Kristina Semenjuk, književnica

Kristina Semenjuk dobitnica je priznanja Antun Lastrić Hrvatske knjižnice za slijepe

Izvor: privatna arhiva

Kristina Semenjuk dobitnica je prizna­nja Antun Lastrić Hrvatske knjižnice za sli­jepe. Slijepa autorica objavila je sedam zbirki poezije u izdanju ogranka Matice hrvatske u Novskoj, a članica je i Društva hrvatskih književnika. Govori o pristupu slijepim i slabovidnim osobama, „izvanrednom svi­jetu u izvanrednom svijetu“ pandemije i potresa, inkluziji u kulturnim ustanova­ma te poetskim slikama utkanima u riječi.

„Često se sama sebi znam nasmijati kako sam još u osnovnoj školi voljela crtati ljekarne, kada smo slikom morali izraziti svoje buduće zanimanje“, započinje svoju životnu pripovijest pjesnikinja Kristina Semenjuk, dobitnica priznanja Antun Lastrić za doprinos kulturi, obrazovanju i pismenosti slijepih osoba. Priznanje je treću godinu zaredom, tijekom Mjeseca hrvatske knjige u studenom 2020. godine, dodijelila Hrvatska knjižnica za slijepe. U obrazloženju stoji da je riječ o iznimno talentiranoj slijepoj osobi koja je objavila sedam zbirki poezije te je primljena i u Društvo hrvatskih književnika (DHK). Osim pojedinačnog priznanja, ono se dodjeljuje i ustanovama, tako da je uz Semenjuk laureat i Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. 

Optimistična i vedra Kristina rođena je 25. kolovoza 1964. u Novskoj, gdje i danas s roditeljima prolazi globalnu pandemijsku muku korone i lokalno podrhtavanje tla koje je Sisačko-moslavačku županiju pogodilo na duge staze. Unatoč svim nedaćama, rijetko se tko zapita kako je slijepim i slabovidnim osobama, upravo zato i pjesnikinja Semenjuk sugerira da im se pristupi bez sustezanja. Spontano, prirodno, jednostavno. 

„Problem između videćih i slijepih osoba jedino je u pristupu. Nama mnogo znači razgovor. Svaki prilaz i kontakt dar je od Boga. Kao slijepa osoba uvijek nastojim prva započeti razgovor. Možda bi i ostale slijepe osobe tako trebale gledati na stvar. No svi smo različiti“, iskrena je Kristina koja je sretno djetinjstvo i mladost provela u rodnom gradu. Na tragu nacrtanih likovnih radova, završila je Srednju farmaceutsku školu u Zagrebu, ali fakultet je bila prisiljena prekinuti zbog rapidnoga gubitka vida. Tražila je pomoć svugdje po svijetu, ne samo radi povratka vida već zbog zaustavljanja progresije bolesti. Nije pomoglo, ali Semenjuk nije očajavala. Otvorila je sebi vrata poetskih nadahnuća.

„Kada sam izgubila vid, posvetila sam se, točnije, vratila pisanju. Još sam tijekom školovanja bila članicom literarnih skupina i dobivala nagrade za pjesme i prozne sastavke. Intenzivno sam se vratila pisanju“, svjedoči pjesnikinja, osobito ponosna na posljednje priznanje. 

„Antun Lastrić bio je slijepa osoba, radio je u Udruženju slijepih Hrvatske od 1964. do umirovljenja. On je zaslužan za osnutak Hrvatske knjižnice za slijepe u kojoj se snimaju književna djela, časopisi, udžbenici. Osnovao je i tiskaru za knjige na Braillevom pismu. Zaslužan je za boljitak i unaprjeđenje života slijepih osoba u Hrvatskoj. Ovom nagradom dan je pečat svim mojim pjesmama u sedam zbirki, što je priznanje i poticaj mojem radu“, naglasila je sugovornica, čije su pjesme odavno prepoznali u ogranku Matice hrvatske u Novskoj, čija je članica dvadesetak godina.

„Ogranak je izdavač svih mojih zbirki. Zadovoljna sam suradnjom i nadam se nastavku suradnje. Jednako sam radosna zbog primanja u DHK 2016. godine. Drago mi je zbog uvaženosti mojih pjesama i osobe“, kazala je Kristina i dodala i to da se rado odaziva na ležerne i emotivne susrete s učenicima osnovnih i srednjih škola: „Svi koji žele mogu dobiti moje knjige. Na prošlom susretu prije pandemije, pojedine djevojke prilazile su mi i grlile me. To je neprocjenjivo iskustvo. Jako sam zadovoljna kako me primaju u mojem gradu i šire.“

Pjesnikinja Semenjuk posebno promišlja o inkluziji slijepih i slabovidnih osoba u društvo, o njihovom prihvaćanje kao osoba s određenim različitostima, potrebama i mogućnostima. „Slijepi trebaju biti prisutni u društvu, primljeni bez predrasuda i ograničenja. Slijepe osobe trebaju, kao i sve druge, razviti svoje talente i opredjeljenja, jer uvijek postoji način kako se ostvariti te uspjeti u svojem radu, ovisno o polju djelovanja. Ima uspješnih slijepih osoba koje su pokazale da sljepoća ne mora biti prepreka u ostvarenju njihovih ciljeva“, rekla je zadovoljna radom Udruge slijepih Grada Kutine i dijela Sisačko-moslavačke županije.

