Sačuvano blago starosti

Premda godina za nama nije ostavila mnogo mjesta za predah jer jednu je stresnu situaciju, poput dijapozitiva na projektoru i velikom platnu života, neviđenom brzinom odmjenjivala drugom, sjećanje europskih (a napose britanskih) gledatelja zacijelo će zauvijek ostati zarezano prizorima posvemašnje katastrofe što ih je britanski novinar Stuart Ramsay početkom godine za televizijsku kuću Sky snimao u Bergamu. Talijanski grad jedva četrdesetak kilometara udaljen od Milana postao je, barem u prvom valu pandemije, simbol europske borbe s koronavirusom. Porast stope smrtnosti u ožujku za čak 850% bilo je nemoguće zanijekati, izmoreni zdravstveni radnici i ljesovi koje više nema tko ukapati pobudili su empatiju stotina tisuća. No kada je spoznaja o neposrednosti postojeće opasnosti utihnula, a priča o virusu poprimila drugu, socioekonomsku dimenziju, kao jedan od najnenadoknadivijih gubitaka nametnulo se brisanje komadićka kolektivnog pamćenja, zajedničke povijesti. Kako je u spomenutom dokumentarnom filmu Ramsayju lijepo kazao gradonačelnik Bergama Giorgio Gori, stanovnici Bergama „čine čvrsto povezanu zajednicu i njihova će im obnova sada biti prioritet.“ Oporavit će se ekonomski, zajedno će prebroditi traumu, no ono što će zauvijek ostati izgubljeno priče su onih koji su od života otrgnuti naglo pa svoje uspomene, svoja sjećanja nisu uspjeli prenijeti u sito kolektiviteta. Najljepša je to, a ujedno i najteža, najtužnija stvar koju na sebe veže počivanje društva na usmenim predajama. 

Iskustvo starenja

No koliko se doista, dok smo još u prilici, trudimo očuvati te priče i sjećanja i izvući ih iz ropotarnice povijesti? Slično si je pitanje, doduše nekoliko godina prije izbijanja pandemije, vjerojatno postavila i mlada španjolska ilustratorica Ana Penyas čiji je strip Mi žene smo uvijek dobro 2018. nagrađen španjolskom nacionalnom nagradom za crtače stripa i tako svoju crtačicu učinio prvom laureatkinjom u dvanaestogodišnjoj povijesti nagrade. Više od književnokritičarskih analiza ili procjena finoće pokreta, mirnoće ruke, modernosti crteža i zanimljive igre svjetla i sjene, strip Mi žene smo uvijek dobro zanimljiv je zbog svoje poruke. Penyas je, naime, već kao odrasla, tridesetogodišnja žena, odlučila skinuti patinu s priča dviju svojih baka, Maruje rođene 1932. u Madridu i dvije godine starije Herminije. Dvije su žene, sad već starice, pripadnice poratne, utišane skupine sad već vremešnih Španjolki čiji su životi izgrađeni oko podizanja obitelji, koje su odgajane isključivo s dobrobiti svojih bližnjih na umu, poslušnih kćeri i supruga koje premisu korisnosti nikada nisu dovodile u pitanje.

Autorica Ana Penyas posvetila je strip svojim bakama Maruji i Herminiji

„Naučila sam voziti“, kao svoje najvažnije postignuće istaknut će, u unukinom crtežu živahnim uzorcima sklona Herminia. Uspjela je unatoč očevu oštrom protivljenju i suprugovu blagom negodovanju, usprkos tome što joj „nije bilo potrebno“. Ustrajući nepokolebljivo, žuđeni je dokument dobila tek iz četvrtog ili petog pokušaja. Nije joj bilo važno, postignuće je ono što se u konačnici broji. Koristila je vozačku, prisjetit će se u razgovoru s unukom, „kako bi djecu odvela liječniku, otišla na tržnicu ili u veću nabavu, do nekog od udaljenijih supermarketa“. Iz današnje perspektive možda ga i ne bismo proglasili „životnim postignućem“, no u ono je vrijeme položen vozački ispit predstavljao slobodu. Neovisnost. 

Nasušno nam nedostaje uzajamno razumijevanje u međugeneracijskoj komunikaciji

Pojam nepoznat drugoj autoričinoj baki, Maruji, čiji je život bio prava posveta čekanju. Kao kazaljka na satu Maruja je iščekivala… muža, djecu, novu odjeću koju treba pokrpati i ručak koji treba skuhati, a krateći si vrijeme čekala je i početak omiljenih televizijskih emisija. Usavršila je čekanje toliko da joj ono niti sada, u starosti, ne predstavlja veći problem. Samo se, eto, prikazuje Penyas, od njega umorila. 

Aktivna i pasivna baka, baka činiteljica i baka koja čeka. Vjerojatno bi ih svatko od čitatelja mogao tako podijeliti, na onu koja je preuzimala inicijativu i onu koja je, stojeći postrance, čekala da postane dijelom inicijative. No tko su, osim što su bile bake, bile te žene? Autorica je u jednom intervjuu izjavila kako ju je u odrasloj dobi pogodila spoznaja da zapravo i ne zna što su njezine bake kao djevojčice željele postati, jesu li se neke od njihovih maštarija ispunile i je li preostao poneki neispunjen san. 

