Protiv medijskih klišeja o siromaštvu

„Kažu: ‘Ne izgledate siromašno’. Pa si mislim, kako bi netko tko je siromašan trebao izgledati?!“ – to je samo jedan od primjera iz prakse medijskog izvješt­a­v­a­nja o isključenim osobama s radioni­ce održane u Matici hrvatskoj u Zagrebu 27. veljače. Radionica je bila namijenjena novinarima i medijskim djelatnicima u sklopu projekta Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca, a vodio ju je Nedjeljko Marković, predsjednik udruge Pragma. U uvodu radionice, nazvane Fenomen siromaštva i socijalne isključenosti s posebnim naglaskom na neke ranjive skupine u hrvatskom društvu, govorio je o konceptima i mjerenju si­romaštva i socijalne isključenosti.

Na temelju navoda iz knjige Siromaš­tvo: teorije, koncepti i pokazatelji Zorana Šu­­­ćura, profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Marković je razložio če­ti­­ri tradicionalna objašnjenja zbog če­ga su neke osobe siromašne. Prva teorija pret­postavlja određenu kulturu siromaštva, pre­ma kojoj se način života siromaš­nih bitno razlikuje od života drugih pri­padnika društva. Budući da, smatra se, siromašni imaju sličan način ponaša­nja, ži­votne vrijednosti i strategije preživlja­va­nja, oni se ne mogu izdići iz svojeg lo­šeg statusa ako ne promijene čitavu svoju kulturu. Druga teorija, njoj slična, go­­vori o začaranom krugu te smatra da si­ro­maštvo rađa siromaštvo i prenosi ga s jednog naraštaja na drugi, s pokolje­nja na pokoljenje. Životno iskustvo, kao i broj­na istraživanja, pokazuju da nijedna od tih dviju teorija nije apsolutna. Iako siromašnoj djeci zasigurno prijeti ve­ća opasnost od budućeg siromaštva – zbog slabije ishranjenosti, ograničenih mo­­guć­nosti obrazovanja, nedovoljne po­mo­ći obi­telji ili obveze da se već kao vrlo mladi brinu za obitelj – očito je da po­veća­nje do­hot­ka omogućuje izlazak iz siro­maštva, kao i da njegov pad može značiti ulazak u siromaštvo.

Stručnjaci za siromaštvo

S tim je u vezi značajna teorija o situa­cijskoj prisili koja tumači da je siromašt­vo odgovor na postojeće okolnosti u ko­jima siromašni ne mogu ostvariti vrijed­nosti i norme uobičajene u društvu. Siromašni nisu ništa amoralniji ili neodgovor­niji od imućnih – primjerice, da napuštaju obi­telj ili se odaju alkoholu – već ih na takvo ponašanje sili bijeda i neimaština. Valja dodati da postoji i koncept potklase koji je temeljen na vjerovanju da postoji skupina ljudi koja se strukturno odvaja i kulturno razlikuje od uobičajeno zaposlene radničke klase. Sam je koncept trebao ukazati na probleme ponašanja i na­silja među rasnim manjinama u velikim američkim gradovima, kojih je broj povećan pošto je manjinska elita poput crnih liječnika ili odvjetnika sredinom 20. stoljeća napustila geta u kojima je ranije živjela i preselila se u otmjenije grad­ske četvrti.

Siromaštvo je, vidjelo se iz rečenoga, teško shvatiti, iako nam je prilično jasno što siromaštvo jest: oskudica materijalnih ili novčanih sredstava. Smatra se da ljudi žive u siromaštvu ako njihovi pri­hodi i resursi nisu dostatni za životni standard koji se u društvu u kojem žive smatra prihvatljivim. Siromaštvo može biti apsolutno ako se odnosi te temeljne životne potrebe ili relativno, ako se sagle­davaju i socijalne potrebe; međutim, zna­čajno je i subjektivno siromaštvo, od­nosno naše osobno mišljenje o tome jesmo li siromašni ili ne. Siromaštvo je svakako vrlo povezano i sa socijalnom isključenošću, jer ono može dovesti do prekida društvenih veza, manjka moći ili nedostatnog sudjelovanja u društve­nom, političkom i kulturnom životu. U našoj svakodnevici sve više svjedočimo i novom siromaštvu, odnosno životnim situacijama u kojima obitelji ili kućanst­va nisu sposobni održati dosadašnju ra­zi­­­nu životnog standarda pa prelaze iz raz­mjerno sigurna života u neizvjesnost s kojom se do tada nisu susretali.

Sa sugovornicima novinari se trebaju odnositi s poštovanjem

Siromaštvo, i općenito društvena is­klju­čenost, pojavljuju se i kao medij­ske te­me. Kao rizične faktore za ubraja­nje u siro­mašne, Marković je spomenuo, osim visine dohotka, pojavu nasilja i traumat­skih događaja u djetinjstvu, gubitak posla i nemogućnost pronalaska no­vog, fi­nancijske probleme i dugove, loše zdrav­lje i raspad obiteljskih veza nakon razvoda, smrt supružnika i zatoče­nje, ali i druge, poput bijega od nasilja ili pogrešne ži­vot­­ne izbore. Uz siromaštvo usko je ve­za­no beskućništvo, koje dodatno potiču izosta­nak adekvatnih medicinskih usluga, nezaposlenost i manjak nov­ca, osobna inertnost i ma­njak podrš­ke obitelji ili prijatelja. Marković nagla­ša­va da je umjesto brojeva potrebno vidjeti ljude, te da je ključno slušanje i di­jalog s osobama koje imaju iskustvo života u siromaštvu ili trenutačno žive u siromaštvu. Tako se može doprinijeti širim društvenim promjenama, jača­nju svijesti o političkom zaokretu i promicanju jednakih prilika za sve.

