Stjepan Antoljak

Stjepan Antoljak (Doboj, 29. kolovoza 1909 — Zagreb, 2. rujna 1997), povjesničar i sveučilišni profesor, osnovnu školu pohađao je najprije u Strpcima 1916. a od 1916-1920. u Sarajevu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu od 1920-1923, nastavio u Vinkovcima do 1927. da bi 1929. maturirao u Zagrebu.

Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1933. završio je studij povijesti, a na istom je fakultetu 19. prosinca 1935. obranio i doktorsku tezu pod naslovom »Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiju«.

Od godine 1934. radi kao asistent dnevničar na Katedri za povijest, a od 1941. postaje docentom za narodnu povijest do 1946. kada je imenovan direktorom Državnoga arhiva u Zadru. U razdoblju od 1952-1956. obavlja posao znanstvenoga suradnika u Državnom arhivu u Rijeci.

Redovitim profesorom Opće povijesti novoga vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Skopju postaje godine 1956, a od 1960. i Povijesti srednjega vijeka naroda FNRJ (SFRJ) te predavač pomoćnih povijesnih znanosti. Istodobno je utemeljitelj i profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Prištini od 1963-1969.

Od godine 1969. djeluje kao redoviti profesor Opće povijesti srednjega vijeka na Katedri za opću povijest Filozofskog fakulteta u Zadru, gdje ostaje sve do umirovljenja 1979.

Školovanje, a potom sveučilišno djelovanje i znanstveno istraživanje, u posve različitim sredinama, u razdoblju od šest desetljeća, umnogome su pridonijeli da je Antoljakovo historiografsko djelo opsežno i raznovrsno. Naime, uz značajan prinos proučavanju hrvatske povijesti i kulturne baštine, objavljujući sustavno u znanstvenoj periodici, Stjepan Antoljak svojim je radovima uvelike zaslužan i za razvoj makedonske i albanske historiografije, napose nakon Drugoga svjetskog rata.

Riječ je, posve sigurno, o jednom od najboljih poznavatelja, ne samo arhivske građe bivše države, nego i čitava niza europskih zemalja, jer je, u svrhu svojih istraživanja, nerijetko boravio u arhivima Beča, Graza, Muenchena, Pariza, Udina, Firence, Rima, Bologne, Padove, Venecije, Barija i Stockholma.

Svojim je znanstvenim i stručnim prilozima surađivao u sljedećim dnevnicima, časopisima i zbornicima: Jugoslavenski list (1934), Jutarnji list (1934, 1936, 1938, 1941), Hrvatski dnevnik (1936-1940), Croatia sacra (1937-1949), Annales de l'Institut français de Zagreb (1938-1940, 1944-1954), Jadranska straža (1938), Jugoslovenski istoriski časopis (1938-1939), Židov (1938), Nastavni vjesnik (1939-1943), Suvremenik (1940), Časopis za hrvatsku poviest (1943), Gospodarstvo (1944), Slobodna Dalmacija (1947), Starine (1949,1955,1958,1959), Istorijski zapisi (1951,1954,1977), Građa za povijest književnosti hrvatske (1952), Rad JAZU (1952), Starohrvatska prosvjeta (1952), Riječka revija (1953, 1972), Peristil (1954, 1957), Radovi Instituta JAZU u Zadru (1954,1962,1972-1974,1976,1980), Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci (1954), Godišen zbornik (Skopje 1956, 1959, 1960, 1962, 1967, 1968), Jadranski zbornik (1956, 1957), Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU (1956), Zadarska revija (1957, 1969, 1971, 1972), Glasnik na Institutot za nacionalna historija (1958, 1972-1974, 1976, 1977), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1959), Mogućnosti (1963), Politika (1963), XXIIe Congrčs international des études byzantines Ochrides (1964), Gjurmime albanologjike (1969), Istorija (1969-1972), 1974), Iz prošlosti makedonskog naroda (1969), Vjesnik (1969, 1979), Godišnjak Arhiva Kosova (1970), Prilozi MANU (1970), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru (1971-1979), Susreti na dragom kamenu (1912), Diadora (1973), Radovi Instituta za hrvatsku povijest (1973, 1977), Adriatica maritima (1974), Zbornik o F. Grisogonu (1975). Urednik je treće knjige (od godine 1102. do 1526) Povijesti hrvatskog naroda.

Stjepan Antoljak sudjelovao je i na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima: Međunarodni kongres za bizantološke studije (Ohrid 1960, Oxford 1966), Intereklezijastički kongres (Bari 1969), Međunarodni balkanološki kongres (Atena 1970), 3. međunarodni kongres za povijest i filologiju (Salzburg i Regensburg 1970), Međunarodni kongres historičara (Moskva 1970), Međunarodni kongres bizantologa (Bukurešt 1971), Međunarodni kulturno-historijski simpozij (Mogersdorf 1975), XVI. međunarodni bizantološki kongres (Beč 1981).