Stoga kad tamnokosa pripovjedačica ovog grafičkog romana u slušalicu kaže „Bako, sutra dolazim k tebi. Želim da mi ispričaš priču o svojemu životu“, Ana Peynas doista vjerno reproducira sebe i svoju potrebu da čuje i da sazna. Spajajući obiteljske fotografije i vlastiti crtež stvara povijesnu kulisu pred kojom se odigrava segment života čijim dijelom autorica nije bila, koji i za nju samu predstavlja nepoznanicu. Pred njom bake oživljava kao mlade žene, sretne ili ogorčene, zainteresirane ili tek pasivno prisiljene na život i tako čuva krhotine njihovih uspomena, komadićke mozaika od kojih će kasnije, možda, biti načinjena cjelovita slika. No istodobno čini i nešto mnogo važnije i nježnije. Ana Peynas starosti dviju svojih baka prikazuje kao logične i neizbježne nastavke života, a ne kao njihove neželjene odsječke čija nas lasa, kao po kazni, u konačnici stignu. 

Kadar iz stripa o životu u trećoj dobi, nagrađene španjolske autorice

Starost se ovdje, također, prikazuje u množini kako bi se čitatelja dodatno senzibiliziralo s činjenicom da starenje, baš poput odrastanja ili sazrijevanja, nije jednoobrazan i univerzalan proces, već jedinstveno osobno iskustvo. A kakvo je ono? Roman ne bježi, kao što bi se moglo očekivati, od njegove teškoće. Ona je posebno sadržana u prizoru bake Maruje dok odjevena u crveni kućni ogrtač prilazi svojem društvancu na klupama kakvo poznaje svaki primorski park ili šetnica, a jedna joj od prijateljica veselo dobaci: „O, nova hodalica“, kao što su nekoć jedna drugoj vedro hvalile nove frizure ili kakvu haljinu. „I to je život“, odgovara starica naizgled prihvaćajući da će se na ortopedska pomagala i pohvale ili kritike novoj gerontodomaćici svesti njihovi budući društveni kontakti. Teško se, ipak, miri s osjećajem intenzivne samoće koji curi sa zidova njezinog samačkog stančića. Čini joj se da je, otkako je postala udovica, nevidljiva za svoju djecu i okolinu izvan najužeg kruga prijateljica pa se s tugom i nostalgijom prisjeća kako je nekoć mnogo toga za druge radila i s kolikom je radošću drugima bila na usluzi, a sad je nevidljiva. I nije to prvi put da se u književnosti uvodi moment „nevidljive žene“. U svojoj se istoimenoj zbirci priča, naravno na mnogo višoj književničkoj razini, istog pitanja dotiče i književnica Slavenka Drakulić, suočena s izazovima vlastitog procesa starenja, a problemom nevidljivosti starijih osoba u svojim se romanima Čovjek zvan Ove, Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao te Britt-Marie je bila ovdje pozabavio i švedski autor Fredrik Backman. Potonji je svojim realističnim opisima kako društvenog otpora tako i svih unutarnjih stanja kroz koje starije osobe prolaze zaslužio titulu pisca koji najbolje razumije starost, a da nije hodao u njezinim cipelama. 

Ana Peynas, pak, čini nešto drugo. I ne pretvara se da zna ili da naslućuje kako je to biti star i upravo iz toga nerazumijevanja proizlazi sva ljepota i važnost ovog grafičkog romana. Budući da ne razumije, objašnjava. Razlaže svakidašnjicu i pokazuje čitatelju kako u njegovim očima sitni, nenamjerni prijestupi poput otkazivanja nedjeljnog ručka jer se na televiziji prikazuje važna utakmica ili odlaska na planinarenje umjesto u posjet baki u mikrokozmosu starice čiji je cijeli tjedan oblikovan oko iščekivanja toga jednog jedinog dana i jednog jedinog događaja može postati onim posljednjim dokazom nemara prema njezinom postojanju. Pokazuje i koliko bi im ispunjeniji život bio s tek nekoliko telefonskih poziva tjedno. Čak i sada, kad su nam posjete onemogućene. Peynas također vrlo blago čitatelja podsjeća na to da se ne naljuti odluči li se njegova baka, čak i kada joj dođe u toliko željeni posjet, držati rutine i pogledati omiljenu televizijsku emisiju. Ona je svoj život, naposljetku, oblikovala oko čekanja i nije ju za osuđivati. 

Karta života baka

Možda to i jest najveći potencijal i najsjajniji doseg uključivanja ranjivih skupina, što hrvatski izdavač romana Mi žene smo uvijek dobro, V.B.Z., pokušava postići bibliotekom Na margini, građenje od razumijevanja satkanih mostova. I nije pogrešno ostati na svojoj strani mosta sve dok, posredstvom umjetničkog (u ovom slučaju književnog) djela, onaj drugi postaje i bliži. Učinila je to i Ana Peynas. Gradeći dvije priče svojih baka, oblikovala je vrijednu međugeneracijsku premosnicu čiji ključ ne leži u bezrezervnom prihvaćanju, nego uzajamnom razumijevanju. Onome što nam, u međugeneracijskoj komunikaciji, nasušno nedostaje. Kao, naposljetku, i ovakvih priča. U posveti na samom početku autorica svoje djelo ispisuje bakama. Svojim bakama i „za njihove priče“ važne, poput onih talijanskih, za razumijevanje ključnog dijela nedavne povijesti. Dobro bi, lijepo i važno bilo da se karta koju Peynas na početku prilaže, kao kartu života svojih baka, proširi cijelom Europom. U protivnom, mnoge će priče (samo u Hrvatskoj prema procjenama iz 2018. živi 832.612 stanovnika starijih od 65 godina) kao nepovratno izgubljeno blago nestati i ostaviti nas sociološki, etnografski i, najvažnije, ljudski, siromašnijima.