Film Adam je glas marginaliziranih i ugroženih

Mario Šulina, redatelj filma Adam, počet­­kom siječnja bio je predmet hrvatskih me­dija: jedni su ga slavili kao dobitni­ka pres­tižnog venecijanskog Zlatnog lava, što nije bila istina, a drugi su ga zbog toga razapeli na stup srama i obezvrijedi­li njega i film. Unatoč tomu, film Adam sudje­lovao je na dosta stranih filmskih festiva­la, gdje je bio itekako primijećen zbog sadržaja filma, što relevantne filmske i medijske jalnike nije zanimalo. Zašto je snimio film tema je ovog razgovora s Mariom Šulinom.

Mario Šulina, redatelj filma Adam/ Privatna arhiva

Gospodine Šulina, vaš put do dugometražnog igranog filma Adam nije bio jednostavan, i nije dostojno valoriziran vjerojatno i stoga što niste prošli uobičajen proces filmskog školovanja?

Ja se tako ne osjećam, ali to zna biti smetnja nekome tko nema iskustva s filmom.

Vi ga imate?

Kao dugogodišnji član Foto-kino kluba Đa­kovo, filmom se bavim od osamdesetih go­dina prošlog stoljeća. Okušao sam se kao autor kratkih igranih, doku­men­tarnih i eksperimentalnih filmova. Pr­vo sam djelovao u okviru Hrvatskog film­skog saveza (HFS), a onda organiziranjem i sudjelovanjem na fe­stivalima koje HFS podupire. Što se tiče teo­retskih znanja o filmu, ja sam ih stekao u školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić HFS-a, a takozvano terensko radno iskustvo stjecao sam u nizu profesionalnih filmskih i videosetova, snimivši više od 200 glazbenih video­spotova.

Svijest o tome da ovakve priču dopiru do gledatelja, prigoda su za senzibilizaciju društva

Zašto ste snimili film Adam?

Razlozi su brojni, a najvažnije je što se film bavi problemom branitelja i posljedica­ma Domovinskog rata. Ne manju važnost ima­la je želja da se okušam u realizaciji autorskog dugometražnog igranog filma. Tomu je pripomogla i suradnja s vinkovač­kim književnikom Franjom Nagulovim, s kojim sam napisao scenarij. Sve to zajedno omogućilo je da zahtjevan projekt bude i ostvariv.

S obzirom na to da se film bavi problemom branitelja i posljedicama Domovinskog rata, recite koliko je na odluku za snimanje filma utjecao odnos hrvatskog društva prema braniteljima?

Mislim da je to bilo presudno. Radeći na pripremi filma imao sam u vidu brojne prijatelje koji su sudjelovali u najtežim borbama u Domovinskom ratu i doživjeli stradanja i strahote rata, a danas je malo koga briga za posljedice njihovih tragičnih iskustava. Neke od tih sudbina ponuka­le su me da snimim film Adam. Njihove životne priče isprepletene strahotama rata samo su mali dio sudbina svih onih pojedinaca čije priče nisu ispričane, a oni su prepušteni sami sebi u potrazi za davno izgubljenim mirom.

Je li odnos prema Adamu autentična slika sveukupnog odnosa prema hrvatskim braniteljima?

Priča filma Adam je izmišljena, ali dotiče izravno ili neizravno mnoge probleme koje imaju hrvatski branitelji. Ne može se uopćavati i na temelju uopćavanja dono­siti rješenje za sve. Film ukazuje na postojanje onih koji se iznimno teško nose s posljedicama rata, a ipak su tu, među nama, tihi i nenametljivi. Adam pripada bra­niteljima koji se s problemima nose lakše, koji se ne ubijaju, ali i on predstavlja hrvatskog branitelja, i on je žrtva rata, i on se teško nosi s posljedicama rata, kao i njegov sin. Višeslojnost ovoga filma jest i u tome što Adam kao univerzalno ime postaje univerzalna antiratna priča o žrtvi rata koja žudi za mirom i dostojanstvenim životom za sebe i svoje dijete.

Znači li to da društvo probleme branitelja s PTSP-om ne tretira na zadovoljavajući način?

Suvremeno naše društvo, i ne samo naše, te ubrzani način života, sve je neosjetljivije na ranjive i ugrožene pojedince. Oni ostaju na marginama društva, a nerijetko je njihov vapaj u pomoć suvremenom društvu nečujan. Hrvatski branitelj s PTSP-om samo je jedna od brojnih ranjivih i osjetljivih skupina kojima je naša pozornost i pomoć potrebna. Film Adam, odnosno njegov glavni protagonist, samo je jedan tihi glas u suvremenom društvu koje često ne vidi i ne čuje najugroženije.

Što društvo može učiniti da se promijeni taj odnos prema ranjivim skupinama, oboljelima od PTSP-a i njihovim obiteljima?

Senzibilizirano društvo koje vidi ugrožene, ranjive i marginalizirane skupine može učiniti dosta. Takvo je društvo najbolji lijek, ono u pravom trenutku vidi i zna gdje je pomoć najpotrebnija. Neovisno o tome radi li se o PTSP-u ili nekom drugom tipu problema. Zadaća društva u kojem živimo trebala bi biti svakodnevno prepoznava­nje problema tamo gdje oni zaista postoje, educiranje ljudi i spremnost društva da pomogne na odgovarajući način. Tek tada će oni kojima je pomoć najpotrebnija imati hrabrosti i zatražiti je.

U filmu spominjete više od četiristo poginule djece, je li taj broj možda i veći?

