Tomislav Ketig

Rođen je 17. rujna 1932. godine u Novoj Gradiški. Njegovi preci doselili su se u 18. stoljeću u Varaždin iz mjesta Kettig, kraj Koblenza, odakle se njegov djed dr. Ferdinand Kettig preselio u Vukovar, gdje je radio kao odvjetnik, a zatim kao javni bilježnik. Otac mu je bio gimnazijski profesor.

Godine djetinjstva, koje su ostavile značajan trag u sjećanju (1941–1946), proveo je u banatskom gradu Bela Crkva (Weisskirchen), odakle potječe obitelj njegove majke, te za koji su njega i njegove roditelje vezala čvrsta prijateljstva s brojnim starosjedilačkim srpskim i njemačkim obiteljima. Iz Bele Crkve sele se u Novi Sad, gdje je Tomislav Ketig maturirao u Gimnaziji »Jovan Jovanović Zmaj«. Od 1951. do 1959. studirao je i apsolvirao na Medicinskome fakultetu u Beogradu, ali je prevagnuo njegov interes za literaturu te je diplomirao jugoslavenske književnosti i južnoslavenske jezike na Filozofskome fakultetu u Novom Sadu. Od 1960. do 1965. bio je urednik, a zatim i glavni urednik u izdavačkoj kući »Progres« te glavni urednik i direktor sektora izdanja na srpskohrvatskom jeziku u Novinsko-izdavačkom poduzeću »Forum«, sve u Novom Sadu. Godine 1976. preuzima dužnost stručnog tajnika, a 1979. i glavnog urednika Redakcije Enciklopedije Jugoslavije za Vojvodinu pri Leksikografskom zavodu iz Zagreba te na toj dužnosti ostaje do umirovljenja 1992. godine. Trenutačno je glavni urednik Enciklopedije Vojvodine pri Vojvođanskoj akademiji nauka i umjetnosti te njezin dopisni član.

Književnu karijeru započeo je 1951, kada je objavio prve pjesme. Osim pjesama piše pripovijetke, romane, drame, eseje i studije iz kulture i povijesti, kao i književne kritike. U književničkoj organizaciji bio je na dužnosti tajnika Društva književnika Vojvodine (1969– 1971), potom predsjednik Društva (1971–1975), potpredsjednik i v. d. predsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1975–1978). Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca u Zagrebu i međunarodnog PEN-a. Dobitnik je Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim zracima, Oktobarske nagrade grada Novog Sada (2002), Nagrade za životno djelo Društva književnika Vojvodine (2009), nagrade vlade Baden-Württemberga za najbolji roman o povijesti Vojvodine (2011) te nagrade Gradske knjižnice i Hrvatske čitaonice iz Subotice »Balint Vujkov Dida« za životno djelo (2014).

Objavio je sljedeća djela: zbirke pjesama Prometej u povratku (Novi Sad 1962), Amanet (Novi Sad 1981) i Poeme i balade (Zagreb 2002); zbirku eseja Sanjari i fotografi zore (Novi Sad 1975); romane Slepi putnici (Subotica 1972), Lude godine (Novi Sad 1973), Velebitski orao (Subotica 2007), Duga senka svitanja (Novi Sad 2007), Rakova djeca (Zagreb 2007), Die langen Schatten der Morgendämmerung (njemački prijevod, München 2011), Damin gambit (Subotica 2014) i Kaarusel raspetih (u tisku); te knjigu drama Pomračenja (Novi Sad 1969).

Mnoge su mu drame izvođene u kazalištu, na radiju i televiziji: Vozačev nokturno (Koper, Novi Sad, Budimpešta 1963), Astronauti (Pirot, Novi Sad 1963), Ružičasta noć (Subotica 1964), U cara Trajana kozje uši (Novi Sad, Beograd, Ohrid 1965; Beč, Budimpešta, Saarbrücken, Köln, Skopje, Hilversum 1967), Rekorder i aligator (Novi Sad, Ohrid 1968), Poslednji dani Sirakuze (Budimpešta, Novi Sad, Sarajevo 1969), Kulosfera (Novi Sad 1972), Život teče dalje (TV Novi Sad 1977), Lud kamen na granici (TV Novi Sad 1977), Ulje na vatru (TV Beograd 1978).

Uz više od sto drugih enciklopedijskih članaka, objavio je u Enciklopediji Jugoslavije opsežne tekstove »Jugoslavija – Kultura 1918–1988« i »Jugoslavija – Nauka 1918–1988«.

Prevodio je s engleskoga jezika prozu E. A. Poea, J. Londona, E. Hemingwaya, F. Scotta Fitzgeralda, D. Thomasa i A. Panshina te pjesme J. Symonsa, a njegova su djela prevedena na njemački, mađarski, talijanski, nizozemski, francuski, makedonski, slovenski, albanski, slovački, rusinski, rumunjski, ruski i švedski jezik.