175 soneta

»Izabrati pisanje u sonetnom kalupu, a pogotovo u nekoliko njih različite provenijencije, da­nas gotovo neizostavno znači uključiti se u onu vrstu manirističke književne i intelektualne igre koja, po­luironično – poluozbiljno, pristaje na klišej nihil sub sole novum i u toj sferi, ili po njezinim rubovima, tra­ga za inspirativnim motivima, i tako svoju heterore­ferencijalnu (prikazivačku, svjetotvornu) dimenziju primarno situira u narativno ili lirski već posredova­ne svjetove. Nije neočekivano ni da se spuštanje niz književnopovijesnu vertikalu – i njezino automatsko uklapanje u književnu suvremenost – upire o kanon­ske ljestve pa ni 175 soneta u tom pogledu nisu iznim­ka i otvaraju se čitatelju dvosmislenim pozivanjem na engleskoga barda u jednoj od prvih zučnopojki, posu­đujući iz Shakespeareove zbirke ne samo »gornji broj za naslov« soneta nego i prevladavajuću elizabetinsku formu dobroga dijela ove ustrajno pisane i opsežne zbirke.

(…) Zato glasovi koje u njoj čujemo posjeduju temeljnu dvojnost; s jedne strane, kroz pojedine pjesme ili for­malno nerazdijeljene cikluse razaznajemo mnoštvo raznorodno impostiranih i karakteriziranih visokoin­dividualiziranih lirskih osobnosti koje u svojoj lakšoj varijanti neusiljenom pozom vicmahera simuliraju nonšalanciju i »poluiskorak« spram tradicionalnih poetskih uzusa, kockajući se povremeno i otkliznu­ćem do ruba banalnoga – preko kojega, srećom, iznimno rijetko i prelaze – dok se, s druge strane, na planu cjeline uspostavlja eminentno pjesnički subjekt koji svoju bogatu rešetku, premda fragmentarnu, am­biciozno rasprostire na gotovo sve civilizacijske sfere – ponajprije na onu literarnu – ne bi li ih mapirao i prevrednovao »tihim alatima« poezije još uvijek pisa­ne velikim slovom. Što takva »učena« lirika pritom us­pijeva dobro zabaviti, nasmijati, a katkad i poučiti, pa i dirnuti čitatelja, jedna je od njezinih dodatnih kva­liteta te se nadamo da će 175 soneta ne samo pronaći širu publiku od one koja i dalje, vremenu usprkos, po­seže za versificiranim tekstovima, nego i potvrditi ži­lavost staroga metričko-kompozicijskoga uzorka kao i vrijednost ovladavanja danas već prorijeđenom vje­štinom gradnje stiha, a samim tim i donijeti zasluženo priznanje autoru koji se njome suvereno služi« (Slaven Jurić).