Za viđenje, a ne za gledanje

„Inkluzija? Nije li to ironičan pojam? Često, na spomen inkluzivnog teatra ili inkluzivne škole, pitam tko me to isklju­čio kada me imate potrebu ponovno uključivati“, govori mi u telefonskom razgovoru glumac i umjetnički voditelj Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, Vojin Perić. Pandemijske su okolnosti oblikovale no­vi okvir pa je i nekoliko dana ranije odr­ža­nu premijeru predstave Podmornica po­stav­ljenu, u režiji Ivana Planinića, pre­ma Dr­žićem nagrađenom tekstu Mari­ne Vuj­čić, vidjelo tek dvadeset i devetero uzvanika, a ono što smo poznavali kao neposredne, izravne kontakte pretvoreno je u telefonske razgovore ili Zoom sastanke. Nije ni važno, uvjeren je Perić, sve što trebamo, možemo reći i putem telefona. Tako ćemo, udaljeni, ali neopterećeni pojavnostima, bolje vi­dje­ti ono važno. Jer ogromna je, ističe, ra­z­lika između viđenja i gledanja. Gledanje je samo robovanje vanjskom, pojavnom, oslanjanje na ono što se osjetilom vida usvaja instinktivno, prvi podražaj, dok viđenje zahtijeva aktivnost i traži provla­čenje pogledom uhvaćenog kroz vlastitu imaginaciju. Moglo bi se ovdje, izlišno i pomalo patetično, citirati misao najčvršće utkanu u narativ Malog princa, no bilo bi to nepošteno i pomalo obezvređujuće prema ovoj velikoj i važnoj priči.

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život premijerno je u Zagrebu uprizorilo novu predstavu Podmornica/ Snimio Jasenko Rasol

Traži se djevojka za čitanje

„Mi jesmo kazalište slijepih i slabovidnih, ali nismo kazalište za slijepe i slabovidne. Odnosno, nismo kazalište samo za slijepe i slabovidne. Radimo projekte za sve dobi i uzraste, trenutačno na reper­to­aru imamo predstave namijenjene vrtić­koj djeci, kao i djeci osnovnoškolske dobi, a opet imamo i predstave namijenjene mladim ljudima i odraslima“, objašnjava umjetnički voditelj koji je Novom životu posvetio posljednja četiri desetljeća svojeg života.

Zbog udivljenosti kazalištem je, prisje­ća se, najprije zapostavio, a potom i po­s­ve napustio studij komparativne knji­žev­­­nos­ti na zagrebačkom Filozofskom fa­kul­tetu, no ne osvrće se na to sažaljivim pogle­dom. „Morao sam, kao student, raditi jer me moji nisu mogli pratiti i na četvrtoj sam godini odustao od studija. Že­­lja za bavljenjem glumom bila je, očito, jača, što i nije neobično jer je oduvijek prisutna u meni.“ Prisjeća se kako je još za osnov­noškolskih, a kasnije i srednjo­školskih da­na bio dijelom literarnih i dramskih sek­cija i svi su porivi za umjetničkim stva­­ralaštvom s njime sazrijevali dok nije saznao za kazalište slijepih i priključio mu se. Danas je, kaže, sretan što može stvarati, oživljavati umjetnost i, usto, po­malo pisati.

„Vidjevši Vojina Perića i Suzanu Bliznac na pozornici, imam osjećaj da sam vratila dug star više desetljeća i ispravila jednu nepravdu“ kaže Marina Vujčić

