Inkluzijom protiv zlostavljanja

Potaknuto javnom ispoviješću jedne hrvatske glumice o tome da je u mladosti bila silovana, i da to nikada nikome ni­ je rekla, otvorio se javni prostor brojnim drugim ženama i djevojkama da progo­vore o onome što su mučno skrivale: da su bile žrtve spolnog nasilja. Mnoge te sudbine povezuje to da se napastovanje odvijalo u školama i na fakultetima, da su učitelji, profesori, treneri i instruk­tori zloupotrebljavali svoj položaj kako bi, u blažim slučajevima, dobacivali neu­godne i uvredljive riječi, a u težim fizički nasrtali na djevojčice i djevojke koje su im bile povjerene.

Zlostavljač kao monstrum

Svi su ti slučajevi sada u nekoj sivoj zoni: zločin je imenovan, ali ne i počini­telj; priča je ispričana, ali za nju je teško dati dokaze jer se sve odvilo u četiri oka, u profesorovu kabinetu. Privatne odnose učenika s drugim učenicima, studentica sa studentima, profesora sa studenticama institucije ne reguliraju. A baš se na insti­tucijama ljudi susreću na mnoge načine, pa i intimne, i u toj institucionalnoj sjeni može doći i do nasilja. Kontekst svake ustanove predstavlja dinamičnu i zamr­šenu mrežu odnosa. A koliko će i kako odnosi u odgojnim i obrazovnim usta­novama biti na korist djeci i mladima ovisi najviše o kulturi te ustanove i nje­zinih profesora. Nažalost, neke odgojne i obrazovne ustanove u Hrvatskoj nisu bile, i još uvijek nisu, mjesta inkluzije, gdje će učenice i studentice biti podrža­ ne u istraživanju, učenju i napredova­nju. Marija Montessori, pionirka nove pe­dagogije u Italiji, zamišljala je idealnu školu kao prostor mekoće koji ispunja­va poštovanje prema drugima, slušanje i pozornost – školu koja je vedro, ljubaz­no i ugodno mjesto za život. Svjedočenja o spolnom nasilju pokazuju da su neke naše škole, gimnazije i sveučilišta mjes­ta tvrdoće, mjesta bez poštovanja, nelju­bazna, ispunjena grozom i prijetnjom.

Nasilnik je, redovito se pokazuje, ugledna osoba za koju jamči njezin radni kolektiv; bilo kakve optužbe učenica i stu­dentica strogo se proučavaju i rutinski od­bacuju, da bi nasilnik potom bio još i pro­ maknut. To je zato što nasilnik ima dva lica – jedno za okolinu, a drugo za zlostav­ljane. Nastrani profesor u samoći kabi­neta vrijeđat će ili čak pokušati obljubiti studenticu, ali na službenim sastanci­ ma i predavanjima bit će uljudan i sim­patičan, nosit će odijelo, košulju i kra­vatu, i konverzirati kulturno i duhovito. Neće pipati dekanicu na vijeću, toliko je razuman. I ako nesretna žena izađe u javnost, kolege će jednodušno reći da to nije moguće. Žrtve znaju da je to tako i ne prijavljuju prijestup. Jer ako to učine, nasilnik se tek tada razjari: u pobunjenoj žrtvi vidi odraz sebe – krvoločnog čudo­višta – i spreman ju je uništiti do kraja.

Francuska psihoanalitičarka Marie­ France Hirigoyen, čije su dvije izvrsne knjige prevedene na hrvatski, zlostavlja­če naziva jednostavno perverznim oso­bama. Ako je perverzan bračni drug, reći će supruzi, nakon što ju je udario, da to nije bilo tako strašno, da joj u ovom tre­nutku ne može dati više, ali ju voli, da je uostalom i ona uvelike kriva zato što se razjario, da se može sve riješiti, da ga ona tjera od sebe kada joj on baš želi toliko dati. Ako su perverzni roditelji, govore da ste im uništili mladost, da zbog vas nisu studirali, da ste majci razderali utrobu, da ih ne poštujete i da ste prema njima neiskreni. Ako su perverzni kolege na poslu, uzdišu, gledaju u pod, ogovaraju vas, isključuju i izoliraju. Ako je perver­zan šef, ne želi s vama razgovarati, daje proturječne naloge, pretrpava vas poslo­vima, prisvaja vaša postignuća, okrivlju­je vas bez razloga, kopa vam po smeću ili računalu nakon što odete kući. Perverzni želi samo jedno: kontrolu.

Nasilnik u pobunjenoj žrtvi vidi odraz sebe, krvoločnog čudovišta – i spreman ju je uništiti do kraja

Svojedobno se u Hrvatskoj dosta pisa­lo o našem veleposlaniku koji ne samo da je tukao ženu nego joj je propisivao i kako da pali svjetlo i kako da spušta čašu na stol. Netom prije pandemije korona­ virusa trojica znamenitih ljudi  javno su osramoćeni jer su zlostavljali žene: holivudski producent Harvey Weinstein, španjolska operna zvijezda Plácido Do­mingo i švicarski katolički dobrotvor Jean Vanier. Weinstein je prošle godine osuđen u New Yorku zbog napastova­nja glumica i suradnica, a brojni ga još procesi očekuju; svjetska unija opernih djelatnika izdala je priopćenje u kojem Dominga proziva zbog „neprikladnog ponašanja, od flertovanja do seksualnih prijedloga na radnom mjestu i izvan nje­ ga”; udruga Arka, koju je Vanier uteme­ljio, i koja širom svijeta skrbi o mentalno hendikepiranima, objavila je da je njezin nedavno preminuli osnivač barem šest žena navodio na spolne odnose, kori­ steći svoj položaj duhovnog autoriteta. Sva su trojica bili superzvijezde. Wein­stein je osvojio samo jednog Oskara, za Zaljubljenog Shakespearea, ali bio je jedan od najmoćnijih ljudi u svijetu filma. Do­mingo je desetljećima bio najomiljeniji tenor na svijetu, nastupivši u 151 različi­toj ulozi, kao nitko dosad, a osim toga bio je intendant opera u Washingtonu i Los Angelesu. Vanier, koji je preminuo prije dvije godine u dobi od 89 godina, osim Arke, koja ima 147 zajednica u 35 zema­lja, utemeljio je i zajednicu Vjera i svjetlo s 1800 filijala u 80 zemalja; za života bio je ozbiljan kandidat za Nobelovu na­ gradu, a nakon smrti za blaženika Ka­toličke crkve.

