Grgo Gamulin

Svojim bogatim književničkim radom i plodnom nastavničkom aktivnošću, iznimnim društvenim inicijativama i upornim zalaganjem za visoku stručnu razinu i izvorne humanističke vrijednosti, povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor Grgo Gamulin ostavio je dubokoga traga na nekoliko područja umjetničkog stvaralaštva i u nekoliko iznimnih poglavlja novije hrvatske kulture. Po količini i vrijednosti objavljena opusa i po raznovrsnosti angažmana dalo bi se pomisliti kako je imao ustaljenu profesionalnu karijeru, smiren kabinetski i katedarski rad; međutim, njegov je životni tijek bio pun prepreka i oscilacija, polemika i prekida, pa i paradoksa i proturječnosti, te je i po tomu amblematičan za naš prostor i vrijeme mnogih burnih godina dvadesetog stoljeća.

Grgo Gamulin rođen je u Jelsi na otoku Hvaru 21. kolovoza 1910. godine. Srednjoškolske razrede polazio je u Drvaru i Sarajevu, a maturirao 1930. na splitskoj realnoj gimnaziji. Diplomirao je 1935. na zagrebačkome Filozofskom fakultetu (povijest umjetnosti, arheologiju i francuski jezik), a 1938/39. pohađao je jednogodišnju specijalizaciju u Parizu. Kao istaknuti ljevičar i studenski organizator zatvaran je već 1934., a cijeli Drugi svjetski rat proveo je zatočen u ustaškim logorima iz kojih se pred sam kraj rata, a pod prijetnjom neposredne likvidacije, spasio bijegom.

Nakon kratkotrajnog djelovanja u Ministarstvu prosvjete, 1947. organizira katedru povijesti umjetnosti novoga vijeka, na kojoj djeluje do 1972. kada je prisilno umirovljen kao istaknuti zatočnik, tzv. Hrvatskog proljeća, visoki dužnosnik (tada zabranjene) Matice hrvatske i važan organizator niza nacionalnih kulturnih ustanova, posebno Instituta za povijest umjetnosti. Nakon odlaska u mirovinu još se predanije posvetio znanstvenim, stručnim i kreativnim poslovima te u velikoj mjeri zaokružio svoj rad na brojnim projektima.

Široj javnosti Gamulin je najpoznatiji po opsežnim i sustavnim knjigama o hrvatskoj umjetnosti 19. i 20. stoljeća te po reprezentativnim monografijama niza pojedinačnih autora (Plančića, Tartaglije, Postružnika, Joba, Ivančića, Šohaja, Hermana, Vulasa, Petlevskog, Kokota, Račića, Meštrovića i inih, pa i cjelovite panorame, tzv. Hlebinske škole). Ništa manje nije važan njegov doprinos atribuciji i interpretaciji srednjovjekovnog, renesansnog i baroknog slikarstva stranih majstora (s nekoliko stotina specijalističkih studija), jer je u našoj sredini prepoznao i vrednovao relevantan udio u univerzalnim stilskim tokovima.

Književnu darovitost i orijentaciju prema visokim europskim kriterijima ponajprije je potvrdio nadahnutim prepjevima pjesništva (od Dantea i Baudelairea do Mallarméa i Pascolija), a zatim i vrhunski ispisanim putopisima, pripovijetkama i romanima. Dio dramatičnoga životnog iskustva transponirao je također i u kazališne tekstove, scenarije za filmove i memoarsku prozu, tako da njegovo nasljeđe tvori korpus opsega čitave guste biblioteke


Ljetopis Grge Gamulina

1910. Rođen je 21. kolovoza u Jelsi, od oca Jurja, trgovca, i majke Ljubice rođene Despot, učiteljice. Majka mu umire kad je imao samo tri godine, pa dio djetinjstva provodi i kod rodbine na otoku Braču. Osnovnu školu polazi u rodnome gradiću.

1921. Nakon završetka osnovne škole i dalje boravi u Jelsi te kroz četiri godine učenja privatno polaže niže razrede gimnazije.

1925. Upisuje se u tehničku školu za industriju drveta u Drvaru, a nastavlja istovrsno školovanje i u Sarajevu, završivši ga 1928.godine.

1929. Privatno odjednom polaže sve više razrede gimnazije u Splitu.

1930. Nakon pokušaja studija arhitekture kod profesora Plečnika u Ljubljani, upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje studira povijest umjetnosti s klasičnom arheologijom.