Imaginacija mu je iznimno važna. Na njoj, i iluzornosti pojavnog svijeta, i poči­vaju zasade svake, a posebno izvedbene umjetnosti i u tom je smislu predstava Podmornica iznimno važna. U njoj ispričana priča o prijateljstvu i najkrhkijom nježnošću obavijenom odnosu koji se razvija između studentice Eme i nekadaš­njeg skladatelja, Emila Lahotskog, čiji se vid s godinama potrošio, istinita je priča iz života autorice. Vođena zanimanjem za neobične oglase, kao studentica je u Plavom oglasniku pronašla crticu kojom se „tražila djevojka za čitanje slijepcu“. Bila je, prisjeća se, studentica književnosti za­lju­bljena u fikcijske svjetove, a napisani su se reci doimali kao početak kakve priče. I stvarni je gospodin Lahotski bio slijep, i u stvarnom je životu oglas postavio skrbnik nespreman, valjda, dragocjenost vlastitog vremena potratiti na zamorna druže­nja, i u stvarnom su životu postojali kvadra­ti za čiju se sudbinu skrbnik uplašio pa grubo otjerao čitačicu. No prije toga, prisjeća se Marina Vujčić, njezin ju je slušatelj, kao prva osoba u njezinu životu, ohrabrio da piše i željno iščekivao komadićke vlastite umjet­nosti koje je na njihove sastan­ke donosila u svojoj torbi. Usto, iako će važnost stečenog znanja osvijestiti tek u godinama koje dolaze, naučio ju je vidje­ti. „Dio teksta o predstavi u kojem Vojin Perić piše kako je on slijep, a vidi dok ona gleda i ne vidi. I u drami je mnogo takvih mjesta, dijaloga koji jasno pokazuju što zapravo vidimo, iznosi se razlika između gledanja golim okom i viđenja puno dub­ljeg od onoga što je vidljivo. Način na koji slijepi promatraju ljude i stvari mnogo je dublji, nedostupan videćim osobama. U mraku sljepila moraju drugim osjetilima vidjeti što i videći vide, a ta se druga osje­tila svode na osjećaje“, zaključuje dodajući kako je predstava, po njezinom sudu, u tom smislu uspjela, no ne zavarava se opsjenom objektivnosti. „Vidjevši Vojina Perića i Suzanu Bliznac na pozornici, kao da sam ponovno vidjela nas i imam osje­ćaj da sam tako vratila dug star više desetljeća, ispravila jednu nepravdu.“

Podmornica je predstava nastala po stvarnim događajima/ Snimio: Jasenko Rasol

A takvih je, u inicijalnoj prestrašenosti mrakom sljepila ili „samo“ nemoći koju sa sobom nosi starost, mnogo. Osobna se autoričina priča, naime, isprepliće s pričom o zakonom reguliranoj i od društva toleri­ranoj nepravdi doživotnog uzdržavanja koje počesto za svoje korisnike označava početak silazne putanje kvalitete života. „Točno, to je komorna i snažna predsta­va, a ne nešto za opuštanje. No mora li uvijek biti? Jedan mi je čovjek iz publike kazao da je predstava fenomenalna, ali da on na kraju nije mogao pljeskati. Nije ga vuklo na pljeskanje, nego na razmišlja­nje. Nekad je to i važnije jer danas je malo takvih predstava. Kazalište smo pretvorili u zabavište, a ne bi tako trebalo biti.“

 „Sljepoća, gluhoća ili neki drugi nedostatak ne mogu biti primarni atributi neke osobe”, uvjeren je Vojin Perić

Nije to, uostalom, niti bila misija kad je 1948, samo dvije godine po utemelje­nju Udruženja slijepih Hrvatske, na inicijati­vu profesora Antuna Lastrića osnovano Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život. Jedan od ondašnjih ciljeva bilo je učenje svakodnevnih vještina kroz uključivanje slijepih i slabovidnih u svijet glume. Kazalište je za to bilo izvanredan poligon jer, kao što značenje iza naziva radnje ra­zotkri­va, glumci se na sceni igraju, a igra u sebi, za razliku od teretne svakodnevi­ce, nosi mnogo lakoće. Počelo je kao, fabrijevski rečeno, vježbanje života, a da­nas se članovi ansambla vode i osnažuju spoz­najom o postojanju publike. Teže, na­ime, tome da publika uživa u predstavi, a „slijepo i slabovidno“ prihvati tek kao činje­ni­cu, ne i okvir za promatranje njihovog svijeta. „To i jest inkluzivnost o kojoj govo­rimo. Nje neće biti sve dok o Homeru go­vo­rimo kao o slijepom pjesniku ili o Rayu Char­l­esu kao slijepom glazbeniku. Oni to ni­su. Prvi je pjesnik, drugi glazbenik, a tek su potom slijepi. Sljepoća, gluhoća ili neki drugi nedostatak ne mogu biti primarni atributi neke osobe. To su njegovo ime ili ono čime se bavi, sve ostalo je sekundar­no,“ uvjeren je Perić. Iskreno pri­znaje kako mu je i samom, nakon što je s 11 godina izgubio vid uslijed fizičke ozlje­de, trebalo neko vrijeme da činjenicu prihvati, potom da stane na kazališne daske i odvaži se pisati, ali sve dok je na njima prisutan, želi biti viđen, doživljen i vrednovan kao glumac, kao redatelj, kao autor.

