Carmen Kukuljević-David

Carmen Kukuljević-David rođena je 7. veljače 1928. u Ivancu. Praunuka je Ivana Kukuljevića-Sakcinskoga.

Nakon završenoga studija romanistike i anglistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1953) neko je vrijeme radila u domovini kao srednjoškolska profesorica. Od 1960. živi i radi u Londonu.

U danima neprijateljske agresije na Hrvatsku vrlo je aktivno sudjelovala u svim humanitarnim i rodoljubnim akcijama.
U posljednje vrijeme bavi se književnim (proznim, pjesničkim) stvaralaštvom. Neke novele objavljene su na engleskome jeziku, a od 1997. objavljuje i u domovini na hrvatskome jeziku.

Dosad su joj u domovini objavljeni roman U vrtlozima života (1998), zbirka Putopisi s predumišljajem (2000) i libreto za dramatski musical Život, nije san (2000) te pojedine novele u raznim publikacijama.


U kratkoj autobiografskoj crtici navodi sljedeće:

"Kako sažeti svoj život na jednu ili dvije kartice? Jedino ovako: zatvoriti oči i gledati slike. Davne slike.

Na početku je bila samo jedna slika s mnogo, mnogo topline i sunca. Park s tisuću jaglaca i grlica, stari zagorski dvorac i dobra riječ, dobra domáča riječ. Salon s mnogo srebra, i dragi prijatelji seljaci iz sela Vidovca. Zagorje!

Zatim su slijedile druge, na primjer slika osnovne škole. Seoska škola koju smo voljeli iz dva razloga: prvo, jer smo imali nekoliko izvrsnih učitelja, a drugo, jer smo za vrijeme satova onih manje dobrih smjeli skakati po klupama i vikati koliko smo htjeli. A nakon škole jurili smo bosonogi van (bilo nas je stid nositi cipele, jer ih seoska djeca nisu imala). Jurili smo na polja s drugom seoskom djecom; pekli krumpire, prali noge u blatnom potoku i zaspali ili doma u dvorcu ili u nekom seoskom zapećku.

Slijedi slika srednje škole u Varaždinu, izvrsne varaždinske gimnazije s nekoliko divnih profesora - idealista. Na putu do nje seoska kola puna kupusa, koji se vraćao neprodan. Zabrinuta lica seljaka iz tridesetih godina 20. stoljeća, zbog uzaludnih žuljeva. Ti uzaludni žuljevi još me i sad bole.

Pa slika Zagreba. Naime: katkada bismo s tatom išli u Zagreb. Tada bi nas on odveo do kipa svog djeda na Zrinjevcu, i svi bismo stali. Tata bi skinuo šešir, i dugo bismo tako stajali.

Onda je došao rat. Pa onda 1945. i bježanje u Austriju. Sve su nas vratili, a tolike poubijali. Za one ubijene neka Bog sudi; taj se zločin ne da opravdati. Za svoj osobni povratak još i danas sam zahvalna dragom Bogu, premda sam kao šesnaestogodišnjakinja bila četiri mjeseca u zatvoru u uža-snim okolnostima. Jer da me nisu vratili, ne bih bila odrasla na hrvatskim livadama i šumama, ne bih bila upoznala tolike drage ljude na fakultetu i poslije na poslu. Bila sam toliko siromašna, da sam ponekad noću sanjala da imam debelu, debelu krišku kruha s mnogo maslaca. Za dvadeset i prvi rođendan mama mi je dala na dar šalicu i rekla: ‘Željm ti da jednom živiš tako da možeš imati šalicu mlijeka svaki dan’. Odgovorila sam da mi se tako nešto ne može dogoditi.

Živjela sam bijedno od davanja privatnih satova. Ali sam sretala divne, dobre ljude. U situaciji u kojoj smo se nalazili moj tata nije izdržao: počinio je samoubojstvo.

Nakon početnog službovanja u Zagrebu bila sam profesorica u Karlovcu, a onda sam (1960) otišla u Englesku i tamo se četiri godine potom udala.

Kad je počeo rat u Hrvatskoj, bavila sam se humanitarnim radom za Hrvatsku. Kad me direktorica škole u kojoj sam radila zamolila da pred cijelom školom protumačim rat u mojoj zemlji, pomislila sam da bi takav govor mogao biti đacima dosadan. Umjesto toga napisala sam svoje prve novele Aiša i Njih dvoje i pročitala im ih. Rezultat je bio taj da su djevojke iz škole sakupile 500 funti za pomoć Hrvatskoj. Prva od tih novela poslije je objavljena u domovini.

Tako sam počela pisati.

Kad sve zbrojim, mogu reći jedno: bilo je boli, da, ali i mnogo sunca. I završit ću riječima koje je jedan seljak rekao na pogrebu moga brata Ambroza: ‘Naši stari su nas učili da volimo život'.

Po tom načelu smo živjeli unatoč svemu, duboko zahvalni".