Pjesme

Za većinu književnih znalaca pjesnik, izdavač, antologičar i urednik Slavko Mihalić (1928-2007) pripada uskom krugu antologijskih suvremenih hrvatskih pjesnika, posebice kao najjasniji tumač egzistencijalističkoga doživljaja svijeta, pjesnik duboke refleksije o tjeskobi, strahu i izgubljenim idealima, poezije »frustriranosti koja je nadrasla sebe i postala superioran izraz, umjetnost« (I. Frangeš), pjesnik »svakodnevna nevoljnog života i slutnje univerzalnih značenja« (A. Stamać). Tradicionalist u pjesničkom iskazu, »prepoznatljiva i neponovljiva izraza« (D. Jelčić), Mihalić je pokazao da se »dobra poezija može pisati i uz pomoć apstraktnih imenica« (S. P. Novak).

U posljednjoj stvaralačkoj fazi, paradigmatski predstavljenoj u nagrađenoj pjesničkoj zbirci Pandorina kutija (Vjesnikova nagrada Ivan Goran Kovačić, MH, 1997), Mihalić je otišao i korak dalje, iskočivši iz svoga temeljnoga uporišta u ludističke i nadrealističke pjesmotvore, zabranivši sam sebi sve zabrane! Bio je to logičan korak u razvoju njegova sveukupna stvaralaštva utemeljena na klasičnim filozofskim uvidima o biti umjetničkoga djela, uvidima koje je Mihalić sažeo jasnim i svima razumljivim pitanjem: ako pjesništvo nije potpuna ljudska sloboda, što je onda drugo?

Osim izabranih pjesama, posljednjih inačica autorovih stihova objavljenih za njegova života, u knjigu su uvršteni i autorovi prozni zapisi posvećeni autorima i temama iz hrvatske književnosti.