Dizzy je otišel

Novi album 91+ tek je jedan povod za kratak razgovor s vječnim mladićem domaće scene – Stjepanom Jimmyjem Stanićem.

Stjepan Jimmy Stanić na otvorenju međunarodnog uličnog festivala Cest is d’best u Glazbenom paviljonu na Zrinjevcu 18. kolovoza prošle godine/ Izvor: Borna Filić, PIXSELL

Što vas je motiviralo da se još jednom vratite starim pjesmama? 

Htio sam ih malo osvježiti. Starijim skladbama dali smo malo puniji zvuk, s modernijim ritmom. Ustvari, starih stvari imam koliko hoćete, ali treba ih znati odabrati. Napisao sam i dvije nove pjesme –Smoky i Mama Inez. Josip Cvitanović sve je to famozno uredio, napisao aranžmane. Svaka mu čast. Da nije njega, album ne bih ni snimio, on se za sve pobrinuo pa će od mene dobiti Oskara (smijeh). 

Kao da sa svakom novom generacijom bez teškoća znate uspostaviti kontakt. Postoji li ključ koji otvara vrata do mlade publike?

Ne postoji. Morati jednostavno voljeti to što radite. Ja obožavam svoju glazbu i nastojim pronaći način da emociju prenesem na slušatelje. Potpuno je svejedno koje je tko dobi, koliko su stari ili mladi – sve dok osjete koliko volim to što radim. Čim osjete moju ljubav prema glazbi, prihvate to kao nešto svoje. I to je uvijek tako. Uz malo humora, to uvijek uspije. 

Stjepan Stanić i Vladimir Kočiš Zec sa suprugama Barbarom i Dinom na promociji dokumentarnog filma o Jimmyju, Prolazi sve, u Zagrebu 2019./ Izvor: Matija Habljak, PIXSELL

Izvodite glazbu raznih žanrova, od šlagera i countryja do jazza. No uvijek sam smatrao da vam je jazz najviše pri srcu. Je li to ispravan dojam?

Jest. Jazz ima puno ogranaka – ragtime, blues, swing. Ono što ja pjevam jedna je njegova vrsta, to nije moderni jazz, nego američka evergreen glazba. Čim tako pjevate, i to činite na engleskom, ljudi će vam odmah reći da pjevate jazz. Pravi jazz nešto je sasvim drugo, to je improvizacija: otpjevate jednu pjesmu, a onda ju ponovite tri, četiri puta na iste harmonije, da zvuči drukčije. Ovo što ja radim jest jazz, ali malo drukčiji. To što pjevam na engleskom jeziku ljude navodi da pomisle da je to pravi jazz.

Jeste li u oblikovanju vokalnog stila imali uzore? 

Naravno. Najprije sam slušao Binga Crosbyja, ali Sinatra mi je uvijek bio broj jedan, zbog savršene dikcije i perfektnog glasa. Njegov vokal ne može nitko imitirati: možete otpjevati pjesmu koju on izvodi, ali nemoguće je postići isti učinak. Tonyja Bennetta volim, slušamo ga često. On je posljednji iz te ekipe koja je svirala i pjevala američke skladatelje koje i ja volim. Ak' se on zgasi, bojim se da se takva glazba više neće čuti.

U knjižici novog CD-a Nino Škrabe opisuje vas kao „posljednjeg Mohikanca starog Zagreba“. Može li se Zagreb vašeg odrastanja usporediti s današnjim?

Ne može, ono je bilo nešto sasvim drugo. Bio je to posve neki drugi grad, sve je bilo drukčije, i kada ga se sjetim, često mi fali. Naravno da se sve mijenja, progresa mora biti, ali nikakve sličnosti nemaju ta dva Zagreba: niti ljudi, niti odnosi među ljudima. Najviše mi nedostaje nekadašnja mirnoća. Bilo je tada puno manje stanovnika nego danas, i to su bili ljudi koji su manje-više bili iz samog Zagreba, pa mi se bilo lakše među njima osjećati kao doma. Svi su se poznavali, pozdravljali na ulici, uključujući i konduktere u tramvaju. Znate, ono, „Ah, gospon inžinjer, kam idete danas?“ I tak', bila je to neka posebna intima. Danas ljudi više ne razgovaraju među sobom, ili to rade jako malo.

