Portugalska pisma

Godine 1669. objavljena je u Parizu anonimna knjižica prevedena s potugalskoga jezika na francuski. U knjižici što ostrašćuje ljubavni zanos, uzornom primjeru epistolarne proze sedamnaestoga stoljeća, tiskano je pet nepotpisanih pisama što ih je napisala izvjesna portugalska redovnica nekom francuskom časniku kojega je Luj XIV. poslao u pomoć Portugalcima. Nakon izvršene misije, on se vraća u domovinu, a redovnica ostaje razočarana, jer ono što je on doživio kao prolaznu ljubavnu avanturu, redovnica smatra ozbiljnom i neprolaznom ljubavnom vezom. Pišući mu, ona daje prostora svojim osjećajima, opaja se uspomenama, ali ih pritom i analizira i dolazi ubrzo do zaključka da je njezina ljubav za toga stranca golemi nesporazum. Radost ljubavnoga zanosa, ali i bol zbog rastanka, mahniti i bijesni prigovori, prijetnje, molbe i zaklinjanja - sastojci su eruptivnog epistolarnoga tkanja, ili jednostavno rečeno - strasti u njezinu elementarnom obliku.

Usprkos teorijama prema kojima pisma nisu autentična nego su plod svjesnoga književnoga rada, najvjerojatnije se autorstvo pisama može pripisati stvarnoj osobi, redovnici Mariani Alcoforado. No, bez obzira na identitet autora/autorice pisama, radi se o simboličkome mjestu ženskoga poimanja apsolutne ljubavi u onodobnome svijetu. Hergešićev prijevod Portugalskih pisama objavljen je prvi put 1953.