Tukidid

Tukidid se rodio u atičkom selu Halimuntu oko sat i po hoda južno od Atene. Uzima se da godina njegova rođenja pada oko 460. pr. Kr. jer je na početku Peloponeskog rata mogao imati 30 godina. Otac mu je bio Olor, trački doseljenik. Po njemu, a možda i po majci, bio je u rodu s Miltijadom i Kimonom. Posjedovao je zlatne rudnike u Skaptehili u Trakiji. Prihodi odatle omogućavali su mu da putuje po ratištima skupljajući točne podatke o ratu između Atene i Sparte. Anegdota kaže da je u Olimpiji slušao Herodota kad je taj pred sakupljenim Grcima čitao odlomke iz svoje Povijesti, i da je od ganuća proplakao. Herodot je tada rekao njegovu ocu: »Olore, narav tvoga sina žudi za znanjem!« Ta je anegdota zacijelo nastala kasnije, kad je Tukidid već bio glasovit povjesničar. Prema nekim vijestima bio je učenik govornika Antifonta. Brojni govori koje je uvrstio u svoju Povijest Peloponeskog rata potvrđuju da je bio pod njegovim utjecajem kao i pod utjecajem sofistike, koja je tada bila na vrhuncu svoga razvoja. Prvih četrdeset godina svoga života proveo je što na imanju u Skaptehili, što u Ateni gdje je živo pratio Periklov politički rad. Ne znamo je li tada sudjelovao u državnom životu Atene vršeći kakvu službu ili je bio samo promatrač. Tek osme godine Peloponeskog rata, kad je Spartanac Brasida usred zime nenadano napao za Atenjane važan grad Amfipol na tračkoj obali, nalazimo Tukidida kao stratega na čelu dijela atenske mornarice kod otoka Tasa. Na poziv druga da mu priteče u pomoć, zakasnio je, i Amfipol je pao u ruke Spartancima. Jedino je uspio obraniti amfipolsku luku Ejon. Atenjani ga zato, a možda ujedno i iz kojega drugog razloga, okrive zbog veleizdaje i osude na smrt. On se spasi od smrti otišavši u prognanstvo. Punih je dvadeset godina proživio izvan svoje domovine, neke na putovanjima skupljajući podatke o ratu, neke u Skaptehili. Kad je Lisandar 404. godine zauzeo Atenu i srušio pirejske zidove, bila je proglašena opća amnestija i svi su se prognanici mogli vratiti u Atenu. Nije sigurno je li se Tukidid odmah okoristio tom amnestijom. O svom povratku u Atenu sam govori u V. knjizi svoje Povijesti. Smrt ga je zatekla prije 395. godine. Prema tradiciji, koja se u pojedinostima ne slaže, umro je nasilnom smrću u Ateni ili na putu u Skaptehilu. Pokopan je u Kimonovoj grobnici u Ateni. Njegov biograf Markelin kaže da mu je na grobu bio urezan natpis: TUKIDID OLOROV HALIMUNĆANIN i da je tome netko dodao: OVDJE POČIVA. Kako osuđene zbog veleizdaje nije bilo slobodno sahraniti u Ateni, ne zna se jesu li ga potajno pokopali ili su onamo bile prenesene samo njegove kosti.

Kad je Tukidid umro, njegova je Povijest Peloponeskog rata ostala nedovršena. Sam izrijekom kaže da je kanio opisati dvadeset i sedam godina Peloponeskog rata, koji je trajao od 431. do 404., a njegovo se pripovijedanje prekida godinom 411. koja je tek dvadeseta godina rata. Točno predviđajući da će taj rat biti težak i sudbonosan, stao je odmah pri njegovu početku skupljati podatke, ali je svoje djelo počeo izrađivati istom nakon njegova svršetka. To vidimo po tome što na više mjesta u prvim knjigama svoga djela, npr. I 93, 97, II 65, 100, ukazuje na svršetak toga rata.

Tukididova Povijest Peloponeskog rata podijeljena je u sačuvanim rukopisima na osam knjiga, od kojih je osma samo prvobitni nacrt, pa zato u njoj i nema uvrštenih govora. Ta podjela ne potječe od Tukidida, nego od kasnijih aleksandrinskih gramatičara. Neki učenjaci tvrde da Tukididova Povijest nije prvo bitno imala ono jedinstvo koje ima danas. Može biti. Važna je ipak činjenica da to jedinstvo postoji i da ga je Tukidid sasvim jasno htio, jer o tome govori u više navrata.
Stjepan Telar, ulomak iz Predgovora Povijesti Peloponeskog rata