"U Zagrebu mi fali nekadašnja mirnoća. Svi su se poznavali i pozdravljali na ulici."

Legendarna singlica Moja kobila Suzi

 Novi album Stjepana i Barbare Stanić

Možda je mlađim ljubiteljima jazza manje poznata anegdota da ste, sasvim slučajno, zasvirali kontrabas u sastavu legendarnog američkog trubača Dizzyja Gillespieja na njegovom zagrebačkom nastupu 1956. Kako se to dogodilo?

Tako što se njegov basist nije pojavio. Sjedim tako u publici u prvom redu i čekam koncert kao i svi drugi, ali nikako da počne. I onda dolazi konferansje i pita me: „Čuj, hoćeš svirati?“ Pitam gdje, a on kaže „pa tu, sad, s Dizzyjem“. Pitam ga, jesi li poludio, a on mi veli da mu se basist nije pojavio, da se negdje vjerojatno napio. Bio je tamo i Prohaska, kažem mu da uzme njega, jer je Prohaska bio na glasu kao majstor na basu. Bilo je i drugih vrsnih basista u publici, ali nitko se nije usudio, pa reko' OK, idem ja. U garderobi sam Dizzyja pitao „imaš kakve note“, a on mi daje neke ceduljice i kaže „ma poznaješ sve to“. I srećom, stvarno sam poznavao njegove stvari koje je izvodio s bigbandom. Malo sam se oslonio i na sluh pa smo vrlo dobro obavili posao. Trebao sam ići na turneju s njime, ali mi nisu dali putovnicu pa nisam mogao. 

Niste imali putovnicu? Ali inače ste svirali po Njemačkoj i na drugim stranim pozornicama.

Jesam, ali to je bilo poslije. Nakon tri godine zvali su me u policiju. Vratili su putovnicu i rekli da se ispričavaju, jer su nešto očito „krivo čuli o meni“. Ja im na to kažem, sad ga fućkaj, Dizzy je već davno otišel (smijeh).

Posljednji džentlmen starog Zagreba

Stjepan Jimmy Stanić volio je katkada nastupiti i na brucošijadama. Potpisnik ovih redaka sjeća se jedne takve prigode, čiji je prizor nekome mogao izgledati gotovo nadrealno: početkom 80-ih u ispunjenom klubu Kset, pred nagužvanom i raščupanom rokerskom publikom osvanuo je Jimmy, elegantno odjeven, predvodeći mali sastav i doimajući se poput kulerske ikone prebačene iz nekog drugog vremena. Bez ikakvog vidljivog napora kombinirao je klasike s (katkad lascivnim) dosjetkama, zalazeći u područje jazza, countryja i purgerski intoniranih šlagera. Bio je duhovit kada je trebalo, ali ozbiljan kada je glazba u pitanju, i općenito, publiku i atmosferu kontrolirao je od prvog do posljednjeg takta. 

Sugestivno, svježe i raskošno

Jimmyjev stabilan status među publikom svih uzrasta nikada nije bio upitan. I studenti su ga obožavali, premda iz razloga ponešto različitih od onih kojima je privlačio svoju generaciju. Bez obzira na to što se gotovo nikada nije ozbiljnije bavio rock glazbom, Jimmy je uvijek imao mentalitet svojevrsne rock zvijezde: potpuno slobodnog duha, autentičan i svoj, na rubu mainstreama, Stanić poput šarmantnog autsajdera plovi kroz vrijeme ne nastojeći se prilagoditi novim naraštajima publike. Zapravo, dojam je da se svaka nova generacija prilagođava njemu.