1931–1934. Postaje članom SKOJ-a 1931, 1932. je sekretar te organizacije na Filozofskome fakultetu, a 1933/1934 je i sekretar Sveučilišne partijske ćelije i član Sveučilišnoga studentskog odbora. U nekoliko je navrata hapšen, a od travnja 1934. do rujna iste godine i zatvoren, no na sudu je oslobođen optužbe. Započinje s objavljivanjem stručnih i kritičkih tekstova, pretežno pod inicijalima ili šifrom.

1935. Diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, ali ne može dobiti zaposlenje zbog političkoga rada.

1938. U Splitu se vjenčao s Anđom rođenom Gamulin.

1938–1939. Zalaganjem direktora Francuskoga instituta u Zagrebu, Raymonda Warniera, kao stipendist francuske vlade boravi u Parizu od studenoga 1938. do lipnja 1939. na poslijediplomskom studiju na Institutu za umjetnost i arheologiju. Boravak u inozemstvu koristi da 1939., zajedno sa suprugom, posjeti i Italiju, Švicarsku i Njemačku.

1941. U svibnju mu je rođena kći Dafne. Nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, već od 29. svibnja neprekidno je u ustaškim zatvorima i logorima, od Lepoglave do Jasenovca i Stare Gradiške. Obiteljska intervencija, čak visokim posredovanjem nadbiskupa Stepinca, ne polučuje uspjeha i odbija se njegovo puštanje na slobodu kao općepoznatoga komunista. Međutim prilikom transporta na samome kraju rata, s prijetnjom neposredne likvidacije, uspijeva 17. travnja 1945. pobjeći s malom grupom preživjelih te se prebaciti na oslobođeni teritorij u Moslavini.

1945. Načelnik je Odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Započinje s intenzivnim objavljivanjem u duhu zahtijevanoga (ali i emotivno prihvaćenoga i razmjerno izvorno shvaćenoga) »socijalističkog realizma«. Piše kritičke tekstove na književne i likovne manifestacijei ostvarenja, nastojeći i »direktivno« utjecati na aktualno stvaralaštvo.

1946. Rodio mu se sin Niko.

1947. Organizira nastavu povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, preuzima Katedru za povijest umjetnosti novoga vijeka. Uz nastavnički rad i intenzivnu znanstvenu djelatnost ima i mnoge društvene zadatke i obaveze. Rodio mu se sin Bruno.

1948. Od te godine učestalo putuje u Italiju kao član državne komisije za restituciju kulturnih dobara, no te pohode koristi i kao »hodočašća izvorima«, iz kojih će crpiti mnoge spoznaje i književna nadahnuća.

1951. Izabran za docenta. Objavljuje opsežnu i programatsku raspravu Opća teorija umjetnosti kao teorija socijalističkog realizma, u kojoj uglavnom polemizira sa sovjetskim stavovima na tom području. Počinje se javljati i književnim tekstovima, najprije s rukoveti prepjeva francuskoga (simbolističkog) pjesništva, a potom i s lirsko-dramatičnom evokacijom logorskih dana Fragmenti iz sjećanja. Sudjeluje u radu uredništva časopisa »Pogledi«, koji otvara diskusije o mnogim problemima kulturnoga života.

1953. Među glavnim je inicijatorima osnivanja Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Objavljuje prvu studiozno i sustavno načinjenu monografiju iz nacionalne moderne umjetnosti (Juraj Plančić), kao prototip budućih obrada individualnih opusa. Kao urednik angažira se u Matici hrvatskoj, potičući razna stručna izdanja. U tom je razdoblju raskrstio s iluzijama »socrealizma«,ali se još ne miri s prevlašću nefigurativne, »apstraktne« umjetnosti, makar pledira za slobodu imaginacije.

1955. Uz intenzivnu likovno-kritičku agilnost, započinje učestalije objavljivati putopisne stranice, pretežno s apeninskih strana.

1956. Koncem godine objavljuje i dramski tekst Kuća Narančića, prethodno već izveden u Dubrovniku. Kao jedan od organizatora u Dubrovniku sudjeluje na kongresu AICA.

1957. Izabran za izvanrednoga profesora. U tom razdoblju naročito se bavi atributivnim studijama, objelodanjujući ih u nizu stručnih i popularnih časopisa, a dio njih okupit će u knjigama Stari majstori u Jugoslaviji, I. i II. (1961. i 1964).

1960. Drži nastavu na katedri s titulom redovnoga profesora, odgojivši čitavu plejadu učenika.

1961. Zajedno s prof. Milanom Prelogom osniva Institut za povijest umjetnosti.

1964. Dobiva godišnju nagradu za znanost Republike Hrvatske.

1966. Apostrofiran je priznanjem dopisnoga počasnog člana Accademie di Belle Arti u Veneciji, gdje povremeno drži i predavanja.

