iz hrvatskoga i grčkoga jezika za čitavu gimnaziju, a iz latinskoga jezika za niže razrede gimnazije. Krajem iste godine postaje namjesnim učiteljem na gimnaziji u Osijeku. Otuda je, ponajviše zbog političkih razloga, premješten u zagrebačku gimnaziju, gdje predaje od početka listopada 1868. do početka lipnja 1870, kada napušta službu (kao znak prosvjeda zbog toga što je vlada otpustila profesore Vasilja Bratelja i Vatroslava Jagića te ujedno iz solidarnosti s njima). Potom odlazi u Beč na dodatni studij filozofije, gdje sluša Herbartova sljedbenika Roberta Zimmermanna, kod kojega i doktorira 1872. Za boravka u Beču redovito posjećuje kazališta.

Vrativši se u Zagreb, postaje urednik »Vienca« (1872– 1873), te najesen ponovno profesor na zagrebačkoj gimnaziji. Godine 1873. ženi se s Dragicom Leitner (1855– 1940), koja je bila glazbenica (svirala je glasovir). Nakon vjenčanja putuje sa suprugom po Europi, te na različitim njemačkim i francuskim sveučilištima (u Dresdenu, u Leipzigu, u Berlinu i u Parizu) sluša predavanja iz filozofije. Godine 1874. preuzimlje Katedru za filozofiju na Mudroslovnome fakultetu (obnovljenoga) Sveučilišta u Zagrebu, te bude ujedno i (prvi) dekan toga fakulteta. Iste mu je godine rođen sin Radovan. Pravi član Akademije postaje 1876, a 1881. rektor Sveučilišta. Te je godine, dana 19. listopada, održao znameniti govor (»nastupajućega rektora«) pod naslovom »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII.«, kojim je potaknuo i de facto utemeljio istraživanje povijesti hrvatske filozofije, smatrajući i to proučavanje ravnopravnom sastavnicom filozofiranja.

Znatan je i njegov rad u Matici hrvatskoj, a bio je i saborski zastupnik (biran je tri puta: 1881, 1884. i 1887). Godine 1889. pogodio je Markovića težak udarac – u četvrtoj godini života umro mu je mlađi sin Metel. Boravi potom neko vrijeme sa suprugom u Križevcima. Godine 1903. izlazi mu njegovo najpoznatije filozofsko djelo Razvoj i sustav obćenite estetike. Nakon odlaska u mirovinu (20. ožujka 1909) priprema objavljivanje svojih radova, no i dalje predaje na fakultetu, tako reći – do kraja života.

Umro je 15. rujna 1914. u Zagrebu.

Objavljena djela

Marković je, osim filozofije, pisao i pjesme, spjevove (»Kohan i Vlasta«, 1868; »Dom i sviet«, 1883), tragedije (Karlo Drački, 1872; Benko Bot, 1872; Zvonimir: Kralj hrvatski dalmatinski, 1877) te književne i kazališne kritike.4 Što se pak tiče njegova filozofskoga rada, može se ustvrditi da zauzimlje središnje mjesto u povijesti novije hrvatske filozofije, bolje bi bilo reći – u povijesti hrvatske filozofije pisane hrvatskim jezikom, i to stoga što je gotovo dvadeset godina posve sam, a potom uz pomoć Gjure Arnolda, predavao sve glavne filozofske predmete.

Za Markovića se obično voli reći da je estetičar, i to herbartovac. Razlog za razumijevanje Markovića (samo) kao estetičara leži vjerojatno u tome što ona filozofska djela koja je objavio za svoga života, pripadaju uglavnom u područje estetike (uzevši u širem smislu; ili pak u područje estetike, znanosti o književnosti, književne kritike i kazališne kritike). Primjerice, već spomenuti »Razvoj i sustav obćenite estetike«, ali i neka druga djela, poput »O baladah i romancah« (1869), »O slavenskih baladah« (1869), »Estetička ocjena Gundulićeva Osmana« (1879–1880), »O dr. Dimitriji Demetru kao dramatiku ilirske dobe« (1885), »O Dubravci, drami Ivana Gundulića« (1888), »Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci« (1899), ili »O tragičnom problemu u Bogović[ev]u ‘Stjepanu, posljednjem kralju bosanskom’, i u analognih značajih svjetske dramske literature « (1900). Iznimku bi činile rasprave »Filosofijski rad Rugjera Josipa Boškovića« (1887–1888) i »Etički sadržaj naših narodnih poslovica« (1889), te rektorski govor »Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII.«, koji sam već spomenuo. Novija istraživanja međutim upozoravaju na to da se pri prosuđivanju Markovićeva filozofiranja nije dobro oslanjati samo na djela koja je objavio za života, nego da valja uzeti u obzir i njegovu rukopisnu ostavštinu, koja je iznimno velika, da ne kažem – golema.

