Tin Ujević

»Hrvatski pjesnik i esejist (Vrgorac, 1891 ‒ Zagreb, 1955). Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no zbog političkih uvjerenja — bio je najprije pravaš, a zatim integralist — prognan je iz Hrvatske, dulje je vrijeme živio u Parizu, zatim u Beogradu, Sarajevu i Splitu, da bi se od 1940. za stalno nastanio u Zagrebu kao profesionalni književnik.

Zbog boemskoga života, kao i raznolikoga, bogatog i utjecajnog opusa, osobito pjesničkog, postao je gotovo legendarnom ličnošću hrvatske poezije. U pjesništvu je prošao određen razvoj od ranog modernizma Matoševe škole (zbirke Lelek sebra i Kolajna), kada je pisao vezanim stihom u gotovo klasičnim oblicima, s bogatom rimom i naglašenim zvučnim figurama, do pretežito refleksivne, gotovo filozofske lirike (zbirke Auto na korzu, Ojađeno zvono, Žedan kamen na studencu), u tehnici izrazito ritmiziranoga slobodnog stiha, s povremenim rimama i zvučnim figurama, ponekad i s nadrealističkim hipnagogičnim slikama (npr. zbirka Mamurluci i pobješnjela krava).

Tematika je njegova opusa vrlo raznolika, no prevladavaju motivi žene kao izvora radosti i patnje, samotnost pjesnika i nesklad između vanjskog i unutarnjeg svijeta pjesničkog subjekta.

Cjelokupni mu je opus vezan s europskim književnim pravcima kao što su futurizam, ekspresionizam i nadrealizam — koje je izvrsno poznavao — a u najboljim ostvarenjima postigao je autentičan i samosvojan izraz originalnih umjetničkih tvorevina.

Bio je i vrstan prevoditelj — prevodio Prousta, Baudelairea, Gidea, Poea, Conrada, Whitmana i druge, a lirskim, meditativnim i autobiografskim proznim tekstovima (Skalpel kaosa, Ljudi za vratima gostionice) te esejima, kritikama i polemikama, uvodio je u hrvatsku književnost suvremena europska estetička mjerila« (Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 486-487).