Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja

^{»Knjiga Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja prati onakvu porabu jezika i pisma kakvu ne možemo pokriti terminom književnost, čak ni onda kada taj termin najšire tumačimo.
     Jezik i pismo u službi su hrvatske kulture, tj. njezina najstarijega razdoblja. Srednjovjekovna hrvatska duhovnost obilježena je tropismenošću i trojezičnošću ne kao povremenim i slučajnim događajima, nego kao stalnim supostojanjem i tolerantnim međusobnim odnosom različitih pismovnih i jezičnih sustava. To Hercigonja uspješno dokazuje upozoravanjem na relevantne činjenice i odnose. (...) Sažeto, ali nikad površno, autor piše o kulturnim događajima uokvirenim Trpimirovim latinskim natpisom iz Rižinica (polovica IX. stoljeća) i pojavom prve tiskane knjige, glagoljičnoga Misala po zakonu rimskoga dvora (1483).
     Hercigonja nam uistinu majstorski ukazuje na veze među tekstovima pisanim različitim grafijama tako da nam postaje jasno da je ta kultura trolika i istodobno jedinstvena (po svojim primateljima i po odnosu medu stvarateljima, po jezičnim i stilskim postupcima). U takvu okviru i ono što je naoko samo stručnjaku-specijalistu važna pojedinost, postaje nosivom činjenicom za svakoga ljubitelja hrvatske pisane riječi« (Stjepan Damjanović).}

♦  ♦  ♦  ♦  ♦

^{»Tri su pisma (latiničko, glagoljičko i ćiriličko) i jezika (latinski, staroslavenski, hrvatski) odredila našu kulturu kao izrazito receptivnu, ali i izrazito kreativnu, na razmeđu dviju velikih civilizacija.
     Hercigonja ističe kako je periferni položaj, s obzirom na njih obje, hrvatska kultura (iskazujući se u srednjem vijeku izrazito kroz svoju pismovnu dimenziju), pretočila u posebnu, svoju vlastitu, autohtonu vrijednost, namirujući potrebe sviju kulturnih sfera (liturgika, beletristika, pravo, svakodnevna prepiska...).
     Kao dominantan kriterij u širini Hercigonjina zahvata iskazuje se  prostor, a ne tek etnikum: njega zanima kultura međusobnog prožimanja, nadograđivanja, razmjene vrijednosti, sve u svrhu postupnog formiranja posebnoga kulturnog identiteta. Jedan od suvremenih aspekata ove knjige jest i namjera da se pokaže do koje mjere takav model kulturološkog ustroja pomaže i razumijevanju suvremene hrvatske kulture. Umjesto monolitnog, jednodimenzionalnog nudi se vrijednost slojevitosti i razvedenosti. Da bi se to razumjelo, valjalo je to krajnje iscrpno dokumentirati i prikladno interpretirati. Dosezi su to kojima je Hercigonja upravo ovom knjigom osvijetlio pod sam kraj XX. stoljeća obraz hrvatske filologije« (Mateo Žagar)}

♦  ♦  ♦  ♦  ♦

Drugo, bogato ilustrirano te mjestimice prošireno i popravljeno izdanje sveučilišnoga priručnika o razvoju hrvatske pismenosti u srednjovjekovlju. Hrvatsku pismenost akademik Hercigonja hrvatsku pismenostu proučava na svim područjima njezine uporabe od 9. stoljeća do tiska venecijanskoga Brevijara Nikole Brozića, ističući i upozoravajući na njezinu najvažniju osobitost - trajnu suživljenost i ispreplitanje triju pisama (latinice, glagoljice i hrvatske ćirilice, tj. bosančice) i triju jezika (hrvatskoga, latinskoga i staroslavenskoga/crkvenoslavenskoga). Ujedno, ovaj pregled nudi uvid u sve bitnije čimbenike razvoja hrvatske knjižne kulture nadopunjujući tako skromnu literaturu o povijesti hrvatske knjige.

Prvo, rasprodano izdanje ove knjige tiskano je 1994. u Matičinoj »Maloj knjižnici«.