Podatak koji se spominje u filmu jest služ­beni podatak, dobiven od Hrvatskog me­morijalnog dokumentacijskog centra. No ne bi me iznenadilo da je broj i veći.

Može li film i općenito umjetnost utjecati na promjenu odnosa prema žrtvama rata i njihovim obiteljima?

Film je iznimno moćan alat za senzibili­zaciju društva kroz umjetničko izražava­nje. Nije presudno koliko je film stajao, je li spektakl ili je komorna priča, nego je bitan sadržaj koji će publika prepoznati.

Je li vaš film bio skup?

Film je snimljen u potpuno amaterskim financijskim uvjetima, uz volonterski rad velikog dijela filmske ekipe koja je prepo­znala univerzalnost poruke filma još u na­stajanju. Već nakon prvih prikazivanja, film Adam je među gledateljima pokre­nuo dijalog o brojnim temama spomenutima u filmu, što znači, meni znači, da takav film ili takvi filmovi utječu na promjene odnosa i razmišljanja pojedinaca o tim temama i problemima. Da film ima društveno relevantnu i univerzalnu poruku pokazali su razgovori unutar velikog broja žirija na festivalima na kojima je prikazan.

Zdravko Šinjori u ulozi branitelja i dječak Antonio Starinec u prizoru iz filma Adam/ Privatna arhiva

Zašto film nije prihvaćen na hrvatskim festivalima? Je li razlog odbijanja tema kako je vi tretirate?

Film nije prihvaćen u službene selekcije na nekim festivalima. Razloge odbija­nja ne znam, no mislim da tema filma ne bi trebala biti razlog. Tema je, kako sam rekao, univerzalna i kao takva zagovara brigu i borbu protiv stradavanja i nasilja nad djecom. Prema nekim stručnim recenzijama filma, upravo su tema filma i višeslojnost pristupa problemu visoko ocije­njeni i pohvaljeni.

Suvremeno naše društvo, i ne samo naše, te ubrzani način života, sve je neosjetljivije na ranjive i ugrožene pojedince

Nakon projekcija, što vas najčešće pitaju o temi filma?

Jako sam zadovoljan reakcijama žirija, a osobito gledatelja. Dugo su govorili o doj­movima i glasno razmišljali o filmu. Film je izazvao snažne emocije i reakcije veli­kog broja gledatelja koji su ga do sada uspje­li pogledati na premijeri u Vukovaru, na probnim projekcijama u Đakovu, Vinkov­cima i Županji te na online javnim projekcijama na Austria International Film festivalu i Toronto Film Channelu. Upravo takve reakcije, svijest o tome da takve priče dopi­ru do njih, prigoda su za senzibilizaciju društva.

Mislite da svijet bolje vidi i prepoznaje probleme branitelja ili se radi o naknadno probuđenoj savjesti svijeta koji je napokon shvatio posljedice rata?

S obzirom na to da je film rađen s veoma malim budžetom, u svjetskim okvirima to je no-budget film, bio sam primoran promovirati ga tamo gdje sam financij­ski mogao. U Covid-uvjetima većina festivala prešla je na neki oblik internetskih prijava i screeninga. Između ostalog odlu­čio sam se za neke od onih na kojima sam vidio prijave drugih filmova i produkcija koje su mi se učinile dobrima, a bitno mi je bilo i tko su članovi žirija, te tko ima adekvatne uvjete za ispitivanje reakcija publike i struke.

I, zadovoljni ste?

Na većini festivala na kojima je film prikazan reakcije su bile odlične, film je pohvalji­van i nagrađivan što me je, ponav­ljam, u od­nosu na sve iz čega sam krenuo, učinilo jako sretnim. Posebno sam sretan zbog film­ske ekipe koja je nesebično, uz veliki volon­ter­ski trud i rad, projekt učinila stvar­nim.

Osim amatera, jesu li u filmu sudjelovali i profesionalni glumci?

Sudjelovali su. Glumili su vrsni profesio­nalci: Jasmin Novljaković, profesor glume na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osi­­je­ku, zatim glumac Vjekoslav Janko­vić, iz­van­redni profesor na istoj Akademi­ji, An­tonije Ja­kup­čević, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Uz njih su u stva­ra­nju filma sudjelovali vrsni glumci poznatog amaterskog retkovačkog kazališta Mika Živ­­ko­vić iz čijeg je ansambla i glavni glumac filma, Zdravko Šinjori.

Kraj filma je dramatičan.

Da. Ključna poruka filma Adam jest: stop nasilju nad djecom! Prema nekim podacima UNICEF-a, svakih pet minuta jedno dijete u svijetu strada zbog nasilja poči­njenog nad njim.

Djeca kao žrtve rata

Postaje li naše društvo svjesno da su djeca najveće žrtva rata? Osobito u Slavoniji gdje je rat bio najkrvaviji i gdje se događa radnja filma.

Ne znam postaje li svjesno, ali mi­slim da su djeca najveće žrtve rata! To je posebno bolna i teška tema. Dok smo stvarali film, imali smo to na umu. Nadam se da smo barem djelomi­ce uspjeli ukazati na taj problem i tako sudjelovali u osvješći­va­nju i podsje­ća­nju na svu tragediju stradava­nja civila, posebice djece, kako u Domovinskom ratu tako i u globalnim suvremenim ratovima. Stoga vas molim da ima­te razumijevanja što ću se u ovom raz­go­voru još jednom zahvaliti obitelji Starinec koja je još u razradi scenari­ja prepoznala snagu poruke i dopustila da njihov sin Antonio sudjeluje u sni­manju filma.