Eto kako nasilnik može biti sjajan, šarmantan, čak i duhovan! Teško se su­protstaviti tako moćnom čovjeku. Ma­rie ­France Hirigoyen iz kliničke prak­se zna da žrtva isprva izbjegava sukob da ne dođe do prekida odnosa – jer žrt­va voli supružnika, poštuje roditelje, tre­ba posao, želi studirati, divi se mentoru. No dok su u prvoj fazi žrtve samo parali­zirane, u drugoj budu uništene. Budu­ći da nastrani nikad ne napuštaju plijen, žrtva se prije ili poslije pobuni. Njezin otpor razotkriva nastranu strategiju. Čim je žrtva pokazala osjećaje, treba ju ušutkati, a za to služe uvrede, poniženja i ismijavanje. Nasilnik žudi za tuđim tjelesnim i duševnim dobrima, on se bo­ji da ih neće uspjeti oteti, on osjeća čis­tu mržnju. Budući da nasilnik smatra da žrtva ionako zaslužuje da je maltretiraju, svako odbijanje žrtve da se i dalje ponaša kao predmet djeluje mu opasno.

Zašto zlostavljani bračni drugovi tr­pe zlostavljača, zašto djeca traže roditelja koji ih je odbacio, zašto izmučeni zapo­slenici i dalje rade, zašto studentice i da­lje idu na predavanja? Nisu mazohisti, tvrdi Hirigoyen, oni su žrtve slučajno, samo zato što ih je nasilnik izabrao. Nasilnici iskorištavaju naivnost žrtve i parazitiraju na njezinoj vitalnost – samo da bi vladali i prikrili svoju nesposob­nost, u prvom redu nesposobnost da iš­ta osjećaju. A to mogu jer žrtve imaju ne­gativnu sliku o sebi – žrtva je jednom u životu čula da nije ni za što, a onda je u to i povjerovala. Zlostavljači tako postavlja­ju igru da ste vi uvijek krivi. Žrtva je zbu­njena, sumnja u sebe, osjeća krivnju, bo­ji se, osamljena je i tjeskobna, loše spava i još se gore osjeća. Budući da perverzne osobe i ne pomišljaju na to da se ne mo­ra lagati, sve što im kažete smatraju laži­ma. Razgovor zato s njima nema smisla – od njih se jednostavno treba odvojiti. No što kada se od njih ne može pobje­ći, kada su zlostavljači, kako se sada vidi, sveučilišni predavači i gimnazijski pro­fesori? Nezgodno je to da su mlade osobe ušle u obrazovnu ustanovu kako bi stekle znanje, a na putu do toga znanja ispriječilo se maltretiranje i prikrivanje toga zla. Kultura svake organizacije, pa i obrazovne, definira većinu onoga što se u njoj radi. Kultura je isprepletena s cilje­vima i životnom filozofijom organizacije. Lidija Vujičić, profesorica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, u svojoj knjizi Istraživanje kulture odgojno-obrazovne ustanove, pokazuje što sve kultura organizacije može učiniti ako nije toksična: ona, iz­ među ostaloga, pruža osjećaj identiteta svojim članovima, podržava razvoj kolek­tivne pripadnosti, daje standarde pona­šanja, djeluje na stavove i ponašanja po­ jedinca – a u svim ovim slučajevima prijavljenog zlostavljanja baš su te uloge kulture pregažene: niski standardi pona­šanja i odbijanje umjesto uključivanja; teško da žrtva ikada može razviti pripad­nost ustanovi koja ju je zlostavljala.

Ozračje povjerenja

Pred zakonom su žrtve nemoćne – zas­tara koja pomaže svim našim političkim i gospodarskim kriminalcima, pomaže i zlostavljačima; prijave su, čak i kada bi mogle biti dokazane, podnesene prekas­no. Srećom, neke ustanove reagiraju tako da su spremne promijeniti svoju kultu­ru, kao i ljude, njihov sustav vrijednosti i aspiracija, njihova razumijevanja i vjero­vanja. Louise Stoll, profesorica na Uni­versity Collegeu u Londonu, predložila je deset kulturnih normi koje mogu pobolj­šati kvalitetu svake odgojno-­obrazovne ustanove: sve je u tome kako se ljudi od­ nose jedni prema drugima i koliko se ci­jene. Stoll kaže da škole i fakulteti mora­ ju imati zajedničke ciljeve, da moraju dijeliti odgovornost za uspjeh, njegova­ ti kolegijalnost, poticati kontinuirano unapređivanje i doživotno učenje, da svi moraju prihvatiti rizik i uživati podrš­ku, da mora postojati ozračje uzajamnog poštovanja i otvorenosti, da se ne smi­je štedjeti na pohvalama i ne potiskivati humor. Da, u takvoj kulturi, inkluzivnoj i poticajnoj, neće biti zlostavljanja.