Priča o Jeffu Baumanu

Nisam filmofil, i sve filmove pogledam nakon svih drugih, pa sam tek neki dan slučajno naišao na film Snaga je u tebi iz 2017. Odmah sam prepoznao o čemu se radi jer se sjećam bombaškog napada u Bostonu tijekom maratona, 15. travnja 2013. Tada su poginule tri osobe, a bilo ih je ranjeno čak 264. Na poznatoj fotografiji vidio se mladić u kolicima, teško ozlijeđenih nogu, okrvavljene i nagorjele odjeće. Kolica gura mlada Kineskinja, vuče ih spasitelj u fluorescentnoj zaštitnoj odjeći, a uz njih trči muškarac s kaubojskim šeširom, okrvavljenih ruku.

Fotografija spašavanja

Ranjenik se zove Jeff Bauman i o njemu je taj film. Bauman je stajao na cilju i čekao zaručnicu Erin koja se natjecala, kad su bombe eksplodirale. Carlos Arredondo, onaj čovjek s kaubojskim šeširom, stajao je također uz ciljnu liniju i trkačima gurkao u ruke američke zastavice. Nakon eksplozije nije pobjegao, nego je preskočio ogradu, ugasio vatru koja je zahvatila Baumanovu odjeću i ostao uz njega dok nije došla pomoć – Devin Wang i Paul Mitchell, koje znamo s fotografije. „Fotografija nije ono što većina ljudi misli da jest“, rekao je kasnije Bauman o snimci koja je obišla svijet. „To nije slika bombaškog napada. Ne pokazuje eksploziju i ne pokazuje da sam ozlijeđen. To je fotografija spašavanja.“

Bauman je imao 27 godina. Bio je operiran isti dan i amputirane su mu obje noge iznad koljena. Budući da je izgubio mnogo krvi, lebdio je između života i smrti, a spašen je zahvaljujući velikim transfuzijama i infuzijama, kao i još jednom operacijom zbog unutarnjih ozljeda. Bio je tako blizu bombaša da ga je mogao kasnije identificirati. Fotografiju su vidjeli svi i o njoj raspravljali: je li bila previše eksplicitna? Je li fotograf iskoristio žrtvu? Kad su se Bauman i fotograf Charles Krupa, koji radi za Associated Press, kasnije upoznali, Krupa mu je rekao: „Žao mi je.“

„To me iznenadilo“, rekao je Bauman. „Nisam mislio da će osjećati bilo kakvu krivnju ili žaljenje, jer nije učinio ništa loše.“ Dapače, Krupi je odgovorio da se ne brine jer je radio svoj posao, i to dobro – da je dokumentirao to što se dogodilo, i da je pokazao svijetu istinu, da bombe trgaju meso i lome kosti, te je tako tragediju učinio zbiljnom. Ipak, Bauman je tu sliku pogledao samo jednom i više nikad. „Dio mene, pretpostavljam, želi da slika uopće nikada nije snimljena“, kaže Bauman. „Ali nisam ljut zbog toga. Nikako. Svaki dan toliko radim na tome da se vratim svojem normalnom životu da si ne mogu priuštiti ljutnju, čak ni na bombaše. Ne mogu se gledati unatrag. Ta mi energija treba za druge stvari.“

Na povratku u normalan život Bauman je bio veoma medijski praćen. Na prvu godišnjicu terorističkog napada objavljena je knjiga o njegovu oporavku koju je napisao Bret Witter; Josh Haner iz New York Timesa sve je fotografski dokumentirao i za taj rad dobio Pulitzerovu nagradu; 2017. snimljen je film prema Witterovoj knjizi, a Baumana je glumio oskarovac Jake Gyllenhaal. Film je imao svjetsku premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu i dobio vrlo pozitivne kritike kritičara, koji su pohvalili ozbiljan pristup priči i Gyllenhaalovu izvedbu. No film je u kinima propao: na njega je utrošeno 30 milijuna dolara, a zaradio je samo 8.

Film je iskren i ništa ne uljepšava. Jeff Bauman je dobričina, ali nije osobito uspješan: radi na šalteru restorana Costco i živi u malom dvosobnom stanu s majkom alkoholičarkom Patty. Njegova zaručnica Erin trči na Bostonskom maratonu kako bi prikupila novac za bolnicu u kojoj radi, i to je razlog zašto se toga dana Jeff našao tik uz Tamerlana Carnaeva koji je postavio eksploziv; no Bauman je preživio i identificirao ga, zahvaljujući čemu je kasnije uhićen drugi terorist, Džohar Carnaev. Bauman odjednom postaje junak nacije, ali teško se nosi sa slavom. Pozivaju ga na javne događaje, gdje se od njega očekuje da maše zastavom, pozivaju ga i u show koji vodi Oprah Winfrey. No Bauman se slama pod teretom izloženosti te odbija Erin od sebe, a istodobno zapada u potištenost, prestaje odlaziti na fizikalne terapije i opija se s majkom. Kada mu Erin priopći da je u drugom stanju s njim, on se ponovno slomi i prizna da se osjeća potpuno nevrijedno i nedostatno i za običan život, a kamoli da još bude otac. Erin mu u bijesu odgovara da on neprestano bježi od svojih problema i ostavlja ga u automobilu, ne izvadivši mu invalidska kolica iz prtljažnika. Dok se ona pakira u stanu i napušta ga, uplakani Bauman puže po parkiralištu – jer nije uspio naučiti hodati s novim protezama, vrijednim 100.000 dolara, koje imaju ugrađeni čip.

