Vladimir Anić

Jezikoslovac i leksikograf, rođen 21. studeno­ga 1930. u Užicu (Srbija) gdje mu je službovao otac, prethodno premješten iz šibenske Učiteljske škole po kazni (zbog političkih razloga). Nakon osnutka Banovine Hrvatske (1939), obitelj odlazi u Zagreb u kojemu završava osnovnu školu i gimnaziju, a potom i studij narodnoga jezika i književnosti na Filozofskome fakultetu. Od 1960. radi kao asi­stent, a zatim i kao docent i izvanredni profesor na Filozofskome fakultetu u Zadru, a potom 1974. prelazi na zagrebački Filozofski fakultet gdje 1976. postaje redoviti profesor i predaje sve do smrti 30. studenoga 2000.

Školsku godinu 1966/67. proveo je kao predavač na sveučilištu u Bonnu. Sudjelovao je na raznim znanstvenim skupovima s referatima i držao predavanja za studen­te u više zemalja (Čehoslovačka, Poljska, Njemačka, Fran­cuska, Švedska).

Njegova selektivna bibliografija obuhvaća više od stotinu naslova knjiga, studija i rasprava o hrvatskome književnom jeziku, tekstova znanstvene publicistike, kritika i prikaza. Uže su mu specijalnosti akcentologija i sintaksa hrvatsko­ga suvremenog književnog jezika. Baveći se jezikom poje­dinih pisaca i terminologa u prošlosti i sadašnjosti, s osobitim interesom za dalmatinsku problematiku, u više je studija obradio jezik Mihovila Pavlinovića, najplodnijega dalmatinskog publi­cista i preporoditelja u 19. stoljeću. Gramatiku Šime Starčevića, izišlu 1812, obradio je u monografskom prikazu, prvi put prikazujući hrvatski akcenat.

Među Anićevim djelima posebice su zapažene knjige Jezik Ante Kovačića (Školska knjiga, Zagreb 1971; tekstološka i jezično-povijesna monografija nastala na temelju doktorske di­sertacije), Pravopisni priručnik (napisan u suradnji s Josipom Silićem i od 1986. objavljen u više izdanja;  priručnik u kojem su prvi put sistematizirani morfonološki problemi hrvatsko­ga književnog jezika i predložena opsežna transkripcija i transliteracija s europskih, azijskih i afrič­kih jezika), Glosar za lijevu ruku (Naprijed, Zagreb 1988; knjiga eseja i lingvističkih fragmenata, svo­jevrstan hommage filozofiji jezika Ludwiga Wittgensteina), Jezik i sloboda (Matica hrvatska, Zagreb 1998; knjiga filoloških eseja u kojima Anić, među ostalim, argumentirano obara teze zagovornika krajnjega purizma i pretjerano rigorozne jezične standardizacije).
Anićevo životno djelo Rječnik hrvatskoga jezika u tri izdanja (Novi Liber, Zagreb, 1991, 1994, 1998) izborom riječi, gramatičkom obradom, frazeologijom i rezultatima autorova istraživanja pragmatike (jezične djelatnosti, odnosa prema rečenome, dijalogičnosti) predstavlja nezaobilazno djelo za upoznavanje prilika, psihologije, običaja, mentaliteta i kulturnih činje­nica koje čuva hrvatski književni jezik.
Osim spomenuta Rječnika, Anić je u suradnji s Ivom Goldsteinom objavio i Rječnik stranih riječi (Novi Liber, Zagreb 1999) kao dostojnu zamjenu i nadopunu znamenitu Rječniku stranih riječi  Bratoljuba Klaića. Nakon Anićeve smrti, objavljena je knjiga Naličje kalupa (priredio Ivan Marković, Disput, Zagreb 2009) u kojoj su sabrani Anićevi tekstovi objavljeni u periodici, znanstvenim zbornicima i na radiju.