Tadija Smičiklas

Tadija Smičiklas, povjesničar, znanstveni, politički i kulturni radnik (Reštovo Žumberačko, 1843 – Zagreb, 1914). Gimnaziju završio u Zagrebu, studij povijesti u Beču (1869) gdje se pobliže upoznao i s metodama povijesnoga proučavanja radeći kao suradnik na Institutu za proučavanje austrijske povijesti.

Radio je kao gimnazijski profesor povijesti i hrvatskog jezika  u Osijeku i Rijeci, a potom i u Zagrebu kamo se doselio 1873., uključivši se ubrzo u reformu i rad Matice hrvatske u kojoj je obnašao dužnosti odbornika (1874-1900), tajnika (1874-1876) i predsjednika (1889-1900) i za koju je napisao znanstveni bestseler, dvosveščanu Poviest hrvatsku,  prvu kritičku sintezu hrvatske povijesti, od najstarijih vremena do 1848. Kao povjesničar osobito se istakao i nizom biografija o J.  J.  Strossmayeru, F. Račkom, I. Kukuljeviću Sakcinskom, R. Lopašiću, Š. Ljubiću, I. Ruvarcu i M. Mesiću te uredničkim radom na desetak svezaka Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) u kojem su objavljene izvorne latinske isprave, temeljni dokumenti za proučavanje hrvatske povijesti od doseljenja Hrvata do 1399.

Bogato historiografsko znanje prenosio je brojnim generacijama studenata na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1882–1905), kojemu je bio i dekanom (1886-1887). Nakon dekanske, obnašao je i dužnost rektora Zagrebačkoga sveučilišta (1888-1889). Godine 1883. postao je redovitim članom, a 1900. i predsjednikom JAZU (do 1914).  Zauzimao se za utemeljenje Društva hrvatskih književnika i Medicinskoga fakulteta u Zagrebu.

Bavio se aktivno i politikom, pa je u dva mandata bio zastupnikom Neodvisne narodne stranke u Hrvatskome saboru (1884-1887; 1897-1902), protiveći se agresivnoj provedbi i promidžbi madžaronske politike u Hrvatskoj.