S druge strane, posebno je pitanje koliko je Marković bio herbartovac. Tu je raspru svojedobno otvorio Vladimir Filipović. Jasno je da se može govoriti o Herbartovu utjecaju na Markovića, ali pri tome ipak treba biti oprezan. Naime budući da je, kao prvi profesor na Katedri za filozofiju, bio svjestan svoje odgovornosti, Marković nije želio nametnuti neku određenu filozofiju koja bi u Hrvatskoj mogla zavladati dugo godina, a nije se htio ni prikloniti nekoj od već izgrađenih filozofskih tradicija, recimo njemačkoj, francuskoj ili engleskoj. Moglo bi se prije reći da je svoju zadaću shvatio »pluralistički«: slušače je naime ponajprije učio (filozofski) misliti, pružajući im opći okvir kao i upoznavanje s različitim filozofskim stajalištima i strujama, a ostavljajući im pri tome mogućnost da se, nakon što već steknu stanovitu zrelost u svome filozofiranju, priklone onoj filozofiji kojoj se (u sadržajnome smislu) osjećaju najbliži. Utoliko i navedeni herbartizam valja shvatiti posve uvjetno: bilo kao spomenuti opći okvir, bilo pak kao posljedak činjenice da njegova rukopisna ostavština još uvijek nije proučena.

Stoga bih se u ovome pogovoru zadržao ponajviše na njegovoj rukopisnoj ostavštini općenito, te posebno na njegovoj rukopisnoj Etici. Spomenuo bih prije toga tri bitne osobine Markovićeva filozofiranja u cjelini, koje je, bavimo li se Markovićevim filozofskim spisima, važno držati na umu:

       – Ponajprije, Marković ne smatra da je filozofija u nekoj oprjeci s posebnim znanostima, pa utoliko ne uspostavlja među njima jaz, nego drži da posebne znanosti skupa s filozofijom tvore, u određenome smislu, spoznajnu cjelinu. Stoga i filozofiju i posebne znanosti razmatra zajedno, smještajući ih unutar »cjelokupnoga spoznajnog hrama«, koji se po slojevima, poput ljestava, piramidalno uzdiže od logike do filozofije vjere.
      – Potom, kako sam već istaknuo, proučavanje povijesti vlastite nacionalne filozofije, u našem slučaju proučavanje povijesti hrvatske filozofije, smatra bitnim dijelom svakoga filozofiranja.
       – Napokon, veliku pozornost posvećuje (filozofskomu) nazivlju.

Potrebno je naime naglasiti da je Marković izvanredno važan kao tvorac hrvatskoga filozofskoga (i ne samo filozofskoga) nazivlja, premda možda ni jedna desetina njegovih nazivaka još uvijek (na žalost) nije postala sastavnim dijelom hrvatske filozofije.

Moglo bi se k tomu reći da je Marković otvarao mnogobrojne putove, nudio različite pristupe, te da je pružao znatno više negoli su njegovi nastavljači umjeli ili željeli prihvatiti…« (Bojan Marotti, ulomak iz pogovora knjizi Etika Franje Markovića).

Matica hrvatska objavila je 2016. i zbornik o filozofijskome djelu Franje Markovića što ga je uredio Stipe Kutleša koji je u predgovoru zborniku o Markoviću napisao sljedeće:
»Našoj široj kulturnoj javnosti Franjo pl. Marković poznatiji je kao književnik te društveni i politički djelatnik negoli filozof. Bio je prvi profesor filozofije na obnovljenom Zagrebačkom sveučili­štu i jedan je od važnijih hrvatskih filozofa novijega doba. Pisac je opsežnog djela o estetici Razvoj i sustav obćenite estetike koje se može smatrati prvom poviješću estetike u Hrvata. Bavio se i drugim područjima filozofije kao što su logika, etika, pedagogi­ja, psihologija, istraživanje hrvatske filozofske baštine. Znatno je pridonio istraživanju hrvatske duhovne baštine i hrvatskog filo­zofijskog nazivlja. To je u suglasju s njegovim stajalištem da mu je domovina prije svega duhovna kategorija i tko stekne duhovnu domovinu imat će i fizičku domovinu. Filozofija je važna kako za pojedinca tako i za zajednicu. Time je Marković dao snažan poti­caj istraživanju hrvatske filozofije koji traje sve do danas. Najveći dio njegovih radova ostao je u rukopisu«.