1967. Nakon niza likovnih monografija, posvećenih modernim umjetnicima, objavljuje problemsko-panoramsku publikaciju o aktualnim prostornim dilemama Arhitektura u regiji.

1968. Svoje bavljenje društvenim i kulturnim problemima dijelom zaokružuje ukoričujući brojne trovrsne priloge u svezak Mostovi preko usamljenosti. Okuplja plodnu i istančanu putopisnu dionicu u knjigu Ilarijin smiješak, za koju je nagrađen nagradom Matice hrvatske.

1971. Neprekinuta likovnokritička djelatnost i brojne znanstvene preokupacije dopunjene su ranih sedamdesetih godina i višestrukom društveno-političkom izloženošću, posebno na Sveučilištu (gdje je među pokretačima lista »Hrvatsko sveučilište«) i u Matici hrvatskoj (gdje je među revnim suradnicima razvedene periodike). U njegovu angažmanu vodi ga ideal »socijalizma s ljudskim licem« i misao o nacionalnoj ravnopravnosti u federaciji, pa koristi i alibi samoupravnoga projekta da iznese svoja mišljenja o ustavnim amandmanima. Izlazi mu i reprezentativna knjiga Bogorodica s djetetom u staroj umjetnosti Hrvatske, plod višedesetljetnoga istraživanja ikonografije Madone na našim prostorima, od romanike do baroka.

1972. Prisilno je umirovljen s optužbom za nacionalističko djelovanje. Napadan je javno, s visokih političkih foruma i u kulturnoj publicistici, bez mogućnosti da iznese svoju obranu. Kao krimen navodi se članstvo u odborima Matice hrvatske i uređivanje lista »Hrvatsko sveučilište«, te pripadnost fantomatskome tzv.komitetu pedesetorice, navodnom vodećem tijelu hrvatskoga proljeća.

1975. Onemogućen u objavljivanju, ne predaje se rezignaciji i pasivnosti. Nekoliko stručnih radova, gotovo ilegalno, izlazi mu učasopisu »Život umjetnosti«, a predanije se posvećuje analizi i obradi fenomena »naivne« umjetnosti, pišući predgovore za niz individualnih izložaba, a zaokružujući problematiku sintezom Naivni slikari Hlebinske škole, knjigom koja izlazi u nekoliko inozemnih izdanja.
U javnu književnu djelatnost ponovo ulazi »na mala vrata« s rukoveti prepjeva francuskih simbolista.

1978. Izlazi mu knjiga pripovijedaka Voštana krila, a započinje i sustavno objavljivati u časopisu »Forum« tekstove literarnoga, likovnokritičkog i društvenopolemičkog karaktera. Iste godine konačno tiska i monografiju Oskara Hermana, s definitivnom afirmacijom zapostavljenoga umjetnika.

1981. Uz nekoliko u međuvremenu objavljenih monografija, izlazi knjiga sabranih kritičkih studija i portreta Povratak na Itaku, prva u nizu od četiri slične publikacije usmjerene traženjuregionalnih i individualnih specifičnosti hrvatskih modernih umjetnika.

1983. Izlaze Slikana raspela u Hrvatskoj, davno započete interpretacije autohtonih romaničkih i gotičkih ostvarenja.

1987. S dva monumentalna sveska Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća zaokružuje cijeloživotno bavljenje modernom nacionalnom umjetnošću, asimilirajući i integrirajući također iskustva čitavih naraštaja tumača i istraživača, pretežno vlastitih studenata.

1990. Javlja se romanom Ne znaju mlade jegulje..., a u rukopisu mu ostaje drugi roman, Sedma knjiga ljetopisa (što će međutim poslužiti kao podloga za scenarij filma). U godinama prisilnoga umirovljenja – unatoč nesmanjenom povijesno umjetničkom radu – znatno je uvećao i literarni saldo. Dobitnik nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo.

1995. Uz još nekoliko opsežnih monografskih studija, objavljuje i dva reprezentativna sveska posvećena hrvatskome slikarstvu XIX.stoljeća i slikarstvu na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Preostao je i sintezni svezak o kiparstvu novijega razdoblja, koji međutim neće za života dočekati.

1997. 2. listopada preminuo je u Zagrebu. Nakon njegove smrti nastavlja se povremeno izdavanje raznovrsnih rukopisa, no premda je niz knjiga tiskan, još je zamjetna neobjavljena književna ostavština, što se posebno odnosi na tekstove memoarskoga i političko-publicističkoga tipa.

Sastavio Tonko Maroević