EU nije Europa ni naroda ni građana

Sociolog Aleksandar Vukić doktor je zna­nosti, znanstveni suradnik i član istra­ži­vačkog tima na Institutu za migracije i na­rodnosti (IMIN). Sudionik je projekta Mreža 2050 – Demografija, od izazova do odgovora.

Aleksandar Vukić, sudionik znanstvenog projekta Mreža 2050 – Demografija, od izazova do odgovora/ Snimio: Mirko Cvjetko

Predstavite nam, molim vas, projekt Mreža 2050 – kada je započeo i koliko će trajati, koji je cilj istraživanja i s kime sve surađujete?

Projekt Mreža 2050 – Demografija, od izazova do odgovora odobren je i sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda. Projekt se temelji na međusektorskoj su­radnji koja je izostala u području bavlje­nja problematikom učinaka negativnih demografskih kretanja na društveni i eko­nom­ski razvoj Hrvatske. Nositelj projekta je Svjetski savez mladih Hrvatska (SSMH), a od znanstvenih institucija sudjeluju Institut za migracije i narodnosti i Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U okviru projekta provest će se tri istraži­vanja: o iseljavanju mladih iz Hrvatske, o migracijama i nacionalnoj sigurnosti i o demografskom potencijalu hrvatskog ise­ljeništva. Našu skupinu iz Instituta za migracije čine sociologinja Marina Perić, demografkinja Ana Malnar i ja, a angažirani smo na istraživanju o problemu iseljavanja mladih iz Hrvatske. Projekt traje tri godine, a mi smo na njemu kao istraživači angažirani na 15 mjeseci. Tema samog projekta nosi naslov Uzroci i posljedice ise­lja­vanja mladih iz Hrvatske.

Zašto mladi danas migriraju?

Postoje neka sociološka istraživanja o novom migracijskom valu, a istraživanja o „odljevu mozgova“ obavljana su već 1990-ih. Taj tip migracija prisutan je i danas. Tu se zapravo radi o preklapanju interesa bogatih zemalja, prije svega SAD-a, i talen­ti­ranih mladih znanstvenika iz zemalja u razvoju, znanstvenika iz prirodnih, bio­medicinskih i informatičkih znanosti. Od­lazak znanstvenika iz društvenih i huma­nističkih znanosti značajno je rjeđi jer tu postoji jezična barijera. Oni prodiru na Zapad ako su potrebni kao stručnjaci za, da tako kažem, balkanska pitanja. Mladi znanstvenici iz zemalja u razvoju su prije svega motivirani razvojem svoje karijere i materijalnim uvjetima rada u zemljama koje ih primaju. S druge strane, i zemlje Zapadne Europe susreću se s tim problemom, i njihovi najtalentiraniji znanstve­nici odlaze u SAD. Prema nekim podacima u SAD-u stalno studira 200.000 Kineza. Zanimljivo je da se oko 40 posto njih vraća u Kinu. Vraćaju se i vrhunski znanstveni­ci koji sa sobom donose znanje i informacije. Kina je dovoljno bogata i mudra da im osigura i bolje životne i radne uvjete nego SAD. Mi, nažalost, nemamo takvih mo­gućnosti pa je teško očekivati povratak naših znanstvenika, pogotovo uspješ­nih. Istraživanja o novom valu migracija podržavaju hipotezu da se radi o novoj političkoj emigraciji. Taj se dojam može steći iz odgovora sudionika anketa. No ja bih prije usmjerio pozornost na društvenu strukturu i ekonomske zakonitosti. Prije svega ljudi migriraju ako mogu migrirati.

Čini li išta Hrvatska da bi privukla svoje povratnike?

