Blaž Jurišić

Blaž Jurišić, filolog, književni kritičar i publicist (otok Vrgada, 15. I. 1891 – Zagreb, 10. II. 1974).

Biobibliografski podaci

Ukratko o Jurišićevu djelu:
"(...) U mladosti se uključio u rasprave o ključnim pitanjima hrvatskoga književnoga jezika. Posebno je kritizirao što s ekavicom u hrvatski književni jezik ulaze provincijalizmi, rusizmi i arhaizmi koji se javljaju u Srba. Ipak, člankom Za književno jedinstvo (Hrvat, br. 24/1919), objavljenim u povodu prijedloga Nikole Andrića o usvajanju zajedničkoga pisma i jezika u hrvatskoj i srpskoj književnosti, uklapa se u tadanje opće ozračje, a u prihvaćanju ekavice ne vidi protuhrvatski čin.

Nakon pojave beogradskoga časopisa Naš jezik (1932) nastupa polemički, dosljednije brani hrvatski književni jezik i njegovu tradiciju, te je 1936. jedan od sastavljača PravilaDruštva »Hrvatski jezik« i član njegova Nadzornoga odbora. Također je središnja osoba Pokreta za hrvatski književni jezik (1938), iz rada kojega proizašla je knjiga Petra Guberine i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (MH, Zagreb 1940), sastavljena uz njegovu suradnju. U ocjeni te knjige (Hrvatski narod, br. 114/1941) Jurišić je pokazao iznimno poznavanje hrvatske i srpske jezične povijesti.

Kao ravnatelj Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, napisao je tekst Pitanje hrvatskoga pravopisa (tiskan u Jeziku, 1989–90, 4) kojim je nastojao spriječiti brzopleto uvođenje morfonološkoga pravopisa. Znanstveno se potvrdio opisom vokalizma i konsonantizma vrgadinskoga govora (Nastavni vjesnik, 1936–38), koji je poslije doradio te 1966. objavio kao uvod u opsežan Rječnik govora otoka Vrgade. Drugi dio, prvi hrvatski komparativni dijalektološki rječnik, objavljen je 1973. Za II. svjetskoga rata prihvatio se sastavljanja Nacrta hrvatske slovnice te objavio njezin prvi dio, Glasovi i oblici u poviestnom razvoju (1944), dok je drugi, Tvorba imenica u povijesnom razvoju, djelomično sačuvan a možda i necjelovito napisan, objavljen 1992. Ta se prva hrvatska povijesno-poredbena gramatika temelji na poznatim djelima K. Brugmanna, A. Mayera, T. Maretića i V. Vondráka, što objašnjava njezine mladogramatičarske značajke, iako se uočava i udaljavanje od njih te samostalnost i prvenstvo u rješavanju nekih zahtjevnih jezičnih pitanja.

Nakon 1945. posvetio se onomastičkom istraživanju i sastavio Naputak za bilježenje obalnih toponima (Split 1950). U iscrpnom bilježenju imenâ, unutar svojevrsne jezične jadranske orijentacije, uglavnom na području od Šibenika do Istre, posebno mjesto pripada Vrgadi. Već u prvom prinosu, Starohrvatska imena dvaju naših otoka (Rad JAZU, br. 293/1953), obrađuje ime Lapkat za otok Vrgadu te ime Srimač za otok Murter, a poslije je proučavao i glagoljske spomenike otoka (Rad JAZU, 1962, 327). Bavio se hrvatskim pomorskim nazivljem. Osim metodološkoga Naputka za sakupljanje narodnih pomorskih naziva (Zagreb 1950), autor je i dvaju znatnih prinosa. U jednom je obradio pomorske nazive u Vitezovićevu rječniku (Anali Jadranskog instituta JAZU, br. 1/1956), a u drugom rukopisni nautički rječnik J. A. Mikoča iz 1852 (Anali Jadranskog instituta JAZU, br. 2/1958).

Posmrtno je 1994. objavljen Dnevnik (priredila Biserka Rako). Uz malobrojne zapiske iz rane mladosti (1909–12), pretežu oni iz 1930-ih i 1960-ih o aktualnim temama hrvatske kulture i politike (posebice o MH) te o suvremenicima s kojima je komunicirao (Filip Lukas, Branimir Livadić, Miroslav Krleža, Vaso Bogdanov, Nikola Šop)...".
(ulomak iz leksikonske natuknice Josipa Lisca o Blažu Jurišiću, Hrvatski biografski leksikon, sv. 6, LZMK, Zagreb 2005., str 627-628)