Bauman je shvatio da je inspiracija drugima, i da je možda izgubio zdravlje, ali da može ljude tješiti i nadahnjivati

Prijelomni trenutak nastaje kada se Jeff Bauman sastao s Carlosom Arredondom, čovjekom koji mu je priskočio u pomoć u najkritičnijim trenucima. Bauman sa zaprepaštenjem od njega čuje da je Arredondo zahvalan njemu, zato što mu je mogao pomoći. Naime, Arredondov sin bio je marinac u Iraku gdje je stradao od improvizirane bombe. Kada su mu to došli priopćiti njegovi suborci, nesretni se otac zatvorio u njihovo vojno vozilo i zapalio; spasili su ga, riskirajući vlastite živote, ali bio je gadno ozlijeđen, tako da je na sprovod sina bio donesen na nosilima. „Nisam na to ponosan“, rekao je Arredondo Baumanu. Njegov mlađi sin, koji se nije mogao nositi sa smrću starijeg brata i očevim očajnim stanjem, izvršio je samoubojstvo. Arredondov odlazak na bostonski maraton, i to što je dočekivao trkače s američkim zastavicama, bio je oblik njegova iskupljenja – pokušaj da pruži barem neki smisao životu. No pravi osjećaj iskupljenja dobio je tek kada je spasio Jeffa Baumana.

Tada je Bauman shvatio da je inspiracija drugima i da je izgubio zdravlje, ali može ljude tješiti i nadahnjivati. Prestao je piti, žustro se posvetio rehabilitaciji, i čak su ga pozvali da baci prvu loptu na bejzbolskoj utakmici Red Soxa u Fenway Parku. I ondje se ponavlja isto čudo koje je doživio u razgovoru s Carlosom Arredondom – nepoznati mu pristupaju i povjeravaju gdje su u životu oni bili ranjeni i kako ih je njegov napor potaknuo da se promijene i nađu novu snagu. Na koncu se Bauman pomirio se i sa sobom i s Erin; vjenčali su se 2014, a ubrzo se rodila i njihova kći Nora Gail Bauman. Do snimanja filma i Erin je uspjela proći kroz cilj bostonskog maratona.

Benjamin Lee, iz engleskih novina Guardian, jedan je od kritičara koji su pohvalili film Snaga je u tebi. Nahvalio je film, koji je režirao David Gordon Green, prema scenariju glumca Johna Pollona, kao dramu ispunjenu toplinom i humanošću, koja ne zatamnjuje ružnu stvarnost. „Bauman je inspirativna figura“, kaže Lee, „ali on je samo običan dečko, prepun nesavršenosti poput svih ostalih. Tijekom cijelog filma smatra da nije prikladno da ga nazivaju herojem, a uzvišenost izbjegavaju i Green i Gyllenhaal. Nekima bi se moglo činiti da se tema podcjenjuje, ali kada su stvari male, čine se većima.“

Pa ipak, film je propao kod publike. Oni koji su mu pljeskali kao junaku, nisu htjeli gledati njegovu patnju na platnu. Teško je od invalidnosti učiniti medijski spektakl, a u filmu to, srećom, nije niti pokušano. Ranjavanje Jeffa Baumana, u dramatičnom događaju koji je zapravo oružani napad na državu, mediji su mogli pokazati kao junačku tragediju. Bauman je bio poput vojnika koji je stradao braneći domovinu, pa čak i više od toga, jer je bio nenaoružan. Njegovo je preživljavanje bilo čudo, čudo na koje atentatori nisu računali, tako da je bio i oruđe pravde. No ispod sve te nacionalne propagande, Jeff Bauman bio je običan čovjek koji se u svemu tome nije snalazio. U njegovoj žrtvi nije bilo uzvišenosti jer nije bila dobrovoljna. Oni koji su ga slavili nisu bili suočeni s njegovom invalidnošću 24 sata na dan, kada se osjećao nesposobnim za najjednostavnije stvari. Mediji su ga poštivali i iskorištavali, a on nije imao ništa ni od jednog ni od drugog.

Najvažnija lekcija

Odnosno, imao je mnogo: dobio je skupu rehabilitaciju i još skuplje proteze, kao i pozornost javnosti, pozornost koja mu je na kraju otkrila novi životni put. Njegova je fotografija bila ikonična, i to ga je na kraju pretvorilo u ikonu: u izvor nadahnuća za druge. Bauman se na kraju saživio s idejom da je junak, ali nikad nije lagao samome sebi da je htio biti junak – pa čak i da bi to postao da je imao izbora.

Moramo reći da priča o Jeffu Baumanu ne bi mogla biti ispričana u Hrvatskoj: nema u nas te američke zahvalnosti, i nema snage za tako moćan film. To je šteta, jer u nas ima mnogo sudbina poput njegovih. Bomba mu je promijenila život na gore, fotografija mu ga je vratila. O njoj je Bauman 2014, na prvu godišnjicu napada, rekao: „Da ta fotografija nije postala ikonična, postala bi neka druga. To je svijet u kojem živimo. Svi sve fotografiraju. Ako ljudi ove godine razgovaraju o fotografiji, nadam se da će se toga sjetiti. Nadam se da se sjećaju da je čovjek u kolicima, onaj bez nogu: živio. Ima zaručnicu i dijete na putu; ponovno uči hodati; bit će u redu. Volio bih da nisam taj čovjek, ali ne zato što bih volio da nisam na fotografiji. Samo bih volio da još imam noge. Ali drago mi je da ljudi imaju sliku koja će ih podsjetiti na najvažniju lekciju od 15. travnja 2013. godine: da će dobri ljudi svaki put trijumfirati nad kukavicama i idiotima.“