Medijski prikazi ključni su za to sve, ali sa sugovornicima – osobama u siromaštvu – potrebno je odnositi se s po­što­­vanjem, a vizualni prikaz i fotografije moraju biti primjerene. Medijski prikaz ne smije biti dramatičan i senzaciona­listički, već mora prikazivati problem siromaštva jasno i real­no. U medijskom praćenju osoba s isku­stvom siromaštva bitno je ono što Mar­ković naziva partnerskim pristu­pom, to jest valja ih inter­vjuirati kao stručnjake za područje si­romaštva; treba prenositi njihove prepo­ruke i mišljenja o toj temi te izbjega­vati prikazivati ih u pasivnoj ulozi. Njihovu situaciju – siromaštvo, invali­ditet ili koji drugi problem – javnosti se treba prenijeti onako kako je doživljavaju same osobe i pri tome svakako izbjega­vati termine koji opte­re­ćuju čitavu osobu te sugovornike nazivati invalidima ili siromašnima.

Prije medijskog događaja, kada se intervjuira osoba u delikatnoj situaciji, Marković predlaže niz važnih postupaka: svakako valja napomenuti mogućnost da se ostane anoniman; treba postići do­govor oko toga o čemu intervjuirani ne želi razgovarati; ako se gostuje u kakvoj emisiji, valja gosta upoznati s tijekom i konceptom emisije, ima li javljanja uživo, glazbenih predaha i slično. Nužno je osvijestiti osobi da je ona kompetentna govoriti o temi kao stručnjak iz iskust­va te ravnopravno sudjelovati u raspravi s drugim stručnjacima, ako ih ima. Novinari bi također trebali biti svjesni da oprezno rabe riječi poput, primjerice, siromašan: osobe nisu nikad samo siromašne nego je to samo jedan od vidova njihovog života; ako bi se moglo potaknuti novinare da koriste alternativne ter­mine, kao što se uspješno postiglo s ri­ječima invalid i invalidna osoba, učinio bi se korak prema boljem razumijevanju i prikazivanju problema. Iskustvo je pokazalo da osobe kojih se prilozi tiču, kaže Marković, ne vole da ih se previše žali; i oni sami cijene priloge koji im daju nadu u bolju budućnost, čak i kada im je jako teško. Žele osjećati da ih drugi razumiju i podržavaju, ali i da nisu ostavljeni sa svojim problemom, već da će se netko – usta­nove, građani, udruge civilnog društva – angažirati i pomoći im izaći iz problema.

Odsutnost glasa ranjivih

„Odsutnost glasa ranjivih skupina u medijima podsjeća na njihov nepovo­ljan položaj u društvu. Ranjive skupine već su dugo u nepovoljnom položaju u oba aspekta – socijalnih resursa i prava koja uživaju. Odsutnost njihovog glasa u medijima dovela je do toga da se njihov glas uopće ne čuje“, kaže kineski autor Fu Xiangjing u svojem istraživanju iz 2006, koje je ob­jav­ljeno 2010. kao dio istraživanja potreba ranjivih skupina i zaštite njihovih prava u sklopu Europsko-kineskog foruma. A kako se u hrvat­skim medijima prikazuju osobe u životnim poteškoćama, pita retorički Marković, i odmah odgovara: klišejiziranim pričama i klišejiziranim ka­­drovi. Često se podržavaju stereotipi i predrasude prema osobama u siroma­štvu – pa se krivi njihovo nisko obrazova­nje, ovisnost ili lijenost – i ne uvažava se to da svaka osoba ima vlastitu priču, po­vi­jest, obitelj i osobnost. Ako se izvještava o žrtvama određenih situacija, mediji se postavljaju tako da oni žrtvama pružaju priliku kako bi predstavile svoju situa­ciju – što im u medijima daje pasivnu ulogu; pasivna im je uloga dana i kada se isključeni intervjuiraju kako bi drugi analizirali njihovu situaciju. Uopće, tipičnije je da su isključeni u medijima svedeni na primjerke za prikazivanje, a to se vidi i po tome što kadrovi osvjet­ljavaju njihovu situaciju u najvećoj bijedi, što ne pomaže njihovu emancipira­nju jer su diskrimi­nacija i sram ionako već popratne poja­ve siromaštva. Marko­vić je naveo i jedan potresan primjer medij­ske nekorektno­sti iz Austrije. Osoba s is­kustvom siroma­štva ispričala je sljedeće ružno iskustvo: „Novinarka je inzistirala da me fotografira s mojim štakama u pozadini, dok sam ja baš htjela bez njih. No, kako je rekla da joj je tako odredila urednica i da ako ne napravi kako joj je rečeno – riskira svoj posao, pristala sam.”

Možemo zato za kraj podsjetiti da se u Hrvatskoj svake godine dodjeljuju novinarske nagrade za dostojno izvještavanje o siromaštvu – nagrada se zove Svjeti­onik, a dodjeljuje ju Hrvatska mreža pro­tiv siromaštva. Žiri je sastavljen isključi­vo od osoba s iskustvom siromaštva – neza­poslenih mladih, samohranih roditelja, beskućnika i korisnika socijalnih usluga. Nagrada promiče izvještavanje o siromašt­vu koje se temelji na poštivanju ljudskih prava i dostojanstva osoba s iskustvom siromaštva – što je jedan od mogu­ćih putova k in­kluzivnijem novinarstvu.