Albert Camus

Albert Camus (1913-1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Odrastao u Alžiru, bio je u pokretu otpora, studirao filozofiju, bavio se kazalištem i novinarstvom. Dobitnik Nobelove nagradu 1957. Kritika ga je držala jednim od glavnih predstavnika egzistencijalizma, dok se u kasnijoj fazi zalagao za svojevrsni politički angažirani humanizam. Proslavio se već kratkim romanom Stranac (L’Étranger), kojim je ostvario reprezentativan primjer egzistencijalističke proze o čovjeku svjesnom apsurda ljudskog položaja u svijetu, te raspravom Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe) kojim je obrazložio pojam apsurda i lik mitskog Sizifa učinio jednim od simbola suvremena čovjeka. U kasnijim romanima Pad (La Chute) a, osobito u opsežnijem Kuga (La Peste), razvija ponešto drugačiju viziju ljudske sudbine, naglašavajući razočaranje suvremenom kulturom i potrebu za istinskim razumijevanjem među ljudima zasnovanom na sućuti. U tim se romanima već nazire svojevrsna pobuna, zamisao koju je razradio u velikom eseju Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté), gdje u širem obzoru analize prevladavajućih ideja europske povijesti odlučno zahtijeva osudu totalitarizma i nasilja. I u brojnim dramama, od kojih su iz egzistencijalističke faze najpoznatije Nesporazum (Le Malentendu) i Kaligula (Caligula), a iz kasnije faze Opsadno stanje (L’État de sičge) i Pravednici (Les Justes), ostvario je primjere određenog tipa dramaturgije gdje su ključne teze one o mogućim idejnim, životnim i ideološkim stajalištima, te dijalozi u kojima se sukobljavaju akteri kao protagonisti pojedinih pogleda na svijet. Dugo nakon piščeve pogibije u saobraćajnoj nesreći objavljen je završeni dio njegove opsežno zamišljene romansirane autobiografije Prvi čovjek (Le Premier Homme), koja u širokom zahvatu opisuje i analizira piščev život, iskustva i stajališta, s naglašenim traganjem za vrijednosnim uporištima u ljubavi, sućuti i osjećaju ljepote u svakidašnjem životu.
Milivoj Solar, Književni leksikon, str. 54