Ta priča o povratnicima koji jedva čekaju da nam daju svoj novac ima prepreku u tome što su potencijalni povratnici racionalni pojedinci koji se brinu o svojim poslovnim interesima. Da je poduzetni­čka i ulagačka klima u Hrvatskoj postavljena na prave osnove, ulagali bi i Burmanci i Tajlanđani. Još su Smith i Marx pokaza­li da kapitalisti nisu nužno ni dobri ni loši ljudi, oni su karakterne maske, nosioci određene društveno-ekonomske uloge. Njima rukovodi načelo dobiti, ostvarenja profita. Tko se ponaša drukčije, propada i prelazi u najamničku klasu. To je jedno­stavna logika kapitala i tržišta. Ima i lijepih primjera. Nedavno su u Institutu za migracije zaposlene dvije znanstvenice hrvatskog podrijetla iz Argentine i Australije. Taj je proces zapošljavanja trajao nekoliko godina i od toga vjerojatno ne bi bilo ništa bez upornosti ravnatelji­ce IMIN-a. Koliki su apsurdi našeg susta­va govori činjenica da bismo mi željeli zaposliti jednog redovitog profesora iz Novog Sada, inače hrvatskog državljanina, ali naši apsurdni zakoni i pravila traže da se on ponovno bira u znanstveno zvanje, i to najniže. Što će od svega toga biti, ostaje vidjeti, no nisam optimist.

Vi ste rođeni 1961. u Zrenjaninu, a znanstvenu ste karijeru postigli u Zagrebu. Kako je došlo do toga?

Sociologiju sam odabrao pomalo slučaj­no jer sam završio pravni smjer, a pravo me nije osobito zanimalo. Tek poslije su­sre­ta sa zagrebačkom sociološkom ško­lom u 90-ima shvatio sam da je beograd­ska so­cio­­lo­gija bila ustrojena po američkom mo­de­lu preuzetom s Harvarda 1950-ih. Od­jeli, obrazovni proces, sve je bilo ameri­ka­ni­zi­ra­no, naravno s blagim primjesama marksizma. Selekcija je bila veoma rigorozna i oni koji se nisu pronašli, sami su sebe eliminirali već na prvoj, drugoj godini. Ukratko, sve se svodilo na mnogo čitanja izvorne lite­rature, pisanje eseja i istraži­vačke prak­se. Poslije diplomiranja sam se oženio, ubrzo dobio sina i zaposlio se u sred­njoj školi. Bilo je to vrijeme Ante Markovića: početnička plaća 1000 mara­ka, supruga asistentica na Filološkom fa­kultetu na katedri arapske književnosti. Ona me i nagovorila da upišem postdiplomski studij Urbane soci­ologije koji sam odslušao, položio neke is­pite, napisao nekoliko seminarskih radova. Onda je došao rat pa sam postao iz­bjeglica u Bratislavi i Beču. U Zagreb sam došao 1992. sa suprugom i starijim sinom. Mlađi se rodio 20. srpnja 1998, istog dana kada sam nakon šest godina dobio prvi posao u Hrvatskoj, u Institutu za migracije i na­rod­nosti.

Istraživanja o novom valu migracija podržavaju hipotezu da se radi o novoj političkoj emigraciji/ Izvor: Freepik

Većina migranata vraća se u Hrvatsku kad god može zbog bolje i brže prometne povezanosti

Vi ste bili i hrvatski branitelj…

U određenom sam smislu bio sretan kada sam početkom 1994. mobiliziran u Hrvatsku vojsku (HV), jer je to između ostalog donosilo plaću od 1000 kuna mjesečno, a kasnije i 1500 uz besplatan stan i hranu. U HV-u sam proveo 457 dana, a poslije demobilizacije u listopadu opet sam se našao doslovno na cesti, gdje sam se uzdržavao prodajući Plavi oglasnik ispred zgrade Vjes­nika. Supruga je radila u HAZU-u u Zbirci orijentalnih rukopisa, a usporedno je također iznova počela graditi znanstvenu karijeru. Magistrirala je arapsku knji­ževnost, a doktorirala povijest s temom iz povijesti osmanlijske Bosne. Rekao bih da je jedan od svjetski priznatih autoriteta u području kojim se bavi. Odlično govo­ri arapski, turski, engleski, talijanski, a pomaže i činjenica da ćirilicu čita jednako dobro kao i ja. Jedna od stvari koja me i dan-danas čudi u Hrvatskoj jest da mladi doktori znanosti, pa i obrazovani ljudi, ne koriste taj dar bliskosti sa srpskim jezikom i za dva, tri dana nauče ćirilicu, čime bi im se barem odškrinula vrata u rusku znanstvenu misao, mada ni srpska društvena znanost nije za podcijeniti. Srećom, oni uglavnom pišu na latinici. Mladim znanstvenicima ostaje vjerovati ili ne vjerovati na riječ kada ih uvjeravam da se danas mnoge najvažnije stvari događaju u ruskim društvenim znanostima. Na kraju sam upisao poslijediplomski studij sociologije migracija, ispolagao sve ispite i već 1999. magistrirao.