Od godine 1946. Antoljak je član mnogih stručnih društava, a od 1950. postao je i suradnikom Akademije znanosti i umjetnosti. Bio je i potpredsjednikom Jugoslavenskog komiteta za historijske nauke u Beogradu u razdoblju od 1976-1980, a godine 1979. izabran je za člana izvan radnog sastava Makedonske akademije nauka i umjetnosti.

Posebno značajan svakako je Antoljakov prinos hrvatskoj enciklopedistici. Tako je već 1940. bio urednikom struke hrvatske povijesti u Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića, uz Antuna Dabinovića i Miha Baradu, a godine 1978. postao je i vanjskim urednikom struke povijesti u Hrvatskom biografskom leksikonu.

Kao autor enciklopedijskih članaka za Hrvatsku enciklopediju napisao je više od sedamdeset potpisanih članaka o povijesnim pojavama i ličnostima od srednjega vijeka do 20. stoljeća. Daljnjih devetnaest članaka napisao je za prvo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb 1955-1971. te deset članaka za prvih pet svezaka njezina drugog izdanja. Napokon, za Hrvatski biografski leksikon 1-3, Zagreb 1983-1993, napisao je novih trinaest članaka.

Objavio je, među ostalim, sljedeće naslove: Dalmacija i Venecija na preliminarima u Leobenu i na miru u Campo-Formiju, Zagreb 1936. — Pregled hrvatske poviesti, Zagreb 1942. — Poviest Hrvata, Zagreb 1943. — Dalmatinsko pitanje kroz vjekove, Zagreb 1944. — Nekoliko dokumenata o misiji kneza Dolgorukova u Crnoj Gori (1769), Cetinje 1949. — Miscellanea, I-IV. (zbirka izvora), Zadar 1949-1952. — Bune pučana i seljaka u Hrvatskoj, Zagreb 1956. — Izvori za historijata na narodite FNRJ za sređen vek, Skopje 1962, Zadar 1978. — Pomosni istoriski nauki, Skopje 1966, 1982; Kraljevo 1971; Priština 1972. — Doaganjeto na Slovenite na Balkanot, Skopje 1968.— Samuilovata država, Skopje 1969. — Die Makedonischen Sklavinien, Skopje 1970. — »Peturgoz« ili Patur Gozdia. Jedna povijesno topografsko topono-mastička zagonetka ili ne ?, Zadar 1971. — Metodologija i tehnika znanstvenog rada u povijesnoj znanosti (za internu upotrebu postdiplomskog studija iz Pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru), Zadar 1973. (skripta) — Izvori za historiju naroda Jugoslavije (srednji vijek), Zadar 1978. — Orahovac (Boka Kotorska), Herceg-Novi 1979. — »Pacta« ili »Concordia« od 1102. godine, Zagreb 1980. — Hrvatska historiografija do 1918, sv. I—II, Zagreb 1992. — Hrvati u prošlosti, Split 1992. — Pregled hrvatske povijesti, drugo, prošireno i dopunjeno, izdanje sa suradnicima, Split 1994. — A survey of Croatian history, Split 1994. — Renesansa hrvatske historiografije, Pazin 1996. — Hrvatska historiografija, drugo dopunjeno izdanje, Zagreb 2004.

Među brojnim Antoljakovim izdanjima posebno mjesto pripada djelu Hrvatska historiografija do 1918, u pripremu kojega je autor uložio višedesetljetni rad i dovršio ga tek godine 1984.

Konačno, široka naobrazba, veliko znanje i marljiv dugotrajan rad neposredno na izvorima, u brojnim arhivima, urodili su vrijednim i zrelim plodom: životnim djelom autora, a za nas nezaobilaznim priručnikom za svako daljnje ozbiljnije bavljenje hrvatskom poviješću.

Na više od dvije tisuće autorskih kartica Antoljak je, uz iscrpan znanstveni aparat, ostvario jedinstveno djelo koje će pojedinac teško moći nadmašiti u skoroj budućnosti.

To je djelo, u dva sveska, prvi put tiskano u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske 1992. i ubrzo bilo rasprodano.

Ohrabren tom činjenicom autor je, iako već u visokim godinama, prionuo radu na pripremi drugoga izdanja: načinio je mnoge dopune i ispravke te djelu dodao i svoj posljednji objavljeni rad 1996. pod naslovom Renesansa hrvatske historiografije te na taj način zaokružio svoj opus o hrvatskoj historiografiji.

Napokon, za svoj znanstveni i nastavnički rad Stjepan Antoljak dobio je brojna priznanja i nagrade među kojima su: Nagrada za životno djelo SRH 1976, Nagrada grada Zadra 1978. te, posljednja, Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 1996.