Kuća na broju 9

Borben Vladović ponovno je pronašao, makar i na već odavno recikliranoj stvarnosti, mogućnost izvornosti pjesništva, pomlađivanja teksta čak i u doba vlastite životne i poetske rekapitulacije.
Davor Šalat, Vijenac


Nekada sam tumačio čitateljima kako čitati i dešifrirati vizualnu i konkretističku poeziju, koju su oni nakon mog kratkog predavanja lako mogli shvatiti iako im se to prije činilo nemoguće. No činjenica je da u vizualnoj i konkretističkoj poeziji zapravo postoji ključ za čitanje, dok je u mojim zbirkama, iz te druge faze, situacija obratna. Možda je ova zadnja zbirka, Kuća na broju 9, razumljivija, ili se barem takvom čini, no ona nema ključa. Ključ je u čitatelju.
Borben Vladović, Vijenac


(...) Iako se u jednoj fazi učestalo koristio referencijama na slikarstvo i slike, kontinuitet Vladovićevih likovnih zanimanja vezivao bih ponajprije uz popartistički svjetonazor, uz potrebu da se riječi referiraju na svakidašnju ikoniku ili recikliraju naizgled potrošene simbole. Drukčije kazano, on pravi inventuru »maloga starinskog svijeta«, tipičnih urbanih motiva ili skromnoga vlastitog okoliša, a da izbjegne patetiku ili sentimentalno prenemaganje, okreće se objektivizaciji, pa i suzdržanoj ironičnoj distanci, ako ne i parodiji, groteski ili dehijerarhizaciji povoda.

Nije slučajno da novu zbirku okuplja naslov Kuća na broju 9, jer je time dan integrativni faktor pjesama, koje kao da staju pod jedan krov i ukazuju na intimističke koordinate, a pridodana brojka konkretizira, preciznije locira zacrtani ambijent...
Tonko Maroević