Zadnji časovi

Zvonimir Remeta (Klobuk, BiH, 1909 - Sarajevo, 1964) pripada nizu imena žrtava komunističkoga kulturocida, počinjna neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Remeta je diplomirao pravo u Zagrebu, a odgojen je i školovan među isusovcima u travničkoj Gimnaziji. Ta će činjenica bitno utjecati na Remetin svjetonazor i književno djelo, u kojemu prevladava složena naracija i moralističko-etički diskurz. Do svršetka Drugoga svjetskog rata objavio je brojne novele i pripovjetke u hrvatskoj periodici, ponajviše u katoličkome tisku, te tri romana: Grieh (MH, 1942), Tako svršava (MH, 1943) i Sentimentalna reportaža (HIBZ, 1944). Nakon dolaska komunističkoga režima na vlast, Remeta je pred Narodnim sudom osuđen na smrt zbog obavljanja sudačkoga posla u Endehaziji. No, ta je presuda preinačena, te je Remeta proveo petnaest godina teške robije u jugoslavenskim zatvorima. Na slobodu je pušten tek 1960., bolestan i duševno dotučen.

Sve do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća bili su Remetino ime i književno djelo prepušteni zaboravu. Nastojanjima Matice hrvatske prvi put objavljuju se rukopisi iz autorove književne ostavštine, proze Zapis o Nađi Jakšić i drugima te Iz dnevnika u ovome prvom svesku, te roman Moja obrana u drugome svesku. U trećem svesku (Minijaturni portreti) objavljene su Remetine pripovjetke i novele. Na taj način Matica hrvatska upozorava hrvatsko čitateljstvo i kritiku na opus toga vrsna romanopisca i novelista čiji književni rad tek treba biti iznova predstavljen i prosuđen.