Kako gledate na korona-krizu u svijetu i kako se ona odražava na migracije stanovništva?

Uvijek sam bio protiv ulaska Hrvatske u EU, a nakon izlaska Velike Britanije iz te tvorevine i moralnog pada Europske Uni­je u prvom valu pandemije u to sam potpuno siguran. Afera s cjepivima označuje potpuni bankrot EU, i kao ideje i kao po­litičke tvorevine. Kada je neki dan, valjda suočena s pritiskom njemačke javnosti, kancelarka Merkel odobrila rusko cjepivo Sputnjik, ruski su mediji to prokomentirali s dvije riječi: šah-mat. Činjenica da je Srbija odmah iza Engleske po broju cijepljenih govori sve o Europskoj Uniji i na­šoj vanjsko političkoj orijentaciji. EU od­govara interesima kapitala i elitama, ali ona nikako nije Europa naroda, a još ma­nje građana. Izvorna ideja Europe jest ona od Londona do Vladivostoka, a trebala je uključiti i zemlje oko Sredozemlja iz Afrike i Azije, dakle europski kulturni krug. Ta je prilika propuštena u trenucima raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. I prije samo nekoliko godina Dejan Jović veoma je dobro argumentirao potrebu da se što prije u EU prime zemlje tzv. Zapadnog Balkana, no EU je očito smatrala da je u njezinom interesu da to postane tampon-zona za migrante koji se probiju iz Grčke ili Bugarske. Naravno, poslije se uvijek lamentira o „brutalnosti“ hrvatske policije. Opet smo u ulozi predziđa kršćanstva.

Novi val migracije drukčijeg je tipa

Kako članstvo Hrvatske u EU utječe na migracije mladih visoko obrazovanih ljudi?

Ulaskom u EU ta je opcija umno­go­me olakšana. Prvo je svoja vrata gra­­đanima Hrvatske otvorila Veli­ka Bri­tanija, koju su uz veću ili ma­nju odgo­du slijedile ostale zemlje. Ljudi migriraju iz zemalja s manjom pla­ćom u zemlje s većom plaćom, dok ka­­pital u uvjetima dezorganizi­ra­nog, dereguliranog, kapitalizma mi­gri­ra u ze­­mlje u kojima je cijena rada ni­ža. Mo­ja je pretpostavka da je novi val mi­gra­cija sasvim drukčijeg tipa jer se većina migranata vraća u Hr­vat­sku kad god može zbog bolje i brže prometne povezanosti. Migranti uvijek žive u dva sustava i nastoje iskoristiti povoljne prilike u oba. Mnogi odlaze, recimo, u Njemačku – trenutačno je 55% migranata novog vala u Njemačkoj, a većina ostalih u Irskoj i Švedskoj – jer znaju da će već nakon pet godina rada imati pravo na mini­malnu njemačku mirovinu. Taj će im novac svakako dobro doći nakon odlaska u hrvatsku mirovinu. Veći­na novih migranata zapošljava se u uslužnim djelatnostima, u građevin­skoj i brodograđevnoj industriji, u su­stavu socijalne skrbi za stare i ne­moćne.