U napaćenoj županiji djeluje i druga istovjetna udruga, smještena u potresenom Sisku. Snažna je poveznica oba grada s Novskom, kao i u slučaju posljednje osnovanog ogranka DHK-a, koji je s predsjednikom Sinišom Matasovićem u prvoj godini postojanja (od studenog 2019) mnogo napravio kroz promocije, književne večeri i tribine Književni tabure. Primjetan je književni zamah usustavljenog ogranka, obogaćen i nagradom Korzo slova za neobjavljenu knjigu. 

„Predstavljeni su mladi autori, čitane su pjesme, prozni zapisi. Zbog korone i potresa sve je sada stalo. Kada prođu nevolje, nastavit ćemo u istom tempu“, nada se Kristina Semenjuk, svjesna težine suživota s koronom i potresima. 

„Svi znaju da slijepe osobe, kada se kreću u nepoznatom prostoru, trebaju videćeg prijatelja. Socijalna distanca izaziva dodatne poteškoće. Nama je dodir jako važan, a kako opipati sve što bismo trebali spoznati kada moramo imati rukavice? Riječ je o izvanrednom stanju u izvanrednom stanju. Rano sam se povukla kako ne bih zarazila druge. Uglavnom boravim u kući i dvorištu koje mi je nezamjenjiv prostor. Nastojim tako sačuvati sebe i svoje roditelje koji pripadaju rizičnoj skupini. Uz koronu su došli i snažni potresi koji su pogoršali stanje, jer prilično je teško spojiti bolest i prirodnu nepogodu. Jako je stresan, težak osjećaj i on utječe na sve osobe s područja županije“, kazala je Semenjuk o svim zdravstvenim i elementarnim nepogodama koje su pogodile Hrvatsku. 

Što se tiče poezije, ono najčešće pitanje slijepim i slabovidnim osobama jest kako ju stvaraju, odnosno kako im dolaze slike usklađene s riječima. 

„Ljudi vide papir na kojem ispisuju stihove, a ja u glavi imam predodžbu papira po kojem pišem, brišem, križam, ispravljam, sve dok pjesma ne bude gotova. Dok ne izrazim ono što osjećam, nisam zadovoljna pjesmom. Nadahnuća i slike crpim iz svijeta koji me okružuje. Naravno, iz unutarnjeg svijeta. Moje su pjesme najčešće rezultat prožimanja dvaju svjetova. Presretna sam što sam vidjela do 30. godine jer imam predodžbe svijeta. U sebi vidim boje, pojmove i oblike okoliša, mogu o njima vjerno pisati, na sebi svojstven način“, posvjedočila je autorica sedam zbirki poezije: Biserje tame, Pišem svjetlošću, I mogu srcem vidjeti, Unutarnja zvona, Tko mi je ukrao sunce, Grlim svoga anđela i Tek molitvu imam. Poezija joj je objavljivana i u časopisima, uvrštena je u zavičajnu čitanku Istine srca i pojedine antologije. U službenoj Kristininoj biografiji stoji: „U pisanju spoznaje radost, a knjige su snovi koje živi.“ Tražili smo dodatno pojašnjenje, jasno, o pjesmama i snovima.

„Svjetlost je zaštitni znak mojih pjesama. Na naslovnici prve knjige je velika, otvorena školjka s biserom koji zrači svjetlošću. Ta svjetlost su moji stihovi. Svjetlost se proteže i na drugu zbirku Pišem svjetlošću. I tako sve do sedme knjige koja završava pjesmom Sunce. Svjetlost je konstanta koje prati moje pisanje od početka. Ono što se promijenilo u mojem životu i pisanju jest – duhovnost. Ona je osobito izražena u posljednje dvije knjige“, napominje pjesnikinja koja je zbirku Tek molitvu imam otvorila ciklusom od 38 pjesama duhovnog karaktera.

„Moje duhovne pjesme zapravo su molitve kojima se obraćam Bogu i razgovaram s njim. Naši razgovori teku tako da Boga katkad molim za nešto u životu, iako On najbolje zna što mi je potrebno. Katkad sam jako ljutita jer se događa nešto što smatram da ne bi trebalo. Ipak, svjesna da se ništa ne događa uzalud. Katkad sam zahvalna na svemu što imam. Sve moje duhovne pjesme završavaju vjerom u dobro koje trebamo davati drugima i svemu što nas okružuje, vjerom u svjetlost i vjerom u ljubav koja je sami Bog“, posvjedočila je Kristina. Hrvatska knjižnica za slijepe objavila je sve njezine zbirke u audiozapisu, a pojedine su tiskane i na hrvatskoj brajici.

„Moje knjige dostupne su slijepim prijateljima i oni vole moju poeziju. To se može vidjeti i jer me udruge slijepih iz različitih hrvatskih gradova pozivaju na organizirane književne večeri u gradskim knjižnicama. Sretna sam jer se na tim događajima okupi mnogo zainteresiranih čitatelja, ne nužno samo slijepih osoba. Osobito ističem književne večeri u Koprivnici. Tamo sam bila jedina slijepa osoba“, s ponosom ističe Semenjuk koja je u podravskoj prijestolnici dobila posebno priznanje na natječaju ljubavne poezije Zvonimir Golob. 

Više ne mora crtati ljekarne. Iako nikada nije dobila priliku raditi u njima. Farmacija jest ostala njezina ljubav, no vjeruje kako je pjesništvo, ma kako joj struka bila značajna u vrijeme krize i pandemije, još jače, vječnije. U miru svoje kuće u Strossmayerovoj ulici u Novskoj jamačno će osluhnuti i istkati još mnoge vrsne stihove. Oni i jesu najbolji lijek protiv težine jave.