Već je tada, ranih 80-ih, bio veteran domaće glazbene scene s tridesetak godina scenskog i diskografskog iskustva. Toliko je, naime, bilo prošlo od nastupnog singla Cowboy Jimmy s kojim se 1954. predstavio publici – no tada je malo tko mogao vjerovati da nije prevalio niti polovicu profesionalnog puta. On, dakako, traje i danas, kada je u počast vlastitoj dugovječnosti, objavio novi studijski album znakovito naslovljen 91+ (Croatia Records). Snimljen je prošlog svibnja u suradnji s Orkestrom Josipa Cvitanovića, a koncipiran je od novih snimaka starih standarda – tu su Moja kobila Suzy, potom neizostavni Dimnjačar u duetu sa suprugom Barbarom Stanić, te, uz ostale, emotivna balada Jutro će promijeniti sve. I da – jednako impresivna Zamagljen prozor, originalno iz filma Pukotina raja Vladimira Pogačića iz davne 1959.

Priča je dopunjena s trima novim pjesmama, od kojih su dvije autorske. Smoky je zabavna posveta mitologiji Divljeg Zapada, dok je skladba Mama Inez položena na elastičnim ritmovima salse. Jimmy Stanić hodajuća je definicija neuništive vitalnosti; njegov prepoznatljivi bariton još uvijek zvuči sugestivno, svježe i raskošno, nadopunjujući se s Cvitanovićevim lepršavim aranžmanima i neznatno osuvremenjenom produkcijom. Primjerice, Mimi (autorska pjesma koja je u ranoj inačici uvrštena davne '84. na LP Vječne melodije 3), ukazuje na jazz kao izvorište njegove najveće, možda i ključne glazbene ljubavi. 

U svijetu koji funkcionira u skladu s imperativom vječne mladosti, pravi je užitak slušati nekoga tko je, čini se, potpuno neopterećen svojim godinama, a još manje trendovima. U izvedbi evergreenaProlazi sve, dirljivoj odi neugasloj ljubavi, postavljenoj na kraj novog albuma, plamti isti žar – i ista energija, obogaćena dodatnim iskustvom. Baveći se swingom, jazzom i country & westernom, Jimmy je uvijek izvodio glazbu za odraslu, zrelu publiku, a šale je, poput vrsnih stand-up komičara – izvodio za sve. Danas je tek nešto stariji, i ništa manje uvjerljiv u onome što je za njega prirodno poput udisanja zraka ili ispijanja jutarnje kave. U onome što radi od... Doista, od kada? 

Iako je rođeni Zagrepčanin, karijeru je počeo ranih 1950-ih na terenu, kao pjevač, gitarist i kontrabasist, najprije po lokalima u Bosni („ja sam lokalni muzičar“, zgodno će sročiti), a potom u rodnome gradu. Nastupao je na kultnim pozornicama zagrebačkog Glazbenog zavoda i Varijetea, ali ga je nomadski impuls poslije vodio i u inozemstvo: u Njemačku, Austriju, posvuda gdje je bilo publike za njegov topao vokal, jazz standarde i štoseve koji su nastup činili sočnijim. Od prvih dana i bitnih festivala do novog albuma, njegov je opus žanrovski definiran dvjema ranim singl pločama: country pošalicom Cowboy Jimmy i izvedbom skladbe Colea Portera Volim Pariz (1955), izvedenoj u suradnji s dirigentom Miljenkom Prohaskom te Plesnim orkestrom Radio Zagreba. Dakle, s jedne strane zafrkantski, romantični duh Divljeg Zapada, s druge izdašno vrelo Velike američke pjesmarice. I sve to uronjeno u urbani ugođaj Zagreba kakvog se sjećamo sa starih razglednica. 

Žudnja za životom

Jednom je na novinarski upit o razlozima dugovječnosti odgovorio da „postaje nervozan kada ne pjeva nekoliko dana“, i doista: glazba je, osobito ako dolazi u kombinaciji s komičarskim darom, esencijalno pogonsko gorivo za održavanje dugog života na turbulentnoj sceni, vječito opterećenoj paničnim strahom od starenja. Neki glazbenici s vremenom padaju u mrak anonimnosti. Oni s(p)retniji postaju bolji, ili ih održava ista, neugasla žudnja za životom. Njegujući začudnu mješavinu fine patine i neopterećujuće vedrine, Jimmy nesumnjivo pripada potonjoj skupini.