U predstavi najstarijeg kazališta za slijepe na svijetu glume Suzana Bliznac, Damir Mizdrak i Vojin Perić/ Snimio: Jasenko Raso

Simbioza socijalnog i kulturnog

Mnogi bi, zaslijepljeni snagom pozitiv­ne diskriminacije, njegovu priču proglasili odvažnom, a njegov život spomenikom hrabrosti. No istina je da Vojin Perić, kao i još barem 17.340 slijepih i slabovidnih osoba koliko ih bilježi nacionalni Registar osoba s invaliditetom, jednostavno živi. Izlišno je i pomalo banalizirajuće glorificirati tu činjenicu, čin je štetan možda koliko i isključivanje pojedinca iz društva, a ukazuje i na jednu važnu, često prešućivanu istinu – hendikep, ta omražena riječ i sve što kao pojam predstavlja mnogo se češće skriva u kolektivitetu nego u njime označenoj individui. „Točno tako, našem društvu trebaju slijepi, trebaju slabovidni, trebaju sve vrste ‘hendikepiranih’ jer kroz njihove ‘nedostatke’ društvo se razvija, uči nešto novo, stvara nove pogle­de na svijet. To je ekologija duha i prijeko nam je potrebna. Kao i naše kazalište. Još uvijek moramo govoriti da ono nije za slijepe i da mu je misija simbioza socijalne i kulturne politike.

Podmornica je priča o starcu, djevojci i nekom trećem, koju je napisala Marina Vujčić/ Snimio: Jasenko Rasol

Životi osoba s invalidi­tetom uokvireni su predrasu­dama, kao da sama slje­poća proizvodi i to da ma­nje vrijedite. Mi se bavimo razbijanjem tih predrasuda“, pojašnjava. I sam se, kaže, u mla­­dosti često osjećao isklju­če­nim, doživljava­o je da mu se djevojke obraćaju i tretiraju ga poput predmeta, kao da je „dio klupe na kojoj sjedi, gitare koju svira, kao drvo“. Sve mu je to pomoglo da naraste. A u ovih je 40 zajednički podijeljenih godina naraslo i njegovo kazalište. Danas se može pohva­liti titulom najstarijeg kazališta za slijepe na svijetu, a na inicijativu Vojina Perića 1999. je po­sta­lo i domaćinom bienalnog festivala BIT – Blind in theater, bienal­ne smotre na svjet­skoj razini. „Mnogo se toga promijenilo, mi smo postali vidljiviji i naše su ak­tivnosti mnogo bolje medij­ski popraćene. Organiziramo i radionice scenskog govora i pokreta za naše glumce jer oni ne mogu pohađati Akademiju.“

No koliko je još posla pred nama kao društ­vom? „Nama u svemu što radimo ne­dostaje sustavan pristup. Za prilagođavanje kulturnog sadržaja bitna je audio­deskripcija i Grad je mnogo nabavio omogućivši kazalištima da nabave opremu, no sada je na svakoj ustanovi da zaposle osobe i opremu postave u funkciju. I nakon toga nam treba sustavna primjena, kontinuitet. Također, govori se o inkluzivnom obrazovanju. Molim odgovorne da bez dobro izgrađene i promišljene infrastrukture u taj projekt ne ulaze. Nitko ne želi da ga se sažalijeva, no još više, nitko ne želi biti ekspe­riment.“