Stratišta i po koje stablo

Analizirajući Palov slikarski put, Tonko Maroević piše kako je on bio "postupan i trnovit u mjeri iznimno otežanih i višestruko prijetećih životnih prilika. Nećemo ulaziti u biografske podrobnosti, ali moramo spomenuti da je bio izložen mnogim progonima, zatim sudjelovanje u partizanima i, posebno, dvostruku logorašku, golootočku epizodu nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, u partizanima je otkrio sposobnost likovnog oblikovanja, a u uvjetima represije razvio je bitnu solidarnost s ugroženima.

Ako je iz rada u novinama (a poslije i u opremi knjiga) ponio određenu kompozicionu i manualnu vještinu, iz zatvorskih, logorskih uvjeta dobio je motivaciju za egzistencijalni angažman, za potrebu svjedočenja jedinim sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju.


Poznavajući Palovu ironičnu narav, skeptičnost i deziluzioniranost s jedne strane, a optimizam ustrajnosti i ponos s druge, nastojimo protumačiti njegov pristup slikarstvu kao afirmaciju življenja i kao dokaz očuvane ljudske časti.

Doista, teško je danas naći umjetnika koji je na svojoj koži iskušao mnogolične oblike i stupnjeve dehumanizacije da bi umjetnosti pristupio na humanistički način. Alfred Pal (Beč, 1930 - Zagreb, 2010) umnogome je zadužio hrvatsku umjetnost i Maticu hrvatsku, u kojoj je (u sklopu Nakladnoga zavoda MH) u dvadesetak godina kao grafički i likovni umjetnik opremio mnogobrojna antologijska izdanja knjižne umjetnosti, svrstavši svoj rad uz djela najvećih hrvatskih majstora knjižne opreme, poput Ljube Babića i Tomislava Krizmana.